Alejkumusselam.

Ako je kupoprodajni vid poslovanja zasnovan na prodaji robe nakon što je ušla u vlasništvo prodavača i nakon što ju je preuzeo onda je dozvoljen. U tom slučaju on može imati dva oblika:

Prvi: da bude zasnovan na obećanju jedne od dvije strane, tj. od strane budućeg kupca da će kupiti dogovorenu robu ili od strane budućeg prodavača da će prodati dogovorenu robu, ako je tako onda je to dozvoljeno a ta strana je dužna ispuniti obećanje osim iz opravdanog razloga.

Drugi: da bude zasnovan na obećanju sa obje strane, tj. od strane budućeg kupca da će kupiti dogovorenu robu i od strane budućeg prodavača da će prodati dogovorenu robu, onda se taj vid poslovanja može odvijati na dva načina:

1- da obje strane ili jedna od njih imaju slobodu izbora u prihvatanju prodaje ili odustajanju – onda je to dozvoljeno,

2- da nijedna strana nema izbora u prihvatanju prodaje ili odustajanju – onda je to zabranjeno, jer je to obećanje sa obje strane koje je obavezno te liči na prodaju, a to je ustvari prodaja onog što se ne posjeduje što je zabranjeno tekstom hadisa: “Nije dozvoljena prodaja onog što ne posjeduješ (što nije u tvom vlasništvu)” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a Albani je hadis ocijenio dobrim u Irva'u galil).

A što se tiče trgovanja robom na način da trgovac prvo uzme narudžbe od ljudi, a zatim kupi robu koju ti ljudi žele i njima proda uz određeni procenat zarade, taj vid trgovanja može imati dva oblika:

Prvi – da trgovac nakon što čuje ili zapiše narudžbe ode i kupi tu naručenu robu i onda nakon što ju je kupio proda je onima koji su je naručili. Ovaj vid trgovanja potpada pod gore spomenuti način kupoprodaje i shodno njegovim stanjima i dijelovima ima takve i propise kako je pojašnjeno.

Drugi – da trgovac prilikom narudžbe traži da kupci uplate (potpuno ili djelimično) naručenu robu a zatim ode i kupi robu pa im je nakon kupovine dostavi. Ovo predstavlja prodaju onoga što se ne posjeduje, jer je on uzimanjem uplate prodao ono što ne posjeduje (što tek treba kupiti), a prodaja onog što se ne posjeduje je zabranjena po gore spomenutom hadisu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U vjerodostojnom sunnetu je došla zabrana držanja pasa uopćeno i da onaj ko drži psa umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Iz ove zabrane je izuzeto držanje tri vrste pasa: lovačkog psa, psa čuvara stada i psa čuvara usjeva, a analogijom mnogi učenjaci su dozvolili držanje drugih vrsta pasa čija je funkcija i uloga čuvanje i zaštita nečega.

A oko prodaje pasa islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – da nije dozvoljeno uopće prodavanje i kupovina bilo kojih pasa, svejedno bili psi oni koje je dozvoljeno držati ili ne. Na ovom stavu su šafije i hanabile.

Dokazi sa kojim podupiru svoj stav su sljedeći:

– hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, da je rekao: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaradu od (prodaje) psa”.

– hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebi Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od (prodaje) psa, zaradu od zinaluka i zaradu od bavljenja proricanjem (budućnosti)”.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio zaradu od (prodaje) psa, a ako neko zatraži da naplati psa napuni mu ruku prašinom”. Hadis su Ibn Hadžer i Albani ocijenili vjerodostojnim.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljena zarada od (prodaje) psa, niti zarada od bavljenja proricanjem (budućnosti), a ni zarada od zinaluka”. Hadis je Ibn Hadžer ocijenio dobrim a Albani vjerodostojnim.

Kaže Ibn Hadžer: “Vanjsko značenje hadisa je zabrana njegove prodaje (psa), ovo uopćeno za sve vrste pasa, svejedno bio on dresirani (lovački) ili neki drugi kojeg je dozvoljeno držati ili bio od onih koje nije dozvoljeno držati. Iz ovoga proizilazi da nije obaveza nadoknaditi vrijednost psa onome ko ga uništi (ubije), a na ovom stavu je džumhur učenjaka”.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame da nema razilaženja unutar hanbelijskog mezheba da je prodaja psa batil (ništavna) svejedno koji pas bio. Na ovom stavu od savremenih učenjaka su Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz i Ibn Usejmin.

Razilaženje učenjaka po ovom pitanju prenosi Nevevi u svom komentaru Sahiha Muslima sljedećim riječima: “A što se tiče zabrane zarade od prodaje psa, te da je to najgora vrsta zarade i da je ona ogavna (kao što je došlo u hadisima), to ukazuje na zabranu njegove (psa) prodaje, da prodaja psa nije ispravna, da zarada od te prodaje nije dozvoljena, niti je obavezan onaj ko uništi (ubije) psa da nadoknadi tu štetu, svejedno bio pas dresiran ili ne i svejedno bio od onih koje je dozvoljeno držati ili ne.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a od njih su Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Hasan El-Basri, Rebi'a, Evzai, El-Hakem, Hammad, Šafija, Ahmed, Davud Zahiri, IbnulMunzir i drugi.

A kaže Ebu Hanife: “Ispravna je prodaja pasa od kojih ima koristi i obavezna je nadoknada štete onome ko ga uništi. Prenosi Ibnul Munzir od Džabira, radijallahu anhu, Ata'a i Nehaija da su dozvolili prodaju lovačkog psa mimo ostalih …”.

Drugi stav – da je dozvoljena prodaja i kupovina psa uopćeno, svejedno radilo se o dresiranom psu za lov ili ne, ili psima koje je dozvoljeno držati ili ne. Ovo je stav hanefijskog mezheba a odabrao ga je i malikijski učenjak Sahnun.

Međutim, prenosi Ebu Jusuf da je Ebu Hanife zabranio prodaju bijesnog psa.

Dokazi sa kojima argumentiraju svoj stav su sljedeći:

– pas kao sredstvo za lov je imetak i imovina čija se vrijednost može procijeniti poput sokola koji se koristi za lov čija prodaja je dozvoljena, pa tako isto dozvoljeno je prodavati psa.

– dozvoljeno posjedovati psa kada se da kao poklon ili kao rezultat oporuke a ono što je dozvoljeno uzeti kao poklon i primiti kao oporuku to je dozvoljeno i prodavati.

Ovakav način dokazivanja na osnovu kijasa psa na ostali imetak bi bio prihvatljiv da nam nije došao jasan i nedvosmislen šerijatski tekst, a poznato je pravilo iz usulul-fikha: Nema idžtihada ako je došao šerijatski tekst.

Treći stav – da je dozvoljena prodaja pasa čije držanje je po Šerijatu dozvoljeno. Oko ovog nema razilaženja unutar malikijskog mezheba. A oko pasa koje nije dozvoljeno držati, da li je njihova prodaja dozvoljena ili ne, unutar malikijskog mezheba postoje tri stava: zabrana, pokuđenost i dozvola, a ono što je poznato od imama Malika da je bio na zabrani.

Učenjaci koji dozvoljavaju prodaju i kupovinu pasa koje je inače po Šerijatu dozvoljeno držati svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je uz opću zabranu zarade od prodaje psa došao izuzetak za lovačkog psa, tj. da je njega dozvoljeno kupovati i prodavati.

Bilježe Nesai i Bejheki u svojim Sunenima od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od prodaje psa i mačke osim psa za lov. Ovaj izuzetak “osim psa za lov” su Nesai u svom Sunenu, Nevevi u komentaru Sahiha Muslima, Ibnul Kajjim u “Zadul-me'adu” i mnogi drugi učenjaci su ocijenili kao munkerom, tj. veoma slabim i neprihvatljivim.

Kaže Es-Sindi u svom komentaru Sunnena Nesaia “Hašijetu En-Nesai”: “(Ovaj izuzetak) je slab oko čega su složni muhaddisi”.

Kaže Nevevi u komentaru Sahiha Muslima: “Što se tiče hadisa u kojima je došla zabrana zarade od prodaje psa osim psa za lov, te da je Osman, radijallahu anhu, kaznio čovjeka da plati odštetu dvadeset deva za vrijednost psa kojeg je ubio, kao i Ibn ‘Amra El-Asa, radijallahu anhuma, da je uzimao odštetu za ubijanje psa, sve ovo što je prenešeno je slabo oko čega su složni imami hadisa”.

Nakon svega spomenutog postaje jasno da je zabranjena prodaja i kupovina pasa uopćeno a to je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni vjerodostojni hadisi.

Naravno, ostaje pitanje šta da uradi onaj kome treba pas kojeg je dozvoljeno imati a ne može ga steći na drugačiji način osim kupovinom.

Kada neko ima potrebu za lovačkim ili nekim drugim psom kojeg je po Šerijatu dozvoljeno držati (za čuvanje stada, usjeva, kuće i slično) a ne može naći nekoga ko će mu ga pokloniti ili na sličan način dati, njemu je dozvoljeno da ga kupi a grijeh prodaje je na onome ko prodaje jer je prodao ono što po Šerijatu nije dozvoljeno prodati. Naravno, pod prodajom psa se podrazumijeva bilo koji vid imovinske razmjene a ne samo kupovina novcem.

Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhala” (7/493): “U osnovi nije dozvoljena prodaja psa, ni psa za lov niti za čuvanje stoke ili nekoga drugog psa. A ako je čovjek prinuđen da kupi i ne može naći nekoga ko će mu ga dati dozvoljeno mu je da ga kupi, to je dozvoljeno kupcu a haram prodavaču”.

Prema tome, iz svega izloženog nadam se da je odgovor na tvoje pitanje sasvim jasan. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

To se ne ubraja niti u klasično značenje duga u Šerijatu niti u šerijatsko značenje krađe za koju se siječe ruka ako se ispune šartovi za isto, nego se ubraja u pronevjeru emaneta. Jer dug je ugovor između dvije strane pri čemu jedna strana posuđuje neki imetak da bi joj druga vratila sličan imetak nakon dogovorenog roka, a ovo se nije desilio u tvom slučaju.

Takođe, krađa predstavlja skriveno uzimanje tuđeg imetka koji se nalazio na mjestu gdje se sličan imetak inače čuva, a ovo takođe nije ono što si ti uradio. A da je to pronevjera emaneta na to ukazuje činjenica da ti je dato u povjerenje da prodaješ ulaznice te da novac od prodatih ulaznica predaš organizatoru (ili organozatorima) manifestacije pri čemu si ti utajio dio novca. Naravno, sa šerijatske strane pronevjera emaneta je haram, zato si obavezan pokajati se za počinjeno djelo i vratiti taj novac organozatorima ako je to moguće. A ako nije moguće trebaš iznos tog novca udijeliti kao sadaku nekom siromahu s tim da od te sadake nemaš nikakvu nagradu kod Allaha jer se ti samo rješavaš haram imetka.

Sve bi ovo bilo ovako da si to uradio nakon što si primio Islam, jer sam kažeš da si poslije primio Islam. A pošto Islam briše grijehe počinjene prije njega, ti za to djelo sada nemaš grijeha niti si dužan vratiti tac novac njegovim pravim vlasnicima osim ako to sam od sebe hoćeš uraditi ili ako bi te oni krivično gonili pa te prisilili na plaćanje njegove nadoknade. Ne trebaš se opterećavati tim djelom jer po Islamu za njega sada nemaš grijeha. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Kupoprodaja zastava evropskih ili neevropskih država koje simbolišu vjeru kjafira poput onih koje imaju krst nije dozvoljena. Od zemalja koje na svojoj zastavi imaju krst su zastava Srbije, Švedske, Švicarske, Španije,Danske, Finske, Grčke, Britanije, Vatikana, Norveške, Portugala, Slovačke, Gruzije, Islanda, Malte, Novog Zelanda, San Martina i Tonga.

Dokaz da je zabranjena njihova kupoprodaja je hadis od Abdullah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu kupoprodaju”. Hadis bilježe Darekutni i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut. A Uzvišeni Allah je zabranio kufr, nije zadovoljan sa njim i ne voli ga, pa zato nije dozvoljena prodaja zastava na kojima se poziva i propagira kufr koji je oličen u krstu i drugim vjerskim simbolima. Kaže Uzvišeni: “I On nije zadovoljan sa kufrom Njegovih robova” (Ez-Zumer, 7), i kaže: “Pa zaista Allah ne voli kjafire” (Ali Imran, 32).

Međutim, ako na zastavama kjafirskih država nema vjerskih simbola nema smetnje da se prodaje, jer je osnova u međuljudskim postupcima dozvola a nema nešto što bi ovu vrstu kupoprodaje činilo zabranjenom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Kaže Uzvišeni: “A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti” (El-Bekare 185).

Ovim ajetom je dozvoljeno bolesniku da ne posti dane Ramazana sve dok je u bolesnom stanju, a zatim da naposti taj isti broj dana kada ozdravi. Ovo je propis onih bolesnika čija je bolest izlječiva. A sama bolest zbog koje se dozvoljava da se zbog nje bolesnik omrsi je ona čije štetne posljedice po tijelo i organizam bi sam post uzrokovao, ili bi povećavao ili bi usporavao ozdravljenje.

To znači da lagani kašalj, glavobolja, zubobolja i slično nisu bolesti zbog kojih se mrse dani Ramazana. Većina učenjaka, a od kojih su i četvorica imama mezheba, su stava da je bolest zbog koje se mrse dani Ramazana teža bolest a ne bilo kakva bolest.

Teška bolest je ona koja se sa postom povećava, ili ona usporava ozdravljenje, ili uzrokuje jaku teškoću, a po nekim učenjacima ovome se pridružuje i opravdan i realan strah da će post uzrokovati bolest. Ovakav opis bolesti zbog koje se dozvoljava mršanje tokom Ramazana navode Ibn Kudame u El-Mugniju (4/403) i Nevevi u El-Medžmu'u (6/261). A stav nekih učenjaka da se pod bolešću misli na bilo koju bolest većina učenjaka odbacuje i smatra pogrešnim anomalnim mišljenjem.

Dok bolesnici čija je bolest hronična, tj. ne očekuje se njeno izlječenje, na njima je da za svaki dan Ramazana nahrane jednog siromaha analogno starcu i starici a nisu dužni napaštati te dane, ovo je mišljenje većine učenjaka.

Dok drugi dio učenjaka smatra da hronični bolesnici ne trebaju niti napostiti propuštene dane niti nahraniti siromaha za svaki propušteni dan, a prvi stav je ispravniji.

Na osnovu toga kako si opisao svoje stanje ti imaš pravo na olakšicu ostavljanja posta danima Ramazana zbog bolesti. A ako ne očekuješ da će ti se stanje nekada popraviti i poboljšati onda si dužan za svaki dan nahraniti jednog siromaha.

Hranjenje se može izvršiti i na kraju Ramazana i to da se sva hrana da jednoj siromašnoj osobi. Takođe, hrana se može dati u brašnu, po većini učenjaka za svaki dan se daje pola sa'a, tj. dva pregršta, a to iznosi oko 37,5 kg brašna za 30 dana.

To što si prošle godine dao pare da se da nekome ko će postiti a te pare su bile dovoljne za mjesec dana posta, tj. za hranu, ovakav postupak nema osnova u Šerijatu te je prema tome to što si uradio ništavno i pogrešno.

Bio si obavezan nahraniti za svaki dan Ramazana jednog siromaha (može to biti jedna te ista osoba), a to znači da nije ispravno davati novac nego hranu (za jedan dan jedan osrednji obrok) i da osoba mora biti siromašni musliman a ne bilo koji musliman. Zato si obavezan za neispoštene dane Ramazana od prošle godine odmah sada nahraniti za svaki dan jednog siromaha. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com