AlejkumusSelam.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na propisa onog ko psuje Allaha kao i na propis življenja muslimanke u braku sa kjafirom, jer ovo dvoje je najbitnije u ovom pitanju zbog toga što to utiče na validnost braka.

Naime, od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja. Nema razilaženja među učenjacima da osoba koja opsuje Allaha automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, pripisivanje mahane i nedostatka i tome slično.

Pod vrijeđanjem Allaha se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas. A s obzirom da tvoj muž psuje Allaha kako sama tvrdiš, ako uzmemo da je bio musliman mada on ne praktikuje ništa od vjere pa mu nije ni potvrđen islam, sa psovanjem Allaha on (tvoj muž) je kjafir u što nema sumnje.

Takođe, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za bilo kojeg kjafira, kršćana, Židova, međusiju, budistu i slično. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni“, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta) i kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao“. (El-Bekare, dio 221. ajeta)

Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim. Kaže Kurtubi: “Idžmau’ Ummeta je na tome da apsolutno nije dozovoljeno da mušrik ženi mu’minku zbog toga što je u tome poniženje za Islam”. Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Muslimani su složni da kjafir ne nasljeđuje muslimana niti kjafir ženi muslimanku”. Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli: “Idžmau’ učenjaka je na zabrani ženidbe kjafira muslimankom”. Udaja muslimanke za kjafira bilo koje vrste je ništavna i uopće se ne ubraja u udaju po idžmau’ učenjaka. Šerijatski status ovog braka je da se smatra zinalukom i vadžib je da se njih dvoje razdvoje.

Pa tako na osnovu ovog propisa, žena muslimanka koja se iz neznanja uda za kjafira, ili oboje budu kjafiri pa ona primi islam, ili oboje budu muslimani pa on ostavi islam, ona je obavezna da kada sazna za propis zabrane življenja muslimanke u braku sa kjafirom, da smjesta prekine intimni odnos sa njim, zatim da čeka tri mjesečna pranja da vidi hoće li njen muž primiti islam. Naravno, ona ga na prihvata treba podsticati da se prihvati vjere. Pa ako do kraja ideta (tri mjesečna pranja) on ne primi islam, tj. ne vrati se vjeri, njen brak sa njim je ništavan, tj. obavezna je da se razvede od njega jer joj nije dozvoljeno da živi u braku sa kjafirom.

Prema tome, pošto je tvoj muž kjafir a muslimanki nije dozvoljeno da živi u braku sa kjafirom, ti trebaš postupiti onako kako je je gore pojašnjeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

AlejkumusSelam. Masturbiranje ili samozadovoljavanje nije dozovljeno mimo posta a za vrijeme posta je dodatni grijeh. Ka to uradi za vrijeme posta pokvario je post tog dana i obavezan je da ga naposti uz prethodno učinjenu tevbu. Treba učiniti tevbu zbog grijeha masturbiranja, grijeha mršenja dana Ramazana i narušavanja njegove svetosti sa grijehom. A da je samozadovoljavanje zabranjeno na to ukazuju riječi Uzvišenog kada govori o…

osobinama mu’mina koji će biti spašeni On kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “…i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7). Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita“. Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Prema tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta.

Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Ono što se prenosi od hanefija o dozvoli samozadovoljavanja pod određenim šartovima treba napomenuti, kao što kaže šejh Mustafa El-Zerka da je osnov kod hanefija zabrana samozadovoljavanja, s tim da se dozvoljava ako se ispune tri šarta:

1 – da osoba nije oženjena (udata),

2- da se boji da će stvarno učiniti zinaluk ako to ne uradi i

3- da mu nije namjera da uživa u tome nego samo da se riješi nabujale strasti.

Prema tome, hanefijski mezheb nije dozvola samozadovoljavanja nego je ono što oni smatraju ustvari šerijatsko pavilo da nužda dozvoljava zabranjeno, tj. ako se čovjek boji za sebe stvarnom i realnom bojaznošću da će upasti u zinaluk koji je veći haram od samozadovoljavanja, takvom je dozvoljeno da učini manje od dva zla. A ostala tri mezheba, malikije, šafi’ije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje zabranjeno, a kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu, i složni su da nije dozvoljeno osim u nuždi. Ovo je što se tiče šerijatskih dokaza.

Sa druge strane, znanstvenici medicine potvrđuju da upražnjavanje samozadovoljavanja šteti tjelesno i psihički, prazni tjelesnu snagu i uzrokuje brigu i sikiranciju. Samozadovoljavanje odvraća od obaveza i često vodi u nemoral. Mnogi ljudi obole od impotencije (slabe seksualne moći) zbog prethodnog upražnjavanja samozadovoljavanja a ovo se najbolje pokazuje pri ženidbi. Takođe, mnogi kojima je samozadovoljavanje postalo navika nastave to raditi i nakon ulaska u brak i dobijanja djece i neprestano nastoje da nađu načina kako da se toga riješe. Dok djevojka koja praktikuje ovaj loši običaj može izgubiti djevičanstvo odnosno probiti djevičansku opnu, kao što to potvrđuju ljekari.

Takve osobe, one koje upražnjavaju samozadovoljavanje, žive u nekom svom zamišljenom svijetu. Takođe, sposobnost uživanja u polnom odnosu se u dobroj mjeri poremeti, te takve osobe često ne doživljavaju polni užitak kao one koje nemaju taj običaj. Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o ovoj temi, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja. Pa između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Rezime gore spomenutog je da opća šerijatska pravila zabranjuju ovu praksu jer ona nije prirodan put zadovoljavanja spolne strasti nego se smatra devijacijom i iskrivljavanjem ljudske prirode što je dovoljno da bude pokuđeno i zabranjeno. A masturbirati za vrijeme posta je dodatni grijeh sa kojim se kvari post, te onaj ko to uradi dužan je pokajati se zbog tog grijeha i narušavanja svetosti mjeseca Ramazana i napostiti taj dan. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Dovoljno je samo ovo zadnje “mora se njoj reći ime te osobe i ime majke” da bi dobili informaciju da li je neka osoba opsihrena ili ne, a to je jedan od najvećih znakova da je neko sihrbaz, da bi presudili da se ta osoba bavi sihrom.

Uz to još ako bi dodali ostale sporne izjave i radnje, poput:

– “Ta žena kaže da je dobila moć od Allaha dž.š. da liječi i da bez Allahove dž.š moći nista ne može“.

Postavlja se pitanje ko je nju obavijestio o toj moći: Allah, meleci ili džinni. Takođe, da li je obaviještena u snovima ili u stanju budnosti?

– “Ona liječi učenjem i dodirom rukama i nogama“.

Za učenje je poznato ali liječiti gaženjem po ljudima da bi petama spalila sihr i džine, na ovakvoj inovaciji bi joj i Turabi pozavidio.

– “Kaže da može da spali džine“, i da liječi tako što spaljuje džine. Treba znati da ako dođe do spaljivanja džina učenjem Kur’ana i vjerodostojnih hadisa onda to nije sporno, ali pod uslovom da to ne bude cilj i namjera onog koji liječi. Za razliku od spaljivanja džina, njihovog kažnjavanja i zatvaranja od strane sihrbaza koje se zasniva na traženju sihrbaza od vođe plemena džina, tako što mu se približi činjenjem nekih djela širka i kufra, da on zatvori, kazni ili spali određenog džina.

– “Usnila je da mora da gazi po ljudima, tako bi sa petama spalila sihir i džine“.

Znači da ona ne liječi sihr i džinska djelovanja učenjem Kur’ana nego mora da gazi po ljudima da bi ih liječila. Otkud to da se petama spaljuju sihr i džini? Ovakav vid liječenja je jasan dokaz da ovo što radi ta žena nije čist posao te da je obavijen ruhom magije, sihra i šarlatanstva. Još baška prima instrukcije iz snova, koga sanja, ko joj naređuje i je li obavezna slijediti te naredbe? Ona je obavezna slijediti ono što je došlo u Kur’anu i sunnetu a ne ono što joj dođe u snovima. Poslanicima i vjerovjesnicima je objava dolazila u snovima, dok ostalim ljudima snovi nisu izvor spoznaje niti ono iz čega crpe pravila i propise po kojima trebaju živjeti.

– “Zatim se upitala dali smije da liječi muskarce ili nemuslimane? Usnila je da ne smije nikog da odbije i da joj je dozvoljeno tako da liječi“.

Žena gazi po muškarcima (muslimanima i nemuslimanima) i tvrdi kako ju je Allah očistio od grijeha??

– “Iz ljudi progovaraju džini ili osobe koje su pravile sihir“.

Ovo je takođe jedan od jasnih dokaza bavljenja te žene sihrom, jer je nemoguće da iz opsihrenih ljudi progovaraju osobe koje su pravile sihr osim ako je u pitanju kontaktiranje i pomaganje te žene (sihrbaza) sa džinima koji joj oponašaju glas onih koji prave sihr.

– “Kaže da se njoj ne može doći, ako se ne vjeruje u to liječenje i da joj ne mogu sihirbazi doći“.

Da je njeno liječenje ispravno šerijatsko liječenje ne bi ovo govorila. Jer učenjem Kur’ana mogu se liječiti od sihra i džina i muslimani i kjafiri, za razliku od sihrbaza koji nisu u stanju “liječiti” osim one koji vjeruju u njihove vradžbine.

– “Ona kaže da je Allah nju očistijo, i da joj oni ne mogu prić (džini, šejtani). To se i čuje iz osoba kad progovori, da ona ima vojsku meleka iza sebe, koji je čuvaju“.

Treba znati da ni jedan sihrbaz neće reči za sebe da je sihrbaz, nego naprotiv tvrdiće da je pravi vjernik, pred ljudima će klanjati, učiti Kur’an i raditi mnoge druge radnje da bi se pokazao kao vjernik. A da joj ne mogu prići džini i šejtani to je tačno, jer je ona na većem stepenu kufra i šrika od mnogih njih, a onima koji su na većem stepenu (dalaleta) oni sa nižeg stepena im ne mogu tek tako prići, u njihovom svijetu postoji hijerarhija i staleži. Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, nije imao vojsku meleka koja ga je čuvala, osim u nekim bitkama u kojima je potpomognut sa melecima, kao na Bedru i slično, pa kako to da Allah izdigne ovu ženu iznad Njemu najdražeg stvorenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i za nju zaduži meleke koji je čuvaju? Istina je da su ovi koji su iza nje u stvari vođe džina i šejtana kojima se ona približava činjenjem raznih vrsta kufra i širka.

– “Žena dolazi i kućama, ide i na mezarje da spaljuje sa rukama“.

Spaljuje sa rukama, čime spaljuje: bioenergijom, strujom, talasima ili sihrom pomažući se džinima i šejtanima? Prema tome, nema sumnje da ovo što radi ova žena da je sihrbaska rabota iz čega proizilazi da joj nije dozvoljeno ići. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam! Ove vrste nagradnih igara u Šerijatu se ubrajaju u kockanje (mejsir) koji je zabranjen tekstom Kur’ana, Sunneta i idžma’om (konsenzus) islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).

Dokaz iz Sunneta je hadis: “Ko kaže svom drugu: dođi da se kladimo, neka da sadaku” (Buharija 4860 i Muslim 1647). Znači, za sam pozivanje na klađenje treba dati sadaku, što znači da je klađenje koje je vrsta kocke haram. Od učenjaka koji prenose idžma’ su Kurtubi (El-Džamiu’ li ahkamil-kur’an 6/94), Ibn Tejmije (Medžmu’ul-fetava 32/220) i Ibn Hadžer (Fethul-bari 8/497).

Obrazloženje zabrane: pravilo na osnovu kojeg raspoznajemo nagradne igre koje su zasnovane na kocki od onih koje to nisu je: da kada čovjek uđe u igru ILI JE DOBITNIK ILI GUBITNIK, to je čista kocka. A ova vrsta nagradne igre je klasičan primjer kocke, jer učesnik ulaže novac uplaćivanjem listića pa ako bude izvučen on je dobitnik, a ako ne onda je gubitnik. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje.

Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman. Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allahu najdraža vaša imena kojima se nazivate su Abdullah i Abdurrahman”.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai u svojim Sunenima od Ebu Vehba El-Džušenija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nadijevajte imena vjerovjesnika”. Hadis je šejh Albani prvo ocijenio slabim u “Irvaul-galil” a zatim vjerodostojnim u “Silsili sahiha”.

Od imena koja je lijepo nadijevati djeci je svako ime u kojem je dodat prefiks Abd (rob) nekom od Allahovih lijepih imena, poput Abdulaziz, Abdulmelik, Abdurrahim, Abduldžebbar, Abdulmedžid, Abdusselam i slično.

Imena koja je dozvoljeno nadijevati su općepoznata i raširena imena, poput imena Alija, Omer, Osman i slično, ili ženskih imena Zejneba, Hafsa, Seida, Suada, Aiša, Fatima i slično.

Od imena koje je pokuđeno nadijevati su dvije vrste imena. Prva – imena koja imaju ružno značenje poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i druga – kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.

Dokaz da je pokuđeno nadijevati imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.

A dokaz da je pokuđeno nadijevati ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.

Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa se govorilo da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.

Imena koja je haram nadijevati su imena koja sadrže u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu, poput Abduamr (rob Amra), Abdulk’aba (rob K’abe) i tome slično”.

Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še’nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.

Prema tome, prilikom nadijevanja imena u Islamu nije ibret u tome jel to ime spada u tzv. muslimanska imena ili ne, jer u ta današnja tzv. muslimanska imena ulaze imena arapskog, turskog, persijskog i drugog porijekla, što je rezultata istorijskog procesa primanja određenih naroda Islam. Nego je ibret u tome da to ime ima lijepo značenje bez obzira kojeg porijekla bilo, s tim da ne spada u ona imena koja je haram ili mekruh nadijevati. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com