Alejkumusselam.

Poslije prekršenog obećanja nema nikakvog osnova da se posti tri dana. Kršanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Znak munafika su tri stvari: kada govori laže, kada obeća prekrši i kada mu se povjeri iznevjeri”.

Međutim, onaj ko prekrši zakletvu, tj. namjerno se zakune Allahom da će uraditi ili da neće uraditi nešto u budućnosti pa to prekrši, kefaret (otkup) te zakletve je spomenut u suri El-Maide.

Kaže Uzvišeni: “Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti”. (El-Maide, 89)

Znači, onaj ko prekrši zakletvu ima izbora između toga da nahrani deset siromaha ili da ih odjene ili da roba oslobodi, a ako ne bude mogao ništa od ovog troga treba da posti tri dana.

A što se tiče posta petkom, o tome su prenešeni sljedeći hadisi:

Prvi: od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne posti petkom osim ako posti dan prije ili dan poslije”. Hadis je mutefekun alejhi.

Drugi: takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte noć uoči petka izdvajati između ostalih noći sa kijamom, niti dan petak između ostalih dana sa postom osim ako je to post koji posti neko od vas”. Hadis bilježi Buharija nu svom Sahihu.

Treći: prenosi se od Džuvejrije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod nje u petak a ona je bila zapostila, pa ju je pitao da li postila juče a ona je odgovorila da nije, a onda ju je upitao da li će postiti sutra, a ona je odgovorila da neće. Pa joj on reče: “Omrsi se”. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.
Spomenuti hadisi jasno ukazuju da nije dozvoljeno izdvajati dan petak sa postom, a da je dozvoljeno postiti petkom ako se posti dan prije ili dan poslije.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam!

Dovoljno je muslimanu ako zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radio ili preporučio da se radi, svejedno poznavao on povod, mudrost ili smisao toga, da to radi i praktikuje. A ako poznaje povod, smisao i mudrost određenog dobrog djela to je onda bolje.

Međutim, što se tiče dana Ašure ovo pitanje ima smisla pošto je oko tog dana rašireno mnogo neosnovanih radnji, djela i postupaka od kojih je ova vjera čista.

Što se tiče toga zašto je propisano postiti taj dan odgovor je u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu pa je zatekao Židove da poste na dan Ašure (deseti Muharrem) pa su ih upitali o tome. A oni su odgovorili: Ovo je dan u kojem je Allah dao pobjedu Musau, alejhi selam, i Benu Israilu nad faraonom, pa ga mi postimo veličajući taj dan. Pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Mi smo preči da slijedimo Musaa, alejhi selam, od vas”. Pa je naredio da se posti taj dan.

Ovo je jedino što je vjerodostojno prenešeno po pitanju toga šta se desilo taj dan i zašto ga postimo.

Navode se predaje u kojima je došlo da je se na dan Ašure Nuh, alejhi selam, iskrcao na brdo El-Džudij, da je Allah, subhaneh, tog dana oprostio Ademu, alejhi selam, i Junusovom narodu, da se taj dan rodio Ibrahim, alejhi selam, da je taj dan spašen od vatre, i druge predaje koje se često spominju i navode u knjigama i na minberima.

Sve ove predaje, većinu ih navodi Taberani u svom “Kebiru”, su ili veoma slabe zbog ravija čiji senedi se ostavljaju i ne prenose osim radi ibreta i upozorenja na njih, ili su izmišljene i krivotvorene. A to znači da nije dozvoljeno prepričavati ove predaje i imati ubjeđenje oko onog što je u njima prenešeno o vrijednosti toga dana zbog velikih događaja koji su se navodno tada desili.

Od svega spomenutog pouzdano je samo da su Musa, alejhi selam, i njegov narod toga dana spašen od faraona.

Takođe, od izmišljotina i novotarija toga dana je ono što rade šije od samokažnjavanja udarajući se sabljama i puštajući krv jer navodno nisu spriječili ubistvo Husejna, radijallahu anhu, jer je on toga dana ubijen.

Takođe, sufijske novotarije koje su zajedničke sa šitskim od spremanja određenog jela za taj dan koje se zove ašura sa posebnim receptom, gdje se skuhaju sve vrste zrnevlja (pšenica, kukuruz, grah, riža…) i jede se taj dan smatrajući to obredima i običajima dana Ašure ili čak ibadetom. I još mnoge druge stvari za koje nije došao dokaz u šerijatskim tekstovima a što se pripisuje ovoj uzvišenoj vjeri a ona je čista od toga.

Ispravno je da se ne može spojiti post koji je vadžib sa postom koji je mustehab, pa tako ako hoćeš nagradu posta za dane Ašure trebaš posebno nanijetiti i postiti dane propuštene u Ramazanu a posebno postiti dane Ašure čiji post je sunnet a ne vadžib. Ili ako zanijetiš u danima posta povodom Ašure ujedno i napaštanje dana Ramazana onda nemaš nagradu posta za dane Ašure nego samo za napaštanje Ramazana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Odgovor na ovo bi mogao glasiti ovako: muslimani bi se mogli ujediniti po ovom pitanju ako ispune dvije stvari:

prva – da se prestanu oslanjati na astrološka proračunavanja koja je zanemario i poništio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i selef ovog Ummeta te da utvđuju početak i kraj Ramazana putem viđenja mlađaka, i drugo – da kada se vidi mlađak u jednom mjestu na svijetu da svi muslimani rade po tome na čemu je džumhur (većina) učenjaka. Prvo je praktično neizvodljivo, jer većina današnjih muslimanskih zemalja se oslanja na astrološka proračunavanja po ovom pitanju sa ubjeđenjem da je to ispravan stav i da time idu u korak sa naučnim dostignućima. A drugo nije šerijatski najispravnije mišljenje, o čemu će biti govora.

Istorijaska je činjenica da su muslimanske pokrajine, mjesta i države od početka Islama pa do dan-danas praktično radile po drugom mišljenju učenjaka, tj. da svaka zemlja ima svoje vlastito viđenje mlađaka, kao što su muslimani Hidžaza pratili za sebe pojavu mlađaka a muslimani Šama za sebe u vrijeme hilfeta Muavije, radijallahu anhu. A to nije predstavljalo raskol i razilaženje među muslimanima niti mahanu u Šerijatu niti je to bila sramota pred kjafirima, nego je to u stvari bilo ispravno mišljenje da svaka pokrajina (država) ima svoje viđenje mlađaka.

Nema sumnje da je pitanje važno i da treba naći i ponuditi pravo i odgovarajuće rješanje za svakog muslimana koji nastoji da slijedi Kur'an i Sunnet onako kako su ga pojasnile prve generacije (selef) ovog Ummeta.

Prije nego odgovorim konkretno na postavljeno pitanje treba ukratko obraditi dvije mes'ele na kojima je izgrađeno ovo pitanje.

Prva mes'ela: kako se utvrđuje početak i kraj mjeseca Ramazana (to jest i ostalih mjeseci) po Šerijatu.

Idžma (konsenzus) učenjaka ovog Ummeta je na tome da se početak i kraj mjeseca utvrđuje viđenjem mlađaka svakog 29-og dana u mjesecu nakon zalaska Sunca ako je nebo vedro. Dokaz za to su jasni i nedvosmisleni hadisi: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite” (Buharija 1810 i Muslim 1081), također hadis: “Nemojte postiti sve dok ga (mlađak) ne vidite, niti se mrsite sve dok ga ne vidite” (Muslim 1080, Ebu Davud 2320, Nesai’ 2122).

A ako je nebo oblačno ili slično 29-og dana (Ša'abana) te se ne može vidjeti mlađak nakon zalaska Sunca imamo tri mišljenja učenjaka.

Prvo – da se upotpuni mjesec Ša'bana na trideset dana, a zatim zaposti kao prvi dan Ramazana prvi dan nakon tridesetog Ša'abana. Ovo je mišljenje džumhura, tj. svih učenjaka (četiri mezheba i ostalih) mimo onih koji će biti spomenuti kod druga dva mišljenja. Dokaz su im također jasni hadisi koji su dio gore spomenutih hadisa: “A ako bude oblačno upotpunite Ša'aban tridesetim danom”. Ovo mišljenje je bez ikakve sumnje najispravnije, jer spomenuti dokaz ne ostavlja prostora za neku drugu soluciju.

Drugo mišljenje – da se mjesec Ša'aban broji 29 dana, a da se sutradan posti prvi dan Ramazana. Ovo je rivajet od Ahmeda. Dokazuje ga hadisom muttefek alejhi: “A ako bude oblačno računajte (fakduru lehu)”.

Kaže Ahmed “računajte” znači skratite mjesec na 29 dana, jer je ova riječ došla u Kur'anu u dva ajeta sa značenjem uskratiti. Međutim, ovo bi bilo prihvatljivo da nije došlo u četrnaest drugih rivajeta istog hadisa da riječ “računajte” znači upotpuniti Ša'aban sa tridesetim danom.

Treće mišljenje – ako je nebo oblačno ili slično 29-og dana (Ša'abana) te se ne može vidjeti mlađak nakon zalaska Sunca, a zna se na osnovu ASTRONOMSKIH proračuna da bi se mlađak vidio da nije oblačno ili ne bi vidio, onda se uzima po ASTRONOMSKOM računanju, s tim da je prenešeno pet različitih rivajeta ko smije da posti oslanjajući se na te proračune. Ovo mišljenje se prenosi od Mutarrif Eš-Šihhira i Ibn Surjjidža učenjaka šafijskog mezheba, kao i od Ibn Kutejbe muhaddisa, ovo mišljenje se pojavilo nakon dva stoljeća od pojave Islama.

Učenjak Ibn Abdul-berr je doveo u upitnost senede rivajeta koji se pripisuju ovim učenjacima te ih zanegirao.

Dokaz im je ista riječ “računajte” gore spomenuta u hadisu: “A ako bude oblačno računajte (fakduru lehu)”, kažu da se pod računanjem misli na ASTRONOMSKE proračune rađanja mladog mjeseca (mijene). Naravno ovo mišljenje se odbacije jer mu predhodi idžma (konsenzus) učenjaka da riječ “računajte” znači upotpuniti 30-ti dan Ša'abana (po ispravnom stavu učenjaka) ili skratiti Ša'aban na 29 dana (po slabijem mišljenju). (Isbatul-ehille, Viječe velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji)

Veoma bitna napomena: današnje mišljenje mnogih savremenih učenjaka, između ostalih i Evropske komisije za fetve, da se početak i kraj Ramazana unaprijed određuje ASTRONOMSKIM proračunima kretanja Mjeseca je mišljenje koje nikad nijedan musliman prije njih nije rekao, ovo mišljenje se otvoreno kosi sa idžma'om učenjaka da je osnova određivanja početka i kraja mjeseci u Šerijatu viđenje mlađaka ako je nebo vedro. A gore spomenuto mišljenje da se uzimaju u obzir ASTRONOMSKA računanja je u slučaju kada je nebo oblačno ili tome slično te je viđenje mlađaka nemoguće a da se u osnovi prati viđenje mlađaka, zato se ovaj stav bitno razlikuje od onog današnjeg kod kojeg je osnova ASTRONOMSKO računanje. Zato nema potrebe navoditi njihove dokaze (dva hadisa i dva kijasa) koji su u stvari dokazi protiv njih, jer njihov stav se suprostavlja idžmau (konsenzusu) učenjaka koje im je prethodilo.

Stav hanefijskog mezheba, kako prenosi Ibn ‘Abidin (Resailu Ibn ‘Abidin 1/224), je da je šart da bi post (Ramazana) bio obavezan da se vidi mlađak, te da se ne uzima u obzir proračun ASTRONOMA, a ko se osloni na njihov proračun prekršio je Šerijat.

Imam Malik je zabranjivao oslanjanje na proračune ASTRONOMA u određivanju početka mjeseca, pa kaže: “Imam (namjesnik ili vladar) koji se oslanja na proračune ASTRONOMA nije uzor niti se slijedi u tome”. (Mevahibul-dželil 2/387)

Prenosi Imam Nevevi (El-Medžmu’ 6/270) da je zvanični stav šafijskog mezheba rad po ovom pitanju na osnovu mlađaka ako je vedro nebo i upotpunjavanja Ša'abana trideset dana ako je oblačno, a da se proračuni ASTRONOMA odbacuju jer su oni nagađanja i pretpostavke. A Imam El-Buhuti (Keššaful-kinna'a 2/272) navodi da se u hanbelijskom mezhebu ne uzima u obzir ASTRONOMSKO poračunavanje pa makar više pogađali nego što pogriješe.

Druga mes'ela: kada se vidi mlađak (po ispravnim šerijatskim kriterijima) na jednom mjestu na Zemlji, da li su svi muslimani svijeta dužni raditi po njemu, na čemu je većina učenjaka a od njih tri mezheba hanefijski, malikijski i hanbelijski, ili to važi samo za mjesto gdje je viđen mlađak te da svaka zemlja, pokrajina ili mjesto prati za sebe viđenje mlađaka, na čemu je manji dio učenjaka od njih su šafijski mezheb.

Zvanični stav hanefijskog mezheba na čemu je fetva, kako stoji u knjizi Ed-Durrul-muhtar od Haskefija, El-Bahrur-raik od Ibn Nudžejma i Fethul-kadir od Ibnul-Hemmama, je da ako se potvrdi viđenje mlađaka u nekoj zemlji na Istoku, na primjer, obavezni su svi muslimani Istoka i Zapada raditi po tome.

Dok dio učenjaka iz mezheba uzima drugo mišljenje, tj. da svaka zemlja prati za sebe pojavu mlađaka neovisno od druge, ovo prenosi Zejle'i u knjizi Tebjinul-hakaik.

Kod Malikija zvanični stav mezheba je, kako je došlo u knjizi Muhtesaru Halil, kao i kod hanefija. S tim da kod njih imaju još dva stava, kao što je u knjizi Mevahibul-dželil: jedan – da svaka pokrajina prati mlađak za sebe, a drugi – da ako su zemlje udaljene poput Endelusa i Hidžaza da se mlađak razlikuje a u protivnom ne.

Imam Nevevi je u knjizi El-Medžmu’ naveo tri stava učenjaka šafijskog mezheba, osnov je da svaka zemlja ima svoje praćenje mlađaka, s tim da imaju različito tumačenje oko udaljenosti jedne pokrajine od druge.

Hanbelije su na stavu, kako prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Mugni, da kada se potvrdi viđenje mlađaka na nekom mjestu obavezna su sva ostala mjesta da poste. Većina učenjaka dokazije svoj stav općim značenjem hadisa: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite” (Buharija 1810 i Muslim 1081), kažu da se naredba odnosi na sve muslimane.

Dok dokaz onih koji smatraju da svaka zemlja, pokrajina ili mjesto prati za sebe viđenje mlađaka je hadis kojeg bilježi Muslim od Kurejba. U njemu je došlo da Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, koji je bio u Mekki nije radio po viđenju mlađaka muslimana i Muavije u Šamu (Palestini) nego je čekao da oni u Mekki vide mlađak ili ako ne vide da upotpune Ša'aban na trideset dana.

Zatim je na pitanje Kurejba zar se neće zadovoljiti viđenjem mlađaka kod Muavije u Šamu rekao: “Ne, ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”.

Učenjaci prvog mišljenja kažu za ovaj hadis da je to idžtihad Ibn ‘Abbasa, to jest njegovo mišljenje, što je neprihvatljivo i daleko. Pa tako, kada se vidi mlađak (po ispravnim šerijatskim kriterijima) na jednom mjestu na Zemlji to važi samo za tu državu ili mjesto gdje je viđen mlađak, te tako treba svaka zemlja, pokrajina ili mjesto da prati za sebe viđenje mlađaka. Ovo je isparavan stav po ovom pitanju, našto jasno upućuje hadis Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, a Allah zna najbolje.

Rezime ove dvije mes'ele je u sljedećem: da se početak i kraj mjeseca Ramazana utvrđuje viđenjem mlađaka ako je nebo vedro, a ako je oblačno ili slično tome te se ne može vidjeti mlađak onda se upotpuni mjesec Ša'bana na trideset dana.

Ovo je ujedno i tekst hadisa: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite, a ako bude oblačno upotpunite Ša'aban tridesetim danom” (muttefekun alejhi, Buharija 1810 i Muslim 1081).

Svaka zemlja, pokrajina ili mjesto treba da prati za sebe viđenje mlađaka, našto jasno upućuju djelo i riječi Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, kada kaže: “Ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”.

Da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje treba imati u vidu sljedeće: zvanične vjerske vođe muslimana u Bosni po ovom pitanju rade na osnovu ASTRONOMSKIH proračuna po kojima se unaprijed zna kada će biti početak i kraj Ramazana. Ovim činom otvoreno su zanemarili (čitaj: odbacili) jasne i nedvosmislene hadise, idžma učenjaka ovog Ummeta i stav hanefijskog mezheba na koji se punih usta pozivaju kada im to zatreba, ovo se odnosi na pitanje kako se određuje početak i kraj Ramazana. Zatim su, pošto sami ne prate viđenje mlađaka, po zvaničnom stavu hanefijskog mezheba trebali utvrđivati početak i kraj Ramazana na osnovu viđenja mlađaka na bilo kojem mjestu na zemaljskoj kugli, pa su i to prekršili.

Pa kada se sve ovo ima u vidu, postavlja se to teško pitanje: šta da radi u ovakvoj situaciji musliman kome je želja da slijedi Uputu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i stazu prvih generacija po ovom pitanju kao i u svakom drugom? Izbor je u trome: ili slijediti IZ u oslonjanju na ASTRONOMSKA proračune po ovom pitanju, a što je oprečno jasnim i nedvosmislenim vjerodostojnim hadisima kao i idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili slijediti one države (poput Saudije, Egipta i Jemena) koje po ovom pitanju prate pojavu mlađaka, a time bi se radilo po mišljenju da kada se vidi mlađak na jednom mjestu na Zemlji obaveza je svim muslimanima da po njemu započnu post, a već smo gore pojasnili da je ovo slabije mišljenje. Ili da se prati pojava mlađaka.

To jest, da se organizuje nekoliko grupa na prostoru cijele Bosne a koje bi bile prethodno poučene kako se, kada i gdje prati viđenje mlađaka, te prvo da prate viđenje mlađaka od mjeseca Ša'abana, zatim Ramazana te mjeseca Ševvala.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, ovo zadnje i ono je jedno od praktičnih i izvodljivih rješenja. Nije mi dovoljno poznata ozbiljnost, organizovanost i upućenost u ove stvari onih za koje kažu da prate pojavu mlađaka u našim krajevima, te o oslanjanju na njihov rad ne mogu zasada ništa reći. U protivnom, tj. ako se ne organizuje šerijatski valjano praćenje mlađaka, onda ostaje ona druga solucija, tj. slijediti one države koje po ovom pitanju prate pojavu mlađaka, jer je ovo ispravnije (zato što predstavalja jedan od priznatih stavova prvih učenjaka ovog Ummeta) od oslonjanja na proračune ASTRONOMA. A ako se ni ovo ne bude radilo ozbiljno, džematski i organizovano kakvo je sada stanje, jer je stvar početka i kraja posta stvar zajednice muslimana a ne pojedinca, nego to bude na pojedinačnom nivou, onda ne preostaje nego da se slijedi IZ i njihova ASTRONOMSKA obznanjenja.

Ako bi neko dokazivao obavezu slijeđenja IZ-a po ovom pitanju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post je onog dana kada postite, mršenje je onog dana kada se mrsite, kurbanski Bajram je onoga dana kada koljete kurbane”. (Bilježi ga Timizi 697, i kaže da je hasen garib, a šejh Alabani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsili Sahiha broj 224) Kažu da hadis ukazuje na obavezu slijeđenja džemata muslimana u postu, iftaru i danu Bajrama bez obzira kako oni bili utvrđeni, te da nije dozvoljeno izdvajati se.

Dovoljan je odgovor na ovo da se u hadisu misli na post, mršenje i dan Bajrama koji su zasnovani na praćenju mlađaka a ne na ASTRONOMSKIH propračunima. Sa druge strane, da pročitamo šta su komentatori ovog hadisa rekli o njegovom značenju (Tuhfetul-ahvezi 3/312, Hašijetus-senedi 3/431).

Kaže Hattabi da je značenje hadisa da ako muslimani pogriješe u praćenju mlađaka i poste 30 umjesto 29 dana, post im je ispravan i nemaju u tome grijeha.

Kaže Munziri da jedan dio učenjaka kaže da se hadisom išareti da se ne posti 30-ti dan Ša'abana (tj. sumnjivi dan) nego da treba postiti sa džematom muslimana, dok drugi učenjaci kažu da je u hadisu odgovor onome ko smatra da je dozvoljeno postiti na osnovu ASTRONOMSKOG proračuna onome ko ga zna a ko ne zna da mu nije dozovoljeno, dok treći kažu da se hadis odnosi na jednog svjedoka kada samo on vidi mlađak a kadija odbije njegovo svjedočenje da je obavezan da posti sa narodom.

Ovo zadnje je stav Muhammed ibn Hasena eš-Šejbanija (Ebu Hanifinog učenika), ‘Ata’ i Hasena el-Basrija, dok je većina učenjaka na tumačenju Hattabija.

I zadnje tumačenje hadisa koje navodi komentator Tirmizijeva zbirke hadisa Mubarekfuri: da će se ljudi podijeliti u skupine koje će kršiti uputu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, grupa od njih će pratiti ASTRONOMSKE proračune, druga grupa će prije vremena počinjati sa postom i stajanjem na ‘Arefatu i to će im biti parola, a to su Batinije (šitska zabludjela sekta), a ostaće na vjerovjesnikovoj uputi skupina koja će neprestano biti jasno na istini, a na ovu skupinu se misli u hadisu, ona je džemat pa makar njen broj bilo malen.

Da li ijedno tumačenje hadisa ide u prilog onima koji ga uzimaju kao dokaz obaveze slijeđenja onih koji određuju početak i kraj Ramazana i dan Bajrama ASTRONOMSKIM proračunima? Ne nego je hadis dokaz protiv njih.

Kaže Imam Malik: “Imam (namjesnik ili vladar) koji se oslanja na proračune ASTRONOMA nije uzor niti se slijedi u tome”. (Mevahibul-dželil 2/387)

Također, ako bi neko prigovorio da se ne slijeđenjem IZ-a po ovom pitanju pravi fitna i razdor među muslimanima, a to nije dozvoljeno.

Odogovor bi bio: zar odbacivanje jasnih hadisa po ovom pitanju, kršenja idžma'a (konsenzusa) učenjaka da je obaveza pratiti mlađak, te uzimanje mišljenja (ASTRONOMSKIH proračuna) koje nijedan musliman prije nije rekao (kako kaže Ibn Tejmije), zar sve ovo nije fitna i razdor, nego je, kako se pokušava staviti na znanje: prilagođavanje Islama suvremenim naučnim dostignućima, širina u pogledu i razumijevanju Šerijata, tolerancija, ovovremeno tumačenje Islama, praćenje civilizacijskih tokova? A nastojanje da se radi po nedvosmislenim hadisima (praćenju mlađaka), slijeđenje idžma učenjaka i imama četiri mezheba, to je fitna i razdor? Čudno je ovo prosuđivanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko pitanja davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju dva stava:

Prvi stav – zabrana davanja sadekatul-fitra u novcu, tj. obaveza je dati u namirnicama poput ječma, datula, pšenice i gržđica (što je došlo u hadisima), kao i riži, brašnu, makaronama, grahu i slično.

Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, od malikija, šafija, hanabila, zahirija i mnogih drugih. Oni smatraju da ko da u novcu da mu sadekatul-fitr nije ispravan, tj. kao da ga nije ni dao.

Najjači dokaz ovog stava je hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Propisao je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, sadekatul-fitr sa'a (četiri pregršta) od datula, sa'a od ječma…”.

Hadis je jasan da je propisano u namirnicama pa je tako davanje u novcu suprotno njegovoj naredbi i praksi kao i praksi ashaba. Sa druge strane, sadekatul-fitr je ibadet te se ne može obavljati osim kako je propisano. U njihovo doba je bilo novca i moglo je da se daje u novcu da je bilo propisano.

Drugi stav – je dozvola pored namirnica da se da i u novcu. Ovo se prenosi od Omera ibn Abdulaziza, Hasana El-Basrija, Ebu Hanife i ‘Ata'a.

Najjači dokaz sa kojim dokazuju svoj stav, mimo poznate uzrećice da je davanje u novcu korisnije za siromaha od hrane, je hadis: “Učinite ih neovisnim od prosidbe taj dan (misli se na Bajram)”. Ovaj dodatak koji se prenosi u nekim hadisima bilježe Bejheki i Darekutni, a prenisi ga Ebu Miš'ar od Nafie od Ibn Omera, radijallahu anhu.

Ravija Ebu Miš'ar je slab a jedini se izdvojio u ovim rivajetima sa ovim dodatkom što nesumnjivo ukazuje na slabost tog dodatka.

Ovaj hadis su Ibn Hadžer, Albani i mnogi drugi ocjenili slabim.

Prema tome, oni nemaju dokaza za svoj stav osim razumskog ubjeđivanja da je to korisnije u ovo vrijeme, našto ostali odgovaraju da to znači da Zakonodavac (Uzvišeni Allah) i Njegov tumač vjere (Poslanik, sallallahu alehji ve sellem) nisu znali šta je korisnije pa Ummet obavezali davanjem hrane.

Postoji i treći stav učenjaka a što prenosi Nevevi u “El-Medžmu” od Ishaka i Ebu Sevra, da nije dozvoljeno davanje u novcu osim u nuždi.

Slično ovome je ono što smatra Ibn Tejmije da ako je preovlađujuća korist u davanju novca da je tada dozvoljeno.

A Ševkani u “Es-Sejlu el-džerrar” kaže da nije ispravno davanje u novcu osim ako nije moguće dati u hrani.

Od savremenih učenjaka koji obavezuju davanje samo u hrani su Bin Baz, Usejmin i Ebu Bekr El-Džezairi.

U svakom slučaju ispravnije i čistije od bilo kakve sumnje je dati sadekatul-fitr u hrani, a oni koji daju u novcu imaju u tome od selefa prethodnike, s tim da je ibret u dokazu i praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspori. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer prikupljeni zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur'anskom ajetu sure Et-Tevba.

Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.

Razlozi neispravnosti ove fetve

Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma'u ashaba, tabi'ina i imama mudžtehida.

A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes'ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.

Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to sa šerijatske strane nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu”, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:

1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)

2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.

3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.

U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati.

Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?

Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj jer je obaveza i šart valjanosti da sadekatul-fitr stigne u ruke korisnika (siromaha) prije Bajram namaza što nije slučaj u načinu kako to radi IZ-e. Učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi'ina i onih poslije njih.

Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.

Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično. Isto tako, šart valjanosti izdvajanja sadekatul-fitra je da se podijeli prije klanjanja Bajram namaza, a sa sakupljanjem sadekatul-fitra u Bejtul-mal Islamske zajednice se neizvršava ovaj šart jer oni ubrana sredstva koriste za potrebe IZ-a tokom cijele godine.

Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur'anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006,  br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu'l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano. U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra”

Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu'l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi. Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim Ustavom zekat, sadekat'l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu'l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.

Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra  je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed.

Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju.

Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti.

Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.

Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.

Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur'anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Napomena: Ako bi neko prigovorio gore spomenutom da vodi u cijepanje i podjelu muslimana, da vodi u raskol i huška na Islamsku zajednicu, te da ko sam ja i meni slični da prigovaramo jednom gigantu IZ, i tome slično, odgovor bi bio sljedeći: Obaveza učenih je da popravljaju stanje i ukazuju na propuste i devijacije kako pojedinaca tako i organizacija. Pa kao što ukazuju na pogrešno tumačenje vjere u akidi, poput devijacija sufija, šija, maturidija, izmišljanja kojekakvih svetišta (Lastavice, djevojačke pećine i slično), i slično, negiraju i bore se protiv mnoštva novotarija, poput mevluda, četeresnica, hatmi, sedmina, ramazanskih i drugih muzičkih festivala, salla, i slično, tako isto obaveza učenih je da pojasne ovu pogrešnu fetvu oko prikupljanja zekata i sadekatul-fitra, jer nama razlike između prvog i zadnjeg osim što je zadnje osjetljiva tema jer “dira u džep i finansije”. Međutim, ovaj din je emanet na našim plećima, dužni smo da istinu pojašnjavamo i radimo po njoj. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com