Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Došlo je u vjerodostojnim hadisima da je muškarcima dozvoljeno pri abdestu uzimati mesh po prekrivaču glave (himaru – ahmediji, kapi, šubari i slično) zbog teškoće skidanja tog prekrivača, ali pod uslovom da se taj prekrivač (kapa) zamotaje ili veže ispod vrata.

A o potiranju žene po marami prilikom uzimanja abdesta učenjaci imaju dva općepoznata mišljenja:

Prvo mišljenje: da uzimanje mesha ženama po marami nije dozvoljeno.

Ovo je stav hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba, i jedan od dva stava unutar habelijskog mezheba.

Ovo mišljenje se dokazuje sa tri argumenta:

Prvi – ajet u kojem Uzvišeni kaže: „I uzmite mesh (potarite) po vašim glavama“ (El-Maide. 6), a žena koja uzme mesh po marami nije učinila mesh po glavi nego marami.

Drugi – predaja od Aiše, radijallahu anha, u kojoj je došlo da je ona stavila šaku ispod marame i učinila mesh (potiranje) po glavi i rekla: „Ovo mi je naredio AllahovPoslanik, sallallahu alejhi ve sellem“. Ovu predaju navodi hanefijsku učenjak El-Kasani u svom djelu „Bedai'us-sanai'i“ (1/5) bez seneda (lanca prenosilaca), a nije zabilježena i prenešena u hadiskim zbirkama. Što znači da je to predaja slaba i ne može se koristiti kao validan argument po ovom pitanju.

Treći – da je marama odjeća sa kojom žena pokriva glavu, a nema teškoće u njenom skidanju radi potiranja glave pri abdestu, te prema tome nije dozvoljeno uzimanje mesha preko marame.

Drugo mišljenje: da je ženama dozvoljeno uzimanje mesha preko marame (pri abdestu).

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba, Hasana El-Basrija, Ibn Tejmije i skupine drugih učenjaka.

Argumenti ovog mišljenja su:

Prvo – vjerodostojna predaja koju bilježi Ibn Ebi Šejbe u svom „El-Masnnefu“ (broj predaje 224) od Ummu Seleme, radijallahu anha, da je ona uzimala mesh po marami.

Drugo – hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Bilala, radijallahu anhu, u kojem on prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio mesh (potiranje) po mestvama i himaru (tj. ahmediji koja se zamota ili veže ispod vrata). Pa kažu: u osnovi ono što je potvrđeno muškarcima dozvoljeno je i ženama osim ako to neki dokaz zanegira.

Znači, kao što kaže Ibn Tejmije (Šerhul-‘umde, 1/135) analogno dozvoli muškarcu da uzme mesh po kapi (koja se zamota ili veže ispod vrata) zbog teškoće skidanja iste dozvoljeno je i ženama uzimati mesh po marami, čak je i preče da bude ženama dozvoljeno.

S tim da oni koji čine kijas (analogiju – upoređivanje) marame na kapu uslovljavaju za dozvolu ženama dva šarta:

– da ima potrebu za meshom zbog hladnoće, bolesti, teškoće skidanja marame, prisustva mušakaraca i slično.

– da joj je marama zamotana ili svezana ispod vrata.

Kaže Ibn Tejmije: „Ako se žena boji hladnoće i sličnog uzima mesh preko marame, jer je Ummu Seleme, radijallahu anha, uzimala mesh preko marame, a trebala bi da potare uz to i dio njene kose. A ako nema potrebe za time (uzimanju mesha preko marame), onda se učenjaci razilaze (oko dozvole)“ (Medžmu'ul-fetava, 21/218).

Odabrano mišljenje nakon izloženog je dozvola uzimanja mesha preko marame kada se ispune dva spomenuta šarta, a Allah zna najbolje. Jer u hadisu Bilala i predaji Ummu Seleme, radijallahu anhum, je dovoljno snage za argumentiranje i prevagu ovog stava.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Držanje mačke u kući

Nema smetnje sa strane Šerijata u držanju mačke u kući jer je po većini učenjaka ovog Ummeta, hanefija, malikija, šafija i hanabila, mačka čista životinja.

Dokaz za to je hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o mački rekao: “Ona nije nečista, zaista je ona od onih koji su stalno među vama”. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejme i ostali.

Neki hanefijski učenjaci, poput Tahavije, smatraju da je mačka nečista životinja zbog nečistoće njenog mesa.

Sur mačke

Takođe, islamski pravnici navode da je sur mačke (ono što ostane od vode nakon što ga mačka konzumira) čist, dozvoljeno ga je piti i uzeti abdest od njega. A dokazuju to sa postupkom ashaba Ebu Katade, radijallahu anhu, koji prenosi gornji hadis, a povod toga je bio što mu je žena donijela vodu da abdesti pa je on tu vodu dao mački a na začuđenost svoje žene je naveo gore spomenute riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prodaja i kupovina mačke

Oko prodaje i kupovine mačke islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila smatra da je to dozvoljeno jer je ona čista, bude u nečijem vlasništvu, korisna je i ispunjava sve šarte za dozvoljenu trgovinu.

Dok je grupa učenjaka među kojima su Ebu Hurejre, Mudžahid, Tavus, mišljenje kod malikija i rivajet kod Ahmeda, na stavu da je mekruh prodavati i kupovati mačku. Argumentiraju to sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem je upitan Džabir, radijallahu anhu, o prodaji psa i mačke pa je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to pokudio.

Dok imamo treću skupinu učenjaka koji smatraju da je haram prodavati i kupovati mačku.

Oni uzimaju za dokaz malo prije spomenuti hadis od Džabira, radijallahu anhu, kao i drugi hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju psa i mačke.

Ovaj hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi a u njegovom senedu ima slabosti zbog Ibn Lehie, s tim da ovaj hadis podupiru mnogi drugi rivajeti te ga zbog toga šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenjuju vjerodostojnim što je i ispravno.

Prema tome, ispravno je da nije dozvoljeno kupovati i prodavati mačku.

Ubijanje mačke

Nije dozvoljeno ubiti mačku, osim ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije.

Da je nije dozvoljeno ubiti ukazuje hadis mutefekun alejhi, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.

Jedenje mesa mačke

Po većini učenjaka svečetiri mezheba nije dozvoljeno jedenje mesa mačke jer mačka potpada pod vrstu životinja koje imaju očnjake, a došlo je u hadisu koji bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaka zvijer koja ima očnjake njeno jedenje je haram”.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Šerijatsko klanje da bi bilo ispravno islamski pravnici navode da treba ispuniti tri vrste šartova:

– šartovi vezani za životinju koja se kolje (poput toga da životinja bude živa pri klanju, da se usmrćuje isključivo klanjem i slično),
– šartovi vezani za osobu koja kolje (poput toga da bude musliman ili kitabija, a ponekima i medžusija),
– šartovi vezani za sredstvo za kojim se kolje (poput toga da taj predmet bude oštar i da ne bude zub ili nokat).

Detaljno pojašnjavanje šartova valjanog šerijatskog klanja, razilaženje učenjaka u pojedinostima i argumenti za isto nisu predmet ovog pitanja.
Ono na što ukazuju šerijatski argumenti a vezano za šerijatsko klanje je sljedeće:
Da je prilikom šerijatskog klanja obavezno slijedeće:

a) Da onaj koji kolje bude razuman svejedno radilo se o ženi ili muškarcu, muslimanu ili ehlu kitabiji, nije dozvoljeno ono što zakolje luda osoba, čovjek pod dejstvom alkohola i dijete jer je pero dignuto od njih (tj. ne pišu im se djela).
b) Da je alatka s kojom se vrši klanje oštra i da presjeca jednjak shodno hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite”.
c) Da se presjeku jednjak i ždrijelo prilikom klanja jer se time postiže smrt životinje.
d) Spominjanje Allahovog imena prilikom klanja shodno ajetu:

”I nemoj da jedete ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime” (El-En'am, 121) i hadisu mutefekun alejhi: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite”.
Takođe, šerijatski argumenti ukazuju da je zabranjeno ono što zakolje mušrik shodno ajetu: ”I ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime” (El-En'am, 121), kao i zbog ajeta: ”I zabranjeno je ono što je zaklano u nečije drugo ime” (El-Bekara, 173). Dozvoljeno je jesti ono što zakolju sljedbenici knjige (kršćani i židovi) kao što je došlo u ajetu: ”A ono što zakolju sljedbenici knjige vama je dozvoljeno da konzumirate” (El-Maida, 5).

Zabranjeno je ono što se zakolje kostima ili kandžama shodno hadisu mutefekun alejh: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite ukoliko nije zaklano zubom ili noktima, zub je kost a nokat je nož Abesinaca”.
Da se klanje ne vrši sa predmetom koji je tup shodno hadisu kojeg bilježi Muslim: ”Doista je Allah propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate ubijajte na lijep način, a kada koljete koljite na lijep način, naoštrite svoj nož da bi olakšali vašoj životinji”.

Lijepo je da se oruđe udalji od viđenja životinje zbog predaja koje govore o tome.

Ne otkida se vrat niti se guli koža kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Darekutni (mada u njemu ima slabosti): ”Nemoj da požurujete izlazak duše prije nego li ona izađe iz tijela”.
Što se tiče okretanja životinje prilikom klanja u prvacu kible nema ništa argumentovano po tom pitanju.
Onaj ko sretne životnju koja je još živa (radi se o životinji koja je pred smrt) i zakolje je dozvoljeno je da je jede shodno ajetu: ”Osim onoga što zakoljete” (El-Maide, 3)
Životinja će se raniti ukoliko se ne može zaklati jer je jednom prilikom odbjegla jedna deva iz stada pa ju je čovjek pogodio strijelom pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Doista u ovoj stoci ima podivljale (stoke) kao što podivlja divljač, pa uradite s njima ono što  je uradio i ovaj čovjek”. Ovaj hadis bilježi Buharija.
Ukoliko životinja upadne u vodu pa čovjeka uzme bojazan da će umrijeti dozvoljeno je da je rani shodno hadisu kojeg bilježi Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai: ”Ukoliko si je probo kopljem u slabinu, dozvoljena ti je”.
Ukoliko izađe živ plod  iz životinje potrebno ga je preklati shodno ajetu: ”Osim onog što zakoljete” (El-Maide, 3). Dakle ono što se zakolje je dozvoljeno.
A što se tiče omamljivanja životinja prilikom klanja, prvo da pojasnimo da se podrazumijeva pod omamljivanjem a zatim da pojasnimo propis jedenja mesa životinje koja je omamljenja prilikom klanja.
Naime, i naša lijepa domovina Bosna i Hercegovina, nastojeći da sustigne civilizacijske tokove uvela je na 42. sjednici Predstavničkog doma, održanoj 17. i 29. decembra 2008. godine ZAKON O ZAŠTITI I DOBROBITI

ŽIVOTINJA. U članu 2.
pod značenjem termina definisano je omamljivanje kao obavezni postupak prije klanja koji, primijenjen na životinji, uzrokuje gubitak svijesti i osjećaja i traje dok ne nastupi smrt. Zatim je u nastavku pojašnjenja tog zakona pod naslovom “Omamljivanje i klanje” došlo sljedeće:
“(1) Životinja se smije klati samo ako je prije iskrvarenja bila omamljena, osim ako se radi o posebnom postupku klanja određenim vjerskim obredom ili ako je životinja u agoniji.
(2) Omamljivanje se provodi na stručan način:
a) mehaničkim načinom,
b) električnim načinom i
c) plinom”.

Shodno onome što imamo u praksi od načina omamljivanja, a što potpada pod ova tri spomenuta načina, to je omamljivanje:

– pištoljem (koji ima iglu dugu 12 centimetara) sa kojim se ispali igla u čelo životinje,
– čekićem (maljem ili sjekirom) sa kojim se udari u glavu (mozak) životinje,
– ubadanjem vrha noža u mozak životinje iza rogova,
– ili na neki sličan način kojim se tupim predmetom onesvijesti životinja a kojih u praksi ima veoma mnogo.
– spajanjem životinje na elektro-strujno kolo koje je onesvjesti,
– stavljanjem  u vodu u kojoj ima strujni napon pri čemu izgubi svijest,
– stavljanjem  u veoma vruću vodu pri čemu izgubi svijest,
– puštanjem plina u prostoriju gdje se nalaze životinje spremne za klanje.

Jako je zanimljivo da se tvrdi kako je ovaj način klanja humano klanje, tj. da je bezbolno za životinju. Treba priznati da je klanje bezbolno ali da je omamljivanje jako bolno i nehumano.
Ono što je vrlo bitno da se napomene je to da se u velikim klaonicama u kojima se kolje za firme da se obično istovremeno ili serijski omamljuje više životinja a da se tek nakon toga te životinje prikolju, ili im se glave odsijeku ili se vrši guljenje njihovih koža bez klanja, a sve ovo ukazuje da mnoge omamljene životinje umru (tj. postanu strvine) prije nego što ih mesar prikolje (naravno ako uzmemo da prilikom samog omamljivanja nisu ubijene). Ovo zavisi od klaonice do klaonice, od firme do firme i od mesara do mesara. Takođe, bitna je činjenica da se svjesno i namjerno od strane mesara nastoji da što manje krvi istekne iz zaklane životinje jer se time naravno dobiva na kilaži mesa koje se prodaje (od deset do petnaest kilograma na jednoj kravi, na primjer).

Na ovom mjestu treba još jednom naglasiti da je od propisa i adaba šerijatskog klanja životinja da se životinja zakolje sa oštrim nožem pri njenoj svijesti (naravno, uz ispunjenje šartova valjanog klanja), tj. da se ne omamljuje (ne udara u glavu, ne pikuje i tome slično). Omamljivanju se pribjegava samo u nuždi, tj. kada se životinja ne može na drugi način ukrotiti i pripremiti za klanje zbog njene snage, veličine ili ako je opasna po život ljudi koji je hoće zaklati. Prema tome, onesvještavanje, udaranje u glavu, pikovanje na raznorazne načine ili omamljivanje plinom ili strujom životinja prilikom klanja je oprečno šerijatskom načinu klanja osim u nuždi. Međutim, ovo ne znači da je zaklano meso na ovakav način automatski haram, nego to zavisi od načina i vrste omamljivanja kao i vremenu klanja nakon omamljivanja.
Shodno tome, meso životinje zaklane omamljivanjem može imati dva stanja:

Prvo – da životinja koja se prije klanja omami na bilo koji gore spomenuti način, s tim da je to omamljivanje ne usmrti, a onda da se prikolje prije nego što joj nastupi smrt od omamljivanja. Ovakav način klanja šerijatski se kreće između harama i mekruha osim u slučaju nužde, s tim da je meso zaklano na ovakav način halal jesti. Dokaz da je ovakvo meso halal jesti su riječi Uzvišenog: “Zabranjuje vam se strvina, krv, svinjsko meso, ono što je zaklano u nečije ime mimo Allaha, što je udavljeno, ubijeno, strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto osim onoga što ste preklali. I što je na žrtvenicima žrtvovano” (El-Maide, 3). Znači, dokaz su riječi “Osim onoga (što je udavljeno, ubijeno, strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto) što ste preklali”, tj. što ste preklali od spomeutih životinja prije nego su umrle i postale strvine.

Drugo – da životinja koja se prije klanja omami na bilo koji gore spomenuti način, s tim da je to omamljivanje usmrti tako da umre prije nego što se prikolje. Meso ovako zaklane životinje je čista strvina i haram ga je jesti.
Naravno, ono što je ovde teško znati to je da li životinja koja je zaklana nakon omamljivanja potpada pod prvo stanje kada je njeno meso halal ili drugo stanje kada je njeno meso haram. A ovo nas dovodi do toga da treba obavezno provjeriti kako se u određenoj mesnici ili firmi vrši klanje nakon omamljivanja (naravno, podrazumijeva se da su ostali šartovi klanja ispunjeni) kako bi se znalo da li je meso strvina, tj. haram ili nije strvina, tj. halal. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

AlejkumusSelam!

Najmlađa starost ovce koja se kolje za kurban, u što ulazi i akika, je šest mjeseci po ispravnom mišljenju učenjaka.

Dokaz za to je hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhive sellem, kaže:

“Ne koljete (za kurban) osim musinnu izuzev ako ste u nemogućnosti onda zakoljite ovcu od šest mjeseci”. (Muslim 1963)

Riječ “musinna” znači: da se kolje deva od pet godina pa naviše, krava od dvije godine pa naviše a ovca i koza od godinu dana pa naviše, s tim da su učenjaci skoro složni da je dozvoljeno zaklati ovcu koja je napunila šest mjeseci svejedno našli od godinu dana starosti ili ne.

Kaže Imam Nevevi da ovo što je spomenuto gore u hadisu da ga učenjaci svode na preporučenost a ne na šart (misli na riječi “izuzev ako se u nemogućnosti onda zakoljite ovcu od šest mjeseci”), a sa ovim se složio i Ibn Hadžer (Fethul-bari 10/15).

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Kurban na arapskom jeziku se naziva UDHIJE a što znači klanje žrtve u vremenu poslije izlaska Sunca. A terminološko značenje (šerijatsko) kurbana je ono što se kolje od deva, krava, ovaca i koza sa ciljem približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, na dan kurbanskog bajrama.

Klanje kurbana je potvrđeni sunet a kod nekih učenjaka i vadžib, on se kolje u osnovi za žive ljude. Takođe, klanje kurbana za kurbanski bajram ima svoje posebne propise, šartove i adabe što nije tema ovog pitanja.

A što se tiče klanja kurbana za umrlu osobu, na samom početku je bitno odrediti tačke ili detalje oko kojih se slažu učenjaci kao i tačku oko koje se razilaze učenjaci.

Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno zaklati kurban za umrlu osobu ako je umrli prije smrti ovesijetio da se nakon njegove smrti njemu zakolje kurban.

Takođe, ako je uvakufio imetak iz kojeg će se izdvajati i klati njemu kurban nakon smrti dozvoljeno je da mu se kolje kurban oko čega nema razilaženja. Uz ovo učenjaci pridodaju i zavjet sa kojim se umrla osoba prije smrti zavjetovala da zakolje kurban a umrla prije nego što je ispunila zavjet, i u ovom slučaju je dozvoljeno (obavezno) klanje kurbana za nju od strane nasljednika. U svim spomenutim tačkama ili detaljima, tj. ako umrli ovesijeti, uvakufi ili se zavjetuje, ispravno je da ako je umrla osoba ostavila imetka za kurban onda je vadžib njihovim nasljednicima da zakolju kurban za nju, a ako nije ostavila imetka onda je mustehab njenim nasljednicima da za nju zakolju kurban.

A ako umrla osoba nije ovesijetila niti uvakufila za klanje kurbana za nju nakon smrti, a njen nasljednik ili neko drugi želi da zakolje kurban iz svog imetka i pokloni nagradu sevapa toj umrloj osobi po tom pitanju učenjaci imaju tri mišljenja.

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno, ispravno i da umrlom stiže nagrada od tako zaklanog kurbana. Ovo je stav i mezheb hanefija i hanabila.
Oni svoje mišljenje argumentiraju sa nekoliko dokaza:

Prvi: predaja od Alije, radijallahu anhu, da je on klao dva ovna za kurban, jedan za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi za sebe. Pa kada je upitan za to rekao je da mu je to naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da to neće nikada ostaviti. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Ahmed, Hakim i Ebu Davud sa određenim razlikama u tekstu, slabim su ga ocijenili mnogi muhadisi koji su govorili o njemu zbog ravije Ebul-Hasna jer je nepoznat i

Ibn Abdullaha En-Nehaija koji je salbog pamćenja, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i u tome ga slijedi Zehebi. A od učenjaka koji su upozorili na njegovu slabost su Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut. Prema tome, hadis je veoma slab i ne može biti argument po ovom pitanju, a Hakim je poznat po ocjenjivanju slabih hadisa kao vjerodostojnih.

Drugi: hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na kurban bajram svojom rukom zaklao ovna i rekao: “BISMILLAHI VALLAHU EKBER, ovo je za mene i za onog ko nije zaklao kurban iz moga Ummeta”. Hadis bilježi Ebu Davud, Darekutni, Ahmed, Bejheki i Ebu J'ala. Hadis u svom senedu ima slabosti jer je došlo da ravija El-Muttalib ibn Abdullah prenosi od Džabira, radijallahu anhu, a kako kaže EbuHatim El-Muttalib nije čuo hadise od Džabira niti je doživio ikoga od ashaba osim Sehl ibn S'ada, a ako bi prihvatili da je čuo od Džabira ili nekog drugog, kao što neki tvrde, on u ovom rivajtu dolazi sa formom tedlisa, tj. kaže “od Džabira” a ne “da je čuo od Džabira”, a slabost ovog ravije je u tome što je mudelis, što predstavlja slabost u hadisu.

Ovaj hadis se može poduprijeti sa onim što je došlo u Muslimovom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri klanju rekao: “BISMILLAHI, Allahu moj primi ovo od Muhammeda, porodice Muhammeda i Ummeta Muhammeda”.

Sa ovim hadisom oni dokazuju na takav način što kažu da se riječi “i za onog ko nije zaklao kurban iz moga Ummeta” odnose i na žive i na mrtve iz Ummeta u to doba a što znači da im nagrada kurbana stiže.

Ovome se može prigovoroti kao što kaže Ibn Hadžer da je ovakvo klanje kurbana sa poklanjanjem sevapa Ummetu specifičnost i posebnost karakteristična samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Takođe, ono što je najbitnije sa ovim hadisom se ne može dokazivati propisanost klanja posebnog kurbana za umrlu osobu nego samo učešće u nagradi kurbana kada čovjek kolje za sebe i svoju porodicu.

Treći: analogijom (kijasom) na dozvolu davanja nagrade sadake i obavljanja hadža umrlom, pa kao što umrli ima koristi od ovih djela takođe ima i od nagrade klanja kurbana jer nema suštinske razlike između ova tri djela.

Ovom argumentu se može prigovoriti time što je osnova da čovjek nema nagradu osim za ono što je sam uradio, našto ukazuju kur'anski ajeti, a korist od sadake i hadža je izuzetak od ove osnove koju znamo na osnovu šerijatskih argumenata, a nema vjerodostojnog dokaza koji potvrđuje da umrli ima nagradu od posebnog kurbana koji se za njega zakolje.

Drugo mišljenje – da nije dozvoljeno niti ispravno klanje kurbana za umrlu osobu osim ako je ovesijetila i uvakufila. Ovo je stav imama Šafije i šafijskog mezheba. Kaže imam Nevevi u knjizi “El – Minhadž”: “Ne kolje se kurban za drugu osobu bez njegove dozvole niti za umrlog ako to nije ovesijetio”.

Oni argumentiraju svoj stav time što klanje kurbana za umrlog nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti nekog od selefa, a stizanje sevapa poklonjenog od zaklanog kurbana je stvar gajba koju ne možemo znati osim putem šerijatskog teksta.

Treće mišljenje – da je pokuđeno klanja kurbana za umrlu osobu, s tim da ako se zakolje da je ispravno. Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba.

Oni argumentiraju svoj stav pokuđenosti time što klanje kurbana za umrlog nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ikog od selefa, kao i time što je cilj takvog klanja uglavnom radi hvalisanja i natjecanja. A smatraju da ako se zakolje umrli ima koristi analogno tome što umrli ima koristi od poklonjenog sevapa sadake i hadža.

Postoje i druga mišljenja koja su kombinacija gore spomenutih, poput onog što se prenosi od Abdullaha ibn Mubareka, ili stav Ibn Usejmina od savremenih učenjaka.

Kaže Tirmizi u svom Sunnenu nakon što je naveo hadis od Alije, radijallahu anhu, da se neki učenjaci dali olakšicu u klanju kurbana za umrlog dok drugi smatraju da ne treba klati za umrlog, a kaže Abdullah ibn Mubarek da mu je draže da se udijeli sadaka za umrlog od toga da se za njega zakolje kurban, a ako već zakolje ne treba jesti meso kurbana nego treba svo meso udijeliti kao sadaku.

Ibnul-Arebi je pojasnio njegove riječi time što kaže da smisao nejedenja mesa kurbana koji se zakolje za umrlu osobu je u tome što je kurban zaklan u ime druge osobe te onaj koji ga kolje za umrlog ne treba da ga jede.

A šejh Ibn Usejmin govoreći o ovoj temi kaže da je osnova u klanju kurbana da je on propisan za žive jer su Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi klali kurban za sebe i svoje porodice, a ono što neki muslimani misle da je propisano (mustehab i pohvalno) klati posebne kurbane za umrle to nema osnova u vjeri. Zatim nastavlja da se klanje kurbana za umrle može podijeliti u tri vrste:

Prva vrsta – da nagrada klanja kurbana za umrlog bude zajedno u sklopu klanja živog za sebe i svoju porodicu. Na primjer, da čovjek zakolje kurban za sebe i svoju porodicu i da nijeti sa tim kurbanom da nagrada ide živima i mrtvima za koga on hoće. Ovo je dozvoljeno a i ima osnovu u klanju kurbana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za sebe i svoju porodicu i one koji nisu zaklali iz njegovog Ummeta.

Druga vrsta – da se kolje kurban za umrlog shodno oporuci koju je ostavio a treba je izvršiti. Ovo je vadžib (ako je ostavio imetka za to) osim ako je u nemogućnosti. Naravno, na ovo ukazuje obaveza izvršavanja vesijeta koja je došla u šerijatskim tekstovima.

Treća vrsta – da se zakolje poseban kurban za umrlog dobrovoljno, npr. da zakolje poseban kurban za umrlog oca ili majku.

Kaže šejh Ibn Usejmin da je ovo dozvoljeno, a učenjaci hanbelijskog mezheba su na stavu da nagrada takvog kurbana stiže umrlom i da od nje ima koristi analogno davanju sadake za njega.

A zatim šejh dodaje da smatra da posebno klanje kurbana za umrlog nije od suneta jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klao kurban ni zakoga od svojih umrlih. On nije klao kurban za svog amidžu Hamzu a on mu je bio jedan od najdražih rođaka, niti je klao kurban za njegovu djecu, tri odrasle udate kćerke i tri malodobna sina, koji su umrla za njegovog života, niti je klao kurban za svoju najdražu ženu Hadidžu.

Takođe, nije prenešeno da su njegovi ashabi za vrijeme njegovog života klali kurbane za svoje umrle. (ovo je rezime onog što je rekao šejh)

Prema tome, nakon svega kazanog može se konstatovati da oni učenjaci koji dozvoljavaju klanje kurbana nisu rekli da je to sunet niti da je to bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da je najbliže ispravnom mišljenju ono kako je to obrazložio šejh Ibn Usejmin.

To jest, da nema smetnje da se uz klanje kurbana čovjeka samom sebi i svojoj porodici nanijeti i nagrada i drugim umrlim i živim muslimanima, da je propisano, oko čega nema razilaženja među učenjacima, izvršiti vesijet umrle osobe da se za nju zakolje kurban, a da klanje posebnog kurbana za umrlu osobu nije sunet, tj. da to nije bila praksa ni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa, nego najviše što se može reći da je to dozvoljeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com