Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
ŠTA JE SPORNO U TRENIRANJU KARATEA
Alejkumusselam. Karate, koje je poznato kao sportska igra, se zasniva na izvođenju pokretnih vještina rukama ili stopalima sa ciljem savladavanja protivnika. Osnova japanske riječi karate znači prazna ruka, a to je zbog toga što se karatista uglavnom oslanja na svoje prazne ruke u odbrani i napadu.više
Alejkumusselam.
Karate, koje je poznato kao sportska igra, se zasniva na izvođenju pokretnih vještina rukama ili stopalima sa ciljem savladavanja protivnika. Osnova japanske riječi karate znači prazna ruka, a to je zbog toga što se karatista uglavnom oslanja na svoje prazne ruke u odbrani i napadu. Ova sportska igra se izvodi u obliku borbe između dvojice karatista, gdje svaki od njih nastoji da savlada svoga protivnika tako što će ga udariti rukom ili stopalom, osim što su mnogi pokreti ograničeni sa zabranom jakog udarca, nego je dovoljno za dobijanje poena pri borbi da se dodirnu prsa protivnika ili njegovo lice ali da to ne bude bolno za njega. Iz ovoga se izuzima dozvola nekih snažnih udaraca u određene dijelove tijela poput udarca u glavu.
Od stvari koje karakterišu karate je i posebna vrsta pozdrava prilikom koga karatista pozdravlja trenera ili protivnika ili komisiju (žiri) prije početka borbe. Oblik tog pozdrava je takav da se karatista nakloni svojim tijelom poput onoga ko ode na ruku, a smisao tog pozdrava je izražavanje poštovanja prema njima.
Šerijatski status karatea
Prvo: što se tiče same borbe karatista ona je dozvoljena pod šartom da se ne upućuje udarac u lice protivnika pa makar taj udarac bio i lagan, jer je udaranje lica zabranjeno. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Kada neko od vas udara neka ne udara u lice”. Takođe, karatista treba izbjegavati sve druge šerijatski zabranjene radnje koje se često vežu za ovu igru poput omalovažavanja i vrijeđanje protivnika, klađenja i slično. Pa onaj ko ima namjeru treniranjem karatea da jača svoje tijelo, da se tjelesno osposobljava za samoodbranu ili odbranu drugih, ili za borbu na Allahovom putu kada za to dođe vrijeme i prilika, radeći sve ovo iz pokornosti Allahu, dželle še'nuhu, i tražeći u tome njegovo zadovoljstvo, i ako se sačuva spornih stvari koje prate ovaj sport može se reći da je treniranje karatea u ovim slučajevima mustehab. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak mu'min je bolji i draži Allahu od slabog mu'mina, a u obojici je hajr …”.
Drugo: što se tiče pozdrava kojeg praktikuju karatisti, a koji se sastoji u poklanjanju i naklanjanju jednih prema drugima,on je šerijatski zabranjen u tom obliku kako ga oni upražnjavaju, jer takav vid pozdravljanja predstavlja poniznost kao vrsta ibadeta nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, pa makar namjera tog pozdrava od strane karatista bila izražavanje poštovanja, jer sam oblik tog naklanjanja je zabranjen. Kaže šejh Muhammed Usejmin: “Naklanjanje prilikom susreta, kao vid pozdrava i veličanja nije dozvoljeno, jer je ovo naklanjanje nekome drugome mimo Allaha, dželle še'nuhu, a musliman mora biti čist od toga da izražava poniznost nekome mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput ovog poniznog naklanjanja” (Fetava menaril-islam, Et-Tajjar, 1/35). Takođe, upitana je Komisija za fetve u Saudiji o naklanjanju karatista ako bi se izražavalo samo saginjanjem glave, pa je odgovorila sljedećim riječima: “Nije dozvoljeno naklanjanje prilikom pozdravljanja niti prema muslimani niti prema kjafiru, svejedno bilo gornjim dijelom tijela ili samo glavom, jer je naklanjanje pozdrav koji ima oblik ibadeta, a ibadet se ne upućuje osim Allahu …” (Fetava el-ledžneti ed-daimeti, str. 233). Znači, naklanjanje prilikom pozdrava liči činjenju ibadeta u obliku rukua te je zbog toga i sa te strane zabranjen.
Od hadisa koji se prenose po ovom pitanju je ono što bilježe Tirmizi i Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: “O Allahov Poslaniče, neko od nas sretne svoga brata ili prijatelja, pa hoće li mu se nakloniti?”, on odgovori: “Ne”, zatim je upitao: “A hoće li ga zagrliti i poljubiti?”, on mu opet odgovori: “Ne”. A onda ga upita: “Hoće li ga uzeti za ruku i rukovati se sa njim?”, a on mu odgovori: “Da”. Ovaj hadis ocjenjuju Tirmizi i Albani dobrim iako u njemu ima slabosti, zbog čega ga drugi ocjenjuju slabim. Šejhul-islam Ibn Tejmije dokazuje sa ovim hadisom zabranu naklanjanja prilikom pozdrava (Medžmu'ul-fetava 1/377).
Pa tako musliman treba da koristi vrste pozdrava koje su njemu dozvoljene poput rukovanja, pozdrava riječima i slično, jer nisu svi običaji koje praktikuju sportisti šerijatski prihvatljivi, nego je hajr u onome što je propisao Allah i pojasnio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Prema tome, nema nikakve smetnje da se baviš ovim sportom, čak je poželjan i može biti mustehab shodno okolnostima, uz obavezu da izbjegavaš ono što je sporno, poput udaranja u lice i nanošenja tjelesnog bola protivniku kao i naklanjanja prilikom pozdrava. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS IGRANJA ŠAHA – stavovi učenjaka i mezheba
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Igranje šaha se može vršiti u različitim stanjima i okolnostima, pa shodno tim stanjima i okolnostima zavisi i propis igranja istog. Naime, zabranjeno je igranje šaha po idžmau učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari: a. ako se igviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Igranje šaha se može vršiti u različitim stanjima i okolnostima, pa shodno tim stanjima i okolnostima zavisi i propis igranja istog.
Naime, zabranjeno je igranje šaha po idžmau učenjaka ako je igra zasnovana na jednoj od tri sljedeće stvari:
a. ako se igra za nagradu ili uz klađenje,
b. ako vodu u ostavljanje vadžiba, poput namaza i slično,
c. ako vodi u haram, izaziva laž, neprijateljstvo, mržnju i ružne riječi.
d. Ovaj idžma prenose Ibn Tejmije u Medžuul-fetava (3/216) i Er-Ruhajbani u Metalibu ulinnuha (3/702).
A ako je igranje šaha čisto od gore spomenutih stvari učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.’
Razlozi razilaženja učenjaka oko propisa šaha su prije svega što šah nije bio prisutan i poznat za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego tek se tek pojavljuje među muslimanima nakon islamskih osvajanja u vrijeme ashaba.
Takođe, razlog razilaženja je to što se šah uveliko razlikuje od nerda (igre sa kockama) jer se uglavnom oslanja na razmišljanje za razliku od nerda koji se oslanja na sreću.
Učenjaci imaju tri mišljenja oko igranja šaha:
Prvo mišljenje: opća zabrana igranja šaha.
Ovo je stav većine učenjaka, tj. stav hanefijskog[1] i malikijskog[2] mezheba, većine učenjaka hanbelijskog[3] mezheba i fetva Stalne komisije za fetve iz Saudijske arabije[4] i Muhammeda ibn Ibrahima[5].
Dokazi:
1. Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti.” (El-Maide 90-91). A šah je vrsta kocke.
2. Hadis u kojem je došlo da je , da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Proklet je onaj ko igra šaha, a onaj ko je posmatra je poput onog ko jede svinjsko meso”[6].
Prenešeno je na temu igranja šaha nekoliko hadisa, međutim, najbolji od njih je gore spomenuti, dok su ostali veoma slabi ili krivotvoreni te nema potrebe za njihovim navođenjem.
3. Kaže Alija, radijallahu anhu: “Šah je kocka nearapa”[7], a kada je prolazio pored ljudi koji su igrali šaha, rekao je: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?”[8]
4. Kaže Ibn Omer, radijallahu anhu: “Šah je gori od nerda”[9].
5. Šah je zabranjen analogno nerdu, jer je igra koja odvraća od spominjanja Allaha i obavljanja namaza.
Drugo mišljenje: igranje šaha je pokuđeno.
Ovo se prenosi od Šafije[10] a na tome su većina učenjaka šafiijskog mezheba[11]. Kaže Šafija: “Mi ne volimo igranje šaha a ono je blaže od nerda”[12].
Dokazuju svoj stav sljedećim:
1. Šah je igra od koje nema koristi zato je pokuđena.[13]
2. Prenosi se da su Se'id ibn Džubejr, Muhammed ibn Sirin, Hišam ibn ‘Urve, Š'abi i Behz ibn Hakim igrali šaha.[14]
Treće mišljenje: igranje šaha je dozvoljeno.
Penosi se da je na ovome bio Ebu Hurejre, Se'id ibn el-Musejjib i Se'id ibn Džubejr[15], Ebu Jusuf od hanefija[16] i neki učenjaci malikijskog mezheba[17].
Dokaz dozvole je:
1. Nema šerijatskog teksta koji upućuje na zabranu niti je šah sličan nekoj zabranjenoj igri.
2. Šah sliči planiranju i sticanju iskustva u vođenju rata, te je poput natjecanju sa kopljem i konjima.
Komentar navedenih dokaza:
Odgovor na dokaze prvog mišljenja:
– ajet govori o kocki koja je uz nagradu ili klađenje, a razilaženje je ako nema nagrade;
– spomenuti hadis je slab, prema tome ne može biti dokaz;
– a zabrana Alije i Ibn Omera, radijallahu anhum, je oprečna dozvoli nekih drugih ashaba, a kada se raziđu oni nisu dokaz jedan protiv drugog;
– upoređivanje šaha sa nerdom nije ispravna, jer nerd je zasnovan na slušajnosti i sreći a šah sliči sposobnosti planiranja i sticanju iskustva u vođenju rata, pa je bliži natjecanju sa kopljem i konjima.
Odgovor na dokaze trećeg mišljenja:
– upoređivanje šaha sa treniranjem za vođenje rata nije cilj kod većine igrača šaha nego im je namjera igra, zabava i klađenje.
Radžih je pokuđenost igranja šaha ako je igra čista od zabranjenih stvari, jer nema jasnog i vjerodostojnog šerijatskog teksta niti ispravnog kijasa (analogije) koji upućuje na zabranu, dok sa druge strane imamo predaje da su mnogi od selefa dozvoljavali a i sami igrali tu igru. A ono što je spomenuto od dokaza sa kojima se zabranjuje i pokuđuje igranje šaha validno je da sa njima pokudi ova igra. Još ako tome dodamo da su mnogi islamski pravnici smatrali da se odbija svjedočenje onih koji igraju šah[18], onda se pokuđenost čini najbližim stavom po ovom pitanju.
Igranja šaha nema neke vidljive koristi, osim što je dobro sredstvo za ubijanje dragocjenog vremena. Sa druge strane, nerijetko oni koji ga igraju dođu u stanje na kojem je idžmau učenjaka da je tada haram igrati šah, poput kockanja ili igranja za ulog, ostavljanje namaza, izazivanja neprijateljstva, mržnje i slično. Ve billahi evfik.
[1] El-fetava el-hindije (4/368) i Bedai'us-sanai'i (6/270).
[2] El-Mudevvenetu el-kubra (4/79).
[3] Keššaful-kinna'a (4/39) i Muntehel-iradat (2/611).
[4] Broj fetve 2342 (16/3/1399 po hidžri), 3900 (29/8/1401 po hidžri) i 4010 (20/10/1401 po hidžri).
[5] Fetava Muhammed ibn Ibrahim (8/122-128).
[6] Bilježi ga ‘Alauddin el-Hindi u knjizi Kenzul-‘ummal (40636). Hadis je slab zbog dvije stvari: 1- što je mursel, tj. Habbetu ibn Muslim kaže da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te je u lancu prenosilaca je izostavljen ashab, 2- što je Habbetu ibn Muslim medžhul, tj. nepoznat kao ravija sa strane pouzdanosti.
[7] Bejheki (20928) i kaže Bejheki da je ova predaja mursel (slab), ali ima rivajeta koji je podupiru.
[8] Bejheki (20929), prenosi Ibn Kudame u “El-Mugni” (14/155) da je Imam Ahmed rekao da je ovo najvjerodostojnije što je prenešeno o šahu.
[9] Bilježi ga Bejheki (20934).
[10] Muhtesar-muzeni (5/257) i El-Havi el-kebir (17/177).
[11] El-Muhezzeb (2/415) i Revdatut-talibin (11/225).
[12] El-Umm, Šafija (8/189).
[13] El-Muhezzeb (2/415).
[14] Bilježi Bejheki (20922, 20923, 20924 i 20926).
[15] El-Mugni (14/155) i Nejlul-evtar (8/259).
[16] Fethul-kadir (8/498).
[17] Ez-Zehire (8/283).
[18] El-Mugni (14/156).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUČESTVOVANJE U FUDBALSKIM TURNIRIMA (sa ulogom u novcu)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Definicija kockanja koje je zabranjeno u Šerijatu je: svaka igra ili natjecanje u kojima se daje ulog sa obe ili više strana a učesnik u njima ili je dobitnik ili gubitnik je zviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Definicija kockanja koje je zabranjeno u Šerijatu je: svaka igra ili natjecanje u kojima se daje ulog sa obe ili više strana a učesnik u njima ili je dobitnik ili gubitnik je zabranjeno kockanje.
Kockanje je zabranjeno Kur'anom, Sunnetom i idžma'om (konsenzusom) učanjaka.
1. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).
2. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže svom prijatelju: dođi da se s tobom kladim, neka udijeli sadaku.” Mutefekun alejhi.
3. Islamski učenjaci su jednoglasno složni na zabrani kocke (mejsira) i klađenja (kimara), a idžma’ učenjaka su prenijeli El-Kurtubi (El-Džami'u liahkamil-Kur'an, 6/94), Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 32/220) i Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/497).
Od današnjih vrsta zabranjenih kockanja su igra loto, bingo, tombola, sportske kladionice i slično. Takođe, ovom se pridružuju sve vrste dozvoljenih igara i natjecanja, poput trčanja, plivanja, hrvanja, biciklizma, splavarenja, jedrenja, razne vrste kvizova i slično, ako su zasnovane na stavljanju uloga ili uplaćivanju od strane jednog dijela takmičara ili svih takmičara. To jest, ako su ove igre i natjecanja uslovljene bilo kojim vidom uplaćivanja od strane takmičara tako da ili će dobiti ili izgubiti, onda su to vrste kockanja zabranjenih Šerijatom.
U spomenutom fudbalskom turniru svaka ekipa mora da uplati 100 eura, a samo tri ekipe (tri prva mjesta) će biti nagrađene. Ovakav način organizovanja fudbalskih turnira, u kojem ekipe koje ulažu novac ili su gubitnici (neosvajanjem jedno od prva tri mjesta) ili pobjednici (osvajanjem jednog od tri prva mjesta), potpada pod zabranjenu vrstu kockanja. Što znači, da nije dozvoljeno učestvovati u njima, a navac koji dobiju prve tri ekipe je haram zarada jer predstavlja zabranjeno kockanje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePRODAJA DŽAMIJE KOJA JE U FUNKCIJI
Alejkumusselam. Ko izgradi mesdžid i dozvoli ljudima da klanjaju u njemu taj mesdžid je time izašao iz vlasništva onog ko ga je sagradio i postao vakufski imetak, tj. uvakufljeni mesdžid radi Allaha, kojeg nije dozvoljeno srušiti, prodati, pokloniti niti premjestiti na neko drugo mjesto. Onaj ko gaviše
Alejkumusselam.
Ko izgradi mesdžid i dozvoli ljudima da klanjaju u njemu taj mesdžid je time izašao iz vlasništva onog ko ga je sagradio i postao vakufski imetak, tj. uvakufljeni mesdžid radi Allaha, kojeg nije dozvoljeno srušiti, prodati, pokloniti niti premjestiti na neko drugo mjesto. Onaj ko ga je sagradio (početni vlasnik) nema pravo da ga vrati u svoje privatno vlasništvo po stavu svih učenjaka Ummeta. Dio učenjaka smatra da je taj objekat vlasništvo svih muslimana a dio da je Allahovo vlasništvo (u prenesenom smislu).
A što se tiče prodaje uvakufljenog mesdžida, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno prodati mesdžid ako služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen i ako ga klanjači koji su klanjali u njemu nisu napustili (iz opravdanog razloga). A onaj ko ga proda griješan je, a ko ga kupi on nije postao njegov stvarni vlasnik jer je kupoprodaja šerijatski ništavna.
Zatim su se učanjaci podijelili na dva mišljenja oko dozvole prodaje mesdžida ako mesdžid ne služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen (jer je ostario, oronuo, pokvarili se neki njegovi dijelovi i slično) ili ako su ga klanjači koji su klanjali u njemu napustili (iz opravdanog razloga poput promjene mjesta stanovanja, udaljenosti i slično).
Prvi stav učenjaka je opća zabrana prodaje (uvakufljenog) mesdžida ma koji povod i razlog tome bio, a prodaja i ako se izvrši nije valjana. Ovo je stav većine učenjaka, tj. Ebu Hanife u jednom od dva rivaje od njega, ovo je mezheb hanefija, takođe ovo je mezheb Malika i Šafije kao i Ahmeda u jednom od dva rivajeta od njega.
Njihov dokaz je hadis mutefekun alejhi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u dugom hadisu u kojem je došlo da je Omer, radijallahu anhu, uvakufio zemlju koju je dobio na Hajberu. Između ostalog u hadisu je došlo, a što je vezano za temu o kojoj govorimo, da je Omer, radijallahu anhu, uvakufio tu zemlju da se ne prodaje, ne nasljeđuje niti poklanja, a plodovi od nje da se daju siromasima, rodbini, za oslobađanje iz robstva, na Allahovom putu … A u rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dadni kao sadaku zemlju (uvakufi je), tako da se ne prodaje niti poklanja nego da se udjeljuje njen plod”. Prema tome, hadis je jasan da se uvakufljeni imetak, a u što ulazi i mesdžid, ne prodaje.
Drugi stav je dozvola prodaje mesdžida ako mu je stanje kako je spomenuto, pod šartom da se novac (ili imetak) za koji se proda utroši u neki drugi mesdžid a najbolje je da to bude mesdžid koji je najbliži prvom (prodanom).
Ovaj stav zastupa Ebu Hanife u drugom rivajetu od njega, njegov učenik Ebu Jusuf, takođe Ahmed u rivajetu a što je ujedno i mezheb hanabila, Šejhul-islam Ibn Tejmije i ostali.
Oni argumentiraju ovu dozvolu time što se prodajom mesdžida kada dođe u ovakvo stanje, tj. ako mesdžid ne služi svojoj funkciji zbog koje je sagrađen (jer je ostario, oronuo, pokvarili se neki njegovi dijelovi i slično) ili ako su ga klanjači koji su klanjali u njemu napustili (iz opravdanog razloga poput promjene mjesta stanovanja, udaljenosti i slično), time se ne narušava zabranjena prodaja u hadisu jer se ona odnosi na vakuf koji služi svojoj svrsi. Sa druge strane, prodajom mesdžida kada dođe u gore spomenuto stanje se produžava nagrada vakifa koji ga je uvakufio za razliku od njegovog ostavljanja da potpuno propadne.
Takođe, oni to dokazuju predajom od Omera, radijallahu anhu, o kojoj će biti govora, inšaallah, u nastavku.
Unutar drugog stava učenjaka je i skupina koja dozvoljava da se mesdžid koji je u funkciji premjesti na drugo veće i prikladnije mjesto, ili da se proda ako je postao tijesan (i slično) pod šartom da se od tih sredstava napravi drugi mesdžid. Ovaj stav se prenosi od Omera, radijallahu anhu, Ahmeda u rivajetu od njega i izabrao ga je Šejhul-islam Ibn Tejmije.
Kaže Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 31/21): “A što se tiče toga da se mesdžid zamijeni sa nekim drugim zbog određene koristi uz mogućnost korištenja prvog, po tom pitanju postoje dva mišljenja u mezhebu Ahmeda, a njegovi učenici imaju podijeljeno mišljenje oko toga. Međutim, dozvola je očitija u predajama od Ahmeda i njegovim dokazima, dok oko drugog mišljenja nije od njega prenešena jasna predaja …”. Na drugom mjestu bilježi Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 31/215): “A kaže (Ahmed) u rivajetu od Ebu Taliba: ‘Ako je u mesdžidu tijesno klanjačima nema smetnje da se on premjesti na drugo, prostranije mjesto od njega'”.
Dokaz sa kojim dokazuju ovu dozvolu je predaja koju bilježi imam Ahmed u svom Musnedu od Kasima (unuka Ibn Mes'uda, radijallahu anhu) da je rekao: “Kada je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, otišao do Bejtul mala (u Kufi) a S'ad ibn Malik (namjesnik) je izgradio dvorac i napravio mesdžid kod vlasnika datula. Pa je obijen Bejtul mal a uhvaćen je čovjek koji ga je obio, zatim je o tome obaviješten Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, pa je on odgovorio da se čovjeku (lopovu) ne siječe ruka, da se premjesti mesdžid i napravi Bejtul mal u njegovoj kibli jer će neprestano u mesdžidu neko klanjati. Pa je Abdullah premjestio mesdžid i sproveo ovaj plan”. Za ovu predaju kažu Hejsemi i Abdulaziz Tarifi (savremeni muhadis) da je joj lanac prenosilaca do Kasima vjerodostojan a da Kasim nije čuo (prenosio hadise) od svoga djeda Ibn Mes'uda, radijallahu anhu. A to znači da ovaj rivajet ima prekid u svom senedu. Međutim, imam Ahmed je ovu predaju od Omera, radijallahu anhu, prihvatio i radio po njoj, a na to ukazuje ono što prenosi njegov sin Salih da je Ahmed rekao: “Priča se da je Bejtul mal obijen iz mesdžida u Kufi pa je Abdullah ibn Mes'ud premjestio mesdžid, te je današnje mjesto datula na mjestu starog mesdžida”.
Ovaj zadnji stav, tj. da je dozvoljeno premjestiti postojeći mesdžid zbog tjesnoće na drugo prostranije mjesto, kao i drugo mišljenje u globalu po kojem je dozvoljena prodaja mesdžida koji nije u funkciji, je odabran stav po ovom pitanju zbog argumenata sa kojim se dokazuju.
Prema tome, nema smetnje da se proda postojeća džamija sa ciljem da se od tih sredstava sagradi džamija na drugom mjestu pod šartom da se sva dobijena sredstva od prodaje postojeće džamije utroše za izgradnju buduće.
Takođe, treba napomenuti da postojeći mesdžid nije dozvoljeno prodati onome za koga se zna, na osnovu njegove izjave ili pouzdanih informacija, da će ga pretvoriti u crkvu ili od njega napraviti ili na njegovom mjestu (nakon što se sruši) objekat u kojem će se činiti harami i griješiti prema Allahu, dželle še'nuhu, poput kafane, banke sa kamatom i slično. Ovo je zabranjeno jer je to vid potpomaganja u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUKRAŠAVANJE DŽAMIJA – stavovi mezheba i učenjaka
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Stavovi učenjaka i argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem: Prvi stav – pokuđenost ukrašavanja džamija zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem i slično. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskoviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Stavovi učenjaka i argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:
Prvi stav – pokuđenost ukrašavanja džamija zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem i slično.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Ovu pokuđenost dokazuju sljedećim argumentima:
– hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mi naređena gradnja visokih (ukrašenih) mesdžida“. A zatim je rekao Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Vi ćete njih sigurno ukrašavati kao što su Židovi i kršćani ukrašavali“. Hadis i predaju od ashaba bilježe Ebu Davud, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ih ocijenili Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut. Predaju od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, bilježi Buharija u svom Sahihu.
– hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ljudi ne budu međusobno hvalisali u (gradnji) mesdžida“. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, Darimi i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.
– bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, naredio gradnju mesdžida i rekao: „Zaštiti ljude od kiše, a čuvaj se toga da bojiš u crveno ili žuto pa da se ljudi time okupiraju“.
– bilježe Abdurrezak i Ibn ebi Šejbe i svojim Musannefima od Ebu Derda’, radijallahu anhu, da je rekao: „Kada budete ukrašavali vaše Mushafe i kada budete uljepšavali vaše mesdžide, zadesiće vas propast“.
– sa strane razuma kažu pogled ili gledanje klanjača u ukrašene dijelove mesdžida odvode ga, okupiraju i zavode od skrušenosti u namazu.
Drugi stav – zabrana ukrašavanja džamija zlatom i srebrom te obaveza da se ti ukrasi uklone kao i bilo koji drugi munker jer to predstavlja rasipništvo, i uzrokuje slamanje srca siromaha, takođe zabrana pozlaćivanja krovova i zidova i obaveza otklanjanja istog osim ako se to ne može izvesti.
Ovo je stav hanabila i šafija u jednom od dva stava unutar mezheba.
Prenosi se od Omera ibn Abdulaziza da čim je postao halifa da htio da skine pozlaćene dijelove sa mesdžida u Damasku, pa kada je obaviješten da se to neće moći izvesti odustao je od toga.
Kada je halifa Velid ibn Abdulmelik ukrasio zlatom Kabu, a bio prvi od halifa koji je to učinio, taj postupak su učenjaci svrstali u omražene novotarije.
Treći stav – preporučenost ukrašavanja džamija sa zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem ili slično.
Ovo je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba i ovo je jedan od dva stava hanefijskog mezheba.
Oni pravdaju svoj stav time što ukrašavanje mesdžida na ovakav način predstavlja veličanje samih mesdžida i oživljavanje islamskih obulježja.
Četvrti stav – da nema smetnje u ukrašavanju mesdžida, njihovom krečenju, bojenju i urezivanju sa raznim skupocjenostima ali mimo (pod šartom da se to ne radi na) mihraba, zida kible, niti desnog i lijevog zida mesdžida, jer ukrašavanje na tim mjestima odvode klanjača od namaza. Na ovim mjestima je mekruh ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida.
Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba.
Neki učenjaci prenose da nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida (džamija) od imetka koji je dat kao vakuf za gradnju mesdžida i da je onaj ko to uradi obavezan nadoknaditi taj imetak u njegovoj vrijednosti, jer je ukrašavanje zabranjeno, u njemu nema koristi i to se ne ubraja u gradnju.
Zatim su naveli izuzetke od ovog propisa zabrane kod hanefija: da je dozvoljeno ukrašavanje imetkom od vakufa ako postoji bojazana da će osoba kod koje se nalazi taj imetak zbog nepoštenja i nepouzdanosti ili pohlepe za imetkom prisvojiti i uzeti taj imetak sebi, ili ako je ukrašavanje džamije sastvani dio upotpunjavanja gradnje, ili ako sam vakif (onaj koji je uvakufio imetak za gradnju) to radi.
Ovo su stavovi i dokazi učenjaka oko propisa ukrašavanja mesdžida. Shodno argumentima najbliži stav ispravnom je pokuđenost na čemu je džumhur učenjaka.
Iz ovoga proizilazi da je rad i zarađivanje na ukrašavanju i uljepšavanju džamija takođe pokuđen. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSTUDIRANJE PRAVA
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanjeviše
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje. Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni je spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur'anu.
A što se tiče onih koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju ljudski izmišljeni zakoni, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine.
Prva skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.
Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.
Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še'nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.
Druga skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku. Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere. Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.
Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram. Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.
Treća skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to. Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePJEVANJE I MUZIKA – PROPISI I ŠUBHE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Muzika nije dozvoljena pa tako ni ples uz nju. O zabrani muzike pisao sam poseban tekst. Ovo je taj tekst: Pjevanje i muzika - propisi i šubhe Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratkviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Muzika nije dozvoljena pa tako ni ples uz nju. O zabrani muzike pisao sam poseban tekst.
Ovo je taj tekst:
Pjevanje i muzika – propisi i šubhe
Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.
1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.
2- Nazivi i imena pjesme i muzike:
– Igra i zabava
– Pljeskanje i zviždanje
– Šejtanski kur'an
– Glas šejtana
– Šejtanska frula
– Rasadnik licemjerstva
– Glas glupaka
– Glas griješnika
– Zinalučka rukja
3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:
a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.
b. Svadbene pjesme
c. Bajramske pjesme
d. Džihadske pjesme
e. Uspavanke
f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.
g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz zanjihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.
h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.
4- Pjesme sa muzičkim instrumentima
Dijele se u dvije vrste:
– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.
– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:
Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).
Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu'ul-fetava” 11/565).
Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)
5- Opći šerijatski stav o muzici
Muzika je haram po Kur'anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:
Dokazi iz Kur'ana:
a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.
Dokazi iz Sunneta:
a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T'alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).
b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).
Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.
6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici
· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.
· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.
· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.
· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.
· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.
7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)
Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).
Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.
8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene
Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).
Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.
9- Šubhe oko pjesama i muzike
U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:
Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur'ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.
· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur'anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.
· Allah, dželle š'enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.
Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.
· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.
· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.
· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.
Rezime kompletne studije
Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur'anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.
Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:
1- Da bude bez opisa žena
2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje
3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.
Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):
a- Da to bude u svadbi
b- Da pjevanje bude samo među ženama
c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.
A Allah zna najbolje.
A što se tiče plesa bez muzike ili plesa samo uz def pred mužem, u tome ima širine.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePUTOVANJE I STUDIRANJE MUSLIMANKE BEZ MAHREMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh. Islamski učenjaci su se razišli oko dozvole putovanja punoljetne žene muslimanke u Meku da obavi hadž, koji joj je farz ajn, ako nema mahrema koji će putovati sa njom. Pa dva mezheba to zabranjuju, hanefijski i hanbelijski, a dva dozvoljavaju ako putuje sviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Islamski učenjaci su se razišli oko dozvole putovanja punoljetne žene muslimanke u Meku da obavi hadž, koji joj je farz ajn, ako nema mahrema koji će putovati sa njom.
Pa dva mezheba to zabranjuju, hanefijski i hanbelijski, a dva dozvoljavaju ako putuje sa sigurnim društvom, malikijski i šafijski. A znači u pitanju je rukn Islama hadž.
Nije mi poznato da studiranje žene muslimanke može biti izuzetak u putovanju bez mahrema.
A ako tome još dodamo da će ta ista žena biti bez mahrema u mjestu studiranja cijelo vrijeme onda je to dodatni belaj i problem.
Takva žena muslimanka ako bi to uradila, tj. da otputuje bez mahrema i studira bez mahrema, bila bi izložena raznoraznim fitnama i iskušenjima tako da je samo dragi Allah može sačuvati.
Od kontaktiranja sa muškarcima koji joj nisu mahremi, izlaganje ljubavnim vezama, potpunoj nezaštićenosti i osamljenosti, … .
Sve ovo nesumljivo ukazuje da bi ta žena studentkinja sama sebe izložila raznoraznim iskušenjima i fitnama koje bi teško mogla izbjeći i prevladati. A muslimanu je obaveza da bježi od fitne i da joj se dobrovoljno ne izlaže na što ukazuju mnogi šerijatski tekstovi.
Naravno, najlakše bi bilo odgovoriti da je zabranjeno ženi da putuje bez mahrema na što ukazuje jasan i nedvosmislen hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim.
A potreba ovog Ummeta ili našeg naroda za učenim muslimankama ne treba da se zadovoljova preko onoga što je zabranjeno i što same muslimanke izlaže slabljenju vjere i morala. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS POLAGANJA HIPOKRATOVE ZAKLETVE (svršenicima medicine)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnik, a zatim: Propis zaklinjanja nečim mimo Allaha Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnik, a zatim:
Propis zaklinjanja nečim mimo Allaha
Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk” (Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani). S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.
Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, Kabom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas ko se zakune emanetom” (Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri).
Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna.
Dozvoljeno je zaklinjati se Kur'anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.
Propis zaklinjanja izvornom Hipokratovom zakletvom
Prava i izvorna Hipokratova zakletva, koja je nastala u Staroj Grčkoj između 5. i 3. stoljeća prije Nove Ere i koja je u Zapadnoj kulturi izvorna tačka svih liječničkih zakletvi i kodeksa, glasi:
“Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće.
Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Ne ću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih.
Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.”
Nema sumnje da je zabranjeno zaklinjenje sa ovom izvornom Hipokratovom zakletvom, jer ona u sebi sadrži jasne zakletve Grčkim bogovima.
Propis zaklinjanja izmijenjenom Hipokratovom zakletvom
Tokom istorije izvorna Hipokratova zakletva se mijenjala. Na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine usvojena i prihvaćena konačna zakleta koja se danas koristi, koju nazivaju Ženevska zakletva. Ta zakletva je ona koju svršenici medicine svečano polagaju. Tekst te zakletve je sljedeći (isti onaj koji je spomenut u pitanju):
“U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri.
Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.”
U tekstu ove zakletve nema riječi zaklinjanja nečim drugim mimo Uzvišenog Allaha. Zadnja rečenica „Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast“ ne predstavlja zakletvu, jer pozivanje na čast, poštenje, znanje, stručnost i slično nije zaklinjanje istima.
Zakletva sadrži neke sporne fraze i rečenice, poput:
– „Moje kolege bit će mi braća“, jer po islamskim principima samo su mu'mini braća.
Kaže Uzvišeni: „Zaista su samo mu'mini braća“ (El-Hudžurat, 10)
– „U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere“, jer po Islamu u mnogim šerijatskim propisima se pravi razlika između vjernika i nevjernika. Nije isto liječiti mu'mina mudžahida i kjafira koji se bori protiv muslimana.
– „Svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti“ i „Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti“, mnogi takozvani zakoni humanosti se kose sa šerijatskim zakonima. Poput eutanazije (ubistvo iz milosti ili usmrćenje neizlječivo bolesnog, tj. olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva bolesnika) koja je po mnogima human gest a po Šerijatu ubistvo ili posredovanje u ubistvu.
Propis zaklinjanja sa ovom izmijenjenom Hipokratovom zakletvom je dozvola sa pokuđenošću, tj. ako je moguće bolje je izbjeći polaganje ove zakletve zbog navedenih spornih fraza i rečenica u njoj. Takođe, zbog toga što liječnik musliman koji čuva i poštuje granice Allahovog Šerijata u svojoj profesiji samim tim vrši najveći vid humane misije. A ovo zahtijeva od liječnika muslimana da nauči osnovne šerijatske propise vezane za njegovu struku.
Ali ako student svršenik medicine nema izbora u činu polaganja zakletve, nema smetnje u izgovaranju iste jer ona u sebi ne sadrži zaklinjanje nečim mimo Allaha, a sporne rečenice neka tumači na islamski način.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeŠTA URADITI SA MUZIČKIM INSTRUMENTIMA (nakon tevbe)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis muzike i muzičkih instrumenata Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim deviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis muzike i muzičkih instrumenata
Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim defa.
Od učenjaka koji prenose idžma (konsenzus) učenjaka oko zabrane muzike i muzičkih instrumenata su: Kurtubi, Ibn Salah, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Hadžer El-Hejtemi.
Ovo je ujedno i zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefijskog, makijskog, šafijskog i hanbelijskog.
Od ajeta sa kojim učenjaci dokazuju zabranu muzike su riječi Uzvišenog:”Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6)
Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
Takođe ajet u kojem Uzvišeni kaže: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64).
Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a Ibn Kesir smatra da je to pjesma, dok Ševkani tumači “glas” da je pjesma, zabava i igranje sa frulom.
A hadis koji jasno ukazuje na zabranu muzičkih instrumenata je hadis kojeg Buharija bilježi u svom Sahihu od Ebu Malika (ili Ebu Amira) El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”. Da su muzički instrumenti halal (dozvoljeni) ne bi bilo rečeno da će ih ljudi ohalaljivati. Jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da su muzički instrumenti haram.
Imovinska vrijednost muzičkih instrumenata i nadoknada štete za uništenje istih
Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba, tj. hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, da muzički instrumenti (izuzev defa) nemaju svoju imovinsku vijednost, jer su roba koja je sama po sebi haram.
Takođe, nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba da onaj ko uništi muzički instrument čiji je vlasnik musliman on nije dužan da mu nadoknadi materijalnu štetu, jer su muzički instrumenti po Šerijatu bezvrijedni.
S tim da se učenjaci razilaze oko obaveze nadoknade štete za uništeni muzički instrument čiji je vlasnik kjafir (nemusliman). Hanefije smatraju da je obavezan, dok šafije i hanabile smatraju da nije, a malikije imaju dva stava po tom pitanju.
Prodaja muzičkih instrumenata (mimo defa)
Islamski pravnici četiri mezheba su složni da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata.
To dokazuju hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani i njegovu prodaju”. Bilježe ga Ebu Davud, Ahmed, Darekutni i Bejheki, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su hadis ocijenili vjerodostojnim.
Takođe, ova zabrana se može dokazivati riječima Uzvišenog: “A nemojte se međusobno pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Jer je kupoprodaja muzičkih instrumenata bez sumnje potpomaganje u griješenju.
Zabrani prodaje se pridružuje i zabrana poklanjanja i zabrana pravljenja i proizvodnje muzičkih instrumenata.
Šta uraditi sa muzičkim instrumetima nakon spoznaje njihove zabrane?
Nakon što smo potvrdili da je zabranjeno posjedovanje i upotreba muzičkih instrumenata, da oni nemaju svoju matrijalnu vrijednost, da materijalnu vrijednost za njihovo uništenje nije obaveza nadoknaditi i da ih nije dozvoljeno prodavati, poklanjati niti proizvoditi, vlasnicima muzičkih instrumenata ne preostaje ništa drugo nego da ih unište. Nije dozvoljeno da ih zadržavaju kod sebe kao suvenir i slično makar ih i neupotrebljavali, jer je musliman obavezan da se riješi haram imetka.
Ve billahi tevik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje