Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi nema smetnje sa šerijatske strane da se punoljetni oženjeni sin odijeli od roditelja. Svaka porodica (bračni par) ima pravo na svoju privatnost i svoj odvojen život.

A ako se u zajednici (zajedničkom životu oženjenog sina sa roditeljima) ne mogu praktikovati islamski propisi onako kako to vjera Islam zahtijava jer to roditelji ne žele, poput nemiješanja muškaraca i žena pri sijeljenju i posjeti gostiju, neslušanja muzike i slično, onda je sinu propisano da čim stekne uslove da se odvoji od roditelja kako bi mogao da uspostavi islamski život u svojoj porodici i živi svoj život.

Odjeljivanje sina od roditelja kada oni sa time nisu zadovoljni ne predstavlja neposlušnost prema njima, bez obzira kako to oni tumačili i na kakve se običaje pozivali. Običaji bilo kojeg naroda nisu iznad Šerijata.

Sinu nije dozvoljeno da se odijeli od roditelja u sljedećoj situaciji:

– ako su roditelji (ili jedno od njih) stari ili bolesni i potrebno je da se neko o njima brine,

– a roditelji nemaju nikoga drugog (drugog sina ili kćerku i slično) mimo sina da se o njima stara i brine,

– ako bi se sin odijelio od roditelja tako da bi bio daleko od njih i ne bi im moga bio na usluzi.

U ovom slučaju sinu nije dozvoljeno da se odijeli stanujući daleko i udaljeno od njih pri čemu im ne bi mogao pomagati i služiti.

Na ovo ukazuju riječi Uzvišenog: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim“. (El-Isra, 23)

Iz ovog ajeta i drugih sličnih argumenata učenjaci su zaključili da su djeca obavezna roditelje pomagati i hizmetiti kada ostare (ili budu bolesni) a nema im ko biti na usluzi.

A ako roditelji (ili jedno od njih) nisu stari niti bolesni, i mogu se samo o sebi brinuti, ili ako su stari ili bolesni i potrebna im je pomoć a ima ih ko hizmetiti i pomagati ili se sin odijeli u njihovom komšiluku tako da im može biti na ispomoći i usluzi kad god zatreba, onda nema smetnje da se odijeli od njih.

Prema tome, u svakom slučaju sinu je dozvoljeno da se odijeli od roditelja samo je pitanje kada smije stanovati i živjeti daleko od njih a kada ne.

Ako majka kune sina zbog odjeljivanja ili mu neće halaliti zbog toga njeno ponašanje (koje je šerijatski neosnovano i neprihvatljivo) ne treba biti prepreka namjerama sina niti se treba toga bojati ako joj se time njoj ne čini nepravda.

Mnogi roditelji se tako ponašaju zbog džehla, slijeđenja strasti ili čistog lopovluka i zloupotrebe svog roditeljskog prava, zato ne treba biti naivan i nasjedati na takvo ponašanje. Sa njima treba lijepo, blago, mudro, s ljubavlju i spoštovanje, ali ne na uštrb vjere ili ličnog privatnog života.

Detaljnije o uslišavanju dove roditelja protiv djece možete naći na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=734:da-li-se-usliava-dova-roditelja-protiv-svoje-djece&catid=75:zikrdove&Itemid=44
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Dodatak “VE MAGFIRETUHU” pri odgovaranju na selam ili nazivanju selama koji je došao u nekim hadisima je jako slab (munker) i izdvojen rivajet (šazz), to jest nije prenešen ni u jednom vjerodostojnom hadisu.

Od hadisa u kojima je došao taj dodatak pri nazivanju selama su:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svom Sunenu, Bejheki u Šu'abu i Taberani u Kebiru od Sehl ibn Muaza ibn Enesa u kojem je došlo da je došao čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nazvao mu selam riječima: Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu ve magfiretuhu, pa je on rekao: „Četrdeset (sevapa)“, dodavši: „Ovako bivaju dobra djela“.
Ovaj dodatak od Sehla na osnovni hadis od Imran ibn Husajna, radijallahu anhu, kojeg Ebu Davud navodi prije ovog hadisa je slab zbog ravije Ebu Merhuma (Abdurrahmana ibn Mejmuna), nepouzdanim su ga ocijenili Ibn Me'in i Ebu Hatim.
Ovaj dodatak su slabim ocijenili Ibn Hadžer, Albani, Šu'ajb Arnaut i Abdulkadir Arnaut.
Drugi – Hadis od Zejd ibn Erkama, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Kada bi nam Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nazovao selem, mi bi odgovorili: Ve alejkes-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu ve magfiretuhu“. Bilježe ga Buharija u Et-Taruhu el-kebir i Bejheki u Šu'abu-iman.
Hadis je slab zbog sljedećeg: slabosti ravije Ibrahima ibn el-Muhtara, jer se ravija Ibrahim izdvijio sa ovim hadisom, a izdvajanje od slabog ravije je neprihvatljivo, zbog slabosti ravije Muhammed ibn Humejda.
Ovaj hadis slabim Bejheki i Ibn Hadžer. A šejh Albani ga u početku ocijenio vjerodostojnim u svojoj Silsili sahiha da bi poslije promijenio mišljenje, tj. obznanio da je slab.
Također, Ibnul-Kajjim u svom Zadul-mead je ukazao na slabost dodatka „ve magfiretuhi“.
Ako se ovo zna, greška je nekih savremenih učenjaka da se ovaj dodatak prihvata na osnovu više rivajeta, jer su ti rivajeti jako slabi i oprečni vjerodostojnim.

Od dvojice ashaba, od Ibn Abbasa (u Muvettu) i Ibn Omera (u Šu'abu-iman), radijallahu anhum, u vjerodostojnim predajama se prenosi da su naglasili da selam završava sa „ve berekatuhu“ bez dodavanja „ve magfiretuhu“ onima koji su ih tako selamili.

Prema tome, nije propisano pri nazivanju selama ili pri odgovaranju na selam dodavati „ve magfiretuhi“, jer je taj dodatak prenešen u jako slabim (munker) rivajetima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U osnovi je dozvoljeno koristiti sve vraste posuđe, ispravne i okrnjene, osim ako imamo dokaz da je mekruh ili zabranjeno nešto od toga, a da je došlo u vjerodostojnim hadisima.

Naime, dozvoljeno je koristi okrnjeno posuđe za jelo i piće. Iako je to u osnovi dozvoljeno, jer nema zabrane, od argumenata koji na to ukazuju su, između ostalog, dugi hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu.

U hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kod neke od svojih supruga, pa je jedna od njegovih žena poslala posudu sa hranom. Pa je žena kod koje je bio zbog ljubomore udarila ruku sluge po kojem je poslana posuda sa hranom i posuda je pala i razbila se. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sakupio razbijenu posudu i vratio hranu u nju i rekao: „Vaša majka je ljubomorna“. Zadržao je slugu da mu se donese ispravna posuda namjesto razbijene, a razbijenu je ostavio ženi u čijoj je kući bio.

Dakle, ashabi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su jeli iz okrnjene posude, a zatim nije rekao da krnjavu posudu baci nego ju je ostavio da se njome koristi.

A što se tiče pijenja sa krnjavog mjesta na posudi (čaši, šoljici ili tanjiru), prenosi se hadis u kojem je došla zabrana istog.

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se pije sa okrnjenog mjesta na posudi i da se puše u piće“.

Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Ibn Hibban i Bejheki u „Šu'abul-iman“.

Kaže el-Munavi u „Muhtesaru essunen“ (5/284): „U njegovom senedu je Kurre ibn Abdurrahman ibn Hajvil el-Misri. … Kaže imam Ahmed (o njegovoj pouzdanosti): ‘On je veoma slab u hadisu’. Kaže Jahja ibn Me'in: ‘Slab’. O njemu su govorili i drugi“. Kažu Ebu Hatim i Nesai da nije jak. A Ibn Hibban ga ocjenjuje pouzdanim, dok Ibn ‘Adijj kaže: „Nadam se da u njemu nema smetnje“.

Bilježi Taberani u „Kebiru“ isti hadis u rivajetu od Sehl ibn S'ada, radijallahu anhu, za koji kaže el-Hejsemi (u Medžmeaz-zevaid 5/78) da je u njemu ravija Abdulmuhejmin ibn ‘Abbas ibn Sehl, a on je da'if (slab).

Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, a dobrim Sujuti. Također, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim (sahih ligajrihi) na osnovu ova dva rivajeta.

Ova zabrana koja je došla u hadisu kod učenjaka i imama ummeta ukazuje na pokuđenost (kerahijet) a ne na haram, kao što kaže imam Ibn Abdulberr.

Kaže imam Tahavi u komentaru ovog hadisa (Šerhu me'anil-asar): Razlog zabrane (pijenja sa krnjavog mjesta na posudi) je što je to mjesto na kom budu sitne životinje, pa je zabranjeno zbog straha od njihovog ezijeta“.

Prema tome, ova praksa izbjegavanja pijenja stavljanjem usana na okrnjeno mjesto posude ili čaše ima osnova u šerijatskim tekstovima. Spomenuti hadis iako ima slabosti, ukazuje da je mekruh piti sa okrnjenog dijela posude. A takve posude je dozvoljeno upotrebljavati i ne treba ih zbog okrnjenosti bacati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovim povodom se prenosi priča o istoj temi a čiji završetak ujedno može poslužiti kao odgovor na ovo pitanje.
Naime, došao je neki mladić jednom učenjaku rekavši mu da ima veoma jaku želju da sanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa je pitao šejha ima li neki način ili neka djela koja ako se rade uzrokuju da se sanja Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Šejh mu je potvrdno odgovorio rekavši mu da se obraduje s tim da ga treba slijediti i poslušati u načinu ostvarenja istog. Zatim mu je pojasnio šta da uradi kako bi sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Rekao mu je da za ručak jede dobro nasoljenu ribu, s tim da ne pije vode nikako. A zatim za večeru da opet jede ribu još više zasoljenu ali da se bori opet da ne pije vodu. Posebno mu je podcrtao da ako se napije vode da neće sanjati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da treba dati sve od sebe da ne popije vode sve dok ne zaspi.
Mladić je tako i postupio s tim da je teško zaspao boreći se sa jakom žeđi koja mu nije davala mira. I nakon velikog umora i nesanice utonuo je u san.

Zatim je sutradan otišao do šejha. Šejh ga prvi preduhitrio sa pitanjem da li je postupio kako ga je savjetovao i je li sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On mu odgovori da je odradio sve što mu je naložio, međutim nije sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A onda na pitanje šejha pa šta je sanjao on mu odgovori da je sanjao vodu, velike količine pitke vode, izvore, rijeke, mora, obilnu kišu i sve u tom kontekstu.

A onda mu šejh mudro prozbori rekavši da onaj ko mnogo razmišlja o vodi i ona mu nedostaje i ne može bez nje živjeti i još toga u tom kontekstu da će nesumnjivo sanjati vodu, kišu, mora i slično. Tako isto, onaj ko razmišlja o najboljem stvorenju koje je hodilo dunjalukom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano iščitava njegovu siru, razmišlja o njegovim plemenitim svojstvima i osobinama, druži se sa njegovim hadisima, neprestano donosi salavat i selam na njega, a naročito petkom, sa ljubavlju i zadovoljstvom slijedi sve što je došlo od suneta Allahovog miljenika, i tako dalje, nema sumnje da će ta osoba sanjati i usniti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. I ovde se završava ova mudra hikaja.
Analiza i kritika spomenute priče:

Prvo – u knjigama, na stranicama i predavanjima gdje se spominje ova priča ne navodi se ni mjesto ni vrijeme a niti šejh kome se to desilo, tako da je po svoj prilici ovo jedna od “mudrih” sufijsko-šitskih hićaja koja nema niti seneda niti izvora.

Drugo – u ovoj “mudroj” hićaji se neprimjetno i nepažljivo pripisuje učenjaku ili šejhu da laže i da preko laži i izmišljotine navodi mladića da spozna tako veliku mudrost i dođe do velikog znanja. Naime, on mladića laže da će ako se najede dobro posoljene ribe bez pijenja vode sanjati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a u što je mladić i povjerovao. Zar priliči šejhovima i učenim ljudima da sa lažima navode ljude na hajr?
Treće – bilo je lakše šejhu da mu odmah ispriča i pojasni da onaj ko o nečemu mnogo žudi, razmišlja, voli ga i slično da će po zakonima ljudske prirode i sanjati isto, i da mu na kraju navede ono što mu i je i naveo kako bi sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Na kraju se može potvrditi završetak spomenute hićaje koji je nesumnjivo dobar način koji može uzrokovati da musliman sanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da ponovimo, onaj ko razmišlja o najboljem stvorenju koje je hodilo dunjalukom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano iščitava njegovu siru, razmišlja o njegovim plemenitim svojstvima i osobinama, druži se sa njegovim hadisima, neprestano donosi salavat i selam na njega, a naročito petkom, sa ljubavlju i zadovoljstvom slijedi sve što je došlo od suneta Allahovog miljenika, i tako dalje, nema sumnje da će ta osoba sanjati i usniti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Boks koji je poznat kao borilačka igra između dvije osobe prilikom čega svaka od njih nastoji da porazi svoga protivnika i to putem usmjeravanja udaraca pesnicom u lice, glavu i tijelo iznad struka tako što će postići veći broj bodova na kraju svih rundi, ili nokautom, ili predajom protivnika, ili zbog toga što nisu na nivou jedan drugom.
Ova borilačka igra se apsolutno smatra najopasnijom sportskom igrom, jer se u njoj bokser izlaže najsnažnijem stupnju udarca pesnicom u najosjetljivije i najvrijednije dijelove tijela a to su lice i glava. Bokser se nikako ne može spasiti, koliko god bila njegova snaga, zbog teških povreda u toku svog sportskog borilačkog života kao posljedica samog boksanja. Najbolji primjer za to svjetski šampion u teškoj kategoriji američki bokser, musliman Muhammed Alijj Klej, koji danas ne može potpuno da kontroliše udove svoga tijela zbog slabih živaca jer je pogođen Parkinsonovom bolešću kao posljedica boksanja. Pa ako je u takvom stanju šampion koji nije bio poražen niti udaran osim u rijetkim situacijama, pa kakvo je onda tek stanje onih koji nisu šampioni, a kakvo tek amatera?!
Neke od znanstvene činjenice, događaji i stavovi oko ove borilačke igre

Ova borilačka igra godišnje uzrokuje veliki broj smrtnih slučajeva u mnogim zemljama svijeta, primjer toga su 22 smrtna slučaja boksera 1953.god. i to samo u mečevima gdje se vodila statistika.

Savremena istraživanja potvrđuju da kod boksera, zbog njihove profesije, nastaju velike povrede mozga sa ogromnim štetnim posljedicama, jer se u toku boksa 66% udaraca dešava u predjelu glave. Jer pravila ove igre ostavljaju prostora bokseru da zada udarac najvećom mogućom snagom, pa čak i da usmrti svoga protivnika udarcem a da se to ne smatra prekršajem pravila boksa.
Bavljenje boksom veoma negativno utiče na psihu boksera, njihovo opće zdravstveno stanje i memoriju, a što uzrokuje društvene i zdravstvene probleme samim bokserima u sredini gdje žive, mnogi od njih završe strašnim nesretnim smrtnim slučajevima, saobraćajnim nezgodama, a sve kao rezultat velikog psihičkog poremećaja.
Svjetska zdravstvena udruženja iz Amerike, Kanade, Britanije i Australije su tražile da se boks kao sportska borilačka igra ukine u svim njegovim oblicima zbog velikih i opasnih zdravstvenih poremećaja koje uzrokuje samo boksanje.

Šerijatski status boksanja
Nema sumnje da je ovaj borilački sport šerijatski strogo zabranjen zbog toga što u sebi sadrži izlaganje samog sebe propasti, uništenju ili čak smrti, pa i ako ne vodi direktno u smrt uzrokuje upropaštavanje unutrašnjih i vanjskih dijelova tijela, a sve ovo je zabranjeno u nedvosmislenim šerijatskim tekstovima.

Kaže Uzvišeni: “I sami sebe u propast ne bacajte” (El-Bekara, 195), i kaže: “I sami sebe ne ubijajte” (En-Nisa, 29). Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema štete niti nanošenja štete”, kojeg prenosi Ebu Se'id El-Hudri, radijallahu anhu, a bilježi Ibn Madže, Darekutni, Hakim, Ahmed i ostali, takođe prenosi se od ‘Ubadete ibn Es-Samita, Ibn Abbasa, Džabira i Aiše, radijallahu anhum, u mnogo drugih rivajeta u kojima ima slabosti ali koji jedan drugog podupiru. Imam Malik ga bilježi kao hadis mursel (što znači da je slab), ali u svakom slučaju kao što je pojasnio šejh Albani, nakon što je sakupio sve rivajete ovog hadisa, hadis je dobar zbog mnoštva rivajeta i on je općeprihvaćen među učenjacima.
Ovim ajetima i hadisom se zabranjuje da čovjek izlaže sam sebe ubistvu ili sam sebe a i drugima nanosi šteti.
Takođe, ono što jasno i nedvosmisleno ukazuje da boks nije dozvoljen je zabrana udaranja u lice na čemu je u osnovi zasnovan boks. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Kada neko od vas udara neka ne udara u lice”.

Prema tome, bez obzira što seti rekreativno baviš ovim sportom i što ti je namjera održavanje kondicije i zdravlja, ako prilikom bavljenja ovim sportom udaraš nekoga u glavu ili lice i ostale dijelove tijela, a sa druge strane samog sebe izlažeš istom, nije ti dozvoljeno da se baviš ovim sportom. Pa čak i ako ne učestvuješ u samom udaranju drugog niti izlažeš samog sebe udarcima, nego samo učestvuješ u organizovanju, uređenju, pripremama i slično boks-mečeva to ti je zabranjeno jer time pomažeš druge u griješenju, a Uzvišeni Allah zabranjuje da se potpomažemo u griješenju, pa kaže: “I međusobno se ne pomažite u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com