Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Taj hadis bilježi Ibn es-Sunnu knjizi i Amelul-jevmi vel-lejleti (broj 629), ali ne od Aiše, radijallahu anha, nego od nekih od Poslanikovih žena. Šejh Albani ga ocjenjuje slabim zbog ravije Merjem bint ibn El-Bukejr koja to prenosi od njegovih žena, a ona je medžhula, tj. nepoznat ravija. Nepoznat ravija je razlog slabosti hadisa. Još uz to, niko drugi ne prenosi taj hadis ni od autora hadiskih zbrki niti neko drugi od ravija, što dodatno ukazuje na slabost ove dove.

Prema tome, nije potvrđeno da se ova dova uči radi otklanjanja bubuljica.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Onaj ko daje sadaku treba voditi računa kome daje kako ne bi došla u ruke onih kojima nije dozvoljeno da je uzimaju. O ovome naročito treba voditi računa ako je u pitanju davanje zekata, jer ako se zekat da onima koji ne zaslužuju da ga prime time nije ispunjena obaveza.

A što se tiče dobrovoljne sadake, onaj ko vodi računa da je udijeli onima koji zaslužuju da je dobiju, a zatim se desi da je dospije u ruke onoga ko ne zaslužuje da je uzme, poput bogataša, kjafira i slično, on u tom djelu ima potpunu nagradu kao da je sadaka stigla u ruke onima kojima je namjeravana.

Imam Nevevi je u svom Kometaru Sahiha Muslima naslovio jedno poglavlje sljedećim riječima: “Ko da sadaku a ona dospije onima koji je ne zaslužuju ona za to ima nagradu”, a pod ovim poglavljem se navodi hadis koji je argument za spomenuti naslov. Naime, prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Rekao je neki čovjek: ‘Večeras ću dati sadaku’, a zatim je izašao sa sadakom i dao je u ruku neke zinalučarke. Pa su sutradan ljudi govorili: ‘Sinoć je dao sadaku zinalučarki’. A on je rekao: ‘Allahu moj, Tebi se zahvaljujem zbog zinalučarke, ja ću (ponovo) dati sadaku’. Pa je izašao sa sadakom i stavio je u ruku bogataša. Ljudi su sutradan govorili: ‘Dao je sadaku bogatom čovjeku’. On je rekao: ‘Allahu moj, Tebi se zahvaljujem zbog bogataša, ja ću (opet) dati sadaku’. Pa je izašao sa sadakom i stavio je u ruku kradljivca. Ljudi su sutradan govorili: ‘Dao je sadaku kradljivcu’. A on je rekao: ‘Allahu moj, Tebi se zahvaljujem na zinalučarki, bogatašu i kradljivcu’. Pa se sa njim došlo (na Sudnjem danu) i bi mu rečeno: ‘Tvoja sadaka je primljena, što se tiče zinalučarke, ona je ostavila zinaluk, bogati je uzeo pouku i počeo udjeljivati od onog što mu Allah dao a kradljivac je ostavio krađu’.” Hadis bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

Ovaj hadis je jasan dokaz da sadaka i ako dođe u ruke onih kojima nije namjeravana niti je zaslužuju da je Allah prima i da onaj ko je dao sadaku ima nagradu kao da je dospjela u prave ruke.

Prema tome, nagrada tvoje sadake neće biti umanjena inšallah pa makar zbog greške onih koji posreduju i ne došla u ruke onima kojima je naznačeno da se daje i kojima si ti nanijetio dati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Pitanje davanja zekata na dug u općem smislu se ubraja u jedno od veoma bitnijih fikhskih mes'ela. A važnost ovog pitanja u naše vrijeme se još više povećava zbog velike raširenosti investicionih fondacija i kompanija, uske povezanosti bankarskog finansiranja sa ekonomijom i privredom i zbog ogromnog i raznovrsnog razvoja trgovine i poslovanja.
Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka. U narednom tekstu slijede mišljenja ashaba i tabi'ina, zatim učenjaka četiri poznata sunnetska mezheba, stav Ibn Hazma i mišljenja nekih savremenih šerijatskih komisija, kolegija i učenjaka.

Vrste dugova na koje se daje zekat

Neophodno je na samom početku utvrditi vrste dugova na koje se daje zekat a to se može najbolje ustanoviti navođenjem podjele dugova kod pravnika hanefijskog i malikijskog mezheba.

Podjela dugova kod hanefija

Učenjaci hanefijskog mezheba ne prave razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu, ali zato dijele dugove na više vrsta. Pa je tako Ebu Hanife podijelio dug u tri vrste: jaki, srednji i slabi .

Jak dug je protuvrijednost za imetak u stoki ili protuvrijednost za trgovačku robu ili kao novčana pozajmica. Na ovaj dug je onaj kome su dužni obavezan davati zekat.
Srednji dug je protuvrijednost za nekretnine na koje se inače ne daje zekat, poput kuća i drugih stambenih objekata, zemljišnih nekretnina i slično. Prenose se dva rivajeta od Ebu Hanife o obavezi davanja zekata na ovu vrstu duga.

Slabi dug je dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva). Na ovaj dug se ne daje zekat, nego se nakon uzimanja duga računa kao i svaki drugi imetak za čije davanje zekata treba ispuniti određene šartove.

Za razliku od Ebu Henife njegova dva učenika, Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani, dijele dugove na na dva dijela: opće dugove na koje se daje zekat i nepotpune dugove na koje se ne daje zekat . U nepotpune dugove uvrštavaju dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), a sve ostale u opće dugove.

Podjela dugova kod malikija
Pravnici malikijskog mezheba u osnovi dijele dugove na trenutne i dugove na odgodu. Zatim dugove na odgodu dijele na tri vrste:

Fethul-kadir (1/491).
Tuhfetul-fukaha (1/458).
El-Kafi, Ibn Abdulberra (1/293).

Prva vrsta: dugovi na koje se uopće ne daje zekat. To su dugovi koji nisu rezultat trgovačkog poslovanja poput: duga zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dugova koji predstavljaju protuvrijednosti nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina.

Druga vrsta: dugovi na koje se daje zekat za godinu dana nakon što budu vraćeni, poput duga od pozajmice, duga u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), duga trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen.

Treća vrsta: dugovi na koje se daje zekat svake godine, a to su dugovi koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni, gdje se vrijednost duga procjenjuje svake godine prilikom izdvajanja zekata.

Nakon ovoga može se konstatovati da imamo tri skupina dugova. Prva skupina dugova su oni oko kojih su učenjaci složni da ulaze u ovo pitanje (davanja zekata na dug), a to su: dugovi od pozajmica i dugovi koji je rezultat trgovačkog poslovanja. Druga skupina dugova su oni oko kojih je podijeljeno mišljenje da li ulaze pod ovo pitanje, a to su: dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina. I treća skupina dugovi oko kojih su učenjaci skoro složni da ne potpadaju pod ovu mes'elu, a to su: dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva).

Hadis o davanju zekata na dugove

Prenosi se hadis u dva rivajeta u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije dužan dati zekat onaj ko pozajmi imetak”. Prvi rivajet od sahabijke Ummu S'ad el-Ensarije, radijallahu anha, za koji kaže Ibn Hažder da ga bilježi Ebu J'ala, a u njegovom musnedu nisam ga našao. Takođe, bilježi ga Ibn ‘Adijj . Ocijenili su ga Ibn Hadžer , El-Busajri i Zehebi slabim, jer su u njegovom senedu ‘Anbese i Muhammed ibn Zazan a obojica su slabi. Drugi rivajet je od Sehl ibn Kajsa el-Muzenija, radijallahu anhu, za koji kaže Ibn Hadžer i Mutteki Hindi da ga bilježi Ibn Mende i da je rekao: “Garib (stran), ne poznajemo ga osim sa ovim senedom”. Takođe bilježi ga Ebu Nu'ajm . U senedu ovog rivajeta je Kesir ibn Abdullah el-Muzeni koga su ocijenili slabim Ahmed, Darekutni, Ebu Hatim, Ibn Hadžer i ostali. Prema tome, hadis je veoma slab i kao takav ne može biti argument po ovom pitanju.

Mišljenja ashaba i tabi'ina o davanju zekata na dug

Na samom početku da napomenemo da predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa,

El-Kamilu (6/204).
El-Metalibul-‘alije (1/311).
Itthaful-hajjire (3/2).
Mizanul-i'atidal (3/546).
El-Isabe (3/204).
Kenzul-‘ummal (6/494).
M'arifetis-sahabe (3/1315) broj 3309.

radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum .
Prenešeno je od ashaba i tabi'ina mnogo različitih stavova koja se mogu sabrati u osam mišljenja:

Prvo mišljenje: zekat na dug se uopće ne daje, nije ga dužan dati ni onaj kome su dužni (dain) niti onaj koji se zadužio (medin).
Ovo je stav Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum, prenosi se da su rekli: “Nema zekata na dug” . Takođe, ovo je stav ‘Ikrime, ‘Ata’, Ibrahima Neha'ija i Hakema ibn el-‘Utejbe. Njihove stavove prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame . Argumenti zagovorača ovog stava su sljedeći:

1- Dug nije u njihovom potpunom vlasništvu, a jedan od šartova davanja zekata je potpuno vlasništvo nad imetkom.
2- Kao što se ne daje zekat na zemlju, objekte i alat tako se ne daje ni na dug, jer im je zajedničko da ulaze u imetak koji ne raste i ne razvija se.

Drugo mišljenje: zekat na dug dužan je dati samo onaj koji je dužan ako je u stanju da vrati a izbjegava.

Ovo mišljenje se može uzeti iz riječi koje se prenose od Ibrahima Neha'ija i ‘Ata da su bili upitani o čovjeku koji ne negira da je dužan ali izbjegava da vrati, pa su tekli: “Zekat na taj dug dužan je dati onaj koji ga ugodno jede” .

Nisu naveli argumente sa kojima dokazuju svoj stav.
Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd navode mišljenje da je uopćeno dužan dati zakat na dug onaj koji je dužan. To mišljenje su pripisali takođe Ibrahima Neha'iju i ‘Atu, kao i da je to stav Omera, radijallahu anhu, i Hasen ibn Hajju.

Međutim, kada su naveli njihove riječi jasno se razumije da oni nisu na tom stavu, pa će biti da su Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd u ovome pogriješili.

Treće mišljenje: zekat na dug dužan je dati onaj kome su dužni iz svog postojećeg imetka.

Ovo mišljenje prenose Ebu ‘Ubejd i Ibn Hazm od Omera, Džabira, Ibn Omera, radijallahu anhum, i Hasena el-Basrija i Mudžahida . Takođe, bez argumenta.

Četvrto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni iz postojećeg imetka ako je osoba koja je dužna bogata i u stanju da vrati dug.

Na ovom stavu su Osman, Ibn Omer, radijallahu anhum, Džabir ibn Zejd, Hasen el-Basri, Mejmun ibn Mehran, Ibrahim Neha'i, Mudžahid, Sufjan es-Sevri, Veki'a, Tavus, Zuhri, Katade, Hamd ibn ebi Sulejman i Ishak ibn Rahuvejje. Njihova mišljenja prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame .

Ibn Kudame je naveo jedan dokaz za ovo mišljenje: kijas (nalogija) na davanje zekata na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Kao što je vlasnik vedi'e dužan dati zekat jer je u mogućnosti da raspolaže sa vedi'om kad god hoće, takođe onaj kome je neka

Et-Tatbikatul-mu'asire lizekatid-dujun, Abdullah El-‘Ajid.
El-Muhalla (6/133), El-Mugni (3/46).
Ebu ‘Ubejd u knjizi “El-Emval” (430-433), Ibn Hazm u knjizi “El-Muhalla” (6/134) i Ibn Kudame u knjizi “El-Mugni” (3/46).
El-Emval 430, El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431) i El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431), El-Muhalla (6/133) i Ibn Kudame (3/46).

osoba dužna a bogata je i u stanju je vratiti dug na njegov zahtjev potpada pod isti propis. Iz dokaza se da razumjeti da u ovo ne ulazi dug na odgodu, tj. koji treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremena.

Peto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni za sve protekle godine nakon što mu se vrati dug ako osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.

Ovo mišljenje je Ibn Kudame pripisao Aliji, radijallahu anhu, Sufjanu es-Sevriju i Ibn Sevru bez navođenja njihovih riječi . Takođe bez navođenja argumenata.

Šesto mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.
Ovaj stav Ebu ‘Ubejd i Ibn Kudame su pripisali Se'id ibn Musejjebu, ‘Ata'u Hurasaniju i Ebu Zinadu bez navođenja njihovih riječi i argumanata .

Sedmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni za sve protekle godina nakon što mu se vrati dug ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.
Ovo je stav Alije i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, čije riječi prenosi Ebu ‘Ubejd kao i Sufjana Sevrija .

Iz ovog i petog mišljenja se razumije da Alije, radijallahu anhu, i Sufjan Sevri ne prave razliku između zaduženog bogatog koji je u stanju vratiti dug i zaduženog siromašnog koji nije u stanju vratit dug.

Osmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.

Ovo je stav Omera ibn Abdul-aziza, Mejmuna ibn Mehrana, i Lejsa čije riječi je zabilježio Ebu ‘Ubejd, kao i Hasena El-Basrija .

Mišljenja mezheba

Imami mezheba kao i njihovi učenici dijele dug na više dijelova shodno stanju onog kome su dužni (daina) i zaduženog (medina). Pa tako, različito tretiraju dug ako ga zaduženi priznaje a bogat je i može da vrati, i ako ga priznaje a nema odakle da vrati dug, ako zaduženi negira da je dužan, ili je zaduženi bankrotirao pa mu je imetak stavljen pod stečaj, ako zaduženi priznaje dug i u mogućnosti je da ga vrati ali namjerno odugovlači, ako je dug na odgodu ili trenutni, ako je onaj kome su dužni trgovac ili nije trgovac nego je posudio imetak ili novac i tako dalje. Oko svih ovih stanja učenjaci imaju podijeljene stavove. U narednom tekstu slijedi izlaganje stavova mezheba i to u dva dijela: prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina), i drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina).

Prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina)
Radi lakšeg razumijevanja ovog dijela pitanja mnogi učenjaci dijele dug shodno stanju zaduženog i periodu zaduženja na tri vrste:

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.

El-Mugni (3/46).
El-Emval (430) i El-Mugni (3/46).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.
Islamski pravnici imaju tri stava oko zekata na ovu vrstu duga:

Prvi stav: vadžib je da izdvoji zekat na taj dug za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. S tim da su šafije najstrožije, jer smatraju da je obaveza izdvajati zekat za svaku godinu pa makar zaduženi i ne vraćao dug, dok hanabile smatraju da je dužan dati zekat nakon vraćanja duga za sve prethodne godine. Nisam našao pojedinosti oko toga kod hanefija.

Argumentiraju svoj stav ajetima i hadisima u kojima se naređuje davanje zekata na imetak, a dug je vrsta imetaka. Takođe, ovo je stav skupine od ashaba: Osmana, Alije, Aiše, Džabira i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Drugi stav: vadžib je da da zekat na taj dug kada mu bude vraćen samo za jednu godinu. Ovo je stav malikija .

Treći stav: onaj kome su dužni uopće nije obavezan dati zekat na dug.
Ovo je stav zahirijskog mezheba, argmentiraju ga sa predajom od Aiše, radijallahu anha: “Nema zekata na dug” .

Radžih (odabrano) mišljenje o zekatu na ovu vrstu duga je prvi stav, tj. obaveza davanja zekata. Ovo je mišljenje većine ashaba i na njemu je džumhur učenjaka. A opći šerijatski tekstovi jasno upućuju na njega.

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Oko ove vrste duga islamski pravnici takođe imaju tri stava:

Prvi stav: nakon vraćanja duga vadžib je izdvojiti zekat uopćeno za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. Argumentiraju ga predajom od Alije, radijallahu anhu: “Ako je iskren (zaduženi u tvrdnji da nema odakle vratiti dug), neka da zekat kada mu vrati dug” . Takođe predajom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma .

Drugi stav: nema zekata na ovu vrstu duga.

Ovo je stav zahirija, Hasena ibn Zijada od hanefija i Muhammeda ibn Hasena eš-Šejbanija od hanefija ako je mu je kadija presudio da je bankrotirao .

Tuhfetul-fukaha (1/460).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Muhalla (2/101).
Fethul-kadir (1/490).
Bejheki (4/150), Musannef Ibn ebi Šejbe (3/163), i Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/484).
Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/485).
Tuhfetul-fukaha (1/162).
Fethul-kadir (1/492).

Dokaz im je predaja od Alije, radijallahu anhu: “Nema zekata na imetak za koji ne očekuješ da će biti vaćen”. Ovu predaju prenose skoro u svim hanefijskim knjigama, a dokazuju sa njom da se ne daje zekat na dug kojeg zadiženi negira. Kaže Ibn Hadžer za ovu predaju da je nije nigdje našao, takođe Zejle'i u “Nasbir-raje” da je gariba (nepoznata), tj. uopće nije prenešena .

Treći stav: nakon što zaduženi vrati dug vadžib je dati zekat na taj dug samo za jednu godinu.

Ovo je stav malikija . Dokazuju svoj stav sa kijasom (analogijom) na zekat žitarica. Jer polodovi žitarica u početku ne postoje ili su u propisu onog što ne postoji, a kada sazriju i uberu se daje se zekat samo jednom, tako isto je i sa dugom kojeg zaduženi nije u stanju da vrati.

Radžih (odabrano) mišljenje je treći stav. Znači, čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ukradeni ili zaboravljeni imetak, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu vrate dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Ova vrsta duga je najrasprostanjenija pogotovo u sadašnje vrijeme, zato je veoma bitno znati propis davanja zekata na tu vrstu dugova. Stavovi islamskih pravnika po ovom pitanju mogu se rezimirati u pet mišljenja od kojih četiri smatraju da je obaveza dati zekat s međusobnim razilaženjem u detaljima, a peto da nema zekata na ovu vrstu duga.

Prvi stav: ako je zaduženi imućan i u stanju da vrati dug vadžib je izdvajati zekat svake godine pa makar zaduženi ne vraćao dug, a ako je zaduženi u neimaštini vadžib je da se izdvoji zekat nakon vraćanja duga za sve protekle godine. Ovo je mišljenje unutar šafijskog mezheba . Dokazuju svoj stav kijasom (analogijom) ove vrste duga na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Međutim, ovaj dokaz je prihvatljiv za dug bez odgode ali ne i na dug na odgodu jer ga vlasnik ne može uzeti kad on hoće. Drugi dokaz im je da je ovaj dug imetak koji je u potpunom vlasništvu onog kome duguje zaduženi, jer on sa njim može raspolagati: prebaciti ga na drugu osobu (tzv. havala) ili osloboditi zaduženog od duga. Zato je obavezan davati na njega zekat.

Drugi stav: kada zaduženi vrati dug obavezan je dati zekat za sve protekle godine. Ovo je šafijski (Nihajetul-muhtadž 3/13) i hanbelijski (Keššaful-kinna'a 4/320) mezheb . Da je obavezan dati zekat za sve protekle godine dokazuju istim dokazima kao u prethodnom mišljenju. A da nije dužan dati zekat sve dok mu ne vrati dug jer bi to značilo da daje zekat na imetak od kojeg on nema koristi a to je protivno sa samim smislom davanja zekata, tj. suosjećanje sa onima kojima pripada zekat.

Treći stav: podjela dugova na dvije vrste, prvi su dugovi na koje je obaveza dati zekat onog dana kada mu budu vraćeni dugovi i to samo za jednu godinu, ti dugovi su: dug od pozajmice, dug u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), dug trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen. Druga vrsta dugova su

Ed-Diraje (1/249).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Medžmu’ (5/506).
Nihajetul-muhtadž (3/13) i Keššaful-kinna'a (4/320).

oni na koje je obaveza davati zekat svake godine, a to su dugovi trgovcima koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni. Vrijednost duga se procjenjuje svake godine kada se izdvaja zekat.

Ovo je stav malikijskog mezheba . Malikije vežu obavezu davanja zekata na dug shodno rastu i razvijanju tog imetka, pa na imetak-dug koji raste poput prodaje trgovačke robe obaveza je davati zekat za svaku godinu. A na dug-imetak koji ne raste poput obične pozajmice daje se zekat samo jednom za jednu godinu nakon vraćanja duga.
Blizu stava malikija je mišljenje Abdurrahmana es-S'adija o zekatu na dug za protuvrijednost trgovačke robe . On smatra da ako je trenutni dug (bez odgode vremena vraćanja) onda je vadžib izdvajati zekat na glavnicu vrijednosti trgovačke robe i na zaradu, a ako je dug na odgodu onda je obaveza davati zekat na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje. Sličnog stava je i Abdullah el-Bessam .

Četvrti stav: nakon vraćanja duga daje se zekat samo za godinu dana svejedno očekivalo se da će vratit dug ili ne. Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba .

Peti stav: nema zekata na dug na odgodu. Ovo je jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba , jedan od dva rivajeta henbelijskog mezheba i ovo je stav zahirijskog mezheba .
Argumentiraju svoj stav sljedećim:

Prvo: da je dug nešto što ne postoji, jer se dug kod zaduženog broji kao nešto što mu treba vratiti a taj dug ne postoji u stvarnosti. Pa ako je to tako kako da se daje zekat na nešto takvo? Naravno, ovo tumačenje je neprihvatljivo jer vlasnik duga može sa njim da raspolaže na više načina: da ga da nekom drugom, da oslobodi zadiženog ili da ga proda.

Drugo: da dug kod zaduženog nema osobinu rasta i razvijenja a to je jedan od šartova za obavezu davanja zekata. Ovo se odnosi samo na pozajmicu i ne obuhvata sve vrste dugova.

Radžih (odabrano) mišljenje je blizu onog na čemu su malikije (treći stav) sa malom razlikom, a to je stav Abdurrahmana S'adija i Abdullaha el-Bessama. To jest, da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina)

Hašijetud-dusuki (1/466-469).
El-Fetava es-s'adije, str. 217.
El-itdžahatul-fikhijje fi zekatid-dejn, str. 8.
Menahidžult-tahsil (2/215).
El-Muhezzeb (1/520).
El-Furu’ (3/477).
El-Muhalla (6/103).

Pod ovim pitanje se podrazumijeva sljedeće: da li zaduženi treba od njegovog imetka na koji je inače obavezan dati zekat da odbije količinu duga, ili njegov dug ne utiče na imetak na koji je obavezan dati zekat, tj. obavezan je dati zekat i na dug koji treba vratiti. Oko ovog pitanja islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje: dug zaduženog ne sprečava ga od obaveze davanja zekata niti se taj dug odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu.
Ovo je najistaknutije mišljenje kod šafija, rivajet u hanbelijskom mezhebu i mezheb zahirija. Takođe, ovaj stav izabrala je Stalna komisija za fetve u Saudiji .

Najjači argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog: “Uzmi od imetka njihova zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevbe 103). A imetak (uzeti dug) koji je u rukama zaduženog je njegovo vlasništvo s kojim raspolaže kako hoće, tako da se ovaj ajet odnosi i na njeg.

Drugo mišljenje: suprotno prvom, tj. dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata, taj dug se odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu, a imetak unutrašnji ili vanjski.
Ovo je stav hanefijskog mezheba , jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i stav hanbelijskog mezheba .

Dokazuju svoj stav predajom od Osmana, radijallahu anhu: “Ovo je mjesec davanja vašeg zekata, pa onaj ko je dužan neka vrati svoj dug kako bi dali zekat na vaš imetak”, a u drugom rivajetu kod Abdurrezzaka: “Zatim dajte zekat na ono što je preostalo” . Ovo bilo u prisustvu ashaba a nije prenešeno da se neko od njih usprotivio, te je ovo idžma’ od njih.

Komentar: ova predaja ukazuje da je Osman, radijallahu anhu, naredio da se vrate dugovi prije davanja zekata i kada se vrate daje se zekat samo na ono što je ostalo. Pa tako ova predaja ne može biti dokaz za ovaj stav.

Treće mišljenje: dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata na takozvani unutrašnji imetak (novac) a ne sprečava na vanjski imetak (stoka, plodovi, trgovačka roba).
Ovo je malikijski mezheb, jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i rivajet kod hanabila .

Dokaz da se ne daje na unutrašnji imetak je isti kao kod drugog mišljenja.
A obavezu davanja na vanjski imatak dokazuju sa hadisom: “Na pet deva daje se ovca, a na četrdest ovaca jedna ovca” . Kažu da se u hadisu ne pravi razlika izmađu onih koji su se zadužili i onih koji nisu.

Takođe dokazuju time što su Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, slali ubirače zekata a oni nisu pitali ko je zadužen ako nije da bi to odbili od zekata .

Revdatut-talibin (2/197), El-Mubdi'u (2/300), El-Muhalla (6/102) i Fetavel-ledžnetid-daime (9/323).
El-Mebsut (2/6), Fethul-kadir (2/160), Hašijetu ibni ‘Abidin (5/426).
El-Muhezzeb, str. 464.
Šerhu muntehil-iradat (2/181).
Bilježi ga Malik u Muvetteu (593), Ebu ‘Ubejd u El-Emval str. 442, Bejheki u Sunenu (4/148), Ibn ebi Šejbe (10650) i Abdurrezzak (7068) u Musannefima, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnom u “El-Irvau” (3/260).
Hašijetud-dusuki (1/481), Revdatut-talibin (2/197) i El-Mubdi'u (2/300).
Ebu Davud (1568), Timizi (621), Ibn Madže (1798), hadis je sahih.
El-Mubdi'u (2/300).

Četvrto mišljenje: onaj koji zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat, a ko je zadužen dugom na odgodu dužan je dati na njega zekat.

Ovo je rivajet kod hanabila .

Da nije dužan dati zekat na trenutni dug dokazuju predajom Osmana, radijallahu anhu. A da se daje zekat duga na odgodu dokaz je to što zaduženi nije obavezan da taj dug vrati u to vrijeme kada se izdvaja zekat pa samim tim nema razloga niti argumenta da ne da zekat na taj dio imetka koji je u njegovom vlasništvu. Ovo takođe podupire dokaz koji je spomenut kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je četvrti stav, tj. da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, tj. da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. Da je ovaj stav najbliži istini jasno ukazuje predaja od Osmana, radijallahu anhu, kao i opći šerijatski tekstovi kojima se obavezuju vlasnici imetka na davanje zekata.

Stavovi nekih savremenih učenjaka i fikhskih kolegija

Stav Bin Baza

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) zavisi od stanja zaduženih. Ako su zaduženi imućni i u stanju da vrate dug kad god bude od njih zatražen na njemu je da daje zekat svake godine, jer je dug kod zaduženih poput emaneta. A ako su zaduženi u oskudici te ne mogu vratiti dug, ili su imućni ali odugovlače sa vraćanjem te ga nije u stanju vratit od njih, nije dužan uopće dati zekat, nego kad mu vrate dug računa njegov havl (da pregodini) otpočetka. A ako bi dao zekat za jednu godinu za sve protekle godina nema smetnje, međutim to nije vadžib.

A što se tiče davanja zekata na dug od strane zaduženog smatra Bin Baz da je dužan davati zekat na taj imetak zbog općih dokaza i jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao sakupljače zekata, a oni nisu pitali one od kojih su uzimali zekat imaju li duga ili ne.

Da se primjetiti da Bin Baz ne pravi razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu.

Stav Abdurrahmana El-Atrema (šerijatski eksperta za bankarska pitanja)

Vadžib je izdvajati svake godine zekat dugova na odgodu od strane onog kome su dužni ako su ti dugovi rezultat trgovačkih poslovanja, a procjena dugova se vrši svake godine na osnovu njihove stvarne vrijednosti.

A što se tiče davanja zekata na dugove na odgodu od strane zaduženog, šejh El-Atrem smatra da se uopće ne daje na te dugove zekat, svejedno bio imetak vanjski (trgovačka roba, stoka, plodovi) ili unutrašnji (novac). Pa ako taj dug obuhvata čitav imetak na koji treba dati zekat ili ga umanjuje tako što ga izvodi iz nisaba onda nije dužan dati zekat. A ako nije ni jedno ni drugo onda treba oduzeti od imetka na koji se daje zekat vrijednost duga a na preostali dio imetka dati zekat .

El-Insaf me'aš-šerhil-kebir (6/339).
Mevsu'atul-ahkamiš-šer'ijje (1/412-414).
El-Ittidžahatul-fikhijje fi zekatid-dujun, Abdurrahman El-Atrema.

Stav Es-Siddika ed-Darira (istaknuti istraživač i član Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije)

Zekat na dugove dužan je davati onaj kome su dužni a ne zaduženi. S tim, da se ne traži od njega da izdvoji zekat na dugove iz njegovog postojećeg imetka nego kada mu bude vraćen dug. Izuzetak ovome je stanje u kojem je dug trenutni a zaduženi ga priznaje i vratio bi ga kad god bude zatražen, u ovom slučaju dužan je davati zekat iz svog postojećeg imetka, jer je ovaj dug poput vedi'e (imetka ostavljenog na čuvanje) oko čije obaveze davanja zekata nema razilaženja. A ako onaj kome su dužni nije u stanju uzeti dug jer je zaduženi u oskudici ili negira postojanje duga ili priznaje ali odugovlači pri vraćanju ili je dug na odgodu, u svim ovim slučajevima dužan je dati zekat na dug za sve protekle godine tek kada mu se vrati dug ili kad istekne rok vraćanja .

Odluka o pitanju zekata duga (12. seminar o suvremenim pitanjima zekata održan u Kuvajtu 1989.g.)

Zekat duga od strane onog kome su dužni: Ako je dug u novcu ili trgovačkoj robi, svejedno bio on trenutni dug ili na odgodu, onaj kome su dužni je obavezan davati zekat sve dok je u stanju da vrati svoj dug. A ako nije u stanju vratiti svoj dug zbog odugovlačanja zaduženog ili neimaštine i oskudice u kojoj se nalazi zaduženi onda je dužan dati zekat nakon vraćanja duga samo za jednu godinu. Ako je dug na odgodu dozvoljeno mu je da odgodi davanje zekata sve dok mu ne bude vraćen, pa kada mu se vrati vadžib je da da zekat na sve protekle godine, a ako dug nije vraćen u roku treba oduzeti taj vremenski preiod. Zekat duga od strane zaduženog: Vadžib je da daje zekat na dugova na odgodu svake godine, a trenutni dug ili dug čiji rok vaćanja ističe prije negoli prođe jedan havl (godina dana) vrijednost tog duga treba oduzeti od ukupnog imetka na koji daje dug, tj. nije dužan dati zekat na trenutni dug. Ako dug na odgodu treba vraćati u ratama na više godina, zaduženi je obavezan da daje zekat na sve one rate koje još nije vratio.

Stav Tijela za globalnu islamsku ekonomiju i finansije

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od stanja zaduženog. Pa ako je zaduženi imućan i vratio bi dug ako bi bilo od njega zatraženo obaveza je davati zekat na taj dug, s tim da je dozvoljeno odgoditi izdvajanje zekata sve dok dug ne bude vraćen pa onda dati zekat za svo proteklo vrijeme. A ako je zaduženi u oskudici ili negira dug ili odugovlači pri vraćanju onda nije dužan dati zekat na dug, a kada mu bude vraćen ophodi se prema njemu kao prema novosteknutom imetku. A ako bi dao zekat za jednu godinu na čitav dug bilo bi dobro.

A što se tiče davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) zavisi da li je trenutni dug ili dug na odgodu. Pa ako bi trenutni dug trebao vratiti u vremenu manjem od jednog havla (jedne godine) vrijadnost tog dug se oduzima od imetka na koji daje zekat. A ako je u pitanju dug na odgodu poznato je razilaženje učenjaka oko zekata na taj dug. Dio učenjaka smatra da se na njeg ne daje zekat, a dio da se daje zekat što je ispravnije. (Kejfe tahsib zekate emvalik str. 9, knjižica izdata od strane gore spomenutog tijela)

Sa ovim smo završili ovaj kratki studij o davanju zekata na dugove. U narednom slijedi rezime svega kazanog u ovoj kratkoj studiji.

Rezime

Zekatud-dujun, naučni studij priređen od Es-Siddika Ed-Darira na jednom od simpozija Kolegija islamskog prava.Nema šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga.

Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. A Allah zna najbolje.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspori. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer prikupljeni zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur'anskom ajetu sure Et-Tevba.

Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.
Razlozi neispravnosti ove fetve

Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma'u ashaba, tabi'ina i imama mudžtehida.
A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes'ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.

Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to sa šerijatske strane nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu”, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:

1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)

2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.

3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.

U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati. Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?

Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj jer je obaveza i šart valjanosti da sadekatul-fitr stigne u ruke korisnika (siromaha) prije Bajram namaza što nije slučaj u načinu kako to radi IZ-e. Učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi'ina i onih poslije njih.

Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.

Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično. Isto tako, šart valjanosti izdvajanja sadekatul-fitra je da se podijeli prije klanjanja Bajram namaza, a sa sakupljanjem sadekatul-fitra u Bejtul-mal Islamske zajednice se neizvršava ovaj šart jer oni ubrana sredstva koriste za potrebe IZ-a tokom cijele godine.

Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur'anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006,  br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu'l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano. U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra” Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu'l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi. Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim Ustavom zekat, sadekat'l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu'l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.

Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra  je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed. Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju.   Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti.

Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.
Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.
Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur'anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Napomena: Ako bi neko prigovorio gore spomenutom da vodi u cijepanje i podjelu muslimana, da vodi u raskol i huška na Islamsku zajednicu, te da ko sam ja i meni slični da prigovaramo jednom gigantu IZ, i tome slično, odgovor bi bio sljedeći: Obaveza učenih je da popravljaju stanje i ukazuju na propuste i devijacije kako pojedinaca tako i organizacija. Pa kao što ukazuju na pogrešno tumačenje vjere u akidi, poput devijacija sufija, šija, maturidija, izmišljanja kojekakvih svetišta (Lastavice, djevojačke pećine i slično), i slično, negiraju i bore se protiv mnoštva novotarija, poput mevluda, četeresnica, hatmi, sedmina, ramazanskih i drugih muzičkih festivala, salla, i slično, tako isto obaveza učenih je da pojasne ovu pogrešnu fetvu oko prikupljanja zekata i sadekatul-fitra, jer nama razlike između prvog i zadnjeg osim što je zadnje osjetljiva tema jer “dira u džep i finansije”. Međutim, ovaj din je emanet na našim plećima, dužni smo da istinu pojašnjavamo i radimo po njoj. Ve billahi tevfik.

Alejkumusselam.

Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspori. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer prikupljeni zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur'anskom ajetu sure Et-Tevba.

Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.
Razlozi neispravnosti ove fetve

Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma'u ashaba, tabi'ina i imama mudžtehida.
A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes'ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.

Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to sa šerijatske strane nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu”, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:

1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)

2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.

3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.

U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati. Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?

Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj jer je obaveza i šart valjanosti da sadekatul-fitr stigne u ruke korisnika (siromaha) prije Bajram namaza što nije slučaj u načinu kako to radi IZ-e. Učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi'ina i onih poslije njih.

Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.

Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično. Isto tako, šart valjanosti izdvajanja sadekatul-fitra je da se podijeli prije klanjanja Bajram namaza, a sa sakupljanjem sadekatul-fitra u Bejtul-mal Islamske zajednice se neizvršava ovaj šart jer oni ubrana sredstva koriste za potrebe IZ-a tokom cijele godine.

Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur'anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006, br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu'l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano. U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra” Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu'l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi. Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim Ustavom zekat, sadekat'l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu'l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.

Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed. Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju. Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti.

Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.
Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.
Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur'anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Napomena: Ako bi neko prigovorio gore spomenutom da vodi u cijepanje i podjelu muslimana, da vodi u raskol i huška na Islamsku zajednicu, te da ko sam ja i meni slični da prigovaramo jednom gigantu IZ, i tome slično, odgovor bi bio sljedeći: Obaveza učenih je da popravljaju stanje i ukazuju na propuste i devijacije kako pojedinaca tako i organizacija. Pa kao što ukazuju na pogrešno tumačenje vjere u akidi, poput devijacija sufija, šija, maturidija, izmišljanja kojekakvih svetišta (Lastavice, djevojačke pećine i slično), i slično, negiraju i bore se protiv mnoštva novotarija, poput mevluda, četeresnica, hatmi, sedmina, ramazanskih i drugih muzičkih festivala, salla, i slično, tako isto obaveza učenih je da pojasne ovu pogrešnu fetvu oko prikupljanja zekata i sadekatul-fitra, jer nama razlike između prvog i zadnjeg osim što je zadnje osjetljiva tema jer “dira u džep i finansije”. Međutim, ovaj din je emanet na našim plećima, dužni smo da istinu pojašnjavamo i radimo po njoj. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

 

Vidi manje

Alejkumusselam.

Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka.

Rezime onog što se može kazati po ovom pitanju je da nema šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga.

Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga.

Prema tome, kad god ti brat vrati dio duga dužan si na taj novac dati zekat samo sa godinu dana bez obzira koliko godina prošlo od vremena kada si mu posudio. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje