Alejkumusselam.

Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspora. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer ubrani zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur'anskom ajetu sure Et-Tevba.
Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.

Razlozi neispravnosti ove fetve
Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma'u ashaba, tabi'ina i imama mudžtehida.
A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes'ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.
Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu”, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:
1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)
2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.
3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.
U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati. Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?
Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj. Jer učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr jer je obaveza da on stigne u ruke korisnika prije Bajram namaza. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi'ina i onih poslije njih.
Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.
Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.

Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično.
Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur'anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)
Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006, br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu'l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano. U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra” Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu'l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi. Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim

Ustavom zekat, sadekat'l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu'l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.
Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed. Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju. Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti.

Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.
Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.
Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur'anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Napomena: Ako bi neko prigovorio gore spomenutom da vodi u cijepanje i podjelu muslimana, da vodi u raskol i huška na Islamsku zajednicu, te da ko sam ja i meni slični da prigovaramo jednom gigantu IZ, i tome slično, odgovor bi bio sljedeći: Obaveza učenih je da popravljaju stanje i ukazuju na propuste i devijacije kako pojedinaca tako i organizacija. Pa kao što ukazuju na pogrešno tumačenje vjere u akidi, poput devijacija sufija, šija, maturidija, izmišljanja kojekakvih svetišta (Lastavice, djevojačke pećine i slično), i slično, negiraju i bore se protiv mnoštva novotarija, poput mevluda, četeresnica, hatmi, sedmina, ramazanskih i drugih muzičkih festivala, salla, i slično, tako isto obaveza učenih je da pojasne ovu pogrešnu fetvu oko prikupljanja zekata i sadekatul-fitra, jer nama razlike između prvog i zadnjeg osim što je zadnje osjetljiva tema jer “dira u džep i finansije”. Međutim, ovaj din je emanet na našim plećima, dužni smo da istinu pojašnjavamo i radimo po njoj. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Niko ne može sa sigurnošću tvrditi koju će noć biti Lejletul-kadr.

Ono što je došlo u vjerodostojnim hadisima je da je ona u zadnjih deset dana Ramazana i to u nepranim noćima.

A u kojoj nepranoj noći je Lejletu-kadr oko toga je veliko razilaženje među učenjacima. Najbliži stav na osnovu dokaza je da se noć Lejletul-kadra mijenja svakog Ramazana, a može biti 21-e, 23-e, 25-e, 27-e ili 29-e noći, pa jednog Ramazana bude 25-e noći a drugog 29-e noći.

Ovas noć ima svoje znakove, što je tema sama za sebe.

Žena u stanju hajza u noćima u kojima se očekuje da bi mogla biti noć Lejletul-kadra, može da čini sljedeće ibadete: da dovi i zikri čak i sa dovama i zikrovima koji su u stvari kur'anski ajeti, takođe, može da uči Kur'an, jer po ispravnom stavu učenjaka dozvoljeno je ženi u stanju hajza da uči iz Kur'ana pošto nema validnog i vjerodostojnog argumenta koji to zabranjuje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Bavljenje kupoprodajom (trgovinom), svejedno bilo u trgovinama, berzama ili preko interneta, je dozvoljeno kada se ispune općepoznati i prihvaćeni šartovi kod islamskih pravnika. Neki šartovi su vezani za prodavača i kupca, a neki za robu i novac sa kojima se trguje.

Šartovi vezani za prodavača i kupca su:

Prvi – da se kupoprodaja vrši uz dobrovoljni pristanak prodavača i kupca.

Ako je jedan od njih dvojice bespravno prisiljen na kupoprodaju njihova trgovina je batil (ništavna).

Drugi – da su obojica (i prodavač i kupac) osobe kojima je šerijatski dozvoljeno da raspolažu imetkom, tj. da su slobodni, punoljetni i pametni. Kupoprodaja dječaka (do 7 godina), budale (glupaka ili maloumnika), lude osobe i roba bez dozvole njegovog vlasnika je neispravna i nevalidna. Izuzetak ovome su sitne stvari, poput kupovine hljeba (kruha) i slično.

Treći – da obojica vlasnici (ili da opunomoćeni od vlasnika) onoga sa čime posluju (kupac novca a prodavač robe). U protivnom njihova trgovina nije dozvoljena.

Šartovi vezani za robu i novac sa kojima se trguje su:

Prvi – da je roba od stvari koje su Šerijatom dozvoljene da se koriste. Nije dozvoljeno trgovanje alkoholom, drogom, svinjetinom, muzičkim instrumentima, strvinom i slično.

Drugi – da je robu i novac moguće preuzeti prilikom kupoprodaje ili nakon nje. Nije ispravna prodaja otete robe, odbjegle životinje i slično, jer ih nije moguće preuzeti.

Treći – da su količina i vrsta robe koja se kupuje i novca sa kojim se plaća poznati i precizno utvrđeni i dogovoreni. Nije ispravna prodaja robe koju kupac nije vidio ili koja nije poznata opisom ili primjerkom.

Za sve navedene šartove postoje jasni šerijatski argumneti čije naviđenje nije predmet ovog pitanja.

Prema tome, bilo koja kupoprodaja, svejedno bilo u trgovinama, berzama ili preko interneta, koja ispuni navedene šarte ona je šerijatski valjana, a u protivnom nije ispravna.

Promjena ili kupovina druge valute

Da bi bilo dozvoljeno mijenjati (ili kupovanje) valute jednu za drugu (poput dolara sa eurima) potrebno je da se ispuni samo jedan šart, a to je da mijenjanje ili kupovanje bude iz ruke u ruku.

U hadisu Ubadete ibn Samita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihi je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „… A kada su vrste imetka (misli se na: zlato, srebro, dolare, dinare, eure i slično) različite, prodajite kako hoćete ako je iz ruke u ruku“.

Plaćanje kupljene robe preko banke u dinarima koje službenik odmah na licu mjesta pretvori u dolare shodno valutnom kursu tog dana šerijatski potpada pod dozvoljenu promjenu jedne valute u drugu. Prema tome, u takvom plaćanju preko banke nema šerijatske zapreke.

Sporni vidovi kupoprodaja preko interenta

Ono našto treba upozoriti su dva sporna vida bavljenja trgovinom preko interneta (vjerovatno ovih spornih načina ima više, ali ovo je ono što je za sada došlo do mene):

Prvi je: KUPOVINA ZLATA I SREBRA PREKO INTERNETA

O tome sam detaljnije govorio na ovom linku:

KUPOVINA ZLATA I SREBRA PREKO INTERNETA

Prvi je: prodaja robe koja se ne posjeduje.

O tome sam detaljnije govorio u odgovorima na pitanja pod sljedećim linkovima:

ONLINE PRODAJA ROBE KOJA SE NE POSJEDUJE
https://pitajucene.com/pitanje/online-prodaja-robe-koja-se-ne-posjeduje/

PRODAJA ROBE KOJA SE NE POSJEDUJE PUTEM INTERNET SHOPA
https://pitajucene.com/pitanje/prodaja-robe-koja-se-ne-posjeduje-putem-internet-shopa/

KUPOVINA ROBE KOJU TRGOVAC NE POSJEDUJE
https://pitajucene.com/pitanje/kupovina-robe-koju-trgovac-ne-posjeduje/

Prema tome, ako tvoje bavljenje kupoprodajom preko interneta ispunjava gore spomenute šartove kuporodaje, ako se ne baviš kupovinom ili prodajom preko interneta zlata, srebra ili neke novčane valute, i ako ne prodaješ ono što ne posjeduješ, nema smetnje da se baviš interent-trgovinom.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Knjige (ili Mushafi) na kojima piše da su VAKUF, BESPLATAN PRIMJERAK i slično nije dozvoljeno prodavati. Jer ono što se uvakufi izlazi iz vlasništva onoga ko je uvakufio i prelazi u vlasništvo Allaha, po većini učenjaka, ili u vlasništvo svih muslimana, po drugom mišljenju učenjaka.

Prema tome, to što rade učenici medrese (i drugi) koji su dobili „Komentar Tahavijine poslanice“ na poklon, nije dozvoljeno. Novac koji su dobili za tu prodaju je haram imetak, obavezni su da ga se riješe. Ili da ga vrate kupcu ako je to moguće, ili da ga udijele kao sadaku siromašnima, a za to neće imati sevapa (nagradu).

Ovaj propis se odnosi na sve knjige koje se dijele kao vakuf ili besplatan primjerak, poput „Buharijine zbirke hadisa“, „Tefsira“ Ibn Kesira i slično.

Onaj ko se okoristio sa spomenutim knjigama, nema smetnje da ih pokloni nekom drugom, a ne da ih prodaje.

Sa druge strane, ko ne može nabaviti (dobiti) primjerak spomenutih knjiga osim da ih kupi od onih koji prodaju, nema smetnje da ih kupi, jer drugačije ih ne može nabaviti. S tim da mu nije dozvoljeno da je nakon upotrebe prodaje. Samo je može pokloniti drugom.

Oko propisa prodaje knjiga na kojima piše da se dijele besplatno, da nisu na prodaju, da su vakuf Allahu i slično nisam našao da ima razilaženja među savremenim učenjacima koji su o tome izdali fetve. A oko knjiga koje besplatno dijele neke vjerske ili davetske institucije ili humanitarne organizacije na kojima ne piše da su besplatne, niti da nisu na prodaju, niti da su vakuf Allahu i slično, evo šta kaže Stalna komisija za naučno istraživanje i fetve u Saudijskoj Arabiji.

Upitana je komisija (broj fetve 19292) sljedeće:

„Pitanje: Da li je dozvoljeno prodavati knjige i kasete za kojima više nemamo potrebe, a koje pošalju neka braća i humanitarne organizacije, a na kojima nije napisano da su vakuf Uzvišenom Allahu ili da se poklanjaju, a ne prodaju. Na njima piše cijena knjiga. Je li dozvoljeno da ih prodamo sa ciljem da kupimo druge?

Odgovor: Sve knjige i kasete koje se besplatno dijele od strane dobrovoljnih davaoca i humanitarnih organizacija se smatraju vakufom te ih nije dozvoljeno prodavati niti trgovati sa njima. Ko za njima nema potrebe neka ih da drugome kome trebaju.“

Stalna komisija za naučno istraživanje i fetve u sastavu: Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Salih ibn Fevzan El-Fevzan, Abdulaziz ibn Abdullah Ale eš-Šejh i Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz.

Prema tome, kupoprodaja i trgovina uvakufljenih knjiga (koje se dijele besplatno) je zabranjena. Onaj ko je to već uradio, a nije znao, nema grijeha, ali se treba riješiti haram imetka koji je stekao na takav način, tj. da ga vrati onome kome je prodao takve knjige ili ako je to nemoguće da tu vrijednost udijeli siromašnima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupu maline i kupine kojeg imam stoji:

„Član 11. Ugovorne strane su saglasne da se cijena maline i kupine određuje na osnovu tržišnih uslova, te da se konačna cijena utvrđuje u drugoj polovini berbe. Kupac (tj. firma koja otkupljuje) ima pravi mijenjati cijene maline i kupine svakodnevno, zavisno od cijena na tržištu i kvaliteta.“

Prije odgovora na konkretno pitanje neophodno je navesti mes'elu propisa kupoprodaje u kojoj nije poznata (određena) cijena proizvoda (robe), jer je odgovor na pitanje izgrađen na njoj.

Naime, islamski pravnici uslovljavaju određene šartove da bi kupoprodaja bila ispravna i dozvoljena.

Uslovljavaju tri šarta vezana za kupca i prodavača:

1- pristanak obje strane (ako je jedna od strana prisiljena, trgovina je batil)

2- da su slobodni, pametni i umno zreli (nije ispravna kupoprodaja lude osobe, djeteta i roba)

3- da je roba ili novac u njihovom vlasništvu (ili da su opunomoćeni da u ime druge osobe trguju)

Također, uslovljavaju tri šarta vezana za novac i robu:

1- da je roba od one koju je dozvoljeno koristiti (da nije alkohol, svinjetina i slično)

2- da su novac i robu u mogućnosti da se predaju drugoj strani

3- da su cijena i roba (opis i količina) određeni i poznati.

Oko detalja spomenutih šartova ima razilaženja, al to nije predmet ovog pitanja.

Što se tiče šarta određivanja cijene robe, učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da je poznavanje cijene robe uslov valjanosti kupoprodaje.

To jest, ako se nešto proda bez navođenja cijene, ta kupoprodaja nije valjana.

Ovo je stav većine učenjaka ovog ummeta. Na njemu su svečetiri pravne škole:

hanefije (Šerhu fethil-kadir 6/260, el-Bahu er-raik 5/294),

malikije (Hašijetud-dusuki 3/14, Mevahibul-dželil 4/276),

šafije (Mugnil-muhtaž 2/22, Nihajetul-muhtadž 3/405),

hanabile (Keššaful-kinna'i 3/174, El-Insaf 4/309).

Drugi stav – dozvola prodaje bez navođenja i određivanja cijene robe.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima (Bedai'ul-fevaid 4/50). Također, navodi Ibn Tejjmije da je ovo stav unutar hanbelijskog mezheba koji suprotan općepoznatom stavu mezheba. (Nezarijjetul-‘akd str. 155-156)

Dokaz prvog stava učenjaka: zabrana prodaje u kojoj ima GARER, tj. čija je završnica nepoznata. Zabrana prodaje garer je došla u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju garer“. Napoznatija definicija prodaje garer je prodaja čiji je ishod nepoznat.

Odgovor učenjaka drugog stava na ovaj argumnet je da se zabranjena prodaja garer odnosi na nepoznavanje robe (poput prodaje plodova prije nego što se ispolji valjanost ploda) a ne nepoznavanje cijene robe. Također, kažu da se cijena robe može naknadno dogovoriti na obostrano zadovoljstvo.

Dokaz drugog stava učenjaka:

Prvi – opći šerijatski tekstovi ukazuju na dozvolu prodaje ako je zasnovana na pristanku i zadovoljstvu obje strane. A nepoznavanje cijene robe ne šteti samoj kupoprodaji jer se može vratiti na na vrijednost prodaje slične robe, a u slučaju prevare, prevarena strana ima pravo izbora, tj. da poništi ugovor.

Drugi – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da su bili na putovanju pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio devu od Omera, radijallahu anhu, a zatim je odmah poklonio Ibn Omeru, radijjallahu anhuma, a da nisu dogovorili cijenu deve. (Nezarijjetul-akd 155)

Treći – praktični idžma (konsenzus) muslimana oko dozvole prodaje hljeba i mesa bez određivanja cijene.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. valjanost i dozvola prodaje bez određivanja cijene robe. Jer hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu presuđuje po ovom pitanju.

S tim da je praktično najbolje i najsigurnije raditi po prvom stavu učenjaka, tj. da se odmah odredi cijena onoga što se prodaje, kako kupac i prodavač ne bi dolazili u stanje spora, nezadovoljstva i sukoba jer prethodno nisu dogovorili cijenu.

Prema tome, spomenuti kupoprodajni ugovor otkupa malina i kupina je šerijatski valjan.

Ostaje pitanje: da li je pametno ovakve ugovore sklapati. Jer ovakvi ugovori uglavnom idu na štetu proizvođača i prodavača malina i kupina, zato što je u ovom ugovoru naknadno određivanje cijene u potpunosti prepušteno kupcu.

Savjet i rješenje je: da prodavač zahtijeva da se ugovor pravi pred samu berbu a istovremeno da se istraži tržišna cijena malina, te na osnovu toga da se odmah u ugovoru odredi cijena malina i kupina. Ili u najmanju ruku da se odredi minimalna cijena otkupa ispod koje prodavač neće prodavati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com