Alejkumusselam.

Prenosi se od Ummu Seleme, radijallahu anha, da je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta) i hoće neko od vas da zakolje kurban neka ne uzima od svoje kose niti od svojih noktiju ništa sve dok ne zakolje (kurban)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu, a u drugom rivajetu je došlo: „Niti sa svog tijela (na kojem ima dlaka)“. Bilježe ga takođe Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki.

A u drugom rivajetu je došlo: „Ko ima kurban koji će zaklati, kada se pojavi mlađak Zul-hidždžeta neka ne uzima od svoje kose niti noktiju išta sve dok ne zakolje (kurban)“. Bilježe ga Muslim, Nesai, Tirmizi, Ibn Madže, Tahavi, Hakim, Bejheki i Ahmed.

Takođe, kod Muslima je došlo u druga dva rivajeta: „Ko ima kurban koji će zaklati, kada se pojavi mlađak Zul-hidždžeta neka nikako ne uzima od svoje kose niti noktiju išta sve dok ne zakolje (kurban)“, „Neka nikako ne šiša kosu niti obrezuje nokte“.

Ovaj hadis u svim njegovim navedenim rivajetima je vjerodostojan, a dovoljno je to što ga navodi Muslim u svom Sahihu, oko čega mo nije poznato da ima razilaženja.

Valjsko značenje hadisa ukazuje na zabranu uzimanja ičega od kose, noktiju i bilo kojih dlaka sa tijela onome ko hoće da zakolje kurban od početka mjeseca Zul-hidždžeta sve dok ne zakolje kurban. Takođe, ako nastupi mjesec Zul-hidždžet a osoba ne želi zaklati kurban, a zatim u toku tih deset dana promijeni nijet, tj. zanijeti klanje kurbana, treba prestati sa otklanjanjem dlaka ili noktiju a ono što je uradila prije toga ne utiče štetno i negativno na obred kurbana.

Stavovi učenjaka oko ovog propisa

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa uzimanja dlaka i noktiju od strane onog ko nijeti klanje kurbana. Razišli su se na četiri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je zabranjeno.

Ovo je stav Se'id ibn El-Musejjiba, Rebie, Ishaka, mezheb imama Ahmeda, Davuda Zahirija i nekih učenjaka šafijskog mezheba. Dokaz im je hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, koji po svom vanjskom značenju ukazuje na zabranu.

Drugo mišljenje: da je pokuđeno a ne haram. Ovo je stav Šafije i njegovog mezheba i ovo je stav Malika u jednom od rivajeta od njega. Takođe, ovaj stav su izabrali neki učenjaci hanbelijskog mezheba.

Njihov dokaz je hadis od Aiše, radijallahu anha, mutefekun alejhi, u kojem ona kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi slao kurban iz Medine (u Mekku), pa sam ja obilježavala (stavljala oko vrata ogrlicu) kurban, a zatim on ne bi izbjegavao ništa od onoga što izbjegava muhrim”.

Kaže imam Šafija: “Slanje kurbana je više od namjere klanja kurbana a što ukazuje da to (otklanjanje dlaka i rezanje noktiju) nije zabranjeno, a hadisi o zabrani se svode na pokuđenost”.

Treće mišljenje: da nema smetnje da onaj ko namjerava zaklati kurban obrezuje nokte i otklanja dlake te da to nije pokuđeno. Ovo je stav Ebu Hanife i njegovog mezheba i ovo je jedan od rivajeta imama Malika.

Prenosi se od Ebu Hanife da je dokazivao svoj stav kijasom (analogijom), tj. kao što nije zabranjeno onome ko namjerava zaklati kurban da ima intimni odnos i oblači odjeću tako isto nije mu pokuđeno šišanje kose i rezanje noktiju poput stanja kada nema namjeru da zakolje kurban.

Četrvto mišljenje: da je zabranjeno u dobrovoljnom klanju kurbana a da nije zabranjeno kod kurbana kojeg je vadžib zaklat. Ovo je mezheb imama Malika u trećem rivajetu od njega.

Bitno je naglasiti da nema razilaženja među učenjacima da ako bi onaj ko je zanijetio zaklati kurban iz neopravdanog razloga otklonio dlake ili odrezao nokte da mu je klanje kurbana ispravno.

Što se tiče onoga za koga se kolje kurban, kao i onaj ko kolje kurban za nekoga drugog na osnovu oporuke ili punomoći, njima nije pokuđeno da otklanjaju dlake sa tijela ili obrezuju nokte.

Komentar na spomenuta mišljenja i argumente:

Zagovarači prvog mišljenja (koji su na stavu zabrane) smatraju da hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, predstavlja riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a hadis Aiše, radijallahu anha, predstavlja njegovo djelo, a riječima se daje prednost u odnosu na djelo.

Međutim, i ako prihvatimo da se riječima daje prednost u odnosu na djelo, mada se učenjaci Usulul fikha oko toga razilaze, najbliže je da riječi ukazuju na zabranu a djelo svodi tu zabranu na pokuđenost.

A što se tiče dokaza Ebu Hanife i drugih koji su na njegovom stavu, ovdje je u pitanju kijas nasuprot šerijatskog teksta, a kada to dvoje dođe u koliziju nema sumnje da se daje prednost šerijatskom tekstu.

Prema tome, najbliži stav ispravnom, a Allah zna najbolje, je ono na čemu su Šafija i njegov mezheb, tj. pokuđenost otklanjanja dlaka i rezanja noktiju onome ko je nanijetio klanje kurbana a ne zabrana zbog koje bi počinilac bio griješan. Na ovo ukazuje spoj između hadisa Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma.

Mudrost ovog propisa

Mudrost pokuđenosti (zabrane) otklanjanja dlaka i noktiju je u tome, a Allah zna najbolje, što onaj ko namjerava zaklati kurban učestvuje sa muhrimom (onim ko je zanijetio obrede hadža i obukao ihrame) u nekim djelima obreda a to je približavanje Allahu, dželle še'nuhu, sa klanjem kurbana, pa je od mudrosti da onaj koji kolje kurban upražnjava neke propise muhrima. A muhrimu je zabranjeno takođe, otklanjanje dlaka i rezanje noktiju što je općepoznata stvar.

Neki kažu da je mudrost u ovome oponašanje onog koji kolje kurban onoga koji je u ihramima, tj. muhrima, međutim ovo je neprihvatljivo jer je muhrimu zabranjen miris, sklapanje braka, lov i odjeća za razliku od onoga koji kolje kurban, što znači da se muhrim od njega razlikuje u većini propisa.

Takođe, navodi Ibnul-Kajjim da je mudrost ovog propisa puštanje kose i nokata kako bi se otklonili sa klanjem kurbana da bi sa tim činom upotpunili žrtvovanje kod Allaha, dželle še'nuhu, i kako bi to bio potpuni vid robovanja Allahu, dželle še'nuhu.

Na koga se odnosi ovaj propis

Iz vanjskog značenje hadisa Ummu Seleme, radijallahu anha, i govora učenjaka po ovom pitanju se razumije da se pokuđenost (ili zabrana) otklanjanja dlaka ili noktiju odnose na onoga ko nijeti klanje kurbana za sebe ili ga dobrovoljno kolje za nekoga drugog. A što se tiče onoga ko kolje kurban za nekoga drugog na osnovu vesijeta (oporuke) ili punomoći taj ne potpada pod ovaj propis.

Takođe, ako glava porodice kolje kurban za sebe i za sve članove kuće ispravno je da se propis odnosi samo na glavu porodice, s tim da ima učenjaka koji smatraju da se odnosi na sve članove kuće za koje se kolje kurban.

Pogrešno je shvatanje da onaj ko zanijeti klanje kurbana a zatim otkloni dlake ili obreže nokte u prvih deset dana Zul-hidždžeta da mu kurban neće biti primljen, jer nema direktne veze između primanja kurbana i propisanosti neotklanjanja dlaka i noktiju.

Nego najviše što se može reći da onaj ko tako uradi bez opravdanja da je učinio ono što je oprečno naredbi i uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa po onima koji to zabranjuju treba učiniti tevbu a po drugima ne treba.

A osobe koje imaju opravdan razlog, tj. zbog zdravstvene potrebe ili slično, da otklanjaju dlake ili nokte, ili ako se nokat slomi pa pričinjava neprijatnost, u ovom slučaju nema smetnje u otklanjanju dlaka i noktiju.

Prema tome, sa ovim odgovorom i prethodna dva o propisu klanja kurbana i klanja kurbana za umrlog odgovoreno je na sva tri potpitanja koja su navedena.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ako se pod tvojim riječima „običaj da se kolje ‘kurban za kuću’, kada neko pravi kuću“ misli na klanje „kurbana“ na temelju kuće, onda je to posebno pitanje o kojem je bilo govora i može se naći na ovoj stranici pod naslovom „klanje kurbana na temelju kuće“.

A što se tiče klanja kurbana kada se kuća završi ili useli u nju ili kupi stan ili kuća, odgovor na ovo prvenstveno se vraća na razumijevanje šerijatskog termina kurban.

Naime, kurban na arapskom jeziku se naziva UDHIJE a što znači klanje žrtve u vremenu poslije izlaska Sunca. A terminološko (šerijatsko) značenje kurbana je ono što se kolje od deva, krava, ovaca i koza sa ciljem približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, na dan kurbanskog bajrama.

Klanje kurbana je potvrđeni sunet a kod nekih učenjaka i vadžib, on se kolje u osnovi za žive ljude. Takođe, klanje kurbana za kurbanski bajram ima svoje posebne propise, šartove i adabe što nije tema ovog pitanja.

Ali ono što je vrlo bitno je vrijeme i povod klanja kurbana. Što se tiče vremena klanja kurbana, on se kolje nakon klanjanja bajram namaza prvog dana bajrama i traje do zalaska Sunca zadnjeg dana „Ejjama tešrika“ (tri dana poslije prvog dana bajrama koje hadžije provedu na Mini). To jest, klanje kurbana traje nepuna četiri dana i tri noći. A što se tiče povoda klanja kurbana, on se kolje sa ciljem približavanja Allahu u danima kurbanskog bajrama.

Osim klanja kurbana za kurbanski bajram u Šerijau postoje još neki drugi vidovi klanja kurbana, i to:

– klanje AKIKE, tj. klanja kurbana povodom rođenja djeteta, a što ima svoje propise i pravila.

– klanje kurbana HEDJA onome ko obavlja jednu od dvije vrste hadža, tj. Temetu'u ili Kiran, a oni se kolju zbog spajanja Umre sa Hadžom.

– klanje kurbana HEDJU DŽUBRAN zbog propuštenog nekog vadžiba u toku obreda Hadža što predstavlja nadoknadu i iskup za propušteni vadžib.

Za sve ove vrste klanja kurbana gore spomenute postoje šerijatski argumenti Kur'ana i Suneta i to je ono što se u Islamu smatra i naziva kurbanom.

Bilo koje klanje neke životinje mimo gore spomenutih povoda i razloga i nazivanja istog kurbanom nema uporišta u tekstovima Kur'ana i Sunneta niti u praksi ashaba i selefa ovog Ummeta.

Prema tome, u Šerijatu ne postoji nešto što se naziva kurban koji se kolje povodom useljenja u kuću, povodom pravljenja kuće, kupovine kuće ili stana radi bereketa ili iz zahvalnosti Allahu. Takođe, nema u Šerijatu kurbana koji se kolju radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično, a kamoli kojekakvih klanja kurbana po narudžbi sihirbaza i raznih džinhodža.

A oni koji kolju ovakve neosnovane kurbane s ubjeđenjem da je to od Islama i od Šerijata čine čistu novotariju u vjeri, jer je u hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, došlo: „Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbacuje“.

A propis uvođenja i praktikovanja novotarija je poznat i jasan, tj. svaka novotarija je dalalet i vodi u vatru. U vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Irbada Sarije, radijallahu anhu, je došlo: „Čuvajte se novina u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija vodi u dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru“.

Ovo bi bio propis klanja neke životinje povodom useljenja i slično radi bereketa i iz zahvalnosti ako se to klanje smatra i naziva kurbanom.

Međutim, postoji drugi vid klanja neke životinje (ovce, koze i krave) povodom useljenja u kuću, povodom pravljenja kuće, kupovine kuće ili stana radi bereketa ili iz zahvalnosti Allahu, ili radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično, a to je klanje istih životinja, naravno radi Allaha i u Njegovo ime, s tim da se zaklano meso podijeli kao sadaka ili ispeče i pojede kao sadaka.

Znači, životinja se kolje radi Allaha, s tim da to nije kurban niti se smije nazivati i tretirati kao kurban, a nagrada i sevap se dobija od udjeljivanja mesa u bilo kojem obliku kao SADAKE. Ovaj vid klanja potpada pod propis sadake a ne kurbana.

Treba napomenuti da ovakav vid i način klanja životinja u ime Allaha zbog spomenutih razloga i povoda uz udjeljivanje mesa ima osnova sa strane propisanosti davanja sadake a ne sa strane klanja kurbana.

Neki učenjaci navode da je klanje životinje i udjeljivanja mesa kao sadake sa ciljem i povodom da se zauzvrat dobije nešto od Allaha, znači radi nekog dunjalučkog šićara, poput bereketa, ozdravljenja, radi zaštite, otklanjanja nevolje i belaja i slično, da je ovakvo klanje na manjem stepenu i sa manjom nagradom i vrijednošću kod Allaha od klanja i udjeljivanja mesa kao sadake koje se čini čisto i isključivo radi Allaha, dželle še'nuhu, i iz zahvalnosti prema Njemu.

Prema tome, u Šerijatu ne postoji nešto što se naziva kurban koji se kolje povodom useljenja u kuću, povodom pravljenja kuće, kupovine kuće ili stana radi bereketa ili iz zahvalnosti Allahu, ili radi ozdravljenja bolesnog i opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično. Međutim, postoji i dozvoljeno je zaklati životinju iz spomenutih povoda i razloga sa ciljem udjeljivanja mesa kao sadake. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Poslanika, a zatim:

Koliko kurbana se kolje za muško a koliko za ženski dijete?

Mustehab je da se za muško dijete zakolje dva kurbana a za žensko jedan. Na ovo ukazuje vjerodostojan hadis kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se za muško dijete kolju dvije iste ovce a za žensko jedna ovca.

Iako je u hadisu došla naredba ispravno je da je klanje dva kurbana za muško dijete mustehab a ne vadžib.

Dokaz koji ukazuje da je to samo mustehab je hadis kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao kao akiku za Hasana ovna i za Husejna ovna. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i Ahmed a vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme, Ibnul-Džarud, Abdulhak El-Išbili, Albani i Šuajb Arnaut.

Je su li propisi akike kao propisi kurbana?

Većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri.

Tri stvari u kojima se slažu su:

Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.

Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.

Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.

A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:

Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa.

Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.

Treće- da u klanju akike ne može učestvovati druga akika ili kurban, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više (najviše sedam) akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku. Dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova.

Treba napomenuti da za svetri stvari u kojima spomenuto da se razlikuje akika od običnog kurbana nema nema dokaza u vjerodostojnom Sunnetu.

Način spremanja i dijeljenja akike

U Sunnetu nije prenešeno kako se akika priprema za jelo i kako se i kome dijeli osim ako bi rekli da akika ima iste propise kao i bilo koji drugi kurban. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u dugom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao govoreći o tome šta se radi sa mesom kurbana: “Jedite, uskladištite (tj. ostavite za poslije) i podijelite kao sadaku”.

Zbog toga što nije nešto prenešeno o načinu spremanja i dijeljenja akike, što bi obavezivalo da se slijedi kao sunnet, učenjaci imaju različito mišljenje oko toga, a što predstavlja njihov čisti idžtihad (mišljenje) u kojem ima širine.

Po malikijama ljudi se ne zovu da bi im se pripremila akika kako bi je jeli jer je imam Malik rekao: “A što se tiče toga da se ljudi pozovu da jedu akiku, ja prezirem hvalisanje” (Hašijetu Dusuki 2/126). Kaže malikijski učenjak Badži da se iz ovih riječi imama Malika razumije da je sunnet dijeljenja akike tako da se ona podijeli ljudima (El-Munteka 3/104).

Dok šafije (Mugnil-muhtadž 4/294) i hanabile (El-Mugni 11/124) smatraju da je bolje da se akika skuha (pripremi za jelo svejedno skuhalo se ili pečeno na ražnju) i da se pozovu prijatelji i rodbina.

Upitan je imam Ahmed da li akiku treba skuhati a on je potvrdno odgovorio, zatim mu bi rečeno da je to dodatna obaveza ljudima a on im odgovori da to trebaju podnijeti.

Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Tuhfetu mevlud” (str. 179) nadovezujući se na riječi imama Ahmeda: “To je tako jer kada skuha akiku time je olakšao obavezu njenog kuhanja od strane siromaha i komšija, a u tome je dodatno dobročinstvo i zahvalnost na blagodati, a radost onoga kome se akika pokloni skuhana je potpunija”.

Prema tome, nema nikakve smetnje da se akika ispeče na ražnju a zatim podijeli jer u njenom načinu spravljanja i dijeljenja ima širine. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prije odgovora na propis uzimanje duga radi klanja kurbana treba pojasniti propis klanja kurbana uopće.

Propis klanja kurbana
Naime, islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana koji se kolje na Kurban-bajram.

Pravi stav učenjaka je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet, što znači da onaj ko ne zakolje nije griješan. Ovo je stav većine učenjaka, od njih su tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa.

Takođe, na ovom stavu su od ashaba Ebu Bekr, Omer, Bilal i Ebu Mes'ud, radijallahu anhum, i Se'id ibn El-Musejjib, ‘Ata’, ‘Alkame i Esved od tabi'ina, Ishak, Ebu Sevr, Ibnul-Munzir i mnogi drugi.

Kaže Ibn Hazm da nije ništa vjerodostojno prenešeno od ashaba da je kurban vadžib.

Od argumenata sa kojima dokazuju svoj stav je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ummu Selemete, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban, neka nikako ne dira ništa od svoje kose i svoga tijela”, a u rivajetu: “Kada vidite mlađak Zul-hidždžeta i neko od vas htjedne da zakolje kurban neka ne siječe svoje dlake i nokte”.

Kaže imam Šafija: “Njegove riječi ‘Neko od vas htjedne’ ukazuju da nije vadžib”.

Takođe, od argumenta je postupak Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, oni nisu klali kurban godinu ili dvije iz bojazni da se to ne bi smatralo vadžibom. Ovu predaju bilježi Bejheki u svom “Sunnenu” a Nevevi je ocjenjuje dobrom. Ovaj njihov postupak ukazuje da su oni znali od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanje kurbana nije vadžib.

Drugi stav je da je klanje kurbana vadžib na čemu je hanefijski mezheb ili preciznije Ebu Hanife i njegovih učenika Muhammed ibn Hasana Eš-Šejbanija, Zufera i rivajet od Ebu Jusufa. Takođe, na ovom stavu su Rebi'a, Lejs ibn S'ad, Evza'i, Sufjan Sevri i Malik u jednom rivajetu.

Oni dokazuju obavezu klanja kurbana sljedećim dokazima:

Prvi – riječima Uzvišenog: “I klanjaj svome Gospodaru i kolji (kurban)” (El-Kevser, 2), a tefsir ajeta je: Klanjaj bajram pa zakolji kurban, a naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je naredba i čitavom Ummetu.

Međutim, ovome se može prigovoriti da ajet govori o tome da se kurban kolje nakon klanjanja bajrama.

Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko je u mogućnosti a ne zakolje kurban neka se ne približava našoj musalli”. Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže i Hakim koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. Prenosi Bejheki da je Tirmizi ovaj hadis ocijenio kao mevkuf, tj. da su to riječi Ebu Hurejre, takođe na istom stavu je bio Ibn Abdulhadi. U senedu ovog hadisa je Abdullah ibn Ajjaš koji je slab te zbog toga i poremećaja u senedu Šuajb Arnaut ga ocjenjuje slabim i kaže da je šejh Albani kada ga je ocijenio dobrim pogriješio. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom kažu da prijetnja nepribližavanja musalli ukazuje na obavezu klanja.

Treći – hadis od Džundub ibn Sufjana, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao namaz i ugledao ovce koje su već bile zaklane rekao: “Onaj ko je zaklao prije namaza neka zakolje ovcu umjesto nje, a onaj ko nije zaklao neka zakolje spominjući Allahovo ime”.

Kažu: u hadisu je došla naredba da se ponovo zakolje kurban onima koji su zaklali prije namaza a što ukazuje da je klanje kurbana vadžib jer inače im ne bi naredio da ponovo zakolju. Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da hadis govori o vremenu klanja kurbana a ne o općem propisu.

Nakon izloženih stavova učenjaka i argumenata sa kojima podupiru iste, odabrano mišljenje je stav većine učenjaka a to je da je klanje kurbana potvrđeni sunnet a ne stroga obaveza zbog čijeg izostavljanja čovjek biva griješan. A od jasnih i nedvosmislenih dokaza koji ukazuju na ovo je hadis “Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta), pa neko od vas htjedne da zakolje kurban …”, jer da je vadžib zaklati kurban ne bi nam se dao izbor ako neko od nas hoće da kolje, nego bi došlo: Kada nastupi deset dana (Zul-hidžeta) ne dirajte ništa od dlaka i noktiju jer ćete klati kurban.

Takođe, razumijevanje ashaba po ovom pitanju je preče od drugih, a oni nisu smatrali da je vadžib. Sa druge strane, nema vjerdostojnog hadisa koji ukazuje na obavezu, a oni koji su vjerodostojni ne govore direktno o temi propisa klanja.

Zaduživanje radi klanja kurbana
A što se tiče uzimanja duga radi klanja kurbana, to u osnovi nije propisano, međutim onaj ko je u stanju da posuđeni novac za kupovinu kurbana vrati u dogovoreno vrijeme nema smetnje u tome. Nije dozvoljeno posuđivanje u tom cilju onome ko sigurno zna da neće biti u stnju vratiti dug.

A onaj ko je već zadužen, ako mu je vrijeme vraćanja duga isteklo ili će isteći prije Kurban-bajrama, on je obavezan da da prednost vraćanju duga. A ako vrijeme vraćanja duga nije isteklo, onda nema smetnje da zakolje kurban ako je u mogućnosti i da zakolje kurban i da obezbijedi srestva za vraćanje duga prije isteka roka za vraćanje.

Što znači da ako sa klanjem kurbana ne bi bio u mogućnosti da na vrijeme vrati dug u tom slučaju je obavezan dati prednost vraćanju duga, pogotovo ako imamo u vidu da propis klanja kurbana nije stroga obaveza (vadžib). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O fetvi

Fetvu koja govori „o jedenju mesa koje je uvezeno od Ehlul-Kitabija (jevreja i kršćana) u islamske zemlje, da je ono u osnovi dozvoljeno (halal), osim ako ima dokaz o neispravnosti postupka klanja, također da bi čovjek pretjerivao, ako bi se raspitivao…“ treba razumjeti baš onako kako je i napisano.

Osnova je da je meso (životinja koje su nam dozovljene) od muslimana i Ehlu Kitabija halal po idžmau (konsenzusu) učenjaka, a meso od mušrika, ateista, murteda i ostalih haram. Izlazi se iz ove osnove ako imamo dokaz da zaklano meso koje nam dođe od strane muslimana ili Ehli Kitabija ne ispunjava šartove šerijatskog klanja.

Takođe, tačno je da nas Allah, subhanehu ve te'ala, u osnovi nije zadužio i opteretio da stalno pitamo i raspitujemo se o mesu koje nam dođe od muslimana i Ehli Kitabija. Isto tako nije od ahlaka da muslimana pitaš u njegovoj kući jel mu meso halal ili nije, jer je to vid uvrede, nepovjerenja i sumnje u njegovu vjeru.

Kako ovu fetvu primjeniti u praksu kod nas u Bosni?

Došlo je u fetvi i to smo pojasnili da se izlazi iz ove osnove (da je meso od muslimana i Ehlu Kitabija halal) ako imamo dokaz da zaklano meso koje nam dođe od strane muslimana i Ehli Kitabija ne ispunjava šartove šerijatskog klanja.

Eh, tu je naš problem. Mi imamo jasne i očigledne dokaze da su šartovi šerijatskog klanja kod nas u Bosni a i kod onih od kojih uvozimo van Bosne poremećeni. Primjeri tog poremećaja su općepoznati svima onima koji su se bavili tom tematikom na terenu. Ovo neispunjenje šartova klanja mesa se prvenstveno ogleda u dva šarta: 1- načinu klanja i 2- osobi koja kolje.

Način klanja

Od standardnih načina klanja su: pikovanje, upucavanje raznim vrstama pištolja, udaranje čekićom, strujni udar, onesvještavanje vrelom vodom u kojoj je struja određenog napona, ubodom noža, i mnoge druge vrste takozvanog omamljivanja životinja pri klanju. Nakon omamljivanja životinje pristupi se klanju iste ili joj se odsiječe glava, pri čemu je velika sumnja, a često nema sumnje, da je hajvan (životinja) umro prije klanja čime biva strvina koju je zabranjeno jesti po idžamu učenjaka.

Ovakav način klanja je opća pojava koja se dešava u firmama, mesnicama kao i kod privatnog klanja.

Osoba koja kolje

Od šartova šerijatskog klanja je da osobe koja vrši klanje bude musliman ili Ehli Kitabija.

Ljudi koji se ubrajaju u muslimane (što je doskora bilo nacionalno određenje) u našim krajevima se mogu svrstati u nekoliko skupina u smislu njihove pripadnosti Islamu:

Prva skupina – muslimani koji svoj Islam potvrđuju riječima i praksom, počevši od ruknova Islama (namaza, posta, zekata, …) pa nadalje, brojnost i procenat ove skupine je još uvijek jako mal.

Druga skupina – „muslimani“ po porijeklu, tj. koji potiču iz muslimanske porodice, a koji svoj kufr, ateizam, neznaboštvo, riddet i otpadništvo, sekularizam, komunizam i slično, javno ispoljavaju. Oko kufra ove skupine nema sumnje, s tim da je njena brojnost i procenat takođe mal.

Treća skupina – „muslimani“ po porijeklu, tj. koji potiču iz muslimanske porodice ili roditelja muslimana, a koji su tokom odrastanja doživjeli otpadništvo od vjere, tj. oni ne praktikuju ništa od temelja vjere ali se istovremeno ne deklarišu kao ateisti ili nevjernici. Ovo je najmnogobrojnija skupina „muslimana“ Bošnjaka u Bosni.

Četvrta skupina – muslimani po porijeklu, tj. koji potiču iz muslimanske porodice ili roditelja muslimana, a koji ponekad upražnjavaju neke obrede Islama, tj. ponekad klanjaju i poste, ili ponekad poste ali ne klanjaju, ili daju zekat i sadekatul-fitr ali rijetko klanjaju i poste i slične kombinacije. Brojnost ove skupine je na drugom mjestu, tj. poslije treće. Oko Islama ove skupine učenjaci imaju podijeljeno mišljenje shodno razilaženju oko ostavljača namaza.

Prema tome, nije skriveno koliko je mali broj muslimana koji uopće klanjaju kod nas u Bosni: ili onih koji klanjaju samo za bajrame, ili samo za ramazan i džume, ili klanjaju al šaraju, ili klanjaju bešvakat al ne u džematu, itd. A koliko je onih drugih koji javno i sramno psuju Allaha, vjeru, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju, K'abu i slično. Ili drugih koji ne primjenjuju ništa od vjere: ne klanjaju, niti poste, niti ovo niti ono. Ili trećih koji otvoreno ispoljavaju svoj ateizam i nevjerovanje. A sav ovaj bućkuriš se ubrajaju u muslimane u Bosni.

Kako jesti meso od onog koji je zaklao a njegova pripadnost Islamu je upitna ili nikad nije pao Allahu na sedždu? Još ako se u jednoj osobi spoji ovo dvoje: sporan način klanja kada kolje životinju i nepraktikovanje temelja Islama, prije svega namaza, pa ako je to još i opća pojava među muslimanima u Bosni, a nažalost još uvijek jeste, onda nema sumnje da imamo dokaze da pri klanju hajvana nisu zadovoljeni šartovi šerijatskog klanja, ili da je stanje sumnjivo te da treba provjeravati.

Zato je jedino ispravan način na koji će se musliman sačuvati od ovog sumnjivog mesa i poremećaja sa kojim se izašlo iz osnovne dozvole mesa od muslimana i Ehli Kitabija, da provjerava od koga kupuje i gdje jede meso.

Odgovori na konkretna pitanja

– Da li smijemo kupovati meso po marketima, nevodeći računa ko ga je zaklao, bilo da se radi o mesu koje je uvezeno iz susjedni zemalja ili firmi iz Bosne?

Odgovor: Shodno gore spomenutom, nije dozvoljeno u našim krajevima kupovati mesne proizvode bilo gdje i bilo od koga, nego je obaveza provjeravati i raspitivati gdje se prodaje i čije je meso halal zaklano. A muslimani praktikanti vjere u svakom mjestu kao mještani tog kraja znaju gdje se može kupiti halal meso i koja mesnica ili firma ispunjava šarte islamskog klanja a koja ne.

– Pitanje koje me već duže vrijeme zbunjuje, a razlog toga je sledeći: mnogi moji prijatelji koji slijede sunnet i čvrsto se drže vjere jedu meso i mesne namjernice na kojima ne piše halal, a takođe i po ćevabdžincama jedu ako prodavac ne prodaje alkohola u njima, iz razloga što smatraju da je to uredu zato što je Bosna islamska zemlja, i svo meso u Bosni proizvedeno i zaklano da je halal.

Odgovor: Praksa mnogih tvojih prijatelja je potpuno pogrešna zbog gore navedenog, takođe da li meso halal ili ne to nema veze sa time da li prodavac prodaje alkohol ili ne. Argument te dozvole „zato što je Bosna islamska zemlja“ je vrhunac nepoznavanja šerijatskog tremina darul-islam (islamska zemlja).

Detaljno pojašnjenje ovog termina i njegovog spuštanja na državu Bosnu i Hercegovinu se može pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=693:je-li-bosna-darul-islam-islamska-drava-ili-darul-kufr-kjafirska-drava&catid=87:savremena-pitanjaaktuelno&Itemid=44

A Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com