Proklinjanje žene od strane čovjeka je ružan čin koji nije dozvoljen, nego čak spada u velike grijehe, jer se prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: “Proklinjanje vjernika je kao njegovo ubistvo.” (Muttefekun ‘alejhi) Također, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeće riječi: “Psovanje muslimana je grijeh, a borba protiv njega je nevjerstvo.” (Buharija, poglavlje: “Iman”, 48. i Muslim, poglavlje: “Iman”64.) U trećem hadisu Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: “Uistinu, oni koji proklinju neće na Sudnjem danu biti ni šehidi (svjedoci), ni šefaadžije (zagovornici).” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo”, 2598.)

Čovjek je obavezan pokajati se i zatražiti halala od svoje žene zbog ružnih riječi koje joj je uputio, a onaj ko se iskreno Allahu, subhanehu ve te’ala, pokaje Allah, dželle šanuhu, će mu primiti pokajanje. Žena ostaje pod njegovim skrbništvom i ne postaje mu zabranjena zbog njegovog proklinjanja. Na njemu je obaveza da se lijepo prema njoj ophodi i da čuva svoj jezik od svakog govora koji izaziva Allahovu, dželle šanuhu, srdžbu. Žena je, također, obavezna da se lijepo ophodi prema svom mužu i da čuva svoj jezik od riječi koje izazivaju Allahovu, dželle šanuhu, srdžbu. Isto je i sa riječima koje izazivaju srdžbu njenog muža, osim ako je u pitanju istina. Kaže Uzvišeni Allah: ”S njima lijepo živite.” (En – Nisa’, 19.) ”One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen..” (El – Bekare, 228.)

Na pitanje odgovorio: Šejh Ibn Baz

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Ve alejkumus-selam! Moguće je da sihr sprečava začeće. Ako se već odlučite posjetiti nekoga ko liječi Kur’anom, onda se obratite stručnoj osobi. Ukoliko savremena medicina ne nalazi adekvatan uzrok, onda je to dozvoljeno učiniti.

Bitna napomena ogleda se u sljedećem:

– Uzvišeni Allah je Onaj koji daje porod kome želi, a kome ne želi, ostavi ga bez poroda. Nemojte nikada zaboraviti da je Allah Onaj kojem je dovoljno da kaže “budi” i ono biva.

– Ako se kod čovjeka nagomilaju grijesi, i tajni i javni, oni mogu biti uzrokom da Allah uskrati Svoje blagodati.

– U nekim slučajevima Allah ocijeni da određena bračna zajednica ne bi u datom momentu bila dovoljno spremna da ima porod, pa im onda to odgodi dok se njihovo stanje ne popravi, kako ne bi nanosili i sebi i djetetu nepravdu i nepotrebni zulum. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Jasmin Đanan

Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Nije dozvoljeno stavljanje surme niti neke druge šminke na oči ženi koja izlazi van kuće pri čemu će je vidjeti ljudi koji joj nisu mahremi, svejedno bilo to žena koja ne pokriva lice ili koja pokriva lice ali ne pokriva oči. A dozvoljeno je ženi pod nikabom koja pokriva oči da stavlja surmu ili neku drugu šminku kada izlazi iz kuće.

Dokaz za ovo je ajet u suri En-Nur koji obavezuje svaku mu’minku da sakriva svoje ukrase od muškaraca stranaca, tj onih koji joj nisu mahremi. Kaže Uzvišeni: “I reci vjernicama da obore poglede svoje i čuvaju furudže svoje, i neka ne pokazuju ukrase svoje, izuzev šta je vanjsko od njega; i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje, i neka ne pokazuju ukras svoj, izuzev muževima svojim ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih ili ženama svojim, ili onom šta posjeduju desnice njihove, ili slugama svojim od ljudi koji nemaju sposobnost, ili djeci koja ne spoznaju awrete žena. I neka ne udaraju nogama svojim da bi se saznalo šta kriju od ukrasa svog. I pokajte se svi Allahu, o vjernici, da biste vi uspjeli” (En-Nur, 31).

Dokaz iz ajeta su riječi Uzvišenog: “i neka ne pokazuju ukrase svoje“, a pod ukrase spada surma, šminka, nakit i slično koje je dozvoljeno ženi pokazati muškarcima spomenutim u nastavku ajeta. A što se tiče riječi Uzvišenog u istom ajetu: “izuzev šta je vanjsko od njega”, kaže Ibn Kesir u svom tefsiru: “To jest, neka muškarcima strancima (koji im nisu mahremi) ne otkrivaju ništa od ukrasa osim onoga što se ne može sakriti, kaže Ibn Mes’ud: poput ogrtača i odjeće”.

Prema tome, upotreba surme je uopćeno propisana, međutim nije dozvoljeno ženi da muškarcima pokazuje svoje ukrase, u što ulazi i surma, osim mužu i mahremima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam! Sklapanje braka ima dva rukna i četiri šarta.

Prvi rukn su mladoženja i mlada, koji nemaju prepreka da se međusobno vjenčaju zbog rodbinstva po krvi, tazbinstvu i mlijeku. Kao i da žena ne smije biti u iddetu zbog talaka ili smrti muža.

Drugi rukn je jezička forma sklapanja braka, tj. ponuda i prihvatanje, koja se izriče ispred svjedoka. A ovaj drugi rukn je ono što Uzvišeni Allah naziva u suri En-Nisa, 21.ajet “misakan galiza” (čvrsta obaveza).

Oko ova dva rukna nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, tj. na tome je konsenzus.

Prvi šart je određivanje budućih supružnika imenom ili prepoznatljivim opisom, pa na primjer nije ispravno sklapanje braka da staratelj kaže: udajem za tebe jednu od svoje dvije ili tri kćerke, i tome slično.

Drugi šart je obostrano zadovoljstvo budućih supružnika da sklope brak. Znači ni jedno od supružnika ne smije biti prisiljeno na brak. Oko ova dva šarta nema razilaženja među učenjacima te nije potrebno spominjati njihove dokaze.

Treći šart je pristanak staratelja (a on je muška osoba mahrem mladi sa očeve strane po džumhuru a i sa ženske po hanefijama) na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta. Dokaz za ovaj šart su riječi Uzvišenog: “A kada pustite žene i one ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ne sprečavajte ih da se ponovo udaju za svoje muževe, kada se slože da lijepo žive” (El-Bekara, 232), i hadis: “Nema braka bez staratelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. Takođe i hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena uda bez dozvole staratelja njen brak je batil …”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed.

Četvrti šart su svjedoci kod tri mezheba, a kod malikija razglašavanje braka. Dokaz kod prvih je hadis: “Nema braka bez staratelja i dva pravedna svjedoka”. Bilježe ga Darekutni, Bejheki i Ibn Hibban, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim a neki učenjaci slabim. A dokaz kod Malikija je hadis: “Razglasite brak”. Bilježe ga Ahmed, Ibn Hibban, Hakim, Bejheki i Taberani, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani.

Prema tome, ovo su ruknovi i šartovi braka bez kojih on nije valjan a to što je spomenuto na toj internet stranici je batil. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Oko ovog pitanja je bilo mnogo reagovanja, negodovanja i negiranja da prezime predstavlja porijeklo i da se spomenuti šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje pripisavanje tuđem porijeklu odnose na uzimanje prezimena muža od strane žene. Zbog toga će biti iznešena neka pojašnjenja oko toga.

Naime, danas je općeprihvaćena stvar među ljudima da prezime predstavlja i upućuje na porijeklo nekog čovjeka bez obzira na to što je upotreba prezimena u obliku koji mi danas imamo i poznajemo nastala u 12. stoljeću, po nekima, i razvijala se do 19. stoljeća. Ono što je bitna karakteristika prezimena je da govori o ocu, djedovima i korijenu neke osobe o čemu se vodilo računa i prije nego što se prezime počelo koristiti.

Pa tako prezime predstavlja zamjenu za nabrajanje i navođenje oca, djeda, pradjeda, čukundjeda i tako dalje, jer je od jednog od toga djeda uzeto njegovo ime, ili njegova osobina po kojoj je bio poznat, ili mjesto u kojem je živio, ili zanimanje kojim se bavio i slično i tako je nastalo prezime te familije. Uglavnom, bitno je da se sve ovo veže za djedove te familije.

Šerijat je došao sa veoma strogim propisima vezanim za porijeklo bilo kojeg čovjeka. Od toga je stroga zabrana vrijeđanja i ismijavanja tuđeg porijekla. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim”.

Isto tako, osnovni smisao zabrane zinaluka je to da se ne bi miješalo porijeklo ljudi, jer ako je žena udata za nekoga i njemu se pripisuju djeca, pa ona učini zinaluk sa drugim i rodi dijete koje je od tog drugog a pripiše se njenom mužu sa kojim je vjenčana time se miješa porijeklo ljudi što vodi u veliki fesad. Zbog nepoznavanja porijekla i ne vođenja računa o njemu ne poznaju se rodbinke veze, može doći do sklapanja braka između onih kojima je to zabranjeno zbog krvnog srodstva, može neko nasljeđivati nekog koga šerijatski nema pravo da ga naslijedi i obrnuto. Postoje posebna poglavlja u šerijatskom pravu o utvrđivanju porijekla, negiranju porijekla, proklinjanju zbog porijekla i tako dalje.

A od tih propisa vezanih za porijeklo je i zabrana pripisivanja tuđem porijeklu. Namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca je nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”.

Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. A od S’ad ibn Ebi Vekkasa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim se prenosi: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. A pošto prezime ukazuje i predstavlja porijeklo čovjeka ne treba imati ni najmanju sumnju da se ovi hadisi odnose i na zabranu mijenjanja prezimena.

Postavlja se pitanje da li ako žena uzme dvojno prezime, tj. zadrži svoje prezime i doda muževo pa joj prezime bude kombinacija njenog i muževog prezimena da li je to šerijatski sporno? Da bi se odgovorilo na to prije svega treba utvrditi šta u stvari predstavlja ta nova kombinacija od prezimena. Tim činom žena je napravila novi vid porijekla kojem se ona pripisuje.

Jedan dio tog porijekla je tačan i istinit a to je u stvari njeno prezime, a drugi dio te nove tvorevine od prezimena je netačan i lažan a to je muževo prezime koje je ona pridodala svome. Jer ona nema nikakve veze po porijeklu sa ocem, djedom, pradjedom, čukundjedom svoga muža.

Ako se ta nova tvorevina dvojnog prezimena pravda nečim što se naziva kompromis, da li to mijenja propis ovog čina i utiče na njega? Kompromis znači dogovor, pa ako se u hadisima iz zabrane pripisivanja tuđem porijeklu izuzima stanje uzimanja dvojnog prezimena kao rezultat kompromisa (dogovora) onda je to dozovljeno. Ako analiziramo tekstove gore spomenutih hadisa, poput:

– “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”

– “ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada …”

– “ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”

– “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca …”,

onda jasno dolazimo do zaključaka da su svi oblici ovih hadisa u općoj formi po kojoj se ne pravi izuzetak niukom slučaju. A meni nije poznat neki drugi šerijatski tekst sa kojim se izuzuma iz ove zabrane polulažno pripisivanje porijekla, tj. uzimanje dvojnog prezimena. Prema tome, uzimanje dvojnog prezimena takođe potpada pod ovu zabranu koja je došla u hadisima, s tim da je grijeh tog čina blaži od uzimanja samo muževog prezimena.

A što se tiče nazivanja tog djela, lažnog pripisivanja tuđem porijeklu, kufrom, tu se ne misli na kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere Islama oko čega nema razilaženja među učenjacima. Mnogo je djela koja su u šerijatskim tekstovima nazvana kufrom (nevjerstvom) a da se pod tim nazivom ne misli na kufr koji izvodi iz Islama, poput hadisa:

– “Dvoje kod ljudi je kufr: ismijavanje, omalovažavanje i negiranje porijekla i naricanje za umrlim” (mutefekun alejhi),

– “Vrijeđanje muslimana je fisk (grijeh) a borba protiv njega je kufr (nejverstvo)” (mutefekun alejhi),

– “Ko kaže svome bratu (muslimanu): o kjafire, ta se riječ vraća na jednog od njih dvojice” (mutefekun alejhi),

– “Ko se zakune nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”, (Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi ga ocjenjuje dobrim a Alabani vjerodostojnim).

Pa tako u ovim hadisima je omalovažavanje nečijeg porijekla, naricanje za umrlim, borba protiv muslimana, nazivanje muslimana kjafirom i zaklinjanje mimo Allaha nazvano kufrom a složni su učenjaci da se ne odnosi na kufr koji izvodi iz vjere nego da su to veliki grijesi.

Nego se ti hadisi tumače na neki od sljedećih načina:

– da je to kufr djelom (kufr ameli – koji ne izvodi iz vjere) a ne uvjerenjem,

– da to predstavlja veliku i strašnu opomenu onima koji čine ta djela,

– da je to kufr koji izvodi iz Islama ako oni ta ohalaljuju,

– da se misli na jezičko značenje kufra, tj. kufr znači prekriti te oni sa činjenjem tih djela prekrivaju svoj iman ali ne izlaze iz vjere, i još neka druga tumačenja koje navodi Ibn Hadžer u svojoj knjizi Fethul-bari.

Prema tome, nije dozvoljeno uzimati dvojno prezime (zadržati svoje i dodati muževo) jer to takođe potpada pod hadise u kojima je došla zabrana pripisivanja tuđem porijeklu, s tim da je težina grijeha u ovom slučaju manja od uzimanja samo muževog prezimena od strane žene. A to što djelo svjesno i namjerno pripisivanje tuđem porijeklu nazvano kufrom to ne znači da ono izvodi iz Islama nego da predstavlja veliki grijeh oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com