Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Hadisi o stavljanju surme

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Oblačite od vaše odjeće bijelu odjeću, jer je ona vaša najbolja odjeća, i u nju (bijelu odjeću) umotavajte vaše umrle. Zaista je od vaših surmi najbolji ismid (crni kamen koji naginje crvenoj boji), jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban, Bejheki i drugi. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban, Albani, Šuajb Arnaut i mnogi drugi.

U rivajetu kod Tirmizija takođe od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Stavljajte surmu od ismida (crni kamen koji naginje crvenoj boji), jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“, i dodaje Timizi: „I tvrdi (ravija Abbad ibn Mensur) da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao surmu koju je stavljao svake noći tri puta na ovo i tri puta na ono (oko)“. Sa ovim dodatkom se izdvojio ravija Abbad našto ukazuje Tirmizi riječima „tvrdi“, a što znači da je njegova vjerodostojnost upitna.

Ovaj hadis u ovom kontekstu se prenosi od Džabira, Ibn Omera i Ebu Hurejre, radijallahu anhum. S tim da se prenosi u mnogim rivajetima sa drugačijim početkom: „Koristite ismid, jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“. U većini ovih rivajeta ima slabosti, s tim da je hadis u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sam po sebi vjerodostojan bez ikakve sumnje, a svi ostali rivajeti podupiru jedan drugog tako da oko prihvatljivosti i vjerodostojnosti osnovnog teksta ovog hadisa ne bi trebali biti upitnosti.

Fikh hadisa

U svom općem značenju hadis obuhavata i žene i muškarce. Takođe, prenešeno je u vjerodostojnim predajama da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao surmu. Sve ovo je uticalo na to da učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje oko stavljanja surme od strane muškarca.

Što se tiče fikhskog značenja hadisa, moguće je da je stavljanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, surme i podsticanje na stavljanje surme bilo zbog njenog ljekovitog dejstva, ili zbog običaja tog vremena i mjesta, ili slično, ali da se kaže da je to sunnet po mnogima je to upitno poput činjenja hidžame, a Allah najbolje zna.

Sam kontekst hadisa u kojem se kaže „Koristite ismid, jer on poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica“ ukazuje da je smisao podsticanja zdravstvena korist surme. Ovome se može prigovoriti da nije bitno zašto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao nego da je podsticao i sam stavljao surmu što je dovoljno da bude sunet.

Stavovi učenjaka oko propisa stavljanja surme

Nema razilaženja među učenjacima oko dozvole stavljanja surme ženama svejedno bilo radi uljepšavanja, liječenja očiju ili poboljšanja vida. A razilaze se da li to mustehab ili samo dozovljeno.

Takođe, nema razilaženja da je dozvoljeno koristiti surmu muškarcu radi liječenja očiju.

A razilaze se oko stavljanja surme muškracu sa ciljem uljepšavanja ili poboljšanja vida.

Kod hanefija je dozvoljeno ako se time ne cilja uljepšavanje muškarca, s tim da neki učenjaci unutar mezheba detaljišu ovaj propis pa kažu da je zabranjeno ako se ukrašava surmom radi ispoljavanje oholosti, a nije zabranjeno ako se stavlja radi ljepote i dostojanstvenog izgleda. U nekim knjigama se hanefijama pripisuje stav da je pokuđeno stavljati muškarcima surmu radi ukrašavanja a dozvoljeno mimo toga.

Od imama Malika se prenose dva stava: prvi da je dozvoljeno a drugi da je pokuđeno zbog što je u tome oponašanje žena. Dok je stav malikijskog mezheba da je zabranjeno muškarcima stavljanje surme radi ukrašavanja a dozvoljeno mimo toga.

Dok je kod šafija i hanabila stavljanje surme muškarcu uopćeno mustehab. S tim da neki učenjaci unutar mezheba dodaju da je mustehab neparno stavljanje surme kao što je došlo u hadisu: „Ko stvalja surmu neka stvalja u neparanom broju“. Bilježi ga Ebu Davud a u njegovom senedu ima ravija čije je stanje nepoznato što znači da je slab.

Iz spomenutih stavova učenjaka mezheba mogu se rezimirati sljedeći stavovi:

– da je mustehab uopćeno, svejedno zbog uljepšavanja ili poboljšanja vida,

– da je pokuđeno zbog uljepšavanja a dozvoljeno mimo toga,

– da je zabranjeno zbog uljepšavanja a dozvoljeno mimo toga

O ovoj temi je šejh Ibn Usejmin govorio na dva mjesta, u svojoj knjizi “Eš-Šerul-mumti'a“ (1/129) i svojim fetvama, on kaže:

„Što se tiče surme koja se koristi za uljepšavanja očiju i toga da li je ona propisana muškarcima ili je samo za žene, vjerovatnije je da je ona samo za žene, a što se tiče muškarca on nema potrebe da uljepšava oči. A ako bi rekli da je takođe propisana i muškarcima jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan: “Neki od nas voli da mu je obuća lijepa, da mu je odjeća lijepa“, on je odgovorio: “Zaista je Allah lijep i voli ljepotu“. Može se reći da ako kod čovjeka postoji mahana u oku te mu je potrebno da stavlja surmu onda je njemu propisana, a ako nema onda nije“.

A u fetvi kaže: „Postoje dvije vrste stavljanja surme:

Prva – surma koja se stavlja radi jačanja vida i otklanjanja zamagljenja vida i njegovo čišćenje bez da u tome bude uljepšavanja, u tome nema smetnje, nego je to čak ono što treba da se radi, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavljao surmu na svoje oči, a posebno ako je ta surma ismid (jedna od vrsta surmi).

Druga vrsta – surma koja se stavlja radi ljepote i ukrašavanja, ovo je što se tiče žena potrebno jer se od žene traži da se uljepšava svome mužu. A što se tiče muškaraca to je upitno, i ja nemam stav o tome. Moguće je napraviti razliku između mladića za koga se strahuje da ako bude stavljao surmu da time pravi fitnu i između starca za kojeg se ne boji da će praviti fitnu pa mu se ne zabranjuje“.

Odabrani stav je, a Allah zna najbolje, da je stavljanje surme muškarcu radi uljepšavanja u najmanju ruku pokuđeno a može biti i zabranjeno, jer je to kao što kaže imam Malik vid oponašanja žena. A stvaljanje surme muškarcu radi liječenja očiju ili radi poboljšanja vida i slično, tj. svega drugog mimo namjere uljepšavanja, to je dozvoljeno, a može se reći i da je preporučeno ili čak i da je sunet. Na ovo zadnje se odnose značenja skoro svih hadisa, jer je u njima došlo da stvaljanje surme poboljšava vid i povećava svjetlost oka i omogućuje rast trepavica, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima da je ženama dovoljeno nositi odjeću i obuću crvene boje.

Učenjaci se razilaze oko nošenja odjeće (i obuće) crvene boje muškarcima.

Ibn Hadžer u „Fethul-bari“ (10/376-378) navodi sedam stavova učenjaka:

Prvi stav – opća dozvola.

Drugi stav – opća zabrana.

Treći stav – pokuđenost ako je jako-crvena a dozvola bez pokuđenosti ako je svijelo-crvena

Četvrti stav – pokuđenost ako se nosi radi ukrasa, uljepšavanja i radi isticanja a dozvola nošenja u kući i pri obavljanju poslova.

Peti stav – dozvola odjeće koja ofarba prije tkanja a zabrana one koja se ofarba poslije tkanja.

Šesti stav – zabrana se odnosi samo odjeću obojenu u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) a dozvola svih ostalih boja.

Sedmi stav – zabrana odjeće koja je obojena (ofarbana) samo u crveno bez drugih boja, a dozvola one koja sadrži i druge boje.

Međutim, ako se vratimo na fikhske knjige četiri mezheba naći ćemo da su po ovom pitanju uglavnom dva općepoznata stava među učenjacima. Rezime ova dva stava i njihovi argumenti se sastoje u sljedećem.

Prvi stav: dozvola nošenja muškarcima odjeće crvene boje, svejedno bila potpuno crvena ili pomiješena sa nekom drugom bojom, mimo nošenja odjeće obojene u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) i MUZ'AFER (bojom biljke koja daje žutu boju i poznati istoimeni miris) koja je po jednim zabranjena a po drugim pokuđena.

Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog i šafijskog mezheba, kao i nekih učenjaka unutar hanefijskog mezheba.

Takođe, opća dozvola se prenosi od većine ashaba: Alije, Talhe, Abdullah ibn Dža'fera, El-Bera’ ibn ‘Aziba i drugih, radijallahu anhum. Od tabi'na Se'id ibn El-Musejjiba, Nehaija, Ša'bija, Ebu Kilabe, Ebu Vaila i mnogih drugih tabi'ina. (pogledaj: Fethul-bari 10/376, El-Mugni 1/587, El-Medžmu 4/339, Šerh Sahihu Muslim 14/33)

Oni ovu dozvolu dokazuju sljedećim hadisima:

Prva hadis – mutefekun alejhi (tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima) od Ebu Džuhajfeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su bili u Mekki izašao u crvenoj odjeći (gornjoj i donjoj koja se zove hulletun hamra’ porijeklom iz Jemena) i predvodio namaz.

Drugi hadis – takođe mutefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘aziba, radijallahu anhu, da je rekao: „Vidio sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u crvenoj odjeći (gornjoj i donjoj koja se zove hulletun hamra’ porijeklom iz Jemena), nisam (u rivajetu: nikad) ništa ljepše vidio od njega“.

Treći hadis – od Hilal ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da drži hutbu na Mini na magracu, a na njemu je crvena odjeća (gornja i donja)“. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani a dobrim Ibn Hadžer i Šuajb Arnaut.

Kažu zagovorači ovog mišljenja da ovi hadisi jasno ukazuju na dozvolu nošenja gornje i donje odjeće crvene boje bez razlike bila samo crvena ili pomiješeana sa nekom drugom.

Dok je zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER došla u hadisu mutefekun alejhi od Abdullah ibn Amra, radijallahu anhuma, a zabrana odjeće obojene u MUZ'AFER je takođe došla u hadisu mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu.

Zagovorači drugog stava smatraju da se pod crvenom odjećom „hulletun hamra'“ koja je spomenuta u gornjim hadisima ne misli na odjeću potpuno crvenu nego na crvenu pomiješanu sa crnom i zelenom (ili bijelom), jer je takva bila poznata jemenska odjeća „hulletun hamra'“.

Drugi stav: pokuđenost (a po nekima zabrana) nošenja muškarcima odjeće (i obuće) koja je obojena samo crvenom bojom, a dozvola ako je sa crvenom pomiješena neka druga boja.

Ovo je stav većina učenjaka hanefijskog mezheba i ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba.

Takođe, prenosi se od tabi'ina Ata'a, Tavusa i Mudžahida pokuđenost nošenja odjeće sa jako-crvenom bojom a dozvola odjeće sa svijelo-crvenom bojom. (pogledaj: El-Mugni 1/586, Multeka el-ebhur str. 241)

Oni svoj stav argumentiraju sljedećim hadisima:

Prvi hadis – od Imran ibn Husajna, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čuvajte se crvene odjeće, jer je ona najdraži ukras šejtanu“. Bilježi ga Taberani u „Kebiru“, a Albani ga ocjenjuje slabim zbog ravije Se'id ibn Bešra koji je slabi zbog tedlisa Hasa El-Basrija.

Drugi hadis – od Rafije ibn Jezida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista šejtan voli crvenu odjeću, pa se čuvajte crvene odjeće i svake odjeće isticanja (šuhreta)“. Bilježe ga Taberani u „Kebiru“ i Bejheki u „Šu'abul-iman“, a slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Albani, a izmišljenim Ebu El-Feredž El-dževzi, što je pretjerana ocjena. Slabim je ocijenjen zbog ravije El-Huzlija koji je veoma slab i oko čije slabosti nema railaženja.

Sa ova dva hadisa dokazuju zabranu nošenja odjeće crvene boje, međutim slabost ovih hadisa ne može poduprijeti ovo mišljenje.

Treći hadis – od Abdullah ibn Amra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored čovjeka koji je na sebi imao crvenu odjeću (gornju i donju), pa ga je čovjek poselamio a on mu nije uzvratio selam. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Hakim i Bejheki. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim, dobrim Tirmizi, a slabim Ibn Hadžer, Albani i mnogi drugi zbog ravije Ebu Jahje El-Kattata u kojem ima slabosti.

Kažu hadis je dokaz ovom stavu jer mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovorio na selam, zbog nošenja crvene odjeće. Međutim, ovome se može prigovoriti da je hadis slab, a sa druge strane oprečan je hadisima vjerodostojnim u kojima je došlo da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio crvenu odjeću.

Četvrti hadis – mutefekun alejhi od El-Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhu, u kojem navodi sedam stvari koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, i nekoliko koje je zabranio od vrsta svile. U tom hadisu je došlo da je zabranio nošenje „el-mejasir el-humur“, crvene jastuke od svile koji su se stavljali na sedlo.

Peti hadis – od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nošenje zlatnog prstena, pamučne odjeće pomješane sa svilom i crvene svilene odjeće („el-miseretu el-hamra“). Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. A vjerodostinjim su ga ocijenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Kažu da zabrana crvene svile koja je došla u ova dva hadisa ukazuje na zabranu nošenja odjeće koja je potpuno crvene boje. Ovo podupiru sa gornjim hadisima u kojima je došla jasna zabrana nošenja crvene boje, međutim problem je što su svi ti hadisi u kojima je došla jasna zabrana slabi.

Takođe, dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je došla zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER koja je crvene boje. Učenjaci drugog stava kažu da je hadisima u kojima je došla zabrana nošenja odjeće obojene u MU'ASFER ova zabrana spojena sa odećom šuhreta (isticanja) kao i time što je to odjeća kjafira, pa ostaje nejasno šta je suštinski razlog zabrane odjeće MU'ASFER.

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, je stav džumhura učenjaka. To jest, dozvola nošenja muškarcima odjeće crvene boje, svejedno bila potpuno crvena ili pomiješena sa nekom drugom, mimo nošenja odjeće obojene u MU'ASFER (bojom biljke koja ljeti raste u arapskim zemljama a iz koje se uzima crvena boja) i MUZ'AFER (bojom biljke koja daje žutu boju i poznati istoimeni miris) koja je zabranjena ili po nekim učenjacima pokuđena. Jer jasni i vjerodostojni hadisi u kojima je došlo da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio odjeću crvene boje ukazuju na tu dozvolu.

A argumenti učenjaka koji smatraju da je pokuđeno ili zabranjeno nositi odjeću potpuno crvene boje bez primjesa drugih boja, ti hadisi ili su slabi ili ne ukazuju jasno na zabranu.

Prema tome, odjeća crvene boje je dozvoljena ženama bez razilaženja, a po ispravnom stavu učenjaka dozvoljena je i muškarcima. Isti propis odjeće se odnosi na obuću.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nakit zlata i srebra za žene

Po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta ženama je dozvoljeno nošenje nakita od zlata i srebra svih vrsta i oblika, poput ogrlica, narukvica, prstenja i slično.

Nošenje zlata muškarcima

Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcima zabranjeno nošenje zlatnog nakita svih vrsta. Na ovo ukazuje hadis kojeg prenosi Ebu Musa El-Eš'ari u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zlato i svila su dozvoljeni ženama mog Ummeta a zabranjeni muškarcima“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed i Bejheki, a vjerodostojnim su ga ocjenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut, a dobrim Ibn Medini. A slabim su ga ocijenili Ebu Hatim iIbn Hibban jer ima prekid u senedu.

Izuzetak ovoj zabrani su dvije vrste upotrebe:

Prva – upotreba zlata radi potrebe, poput uzimanja zlatnog zuba ili nosa.

Većina učenjaka ovu upotrebu dozvoljava na osnovu hadisa ‘Arfedžete ibn Es'ada, radijallahu anhu, dok to zabranjuje Ebu Hanife.

Druga – ukrašavanje zlatom ratnog oružja.

Malikije i hanabile ovo dozvoljavanju dok hanefije i šafije zabranjuju, a dokazi su na strani prvih.

Nošenje srebra muškarcima

Učenjaci su složni oko dozvole nošenja srebrnog prstena muškarcima, upotrebe zuba ili nosa od srebra kao i ukrašavanja ratnog oružja srebrom, s tim da se razilaze oko nekih detalja ove upotrebe.

Dokaz dozvole nošenja prstena su hadisi mutefekun alejhi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio prsten od srebra sa kojim je pečatio pisma. A ugledajući se na njega mnogi ashabi su takođe nosili prsten.

Nošenje srebrnog nakita (lančića i narukvica mimo prstena) muškarcima

Oko nošenja muškarcima srebrnog nakita mimo prstena, poput narukvica i lančića, učenjaci se međusobno razilaze. Rezime stavova je: zabrana, dozvola i pokuđenost.

Nisam našao direktan govor hanefija po ovom pitanju.

Malikije smatraju da je muškarcu zabranjen sav srebrni nakit mimo prstena, ukrasa sablje i ukrašavanja Mushafa.

Šafije imaju dva stava unutar mezheba oko nošenja srebrnog nakita mimo prstena:

prvi – zabrana,

drugi – dozvola pod šartom da u tome nema oponašanja žena.

Dokazuju to time što nema dokaza koji zabranjuje nakit od srebra muškarcima osim kada to sadrži oponašanje žena.

Učenjaci hanbelijskog mezheba imaju tri stava po ovom pitanju:

prvi – zabrana,

drugi – pokuđenost,

treći – dozvola.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Muflih da mu nije poznato da je to zabranio imam Ahmed, a zatim je dodao da riječi Ibn Tejmije ukazuju na dozvolu osim kada je u tome oponašanje žena, rasipništvo ili da se nosi u obliku krsta.

Učenjaci iz hanbelijskog mezheba koji su dozvolili nošenje muškarcima srebrnog nakita tu dozvolu dokazuju kijasom (analogijom) na dozvolu nošenja prstena, jer je i prsten nakit, nema dokaza koji to zabranjuje, a osnova u međuljudskim postupcima je dozvola sve dok nemamo dokaz zabrane.

Najjači argumnet sa kojim učenjaci koji su na stavu zabrane dokazuju zabranu nošenja srebrnog nakita muškarcima je zabrana oponašanja žena od strane muškaraca. Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Prokleo je Allahov

Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce“. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu. Ukrašavanje nakitom je svojstveno ženama pa kada muškarac nosi nakit on time oponaša žene, a to je zabranjeno tekstom hadisa.

Neki učenjaci koji zabranjuju nošenje muškarcima srebnog nakita mimo prstena takođe tu zabranu dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) kojeg prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Nemojte piti iz zlatnih i srebrnih posuda, niti jedite iz njihovih sinija, jer su one njima (kjafirima) na dunjaluku a vama na ahiretu“. Pa kažu da se sa ovim zadnjim dijelom hadisa „jer su one (zlatne i srebrne posude) njima (kjafirima) na dunjaluku a vama na ahiretu“ zabranjuje svaka upotreba zlata i srebra osim ako imamo dokaz za dozvolu i izuzetak od te zabrane.

Međutim, druga skupina učenjaka odgovara na ovo argumentiranje time što je u hadisu došla zabrana samo upotrebe zlatnih i srebrnih posuda za jelo i piće, i da se ta zabrana skraćuje samo na tekst onoga što je spomenuto u hadisu. Jer da je se htjela zabraniti svaka upotreba zlata i srebra to je se moglo jasno reći drugim nedvosmislenim riječima, poput riječi: „nemojte koristiti zlato i srebro“.

Odabrani stav učenjaka

Nakon iznesenih stavova i dokaza učenjaka oko propisa nošenja srebnog nakita muškarcima mimo prstena može se reći da je, a Allah zna najbolje, najbliži stav shodno dokazima zabrana ili pokuđenost. Jer iako nema direktnog argumenta koji ukazuje na tu zabranu, a osnova u adetima je dozvola, ono što remeti ovu dozvolu i što je jak argument zabrane je zabrana muškarcima da oponašaju žene, oko ove zabrane u osnovi nema razilaženja među učenjacima.

Jer kako može muškarac nositi srebrni nakit (lančiće ili narukvice), a što je inače svojstveno ženama, jer se one sređuju i ukrašavaju nakitom a što nije svojstveno muškarcima, a da istovremeno u tome ne oponaša žene?

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova kod žena je da se sređuju i ukrašavaju, i u tom kontekstu njima je sve halal osim onoga što je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta da je haram.

U vjerodostojnim hadisima je došlo da je ženi zabranjeno da radi dvije stvari:

– otklanjanje (brijanje ili čupanje) obrva,

– brušenje (zdravih) zubi radi njihovog lijepog izgleda.

Na ovo ukazuje hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da je prokleo žene mutenemmise (koje traže da im se čupaju, otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja”.

Takođe, osnova u svim stvarima mimo ibadeta je dozvola osim ako šerijatski argument Kur'ana, Sunneta, idžma, kijasa i slično ukazuje na pokuđenost ili zabranu.

A nema dokaza koji zabranjuje ili čini pokuđenim farbanje ili posvjetljivanje obrva žene.

Ova dozvola se uslovljava ispunjenjem nekih šartova, poput toga da u tom farbanju obrva ne bude oponašanje kjafira i griješnih nemoralnih žena.

Farbanje obrva ne potpada pod zabranjeno čupanje ili brijanje obrva žene svejedno u koju boju farbale.

O dozvoli farbanja obrva žene su izdate su mnoge fetve od strane savremenih šejhova, poput Bin Baza, Ibn Usejmina, Muhammeda El-Munedždžida, Halida El-Musliha i mnogih drugih.

Ovaj propis se ograničava na žene, dok farbanje obrva muškarcima ima drugačiji propis.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova u propisu međuljudskih postupaka mimo ibadeta je dozvola osim ako šerijatski argument Kur'ana, Sunneta, idžma, kijasa i slično ukazuje na pokuđenost ili zabranu.

Nema dokaza koji zabranjuje ili čini pokuđenim ženama stavljanje vještačkih trepavica s ciljem uljepšavanja mužu. Suprugama je mustehab da se ukrašavaju svojim muževima kao i obrnuto.

Ova dozvola se uslovljava da u stavljanju vještačkih trepavica ne bude oponašanje kjafira i griješnih nemoralnih ljudi, a što se vraća na nijet same žene.

Stavljanje vještačkih trepavica ne potpada pod zabranjeno stavljanje perike.

Naime, prenosi se u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima odAbdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao „da je Allah prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika, koje skidaju (briju, skraćuju ili čupaju) obrve i bruse zube radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahovo stvaranje”. Spomenuta zabrana stavljanja perike se ograničava samo na kosu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com