Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Fizičko kažnjavanje ljudi za grijehe ma koji i koliki bili je SPECIFIČNO I SVOJSTVENO SAMO MUSLIMANSKOM VLADARU koji ima vlast, vojsku, sudstvo (šerijatsko) i policiju koja ga u tome pomaže. Skoro u svakoj fikhskoj knjizi učenjaci naglašavaju da NEMA RAZILAŽENJA MEĐU UČENJACIMA OVOG UMMETA DA NIJE DOZVOLJENO SPROVOĐENJE ŠERIJATSKIH KAZNI OSIM MUSLIMANSKOM VLADARU, znači NIJE DOZOVLJENO, jer Allah nije zadužio muslimane pojedince da sprovode šerijatske kazne nego VLADARA MUSLIMANA, a u njegovom odsustvu ili ne postojanju islamske vlasti – a pogotovo unutar kjafirske države u kojoj žive muslimani – muslimanima pojedincima nije dozvoljeno da umjesto vladara sprovode kazne ma kakve one bile.

SA DRUGE STRANE, ŠERIJATSKO KAŽNJAVANJE IMA SVOJ PROCES KOJI DA BI SE IZVRŠIO ZAHTIJEVA SLJEDEĆE FAZE:

1- OPTUŽBU,

2- ISTRAGU,

3- SUĐENJE,

4- PRESUDU,

5- IZVRŠAVANJE KAZNE ako se potvrdi da je kriv.

Pa tako onaj ko nekoga šerijatski kazni za neki grijeh ili prijestup po Islamu neslijedeći ovaj gore spomenuti redoslijed suđenja i kažnjavanja (preko institucije šerijatskog suda) on u osnovi pravi šerijatski prekršaj. A u islamskoj državi onaj ko izvrši šerijatsku kaznu nad nekim, mimo kadije i šerijatskog suda, bio bi kažnjen čak i ako bi se potvrdilo da dotičnu osobu treba kazniti.

Kada bi bilo dozvoljeno i prepušteno ljudima da jedni druge kažnjavaju za šerijatske prekršaje to bi odvelo u bespravno ubijanje, ranjavanje, premlaćivanje ljudi i uzimanje tuđeg imetka a sve pod izgovorom kažnjavanja za grijehe, zločine i prekršaje. Čovjek bi mogao ubiti drugog i tvrditi da ga je ubio zato što je opsovao Allaha ili učinio zinaluk. Drugi bi oteo tuđi imetak pod izgovorom da je taj isti imetak on od njega prethodno ukrao. I tako u nedogled. Zato postoje islamske sudnice, kadije i islamska vlast koji su obavezni da utvrđuju i sprovode šerijatske prekršaje a ne da pojedinci jedni nad drugima spuštaju kazne pa makar i imali povoda za to.

Ako bi vi to radili, naravno u ime Allaha i zbog vjerske ljubomore, to bi odvelo u još veći fesad – ubistva, osvete, premlaćivanja, … – iako vi mislite i računate da bi bilo drugačije, pa tako to ne bi bio lijek vašeg stanja. UGLAVNOM UZVIŠENI ALLAH NIJE VAS ZADUŽIO DA SPOROVODITE ŠERIJATSKE KAZNE.

Nije bitno da li bi oni znali ko ih mlati i prebija ili ne, bitno je da li je to u Islamu dozvoljeno – TO DA KAŽNJAVATE LJUDE za grijehe i prekršaje – A TO ŠERIJATSKI NIJE DOZVOLJENO, JER ŠERIJATSKO KAŽNJAVANJE ZAHTIJEVA: OPTUŽBU, ISTRAGU, SUĐENJE, PRESUDU i IZVRŠAVANJE KAZNE ako se potvrdi da je optuženi kriv.

Zato nemojte ni slučajno da se upuštate u to što vam je palo na pamet.

Naravno, ovo treba razlikovati od situacije u kojoj se nađe neki musliman, na primjer da se u njegovom prisustvu psuje ili vrijeđa Allah ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa on pokuša i nastoji da to zaustavi, prekine i zabrani (tog momenta), pa se u toku tog sprečavanja potuče, tj. istuče onog ko vrijeđa Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi prestao sa tim.

Naravno, prvo ga UPOZORI RIJEČIMA DA PRESTANE, a ako nastavi ZAPRIJETI MU FIZIČKI, a ako opet nastavi ONDA GA – AKO PROCJENI DA TO NEĆE IZAZVATI VEĆU ŠTETU PO NJEGA ILI MUSLIMANE UOPĆE – MALO FIZIČKI PREODGOJI, ovaj vid fizičkog nasrtanja na takve u tom momentu je šerijatski opravdan, dozvoljen ili čak poželjan i pohvalan pod spomenutim šartovima i slijedeći redoslijed otklanjanja tog munkera.

ZNAČI OVO DRUGO STANJE SE RAZLIKUJE OD PRVOG, jer potpada pod propisano otklanjanje munkera rukom a što je došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio u Mekki u njegovom prisustvu je vrijeđan Allah ili je znao je da se Allah vrijeđa, njega samog su vrijeđali i psovali, ashabe tukli i mučili, … ali nije reagovao, niti je džihad poveo čak mu je bio zabranjen, nije te iste prijestupnike (noću ili tajno) kažnjavao (iako se to moglo raditi) sve dok nije učinio Hidžru u Medinu, uspostavio i napravio DRŽAVU.

Takođe, Omer, radijallahu anhu, dok je bio u Mekki nije kažnjavao ljude za spomenute grijehe, nego najviše što je radio u tom smislu to je bilo da je sebe branio ili da je branio duge ashabe kojima se zulum činio.

Za naša vjerska prava – da u miru klanjate teraviju na primjer – i zaštitu vjeskih svetosti – da se zabrani vrijeđanje Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na javnim mjestima i slično – ZA OVE STVARI SE MOŽEMO BORITI ISKORIŠTAVAJUĆI POSTOJEĆE ZAKONE TAGUTSKE DRŽAVE U KOJIMA SE OVO POŠTUJE I GARANTUJE.

Naravno, ovo ne ulazi u traženje presude i zaštite od taguta ili tagutske vlasti nego TRAŽENJE ISPUNJAVANJA SVOJIH VJERSKIH PRAVA na koja svakako imamo pravo.

NADAM SE DA SAM BIO DOVOLJNO JASAN i precizan.

Da vas Allah nagradi na vašoj ljubomori za vjeru MEĐUTIM NJU TREBA USKLADITI SA PROPISIMA VJERE.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis zinaluka
Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”. (El-Isra’ 32)

Takođe, kaže navodeći osobine robova Milostivog: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu” (El-Furkan 68).

Ovi i mnogi drugi ajeti jasno i nedvosmisleno zabranjuju zinaluk. Zabrana zinaluka je takođe povrđena sunnetom u mnogim vjerodostojnim hadisima i na ovome je idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ko od muslimana zanegira da je zinaluk zabranjen a živi među muslimanima on je kjafir, jer utjerava Uzvišenog Allaha u laž.

Historijat propisivanja kazne za zinaluk
U početku islama kazna za zinaluk je bila zatvor za udatu osobu a proklinjanje i ukor za neoženjene i neudate.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je”. (En-Nisa’ 15-16)

Zatim je ova kazna za udatu i oženjenu osobu derogirana sa sto bičeva i kamenovanjem. Ova derogacija je potvrđena u ajetu čiji je tekst i čitanje derogirano a propis i značenje ostalo, taj ajet je: “Starac i starica kada učine zinaluk kamenujte ih zauvijek, to je opomena od Allaha, Allah je silan i mudar”.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha da Omer, radijallahu anhu, rekao a sjedio je na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah poslao Muhammeda, sallahu alejhi ve sellem, sa istinom i objavio mu Kitab, a od onog što mu je bilo objavljeno je ajet o kamenovanju. Čitali smo taj ajet, zapamtili ga i razumjeli ga. Kamenovao je (zinalučare) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi smo kamenovali poslije njega. Pa se bojim kada prođe dugo vremena da će neko kazati: mi ne nalazimo kamenovanje u Allahovoj knjizi, pa će zalutati ostavljajući farz koji je Allah objavio. Zaista je kamenovanje oženjene muške i udate ženske osobe u Allahovoj knjizi istina, kada postoji dokaz (4 svjedoka), trudnoća ili priznanje”.

Takođe, prvobitna kazna je derogirana hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmite od mene, uzmite od mene, Allah im (znalučarima) je našao izlaz, neoženjeni sa neudatom (kazna je) sto bičeva i godina dana progonstva, oženjeni sa udatom (kazna je) sto bičeva i kamenovanje”.

Da se udata žena koja učini zinaluk kamenuje, naravno kada se to dokaže šerijatsko priznatim dokazima, na tome je idžamu učenjaka kako to prenosi Ševkani u “Nejlul-evtar” (7/254).

Učenjaci su se razišli oko toga da li se mora uz kamenovanje bičevati sa sto bičeva ili ne. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kao što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima da se kamenuju Ma'iz, žena iz plemena Gamidijje i čovjek i žena od Židova koji su počinili zinaluk.

Takođe, prvobitna kazna zinaluka neoženjene i neudate osobe je derogirana kur'anskim ajetom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur 2). Uz kaznu bičevanja propisano je po gore spomenutom hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, i godina dana progonstva, s tim da se učenjaci razilaze oko progonjenja neudate žene koja učini zinaluk.

Specifičnost šerijatske kazne za zinaluk

Ono što specifiše zinaluk i kaznu za zinaluk su sljedeće stvari:

Prva – Šerijat je zabranio mnoge radnje zato što vode u zinaluk, i naredio mnoge radnje da ne odvedu u zinaluk, između ostalog:

– naređeno je obaranje pogleda i ženama i muškarcima (En-Nur 31. i 32. ajet),

– zabranjeno je ženi da se osami sa muškarcom koji joj nije mahrem (po idžamu),

– zabranjeno je ženi da putuje bez mahrema,

– zabranjeno je ženi da izlazi van kuće namirisana,

– zabranjeno je ženi da opisuje neku drugu ženu svome mužu,

– zabranjeno je miješanje žena sa muškarcima u džamijama, školama, radnom mjestu i slično (izuzetak su javna mjesta),

– zabranjeno je muškarcu da gleda u lice žene.

Sve ovo ukazuje na težinu grijeha zinaluka i obaveze čuvanja od istog.

Druga – zinaluk zbog kojeg se kažnjava počinioc tog grijeha je: polno općenje sa ženom sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu, učenjaci to preciziraju pa kažu: zinaluk je stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ (kod nekih učenjaka i u duburu), svejedno došlo do ejakulacije (izbacivanja sjemena) ili ne, žene sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu.

Treće – svako drugo naslađivanje u tijelu (muška ili ženska) mimo stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ nije čin zinaluka koji se kažnjava kaznom kamenovanja ili bičevanja sa 100 bičeva. Nema sumnje da je i ovo djelo haram i veliki grijeh i da, kada se potvrdi kod kadije, kadija može odrediti neku kaznu bičevanja (koja mora biti ispod 100 bičeva) nad počiniocima shodno težini grijeha, s tim da ovo nije zinaluk u šerijatskom smislu te riječi.

Četvrto – zinaluk se kod kadije potvrđuje sljedećim stvarima:

1- priznanjem zinalučara (priznanje jednog od njih dvoje nije dokaz nad drugim da je počinio zinaluk ako ga drugi poriče),

2- svjedočenjem četiri svjedoka da su vidjeli čin zinaluka, i to tako da opis čina zinaluka ukazuje da je njegov polni organ ušao u njen (ako posvjedoče manje od četiri osobe one se kažnjavaju kaznom potvore za zinaluk po stavu svečetiri mezheba),

3- trudnoća žene koja nema muža (kod malikija dok kod ostala tri mezheba ovo nije dokaz zinaluka zbog kojeg se kažnjava).

Peto – šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe ili one koja je bila oženjena je kamenovanje do smrti, a kazna neoženjene osobe je bičevanje sa 100 bičeva po idžmau i progonstvo godinu dana po većini učenjaka.

Preporučenost skrivanja grijeha
Onaj ko vidi nekog muslimana kako čini zločin, prekršaj ili grijeh koji se u Šerijatu kažnjava određenim poznatim kaznama, on ima izbora između dvoga: da posvjedoči kod kadije taj čin ili da sakrije i prešuti taj grijeh tog muslimana. Ovo drugo je bolje i preče, pogotovo ako ta osoba nije poznata po javnom činjenju velikih grijeha niti je taj grijeh radila na javnom mjestu među ljudima.

Dokaz da je ovo drugo bolje je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Ko sakrije (sramotu ili grijeh) muslimana, Allah će sakriti njegov i na dunjaluku i na ahiretu“ (bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže).

Takođe, mustehab je muslimanu da svoje grijehe koje počini sakrije od ljudi i ne govori o njima, a vadžib mu je naravno da učini iskrenu tevbu za te grijehe.

Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi: „Svima iz mog Ummeta će biti oprošteno osim onima koji javno (na očigled ljudi) čine grijehe. Od javnog griješenja je to da čovjek noću uradi neko djelo (grijeh), a zatim osvane, a već mu je Allah sakrio to djelo, i kaže: O fulan (spomenuvši osobu po imenu), sinoć sam radio to i to, a zanoćio je tako da mu je Allah sakrio to djelo (grijeh) da bi osvanuo obznanjujući ono što je Allah o njemu sakrio“.

Šta da uradi osoba koju Allah iskuša ovim grijehom?
Osoba koja bude iskušana ovim velikim razvratnim djelom (zinalukom), a protiv nje nije podignuta optužba zinaluka (jer se javno ne zna za taj gnusni čin), svejedno živjela u zemlji u kojoj se primjenjuju šerijatske kazne ili ne, obavezna je da učini iskrenu tevbu (pokajanje) i da nikoga ne obavještava o tome nego naprotiv da sakrije tu sramotu.

Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uradi nešto od ovih prljavština, neka se sakrije Allahovim prekrivanjem”, a u drugom rivajetu ima dodatak:”A ko nam otkrije svoje djelo mi ćemo izvršiti nad njim kaznu”. Bilježe ga Hakim i Bejheki od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a hadis su ocjenili Sujuti i Ibnul-Mulekkin vjerodostojnim, a Iraki dobrim.

Pa kada se iskreno pokaje Allahu Allah prima tevbu svojih robova, kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer 53)

Od šartova primanja tevbe je da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na to ogavno djelo.

Osoba koja učini zinaluk nema nikakvo opravdanje za to gnusno djelo u tome što je ušla u brak bez svoje volje. Time joj nije umanjen grijeh niti bi bila manja kazna kada bi se kažnjavala. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Kako si ti opisala stanje tvog bivšeg muža, najprije će biti da se radi o sihru (crnoj magiji). A sihr ili crna magija su istina, oni postoje i djeluju na ljude. Zato pokušaj da svog muža ubijediš da se liječi ALI ISKLJUČIVO ŠERIJATSKOM RUKJOM, TJ.UČENJEM KUR'ANA. Nipošto nemoj ići sličnim hodžama koji navodno liječe bez učenja Kur'ana, jer će mu belaj samo povećati a uzeće mu mnogo novca.
S obzirom da nisi muslimanka ti bi se trebala prvo da upoznaš malo sa islamom …

Uglavnom to što tebe zanima oko sihra – crne magije i liječenja od istog, to možeš naći na mnogim islamskim stranicama naročito pod rubrikom SIHR – DŽINI, a i mnoge druge stvari vezane za islam možeš naći na ovoj stranici, naravno da bi razumjela šta je to sihr i kako se liječi.

A da ti ja na ovom mjestu to pojašnjavam zahtijevalo bi mnogo prostora, riječi i vremena, a što nije cilj ove rubrike PITANJA – ODGOVORI.

Nije uslov da bi liječenje Kur'anom bilo uspješno da osoba koja se liječi bude musliman, jer je učenje Kur'ana prilikom šerijatske rukje lijek za sve ljude muslimane i nemuslimane. Ovo potvrđuje vjerodostojna predaja u kojoj je jedan od ashaba (drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjem Fatihe (sure iz Kur'ana) izliječio nemuslimana od ujeda škorpiona.

Ono što je problem u slučaju kada osoba koja se liječi Kur'anom nije musliman je to što džini (koji djeluju na ljude preko sihra, šejtanskog dodira ili uroka) imaju olakšan pristup onima koji ne praktikuju islamski način života (klanjanje, post, ostavljanje bluda, alkohola i sve ono što jedan musliman treba da radi u svom svakodnevnom životu). Naravno, isti je slučaj i sa onima koji se deklarišu kao muslimani ali u svom životu ne praktikuju islamski način života.

A to da li je problem što nisi muslimanka, odgovor je da može biti problem jer nakon liječenja, koje itekako može biti uspješno, onaj ko ti je htio i uspio napakostiti pravljenjem sihra (magije) kada primijeti da si ti (ili onaj ko se liječi) sada dobro može ponovo da ti napravi sihr. A ti nemaš odbrambeni mehanizam (u ovom slučaju je to praktikovanje islamskog načina života, redovan namaz, učenje i slušanje Kur'ana i tako dalje) da bi se njime štitila od toga da te džini (koje koristi onaj ko spravlja sihr-magiju) uznemiravaju i napadaju.

Pretpostavljam da većinu stvari koje ti sada ja spominjem ti ne razumiješ jer ne poznaješ Islam i islamsko učenje i tumačenje stvari na ovom svijetu.

Zato sam ti rekao da je neophodno da se upoznaš sa Islamom da bi ti bilo jasno kako se liječe oni koji imaju problema sa sihrom (magijom) i svime što je tome slično.

Ono što bitno je da se ni nemusliman ne treba liječiti (u ovom slučaju Ti ili tvoj muž) kod onih koji liječe nepravilno, jer oni ustvari liječe sihrom, znači liječe sihr (magiju) drugim sihrom. Pa onda imamo situaciju da jedan sihirbaz (vračar, a kod nas su oni uglavnom poznati kao hodže koji zapisuju zapise, skidaju uroke i svašta nešto) pravi sihr a drugi, isto tako sihirbaz, ga skida. Čak nije rijedak slučaj da jedan te isti sihirbaz i pravi sihr a i navodno ga skida.

Muke kroz koje prolaze jadnici koji su pogođeni ovim belajom zna Allah i oni sami.

Pa tako pacijent (onaj koji je pogođen sihrom-magijom) bude poprište borbe jednog sihirbaza protiv drugog, jednog džina protiv drugog, tako da često onaj koji se na ovakav način liječi (znači liječi se od sihra opet kod onog ko pravi sihr) završi tako da skroz poludi, postane neuračunljiv, ili ostane paralizovan i slično a veoma rijetko se neko na takav način izliječi osim privremeno ili da u određenim momentima osjeti olakšanje.

Svi sihirbazi (vračari, gatari, nadriiscjelitelji i slično) su isti i koriste iste metode u svom radu. Tako da ne postoji podjela na dobre “hodže” koji skidaju sihr i loše “hodže” koji ga prave.

Jedini ispravan način da se čovjek izliječi od sihra (magije), džinskog dodira ili uroka je da se liječi ispravnom šerijatskom rukjom.

Ispravna šerijatska rukja znači da se oboljelom uči Kur'an u njegovom prisustvu, znači ne može na daljinu. Isto tako može se naučiti Kur'an na vodu, med, maslinovo ili ćurokotovo ulje pa da oboljeli to pije i jede ili se time kupa i maže.

Znak da neko liječi ispravno je taj da u svom liječenju koristi ovu metodu, tj. učenje Kur'ana, u prisustvu bolesnika ili na vodu, med, maslinovo ili ćurokotovo ulje i slično. Znači ne liječi na daljinu, ne liječi na neki predmet ili odjeću oboljelog, ne mora da zna išta o bolesniku (ime, prezime, ime majke, mjesto boravka, datum rođenja i slično).

Znakovi po kojima se raspoznaje onaj koji “liječi” sihrom (a sihrom se ne može liječiti nego samo povećati belaj) su: da traži ime, ime majke, datum rođenja, da traži neki predmet od onoga koga “liječi” ili mu želi napraviti sihr, da zapisuje zapise i traži da ih oboljeli nosi kod sebe, da se kadi na te zapise, da ih potapa u vodu i tu vodu pije, da traži da se oboljeli osamljuje neki određeni period, da traži od njega da se ne kupa isto tako neki određeni period, da zakolje kurban ili više kurbana, da sakupi vodu sa nekoliko izvora i slično. Detaljnije o temi razlikovanja sihirbaza od onoga koji ispravno liječi imaš na ovoj stranici.

Prema tome, ti ako hoćeš da pomogneš svome bivšem mužu i njegovoj porodici treba da ih ubijediš da odu kod nekoga ko pravilno liječi (uglavnom pazi da liječe onako kako sam ti spomenuo: učenjem Kur'ana a ne zapisima i slično i ne na daljinu…).

Nije uslov da pređu (tvoj bivši muž i njegova porodica) na Islam da bi liječenje bilo uspješno, isto tako oni mogu da prate tretman, tj. da slušaju Kur'an kod kuće preko kasetofona, kompjutera i slično, da piju vodu na koju je naučen Kur'an, koriste med i maslinovo ulje.

Naravno da je najbolje da prihvate Islam i da ga praktikuju, jer je tada liječenje i dalja zaštita puno uspješnija.

Kao musliman obavezan sam pred Allahom da ti prenesem da je svaki čovjek, bez obzira gdje se rodio, u kakvoj porodici, u kojoj vjeri, dužan da slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on posljednji poslanik od Allaha, koji je došao nakon Isaa, alejhi sselam (Isusa kako ga kršćani zovu) da bi upotpunio njegovu vjeru, tj. da treba primiti Islam i biti musliman. Isto tako, Isa, alejhisselam, kada ponovo dođe na Zemlju (jer on nije umro nego je uzdignut na nebesa biće spušten pred Sudnji dan) će slijediti Islam jer je on jedino priznata vjera kod Allaha.

Iz načina tvog pisanja ja pretpostavljam da si ti iz Srbije, i na osnovu toga zaključujem da ti sigurno malo znaš o Islamu, možda čak da imaš i predrasude (terorizam, prava žene, višeženstvo, sunećenje djevojčica, džihad, klanje, kosovska bitka ….), ali ono što ti kao razumnoj osobi mogu reći da treba da se potrudiš da upoznaš Islam, da moliš Boga da te uputi na ono čime je On zadovoljan, na vjeru koja je kod Njega priznata, a moj i tvoj Gospodar se odaziva molbi onih koji ga dozivaju, On je blizu svojim robovima, uslišava im ono što traže od Njega. Nemoj biti škrta prema sebi, obrati se direktno svome Gospodaru, ne trebaš imati nikakav posrednik do Allaha, kada si sama u sobi podigni ruke i traži da ti olakša tvoje probleme, da te sačuva od zlih duša, svejedno u ljudskom ili drugom liku, da ti otvori srce prema Njegovoj vjeri kojom je On zadovoljan.

Uglavnom, ostaje moj savjet da se obratite nekome ko liječi ispravno učenjem Kur'ana, da se klonite onih koji zapisuju, proriču, pitaju za ime, datum rođenja, traže neki predmet, odjeću i slično.

Vjerovatno si zbog slabog poznavanja Islama i njegovog učenja sada malo zbunjena, mnogo toga što je ovdje spomenuto ne razumiješ, pa ti preporučujem da se malo, a to možeš preko ove stranice, informišeš o Islamu, njegovom učenju, o sihru i definiciji sihra, metodama liječenja i zaštite, načinu oboljevanja od sihra ili džinskog djelovanja i tako dalje.

Ukoliko naiđeš na stvari koje ne razumiješ i za koje trebaš dodatna objašnjenja slobodno se javi i obrati na neku od mnogobrojnih islamskih stranica.

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje i svega što je na njima, Onoga koji sve može i Koji svime upravlja da tebe i tvog bivšeg muža uputi na Pravi put. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Zahvala pripada Allahu i neka je selam i salavat na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rukja, s obzirom na dozvolu i zabranu, se može podijeliti na tri vrste:

Prva: dozvoljena rukja.

To je ona koja se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to jest sve što ulazi pod termin potvrđenog i odobrenog u Sunnetu. Ovdje se misli na ono što je prenešeno od učenja određenih sura i ajeta sa ciljem zaštite ili liječenja, takođe sve dozvoljene dove, puhanje u ruke i potiranje sa njima i tome slično što je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima bez dodataka ili uvođenja nejasnih načina i oblika rukje koji nemaju osnova u šerijatskim tekstovima.

Druga: zabranjena rukja.

To jest, rukja koja u sebi sadrži širk ili kufr, ili bilo šta što je haram po jasnim šerijatskim tekstovima ili rukje koje su zasnovane na zapisima mimo kur'anskih ajeta i vjerodostojnih dova i zikrova, ili rukje koje su zasnovane natalismanima i amuletima i slično.

Treća: rukje oko kojih učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

To su rukje koje u sebi sadrže načine, metode i oblike liječenja koje nisu došle u šerijatskim tekstovima niti imaju osnove u njima, nego su uglavnom stvari koje su se u praksi potvrdile kao korisne pri liječenju. Zbog toga ih neki učenjaci dozvoljavaju a drugi osporavaju između pokuđenosti i zabrane. U ovu vrstu rukji ulaze i zapisi sa kur'anskim ajetima, dovama i zikrovima, takođe učenje rukji čije značenje nije poznato. Ovaj treći šart se u suštini vraća na poznatu mes'elu oko koje učenjaci imaju razilaženje, a ona je: da li je način šerijatske rukje strogo određen šerijatskim tekstovima (tj. tevkifijje) ili je stvar idžtihada, tj. da učeč svoje rukje može izgrađivati na praktičnom onoga šta koristi ili ne u liječenju, a da su u šerijatskim tekstovima došle samo opća pravila i smjernice?

Šartovi dozvoljene rukje

Nema razilaženja među učenjacima, a po mnogim učenjacima je na tome idžma učenjaka, da je rukja dozvoljena i smatra se šerijatskom kada ispuni tri sljedeća šarta.

Kaže učenjak Sulejman u knjizi „Fethul-medžid“ (str. 127.) da je imam Sujuti rekao: „Po idžmau učenjaka rukja je dozvoljena kada ispuni tri šarta:

1- Da bude sa govorom Uzvišenog Allaha ili sa Njegovim imenima i svojstvima.

2- Da rukja bude na arapskom jeziku ili (na jeziku ili sa metodom) čije značenje je poznato i razumno.

3- Da (učač) bude ubijeđen da rukja ne utiče sama po sebi nego Allahovim kaderom“.

Iste ove šatrove navodi Ibn Hadžer u svom kapitalnom djelu „Fethul-bari“ (10/206) rekavši: „Po idžmau učenjaka rukja je dozvoljena kada ispuni tri šarta: …“, a zatim je naveo iste šarte koje je spomenuo imam Sujuti.

Nakon tih riječi kaže Ibn Hadžer da se učenjaci razilaze oko rukji koje ne ispunjavaju ova tri šarta, a onda je naveo svoj stav rekavši: „A odabrano mišljenje je da su ovo šartovi (dozvoljene rukje)“, tj. da rukja koja ne ispuni ove šartove nije dozvoljena.

Zatim je u nastavku teksta pojasnio oko kojeg detalja ovih šartova se učenjaci spore. Naime, da je riječ rukji koja se uči na jeziku i govoru čije značenje nije poznato ili koja se čini na način i metod čije značenje je nerazumljivo.

Oni koji ovakve rukje dozvoljavaju to dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu. U njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio učenje rukji, pa su došli iz porodice ‘Amr ibn Hazm i rekli: „O Allahov Poslaniče, mi smo imali rukju koju smo učili za ujed od škorpiona“, pa su mu je pokazali, pa im odgovori: „Ne vidim u njoj smetnje. Ko je u stanju da pomogne (bude od koristi) svome bratu, neka mu pomogne (bude od koristi)“.

Kažu, dokaz je u općem značenju hadisa, pa su tako dozvolili sve rukje koje su se u praksi pokazale korisnim makar njihovo značenje nebilo razumljivo.

Međutim, Ibn Hadžer, kao i mnogi drugi učenjaci prije njega, zastupaju stav da je zabranjena svaka rukja koja vodi u širk, a rukje čije značenje nije poznato nije sigurno da neće odvesti u širk pa se zabranjuju iz predostrožnosti i preventive. Ovu zabranu dokazuju hadisom kojeg takođe bilježi Muslim u svom Sahihu od od Džabira, radijallahu anhu, u tom hadisu je došlo: „Iznesite pred mene vaše rukje, nema smetnje u rukjama sve dok u njima nema širka“.

Nema sumnje da je zadovoljenje ovog šarta uslov dozvoljene rukje, jer rukja čije značenje nije poznato i razumljivo ne samo da može odvesti u širk nego takođe opravdava mnoge novotarije u ovoj oblasti i vodi u opravdavanje raznoraznih djela sihrbaza, nadriljekara i šarlatana.

Da su prva dva šarta uvjeti dozvoljene rukje o tome su govorili mnogi učenjaci ovog Ummeta, poput Ibn Tejmije, Nevevija, Zehebija, Kadi ibn Ebul-‘Izza, Hejsemija, Ibnul-Tina, El-Begavija, Ševkanija, Omera El-Eškara i Šu'ajba El-Arnauta i mnogih drugih. O trećem šartu nisu govorili jer se on podrazumijeva.

Prema tome, granice dozvoljene rukje su u ispunjenju tri spomenuta šarta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Zahvala pripada Allahu i neka je selam i salavat na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Čitav Kur'an je lijek i rukja

U osnovi, čitav Kur'an se uči kao rukja, od početka do kraja bez izuzetka neke sure ili ajeta. Ko isčita i razmisli Allahov govor, njegove ajete, tefsir i značenja tih ajeta od učenjaka selefa (dobrih prethodnika) ovog Ummeta, neće imati ni najmanju sumnju da je Plemeniti Kur'an čitav u cjelosti lijek i hajr. A kako i ne bi bio, Kur'an je Allahov savršeni govor, koji je čist od bilo kakvih grešaka, nedostataka i mahana, on sav u cjelosti djeluje na šejtane i njihovo ezijećenje ljudi, on im oduzima snagu i uništava njihove spletke, ako se smjesti u osvijetljena srca koja su spoznala njegova značenja, odnosno koja izvršavaju njegove naredbe i klone se njegovih zabrana.

Kaže Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta da je Kur'an (u cjelosti sa svim ajetima) lijek:

„Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast“. (El-Isra’, 82)

„O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“. (Junus, 57)

„Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek“. (Fussilet, 44)

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko značenja i tumačenja riječi Uzvišenog da je Kur'an „lijek“, po jednoj skupini se to odnosi samo na bolesti srca (psihe i duha) poput šubhi, kufra, nifaka i dalaleta, naravno i bolesti sihra, džinskog opsijedanja, uroka i zavisti a što je potvrđeno u šerijatskim tekstovima, a po drugima se odnosi i na sve vrste tjelesne bolesti ušto ubrajaju i tjelesne bolesti a ne samo bolesti srca i duše. Detalji o ovom pitanju su tema za sebe.

Sa druge strane, ajeti TERGIBA (tj. u kojima se podstiče na iman, dobra djela i slično i u kojima se obečavaju džennetske bašće pokornim) sa kojima se omekšava srce i ljudi i džina ti ajeti više utiču od drugih ajeta, takođe ajeti TERHIBA (tj. ajeti u kojima se prijeti Džehennemom neposlušnima i oholima) više utiču na ljude i džine od drugih ajeta. A to znači da učenje ovih ajeta više djeluje na ljude i džine od drugih, pa tako i prilikom učenja rukje.

Potvrđene sure i ajeti koji se uče kao rukja

A što se tiče sura i ajeta za koje je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta da je njihovo učenje rukja, tj. da ih je mustehab učiti pri učenju rukje, to su sljedeće sure i ajeti:

1 – Učenje Fatihe.

Jedan od mnogo dokaza da je učenje Fatihe korisno i preporučeno pri učenju rukje je hadis mutefekun alejhi od Ebu Se'ida El-hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je jedan od ashaba učio Fatihu kao rukju prvaku kojeg je ujeo škorpion od nekog plemena koje je odbilo da ih ugosti. Učio je rukju Fatihom uslovivši učenje naplatom sa dijelom stada (nekoliko ovaca, u rivajetu 30 ovaca). Nakon što je prvak izliječen i uzet dio stada, došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali o propisu toga kako su postupili. On im je odobrio postupak rekavši: „Kako si znao da je ona (učenje Fatihe) rukja? Ispravno ste postupili, podijelite (zaradu-ovce) i računajte i mene u podjeli (ovaca)“. U rivajetu kod Buharije: „Zaista je najpreče ono što naplaćujete Allahova knjiga“.

2 – Učenje Bekare.

Dokaz da je njeno učenje rukja je hadis od Ebu Umame, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „… Učite suru Bekare, jer je njeno učenje bereket a njeno zapostavljanje teška tuga, nju ne mogu (učiti) sihrbazi“.

Takođe, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: „Nemojte praviti od svojih kuća mezarja, zaista šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura Bekara“. A u rivajetu: „Nemojte praviti od svojih kuća mezarja, zaista kuća u kojoj se uči Bekara u nju ne ulazi šejtan“.

3 – Učenje Ajetul-kursija.

Najpoznatiji dokaz, mimo ostalih, je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu. U tom dužem hadisu je došlo da je neki čovjek (tj. šejtan koji se pretvorio u lik čovjeka) koji je krao ramazanski zekat iz Bejtul-mala kojeg je čuvao Ebu Hurejre, radijallahu anhu, nakon što ga je hvatao na djelu krađe tri puta i puštao pod obećanjem da neće više dolaziti, zadnji treći put rekao da ga pusti a on će ga nečemu poučiti.

Rekao mu je da prije spavanja prouči Ajetul-kursi i da će te noći biti pod zaštitom, šejtan mu neće moći ništa sve dok ne osvane. Zatim mu je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, pojasnio da je to cijelo vrijeme bio šejtan i da je istinu rekao, kaže: „Istinu ti je rekao a on je lažljivac“.

Znači, ovaj hadis, kao imnogi drugi koji su u istom kontekstu, ukazuju na to da učenje Ajetul-kursija štiti i čuva od šejtana. A to dalje znači da učenje ovog ajeta opsihrenoj ili opsjednutoj osobi liječi tu osobu od tih bolesti jer je Ajetul-kursi zaštita od džina i šejtana.

4 – Učenje zadnja dva ajeta Bekare.

Dokaz je hadis mutefekun alejhi od Ebu Nes'uda El-Ensarija, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko u noći prouči dva zadnja ajeta sure El-Bekare ona su mu dovoljna“.

Kaže Ibnul-Kajjim (El-Vabilu es-sajjib, str. 25): „Ispravno (značenje) je da su mu dovoljna od zla svega što ga ezijeti“.

Kaže Nevevi (Šerh Sahihu Muslim, 6/417): „Jedni kažu da je njegovo značenje: da su dovoljna umjesto kijamu-lejla, drugi: da su dovoljna (u zaštiti) od šejtana, treći: od (svih) zala, a može obuhvatati i sva značenja“.

Takođe, u hadisu od Nu'man ibn Bešira, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah napisao Knjigu 2000 godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju, i iz nje je objavio dva ajeta sa kojima je zapečatio suru El-Bekare, neće se proučiti u nekoj kući tri noći a da joj se približi šejtan“. Bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Darekutni i Halžkim, a vjerodostonim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

5 – Učenje sure Kafirun.

Dokaz je hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, ujeo škorpion dok je klanjao. Kada je klanjao rekao je: „Neka Allah prokune škorpiona, ne ostavlja klanjaču ni druge a da ih ne ujede“, zatim je zatražio vode i soli, trljao stopalo i učio „Kul ja ejjuhel kafirun“, Kul euzu birabbilfelek“ i „Kul euzu birabbinnas“. Bilježi ga Taberani u Sagiru, a dobrim ga je ocijenio Hejsemi u Medžmei’ a Albani vjerodostojnim u Silsili sahiha. S tim da u senedu ima slabosti, a i u tekstu ima dodatak učenja sure Kafirun, dok u drugim rivajetima se spominju samo Felek i Nas.

6 – Učenje Mu'avvizat, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.

Jedan od dokaza je hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svake noći kada bo htio leći u postelju sakupio svoje šake, puhnuo u njih i proučio Kulhuvella, Felek i Nas, a zatim bi potrao šakama koliko je mogao od svoga tijela od glave, lica pa nadalje. Tako bi uradio tri puta.

U hadisu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio zaštitu kod Allaha od džina i ljudskog oka (uroka) sve dok nisu objavljene sure Felek i Nas, a kada su one objavljene učio ove sure a ostavio je sve drugo mimo njih. Hadis bilježi Tirmizi u vjerodostojnom rivajetu (Tirmizi i Albani). Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijllahu anha, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi neko bio bolestan od ukućana učio bi mu Mu'avvizat (Ihlas, Felek i Nas) i puhao u njega.

O preporučenosti učenja sura Felek i Nas radi zaštite od džina, sihra i uroka je prenešeno mnogo hadisa, ali nije cilj ovog teksta navođenje svih hadisa o tome.

Neki učenjaci i stručnjaci iz oblasti šerijatske rukje navode i mnoge druge sure i ajete, međutim u hadisima u kojima je su prenešeni ima slabosti ili ako nema hadisi nisu direktan dokaz da je mustehab da se ti ajeti ili sure uče kao rukja. Od tih ajeta i hadisa su:

– Rivajet koji se prenosi kao riječi od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, o učenju prva četiri ajeta sure El-Bekare ali u slabom rivajetu u Sunenu Darekutnija.

– Od Džabira, radijallahu anhu, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o učenju (čitave) sure Er-Rahman u slabom rivajetu u Sunenu Tirmizija.

– Takođe, od Džabira, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije spavao sve dok ne prouči suru Es-Sedžde i El-Mulk, bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Darimi, Hakim i drugi, a mnogi muhaddisi ocjenjuju prihvatljivim i dobrim, poput Albanija, Šuajba Arnauta i drugih, s tim da učenja ovih sura nema direktne veze sa rukjom.

Ovdje treba naglasiti da su sure i ajeti za koje je poimenično i direktno došlo u vjerodostojnim hadisima su učeni kao rukja samo sura Fatiha i sure Mu'avvizat (Ihlas, Felek i Nas), i sura Kafirun ako uzmemo da je hadis o njoj dobar i prihvatljiv (jer u sebi ima slabosti). Dok su sve ostale sure i ajeti: sura Bekare, Ajetu-kursi i dva zadnja ajeta iz Bekare, došli u kontekstu onoga što štiti onoga koji ih uči od šejtana, a time ujedno i od džina, sihra, uroka i svih drugih vsta zla.

Tako da je ispravnije i preciznije reći za ove zadnje sure i ajete da su hadisi o njima dokaz da se uče kao zaštita i preventiva od sihra, džina, uroka i slično, a ne da su direktan dokaz o preporučenosti da se uče kao rukja.

Sure i ajeti čiji je poseban uticaj pri liječenju potvrđen praksom i iskustvom

I na kraju da dodamo radi karisti i fajde, da iako je učenje čitavog Kur'ana rukja pri liječenju bolesnika, oni koji se bave liječenjem sa učenjem Kur'ana i stručnjaci iz oblasti šerijatske rukje utvrdili su iz iskustva i prakse da učenje određenih sura i ajeta posebno koristi, ostvaruje uticaj i liječi bolesnike raznoraznih bolesti. Te sure i ajeti su:

– sura Fatiha (cijela)

– sura El-Bekare (ajeti 1-5)

– sura El-Bekare (102)

– sura El-Bekare (109)

– sura El-Bekare (163-164)

– sura El-Bekare (222)

– sura El-Bekare (255)

– sura El-Bekare (266)

– sura El-Bekare (285-286)

– sura Ali Imran (18-19)

– sura Ali Imran (26-27)

– sura Ali Imran (190-200)

– sura En-Nisa (54)

– sura En-Nisa (56)

– sura En-Nisa (168-169)

– sura El-E'araf (54)

– sura El-E'araf (179)

– sura El-Enfal (50-51)

– sura Ibrahim (15-17)

– sura Ibrahim (42-52)

– sura El-Isra’ (81-82)

– sura El-Kehf (39-41)

– sura Merjem (68-72)

– sura El-Hadždž (19-22)

– sura El-Mu'minun (97-108)

– sura El-Mu'minun (115-116)

– sura En-Nur (35)

– sura Jasin (1-12)

– sura Es-Saffat (1-10)

– sura Es-Saffat (158)

– sura (Ed-Duhan (43-49)

– sura El-Ahkaf (29-32)

– sura Muhammed (4)

– sura El-Feth (29)

– sura Er-Rahman (1-13)

– sura El-Vaki'a (41-56)

– sura El-Hašr (21-24)

– sura El-Kalem (51-52)

– sura El-Hakka (19-37)

– sura El-Džinn (1-11)

– sura El-Burudž (10)

– sura Et-Tarik (cijela)

– sura Ez-Zulzile (cijela)

– sura El-Kafirun (cijela)

– sura El-Ihlas (cijela)

– sura El-Felek (cijela)

– sura En-Nas (cijela)

Ovdje je bitno napomenuti nekoliko stvari:

– da se ne stvara posebno i pogrešno uvjerenje prema ovim ajetima mimo drugih iz Allahove knjige Kur'ana, jer je čitav Kur'an lijek i rukja,

– stvarni uticaj prilikom učenja ovih ajeta dolazi sa strane toga što se u ovim ajetima govori o tevhidu, iskrenosti, podsticanju na Allahovu milost i Njegov Džennet, i upozorenju na Njegovu srdžbu i kaznu,

– najbolje je učenje ovih ajeta redosljedom kako je gore navedeno, tj. kako je došlo u Kur'anu, o bitnosti ovoga su imami i učenjaci ovog Ummeta govorili,

– najpreča i najbolja rukja je ona koja je prenešena od Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, poput rukje učenjem Fatihe, Bekare, Ajetul-kursija, zadnja dva ajeta Bekare, sure Ihlas, Felek i Nas.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com