Alejkumusselam.
Život na ovom svijetu svejedno bio težak ili lagan, u siromaštvu ili bogatstvu, u uživanju ili patnji i tome slično, je iskušenje u svim njegovim oblicima. Kaže Uzvišeni: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive” (El-Bekara, 155) i kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija, 35). Pa onome kome Allah da siromaštvo

On ga time iskušava da li će saburati na tome i zahvalan Allahu biti na onome što mu je dato. Tako isto onaj kome je dato bogastvo i izobilje time ga Allah iskušava da vidi hoće li davati zekat, udjeljivati na Allahovom putu, da li će trošiti na ono što je halal ili na ono što je haram, hoće li biti zahvalan Allahu.

Pogrešno je shvatanje da Allah iskušava samo one ljude koje učini siromašnim, bolesnim, slabim, kojima da težak dunjalučki život, kojima oduzme najmilije i tome slično. A da onome ko lijepo živi na dunjaluku, u bogatstvu, rahatluku, bez problema da ga Allah voli, da mu je ukazao počasti na dunjaluku i da mu želi dobro.

Ovakvo rezonovanje Uzvišeni Allah negira u sljedećim ajetima kada kaže: “Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio! A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio! A nije tako!” (El-Fedžr, 15-17).

Kaže Uzvišeni “A nije tako”, odnosno obasipanje sa blagodatima na dunjaluku je iskušenje za čovjeka kao što je iskušenje da se nekome opskrba oskudnom učini na dunjaluku, u oba slučaja Uzvišeni hoće da vidi kako će se Njegov rob ponašati. A ovo značenje je došlo u drugim kur'anskim ajetima gdje kaže Uzvišeni: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati” (El, Mulk, 1), “Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo” (Muhammed, 31).

A što se tiče kažnjavanja na dunjaluku, treba znati da Uzvišeni Allah neke svoje robove do kjafira kazni na ovom svijetu a kazniće ih i na drugom, dok će neke kazniti samo na Ahiretu.

Naravno, njihovo kažnjavanje na dunjaluku ne izlazi iz okvira pravednosti Uzvišenog a smisao toga da se neki kazne i na dunjaluku je u tome da budu ibret za ostale. Od primjera onih koje je Allah kaznio na dunjaluku i još teže će ih kazniti na Ahiretu je slučaj Karuna, kaže Uzvišeni: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći” (El-Kasas, 81).

A dokaz da će Allah neke kjafire kažnjavati i na dunjaluku mimo Ahireta je sljedeći ajet: “I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna” (Ta ha, 127).

A što se tiče vjernika, njihovo kažnjavanje na dunjaluku i sva vrsta iskušenja kojima budu izloženi je samo za njihovu dobrobit. Uzvišeni Allah time briše njihove grijehe i umanjuje ih, naravno ako su strpljivi na tome i ako su zadovoljni Allahovom odredbom.

Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema musibeta (nevolje i iskušenja) koji zadesi muslimana a da Allah, dželle še'nuhu, sa njim ne briše njegove grijehe, pa čak i sa trnom koji ga ubode”.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće muslimana zadesiti umor, niti bolest, niti briga, niti tuga, niti neprijatnost, niti tjeskoba, čak da ga trn ubode a da Allah neće time brisati njegove grijehe”.

Prema tome, težak život na ovom svijetu je u svakom slučaju iskušenje, a mu'minu je to čišćenje od grijeha.

A Uzvišeni Allah nikome ne čini nepravdu kao što je došlo u ajetu: “Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti” (El-kehf, 49), ni kjafiru ni muslimanu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam. Propis konzumiranja cigareta
Konzumiranje i kupovanje cigareta je zabranjeno na osnovu argumenata Kitaba i Sunneta.

Kaže Uzvišeni: “I sami sebe ne bacajte u propast” (El-Bekare, 190), takođe u drugom ajetu kaže: “I sami sebe ne ubijajte” (En-Nisa, 29).

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema štete niti nanošenja štete”. Hadis bilježe Ibn Madže, Darekutni i Malik od Ebu Se'ida El-Hudrija, a dobrim na osnovu mnoštva rivajeta su ga ocijenili Ibn Redžeb, Albani i mnogi drugi muhadisi.

A pošto konzumiranje cigareta nanosi štetu ljudskom organizmu oko čega nema razilaženja među medicinskim stručnjacima, gore spomenuti šerijatski tekstovi ukazuju na zabranu konzumiranja cigareta jer sa njima čovjek sam sebe baca u propast, postepeno se ubija i nanosi sam sebi štetu a što je zabranjeno tim istim šerijatskim tekstovima.

A ono što je zabranjeno konzumirati zabranjeno je i vršiti kupoprodaju sa njim. Na ovo ukazuje vjerodostojan hadis u kojem je došlo: „Zaista Allah kada zabrani nešto zabrani njegovu vrijednost (tj. njegovu kupoprodaju)“. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed i Darekutni od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a Šuajb Arnaut ga ocjenjuje vjerodostojnim.

Kupovanje cigareta drugome

Na osnovu gore spomenute zabrane konzumiranja i kupoprodaje cigareta, takođe nije dozvoljena kupovina cigareta nekome drugom za njegov vlasiti novac pa makar to bili vlastiti roditelji, jer to predstavlja pomaganje u griješenju prema Allahu. To jest, ako je toj osobi zabranjeno konzumiranje cigareta zabranjeno je i drugima da je pomažu u tome sa kupovinom, dostavom cigareta i slično.

Dokaz da je ovo zabranjeno su riječi Uzvišenog: „I nemojte se međusobno potpomagati u griješenju u neprijateljstvu“ (El-Maide, 2). Ovim ajetom Allah, subhanehu ve te'ala, zabranjuje mu'minima da se međusobno pomažu u činjenju grijeha, a grijeh je ono što je je zabranjeno.

Propis osamljivanja žene sa oronulim starcima

Osamljivanje muškarca sa ženom stranjkinjom, tj. onom kojoj on nije mahrem, nije dozvoljeno svejedno bila žena starica ili muškarac starac.

Dokaz za ovo je hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem Posalnik,sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim ako je sa njom mahrem“. Kaže imam Nevevi da je idžmau učenjaka na tome da nije dozvoljeno muškarcu da se osami sa ženom kojoj on nije mahrem osim ako je sa njom njen mahrem.

U ovom hadisu nije napravljena razlika između osamljivanja sa starim (oronulim) ženama i mladim ženama niti starim (oronulim) muškarcima i mladim muškarcima, nego propis zabrane obuhavata i jedne i druge.

Propis rukovanja sa starim (oronulim) ženama

Oko rukovanje muškarca sa ženom strankinjom (tj. kojoj on nije mahrem) prenešeno je mnogo vjerodostojnih hadisa koji ukazuju na zabranu istog, od tih hadisa posebno se istuču sljedeća dva:

Prvi – hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem Aiša, radijallahu anha, kaže: “Tako mi Allaha, nikada nije dodirnula ruka Vjerovjesnika, sallallahu alehi ve sellem, ruku neke žene prilikom davanja prisege”.

Drugi – hadis od M'akel ibn Jesara, radijallahu anhu, u kojem prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da nečija glava od vas bude ubodena željeznom iglom bolje mu je nego da dodirne ženu koja mu nije dozvoljena”. Bilježi ga Taberanu u “Mu'adžemu Kebir”, a kaže Hejsemi u “Medžme'i-zevaid” (4/326): “Njegove ravije su ravije Sahiha”, takođe, Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Silsileti Sahiha” (226) i “Sahihul-džami'i” (5040).

Takođe, u ovom hadisima nije napravljena razlika između rukovanja sa starim (oronulim) ženama i mladim ženama niti starim (oronulim) muškarcima i mladim muškarcima, nego propis zabrane obuhavata i jedne i druge.

Ima učenjaka koji daju olakšicu u rukovanju sa starijim ženama analogno dozvoli (koja je došla u 60. ajetu sure En-Nur) starijim ženama da odlože svoje ogrtače pred muškarcima ne pokazujući ona mjesta na kojima nose ukrase. S tim da je ispravno ono prvo, tj. zabrana, jer ova analogija (kijas) se kosi sa tekstovima hadisa koji ne prave razliku između starijih i mlađih žena. Ve billahi tevfik.

A što se tiče osamljivanja i rukovanja snahe sa djedom njenog muža, to je dozvoljeno bez razilaženja, jer su muž i sva njegova muška ulazna loza, tj. otac, djed, pradjed, …, mahremi toj ženi (snahi). Takođe, ovo se odnosi i na svu silaznu lozu muža, tj, njegov sin, unuk, praunuk, … svi oni su mahremi toj ženi.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Vjerovanje u postojanje meleka je jedan od šest imanskih šartova, temelja i ruknova akide svakog muslimana. U šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta je prenesen dataljan opis ovih Allahovih stvorenja.

Pojašnjen je smisao njihovog stvaranja i postojanja, od čega su stvoreni, šta rade i sa čime ih je Uzvišeni zadužio. Takođe, opisane su vrste meleka i spomenuti poimenično najpoznatiji među njima. Sve ovo se može naći u bilo kojoj akidetskoj knjizi u kojoj se govori o vjerovanju u meleke.

Od svega ovoga bitno je podsjetiti na dvije stvari a koje imaju direktnu vezu sa gore postavljenim pitanjem i koje ujedno daju odgovor na njega.

Prva stvar – da je postojanje meleka stvar gajba (kao i postojanje džina, Dženneta i Džehennema i slično), tj. meleci su nama nevidlji svijet koji postoji.

Oko toga da je postojanje meleka stvar gajba (nevidljivog i nepoznatog) nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta. Mi znamo i vjerujemo da meleci postoje na osnovu vijesti o njima koje došle u Kur'anu i vjerodostojnom Sunnetu (kao i u prijašnjim nebeskim objavama). Mi meleke ne vidimo niti osjećamo njihovo prisustvo, čak ni dva meleka koji su zaduženi za pisanje naših djela niti dva koji nas čuvaju jedan sa prednje a drugi sa stražnje strane. Dakle, meleci postoje u nama nevidljivom svijetu i rade ono za što su zaduženi, mi vjerujemo u njihovo postojanje što je sastvni dio naše akide u stvari gajba, s tim da ih ne vidimo niti imamo kontakta sa njima u smislu da smo toga svjesni svojim čulima.

Druga stvar – da se meleci mogu pretvoriti u ljudski oblik. Dokaza za ovo je mnogo:

– poput pokazivanja meleka Džibrila Merjemi, majci Isa, alejhisselama, a o čemu nas Uzvišeni obaviještava u kur'anskom ajetu. Kaže Uzvišeni: „Mi smo njoj meleka Džibrila poslali i on se njoj pokazao u liku savršeno stvorena muškarca“ (Merjem, 17).

– dolazak Džibrila, alejhisselam, u liku čovjeka (jako bijele odjeće i jako crne kose) Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u prisustvu ashaba, pri čemu ga je pitao o islamu, imanu, ihsanu i Sudnjem danu i njegovim predznacima. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu. Da je taj čovjek bio Džibril, alejhisselam, niko od ashaba (među kojima je bio i Omer, radijallahu anhu) nije znao sve dok Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije o tome obavijestio Omera, radijallahu anhu.

– u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas obavještava da je od načina na koji mu je spuštana Objava bilo to da mu melek dođe u obliku čovjeka te mu prenese Objavu (ajete ili suru). U rivajetu kod Nesaija (kojeg je Albani ocijenio vjerodostojnom) kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da bi Džibril, alejhisselam, došao u liku ashaba Dihjeta El-Kelbija, radijallahu anhu.

Ono što je bitno zaključiti iz svih ovih primjera i njima sličnih da je pojavljivanja meleka u liku čovjeka nama poznato samo na osnovu obavještenja iz Kur'an ili od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

A ajet u kojem Uzvišeni kaže: „Hoće, ako budete izdržljivi i poslušni, i ako oni vas napadnu odmah, Gospodar vaš će vam poslati u pomoć pet hiljada meleka, sve obilježenih“ (Ali Imran, 125), taj ajet govori o onome što se desilo u bici na Bedru kada su ashabi sa Poslanikom, sallallahu laejhi ve sellem, saburali i bili izdržljivi pa ih je Uzvišeni pomogao sa 5 hiljada meleka kao što im je obečao. Bilježi Begavi (Tefsir El-Begavi, 2/99) u tefsiru ovog ajeta da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i Mudžahid rekli: „Nisu se meleci borili u nekoj bitki osim na dan Bedra, a mimo toga (Bedra) oni prisustvuju bici ali se ne bore, …“.

Ovaj stav, da meleci nisu učestvovali u nekoj bitki osim na Bedru, je ono na čemu je većina učenjaka. A o učestvovanju meleka u bici na Bedru je prenšeno mnoštvo hadisa koji po nekim učenjacima dostižu stepen mutevatira. Učenjaci su se razišli oko toga da li je učešće meleka na Bedru bilo u fizičkom učestvovanju u borbi (našto ukazuju predaje) ili u duhovnom i psihičkom jačanju mu'mina i ubacivanjem straha u srca mušrika. Nema smetnje da je bilo i jednog i drugog.

A što se tiče odgovora na spomenuti slučaj u Siriji, on proizilazi iz gore spomenutih postavki.

Naime, osnova o svijetu meleka je gajb (nevidljivo), tj. da ono šta meleci rade da mi ljudi to ne vidimo. Sa druge strane, kada se melek (ili meleci) pretvori i pokaže u liku čovjeka kojeg mi vidimo, mi ne znamo da je taj čovjek ustvari melek niti možemo tvrditi i biti sigurni u to, kao što Omer, radijallahu anhu, nije znao da je čovjek koji je postavljao pitanja Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem, bio Džibril, alejhisselam, sve dok ga o tome nije obavistio

Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok ne budemo obaviješteni Objavom (Kur'anom ili Sunnetom). A spuštanje Objave je prekinuto sa smrću Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko tvrdi da je to melek nema dokaza za svoju tvrdnju i govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom). Naravno, nije dokaz bijela odjeća, pomaganje i slično, jer sve to mogu da čine i džini i šejtani.

Ako još ovome dodamo da je spomenuti događaj prenešen video snimkom, onda stvar postaje još sumnjivija zbog mogućnosti mijenjanja i dodavanja na originalni snimak.

Znači, moguće je da se ovo neko ismijava sa akidom muslimana i poigrava sa njihovim osjećanjima podmetanjem prepravljenog ili lažnog videosnimka. Moguće je da je u pitanju djelo džina ili šejtana. A da bi taj čovjek bio melek nedostaje nam Objava koja će to potvrditi.

Prema tome, na osnovu dva akidetska temelja o melecima:

prvi – da je svijet meleka svijet gajba koji mi ne vidimo,

drugi – da za pretvaranje i pokazivanje meleka u liku čovjeka (što je moguće i dešavalo se) ne znamo osim putem Vajha (Objave) a on je prekinut,
jasno se zaključuje da nije ispravno niti dozvoljeno tvrditi je taj čovjek (ili neki drugi sličan slučaj) bio melek, jer je to govor o gajbu kojeg samo Uzvišeni zna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje.

Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman.

Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibnOmera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allahu najdraža vaša imena kojima se nazivate su Abdullah i Abdurrahman”.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai u svojim Sunenima od Ebu Vehba El-Džušenija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nadijevajte imena vjerovjesnika”. Hadis je šejh Albani prvo ocijenio slabim u “Irvaul-galil” a zatim vjerodostojnim u “Silsili sahiha”.

Od imena koja je lijepo nadijevati djeci je svako ime u kojem je dodat prefiks Abd (rob) nekom od Allahovih lijepih imena, poput Abdulaziz, Abdulmelik, Abdurrahim, Abduldžebbar, Abdulmedžid, Abdusselam i slično.

Imena koja je dozvoljeno nadijevati su općepoznata i raširena imena, poput imena Alija, Omer, Osman i slično, ili ženskih imena Zejneba, Hafsa, Seida, Suada, Aiša, Fatima i slično.

Od imena koje je pokuđeno nadijevati su dvije vrste imena.

Prva – imena koja imaju ružno značenje poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i druga – kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.

Dokaz da je pokuđeno nadijevati imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.

A dokaz da je pokuđeno nadijevati ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa se govorilo da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.

Imena koja je haram nadijevati su imena koja sadrže u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi.

Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu, poput Abduamr (rob Amra), Abdulk'aba (rob K'abe) i tome slično”.

Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično.

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še'nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”.

Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.

Prema tome, prilikom nadijevanja imena u Islamu nije ibret u tome jel to ime spada u tzv. muslimanska imena ili ne, jer u ta današnja tzv. muslimanska imena ulaze imena arapskog, turskog, persijskog i drugog porijekla, što je rezultata istorijskog procesa primanja određenih naroda Islam. Nego je ibret u tome da to ime ima lijepo značenje bez obzira kojeg porijekla bilo, s tim da ne spada u ona imena koja je haram ili mekruh nadijevati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Brak muslimanke sa nemuslimanom je batil (nistavan) po idzmau učenjaka. Obavezna je da mu da izbor da u roku 3 mjeseca ili primi islam, ili da na kraju isteka ode od njega (ili on od nje). Nema potrebe da se razvode, jer im je brak svakako nevažeći. U toku ta tri mjeseca, nije dozvoljeno da mu se odaziva u postelji. Znači, ukratko: ili da primi islam ili da se razvede.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com