Alejkumusselam!

Prije samog govora o presađivanju organa od mrtvog čovjeka nije zgoreg da spomenemo koji su to organi koje je moguće prenositi i presađivati i to na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Naime, ti organi su:
1. Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.
2. Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
3. Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
4. Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

A organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica.

Pitanje presađivanja organa uopćeno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenicima. Suprostavio joj se svom silinom šejh Eš-Š’aravi i šejh Mustafa Mekki gdje spominju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa. Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su sljedeći:

Prvi: Organi su vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te’ala, a nisu vlasništvo čovjeka te ih nije dozvoljeno donirati, poklanjati a kamoli prodavati.

Komentar: Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur’ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Drugi argument zabrane iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur’ana i Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje (Buharija 2294 i Ebu Davud 2293).
Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: “Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom” ( Ebu Davud 3207, Ibn Madže 1616, Bejheki (4/57) i Ahmed (6/58, 168-169, 200, 364), kaže Albani u “El-Irva'” (3/214) da je hadis vjerodostojan).

Komentar: Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Treći argument je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo. Jer se kaže u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina” (Ebu Davud (2475) i Tirmizi (1300) i kaže da je hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel).
Komenta: Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Musliman nije nedžis” (Buharija 274 i Muslim 556-557), pa čak ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nečisti.

Na kraju, ono što se pokazuje kao radžih (odabrano mišljenje) u ovoj mes’eli je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa od mrtve osobe dozvoljeno i to pod sljedećim šartovima:

– da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke) doniranja organa, ili sa dozvolom njegove porodice,
– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
– da organ nije stidno mjesto,
– da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski “Darul-ifta” je objavilo mnoštvo fetvi po ovom pitanju od kojih je prva fetva šejha Muhammeda Husejna Mahlufa, misrijskog muftije 1952. god. o dozvoljenosti usađivanja očnih rožnjača od drugog mrtvog čovjeka. Zatim fetva šejha Me’muna 1959. god. oko iste teme, pa fetva šejha Hurejdija 1966. o dozvoli presađivanja organa, isto tako fetva šejha Hatira 1973. god. o dozvoli presađivanja organa, takođe fetva Džadul-Hakka 1979. god. o dozvoli doniranja organa od živih i mrtvih.

Takođe “El-Medžlis el-Džezairi el-e’ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve) i “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve) 1977. su izdali fetvu 1972. god. o dozvoli presađivanja organa. A “Hej’etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) u Saudiji je 1978. izdala fetvu o dozvoli presađivanja rožnjače, a 1972. o presađivanju organa, a “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu 1980.god. je dala fetvu o dozvoli presađivanja organa. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: prof. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Neka vas Allah, džellešanuhu, nagradi zbog održavanja rodbinskih veza. Danas su mnogi muslimani zapostavili svoje bližnje, a o rodbini da i ne govorimo. Mnogo je Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa u kojima preporučuje održavanje rodbinskih veza. Enes, radijallahu anhu, kazuje: “Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘Ko želi obilnu nafaku i dug život neka održava rodbinske veze’” (El-Buhari i Muslim). Džubejr b. Mut‘im prenosi nam sljedeće Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upozorenja: “U džennet neće ući onaj ko kida rodbinske veze!” (El-Buhari i Muslim)

Pokušajte, Allah vas sačuvao, na najljepši način, urediti da prilikom posjete rođacima muškarci sjede u jednoj, a žene u drugoj prostoriji. Bude li se čovjek trudio u tome, Plemeniti će Allah dati rezultate. A nadati se da nećete biti grešni ako, zbog stjecaja nesretnih okolnosti, ipak budete sjedili zajedno, ali ne gledajući u osobu koja nije mahrem i ne vodeći s njome bespotreban razgovor. I još nešta! Svedite te posjete na minumun, ali nemojte zapostaviti rodbinu, pa da se na vas, ne dao Allah, odnosi prijetnja izrečena u hadisu.

Da ne postoji nijedan dokaz koji zabranjuje miješanje muškaraca i žena, ispravno rezonovanje nalagalo bi da muškarci i žene, pogotovu mladi, ne trebaju sjediti zajedno, jedni u druge gledajući i hihotajući se. No, kad se ljudi udalje od dini-islama, urođene vjere, onda nestane u njima ljubomore i stida, a kad toga nestane, moralan život umnogome bude poremećen, pa ljudi onda donose zaključke na osnovu svojih prohtjeva i ne obaziru se na Božiji šerijat.

Molim Svemogućeg Allaha da vam pomogne u vašoj časnoj namjeri i želji da omilite islam svojim rođacima. Allah je pokrovitelj uspjeha i samo On sve zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uzvišeni Stvoritelj naredio je čovjeku da bude dobar prema svojim roditeljima “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća. Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Lukman, 14, 15);

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23, 24)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Ponižen bio! I još jednom, ponižen bio!” “Na koga se odnose te riječi, Allahov Poslaniče?”, prisutni upitaše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ponižen bio onaj uz koga jedan roditelj ili oba starost dožive a on ne zasluži džennet čineći im dobročinstvo!” (Muslim)

Ashab po imenu Muavija es-Sulemi, radijallahu anhu, ispričao je: “Došao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio mu se: ‘Allahov Poslaniče, želim poći s tobom u borbu na Božijem putu, zarad Allahova lica i nagrade na budućem svijetu!’ ‘Teško tebi! Je li živa tvoja majka?’, upitao me Poslanik pa sam odgovorio da jest, i on mi tad kaza: ‘Vrati se kući i čini joj dobročinstvo!’” Muavija je prišao Poslaniku s druge strane te ga isto upitao, a Resulullah mu je isto odgovorio. Zatim mu je prišao i sprijeda, a Poslanik mu je tad, treći put, rekao: “Teško tebi! Ne odvajaj se od majčinih nogu, tako ćeš džennet zaslužiti!” (Ibn Madža). Ovaj se hadis ne može izostaviti jer je značajan i sadržajan.

Islamski su učenjaci razmatrali opća pravila u vezi s poslušnosti roditeljima, a ona se mogu svesti pod sljedeća tri.
Prvo pravilo: nema poslušnosti roditelju u neposlušnosti Allahu, na osnovu sljedećih hadisa: “Čovjek se ne smije nikome pokoriti u neposlušnosti Uzvišenom Allahu; pokoravanje je samo u onome šta nije grijeh” (El-Buhari i Muslim preko Alije, radijallahu anhu); “Čovjek se ne smije pokoriti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju.” (Ahmed i El-Hakim, preko Imrana b. Husajna. Ovaj su hadis vjerodostojnim okarakterizirali Es-Sujuti i El-Albani).

Drugo pravilo: Roditelji moraju imati valjan razlog ako traže od svog djeteta da ne čini ono što je dozvoljeno (mubah), odnosno kad ga potiču na činjenje onog što je pokuđeno (mekruh).

Treće pravilo: Ono šta roditelji zahtijevaju od djeteta ne smije ići na štetu djetetu. U vezi s ovim, šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, u djelu “El-Ihtijarat” zapisao je sljedeće: “Čovjek je obavezan pokoravati se svojim roditeljima u onome šta nije grijeh, pa makar oni bili i veliki grešnici. I to se zaključuje iz izjava imama Ahmeda. Ovo se odnosi na sve u čemu roditelji imaju korist, a nemaju štetu. Dijete je dužno poslušati roditelje u svemu, pa makar trpio poteškoću u kojoj nema štete po njega; ako pak trpi štetu, djetetu nije obaveza poslušati roditelje.”

Slično ovom kazao je i istaknuti učenjak Ibn Hadžer el-Hejtemi, rahimehullah. I to nije sve! Većina učenjaka kaže da se dijete roditeljima mora pokoriti čak i u pogledu sumnjivih stvari, kako navodi imam El-Karafi u djelu “El-Furuk”. Imam El-Hadimi kaže ovako: “…a kad je posrijedi pitanje mora li dijete poslušati roditelja glede sumnjivih stvari, islamski učenjaci nemaju istovjetan stav – većina učenjaka kaže da se dijete i u tom slučaju mora pokoriti roditelju, utoliko jer je susteznanje od sumnjivih stvari oblik poželjne (neobavezne) pobožnosti, a ugađanje roditeljima je bezuslovna obaveza.”

Rukovodeći se spomenutim pravilima, slobodno možemo kazati da majka svom djetetu ne bi trebala zabranjivati druženje s drugim muslimanima, niti njegovanje lijepih odnosa s komšijama, a pogotovu mu ne bi trebala zabranjivati održavanje veza s tazbinom. I nema ga pravo proklinjati.

U dobrom hadisu koji su zabilježili imam Ahmed i El-Bejheki stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad čovjek izrekne riječi prokletstva, to se prokletstvo vraća na njega ako ga onaj kome je upućeno ne zaslužuje.”

Neki učenjaci čak zabranjuju da se proklinju nevjernici poimenice govoreći: “Prokleo Allah toga i toga!” Ovaj svoj stav dokazuju Ibn Omerovim, radijallahu anhu, predanjem: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, na sabah-namazu na drugom rekatu poslije rukua, nakon što bi izgovorio: ‘Semi‘allahu limen hamideh’, molio: ‘Allahu, prokuni toga i toga čovjeka, i toga i toga čovjeka’, spominjući ih poimenice, pa je Allah, džellešanuhu, objavio: ‘Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici’. (Alu Imran, 128).”

Pa, je li dozvoljeno da majka proklinje vlastitog sina, muslimana, zato što održava veze s tazbinom i komšijama koje ona ne podnosi?! Molim Allaha, džellešanuhu, da nam ukaže Svoju milost i pouči nas propisima islama. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brate u vjeri, jedan od problema s kojim se veoma često susreću vjernici naših prostora jeste klanjanje u džamijama oko kojih ima kabura, a koji su u većini slučajeva nastali nakon izgradnje džamije.

Jedan od neosnovanih običaja koji se već dobro uvukao u život i praksu našeg naroda jeste ukopavanje mrtvih oko džamija.
Ja lično smatram, a o tome sam lično još davno pitao i velike učenjake, da čovjek koji ima mogućnost (bez velikog opterećivanja) da klanja namaz u džamiji oko koje nema kabura, onda je to bolje i preče da učini. Ali, ako se nalazi u mjestu u kojem nema osim jedna džamija, smatram, a Allah najbolje zna, da je dozvoljeno da se klanja u takvoj džamiji i da je takav namaz validan.

Razlozi odabira spomenutog mišljenja su sljedeći:

Općenitost riječi Allahovog Poslanika: “Zemlja je sva mesdžid, osim mezarluka i kupatila“. (Tirmizi, Ebu Davud i drugi, šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) S druge strane, ne postoji jasan dokaz koji ukazuje na to da je neispravan namaz onome ko klanja u džamiji oko koje ima kabura.

Da bismo zabranili određen ibadet i proglasili ga neispravnim, za to moramo posjedovati vjerodostojan i jasan dokaz. Da, postoji zabrana da se klanja prema kaburima, u hadisu koji je zabilježio imam Muslim, od Ebu Merseda, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik zabranio da se klanja prema kaburima. Allah najbolje zna, spomenuta zabrana se odnosi na direktno okretanje kaburu sa ciljem veličanja mejjita ili kabura.

Kazao je imam Es-Sanani u svom poznatom djelu Subulu-Selam, komentarišući spomenuti hadis: “Ovaj hadis sadrži zabranu klanjanja namaza prema kaburu, kao što je zabranjeno klanjati i na kaburu. Osnova je da iz spomenute zabrane proizlazi da je činjenje toga haram / zabranjeno. U hadisu nije spomenut način na koji se odnosi okretanje u namazu prema kaburu, a smatram da se to odnosi na ono što se u običaju ljudi smatra okretanjem prema kaburu.” (Subulus-Selam, str. 1/204)

Hvala Allahu, u našem narodu (generalno) nije poznato da ljudi čine ibadete oko kabura i da određene ibadete čine zbog mejjita, tako da u slučaju da neko klanja u džamiji oko koje ima kabura, po mom mišljenju, u običaju našeg naroda niko to ne smatra klanjanjem prema kaburu, niti se time cilja veličanje kabura. Svakako, zbog spomenute zabrane, treba se truditi u iskorjenjivanju spomenutog običaja ukopavanja oko džamija, kako to s vremenom ne bi preraslo u veličanje kabura i onih koji su ukopani u njima. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Pezić Elvedin
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Što se tiče štetnosti svinjskoga mesa, vi trebate pokušati prilikom razgovora o toj temi da date do znanja onima koji vas to pitaju da mi muslimani čvrsto vjerujemo da nam naš Gospodar neće zabraniti ništa osim ako je u tome za nas šteta, koju mi možemo shvatiti, a i ne moramo. Uzvišeni Allah je kazao u Kur’anu: “…koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (El-Earaf, 157. ajet).

Nakon toga, ako želite da saznate o naučnim potvrdama štetnosti svinjskoga mesa, dovoljno je da na bilo kojem net-pretraživaču ukućate pojam (štetnost svinjskog mesa) i možete o tome čitati mnogo. Jedan od lijepih i korisnih tekstova na tu temu imate kod nas na stranici na ovom linku: http://n-um.com/?q=node/2863

Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com