Ibn Abbas, radijallahu anhu, upitao je: “O Zejde b. Erkame, znaš li da je neko Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio muhrim, poklonio nojeva jaja, pa ih nije primio?” “Znam”, odgovori Zejd.

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, jaja ulovljene divlje ptice imaju isti status kao i ulovljena životinja: čovjek je obavezan dati iskup. El-Kurtubi veli: “Većina učenjaka smatra da se za pojedeno jaje svake ptice kao iskup ima dati njegova protuvrijednost.”

Drugo, Ibn Huzejma ostavio je sljedeći zapis: “Muhrimu je dopušteno konzumiranje jaja ptice koja nije ulovljena radi njega, jer kada je riječ o ulovu, meso i jaja imaju isti status.”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Nubejh b. Vehb pripovijedao je da je Omer, radijallahu anhu, htio oženiti Talhu b. Omera b. Šejbu b. Džubejra, pa je poslao po Ebbana b. Osmana, organizatora obavljanja hadžskih obreda, da prisustvuje svečanosti. Ebban mu je odgovorio: “Čuo sam Osmana b. Affana da govori kako je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Dok je u ihramima, čovjek ne stupa u bračnu vezu, ne posreduje u sklapanju bračne veze i ne zaručuje se. ·”‘

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, dok je u ihramima, čovjeku je zabranjeno stupanje u brak, sklapanje braka između muškarca i žene i zaručivanje. Kada je o tome riječ, imam Eš-Ševkani rekao je: “Ispravno je mišljenje da je muhrimu zabranjeno stupanje u bračnu vezu i sklapanje braka između muškarca i žene; to je mišljenje većine učenjaka.”

Drugo, takav je brak neispravan, i praksa je da se njih dvoje silom rastave. Dokaz za to imamo u sljedećim predanjima. Ehu Atafan b. Tarif el-Meri izjavio je: “Moj se otac oženio jednom ženom dok je bio u ihramima, a Omer b. el-Hattab nije priznao njegov brak.” A Alija, radijallahu anhu, govorio je: “Muhrimu je zabranjena ženidba, a ako se oženi, njegov brak nije punovažan.” Isti je stav prenesen od Ibn Omera i Zejda b. Sabita, radijallahu anhum. Tu je i predanje Seida b. el-Musejjiba u kojem stoji da su Medinjani tako postupali.

Treće, doduše, neki učenjaci tvrde da muhrimu nije zabranjeno stupanje u bračnu vezu. Kao dokaz uzeli su Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio se Mejmunom dok je bio muhrim.” Međutim, učenjaci su na ovo predanje odgovorili na više načina. Jedni su rekli da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, pogriješio s tim u vezi. Neki učenjaci kažu da je riječ o Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, posebnosti. A neki, opet, vele da je to privatni događaj koji se može shvatiti na nekoliko načina. Po meni, prioritetnije je ono mišljenje koje kaže da je muhrimu zabranjeno stupanje u bračnu vezu. Za ovo sam se mišljenje opredijelio iz sljedećih razloga: prvo, predanje je preneseno lično od Mejmune, radijallahu anha, i to preko Jezida b. el-Esamma, koji je izjavio: “Mejmuna b. el-Haris, moja i Ibn Abbasova tetka, kazala mi je sljedeće: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio se mnome kada nije bio u ihramima”‘ drugo, Ibn Abdulberr zapisao je: ” … navedena se predanja suprostavljaju Ibn Abbasovom, radijallahu anhu, predanju (njegova se predanja pretežno ne podudaraju sa predanjima navedenih prenosilaca), i čovjek teži predanju većine, jer je vjerovatnije i lakše da jedan čovjek prije pogriješi. Ako je tako, onda se nijedno od tih predanja ne može uzeti kao dokaz, već se mora potražiti neki drugi dokaz koji govori o tom pitanju. A kada je riječ o ovom pitanju, tu je Osmanova, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio muhrimu stupanje u bračnu vezu” treće, brojni su učenjaci koji jednoglasno kažu da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, ovdje napravio previd; između ostalih, izdvajamo sljedeće: Seid b. el-Musejjib51 , imam ehli-sunneta Ahmed b. Hanbel, Ibn Kajjim el-Dževzijjas3, Ibn Abdulhadi, koji je zapisao: “Ovo se smatra jednom od greški koje se nalaze u dva Sahiha; Mejmuna je izvijestila da se to nije desilo kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u ihramima, a ona najbolje zna kada je i kako to bilo” i, četvrto, četverica pravednih halifa i većina ashaba postupali su u skladu Osmanovim, radijallahu anhu, predanjem, što nas upućuje da je ono ispravno. U vezi s ovim pitanjem, Ibn Abdulberr zapisao je: “Obaveza je prihvatiti Osmanova, radijallahu anhu, predanje s kojim se nijedno ne može uporediti, jer je nemoguće da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto zabrani, pa to učini. Tu je i činjenica da su pravedeni vladari: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum, postupali prema Osmanovom predanju; to je bilo mišljenje i Ibn Omera, radijallahu anhu, i većine Medinjana.” Šejh El-Albani veli: “Jednoobrazno postupanje prema hadisu većine ashaba ukazuje nam da su četverica pravednih vladara Osmanov, radijallahu anhu, hadis prihvatali i prema njemu radili. To isključuje mogućnost da je hadis pogrešno prenesen, odnosno zapisan. U isto vrijeme to ukazuje da je posrijedi greška u Ibn Abbasovom, radijallahu anhu, predanju, a to je stav imama Et-Tahavija, zabilježen u djelu En-Nasihu vel-mensuh. Doduše, o tom pitanju on je imao dva oprečna stava, a drugi je stav zabilježen u djelu Šerhul-meani. Ko o ovome želi saznati više informacija neka konsultira djelo Nasbur-raja, 3/ 1 74.”

Četvrto, čak i kada bismo pretpostaviti da u Ibn Abbasovom, radijallahu anhu, predanju nema greške, opet bismo morali postupati prema Osmanovom, radijallahu anhu, predanju. Ovo je zato jer, po En-Neveviju i Eš-Ševkaniju, principi usuli-fikha tako nalažu. Ovaj je princip dobro objasnio Ibn Kajjim, kada je rekao: ” … i kada bismo pretpostaviti da se ovdje radi o oprečnosti između Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi i djela, morali bismo preferirati riječi jer se djelo podudara s principom el-beraetul-aslijaj , prvotnom nedužnosti, a riječi taj princip mijenjaju, tj. isključuju ga, i ovo u potpunosti odgovara principima koji se odnose na propise. Međutim, kada bismo preferirali djelo, to bi iziskivalo isključivanje onoga što riječi iziskuju, a riječi isključuju princip prvotne nedužnosti, i tada bi do izmjene propisa došlo dva puta, a to nije u skladu s principom koji se odnosi na propise, a Svevišnji Allah, opet, najbolje, zna.”

Peto, imam Malik rekao je sljedeće: “Ako želi, muhrim može vratiti ženu koja je u pričeku.” Kada je riječ o tom pitanju, imam El-Begavi rekao je sljedeće: “Kada je riječ o vraćanju žene koja je u pričeku, to su jednoglasno dopustili svi učenjaci.”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ibn Omer, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Neki je čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allahov Poslaniče, šta muhrim može obući?’ Na to mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘Ne može obući košulju ni zamotati turban, ni obući hlače, ni burnus, ni obuti mestve, osim onaj ko nema nanule, on će obuti mestve, ali će ih podrezati ispod članaka; a ne oblačite odjeću namirisanu šafranom ili versom. “‘ Ovaj isti ashab prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Dok je u ihramima, žena ne oblači nikab, niti stavlja rukavice. ”

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, muhrimu je zabranjeno obući spomenutu odjeću.

Drugo, to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo oblačenje burnusa nakon što je spomenuo zamotavanje turbana ukazuje da je muhrimu zabranjeno pokriti glavu, bez obzira običavao nositi kapu ili je rijetko kada nosio.

Treće, kada je riječ o ženi muhrimu, njoj je zabranjeno pokrivanje lica, ali isto tako, zabranjeno joj je otkrivanje glave. Ako zbog vrućine, odnosno hladnoće, odnosno prisutnosti stranih muškaraca bude morala pokriti lice, pokrit će ga odjećom, na osnovu Aišinog, radijallahu anha, predanja: “Dok smo bile u ihramima s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jahači su prolazili pored nas. Kada bi nam se približili, spustile bismo veo na lice, a kada bi prošli, otkrile bismo lica.” Ovdje se radi o spuštanju vela na lice bez njegovog zatezanja s druge strane. Zato je Aiša, radijallahu anha, govorila: “Dok je u ihramima, neka žena ne umotava lice i neka ne stavlja preko njega veo.”

Četvrto, kada je riječ o stavljanju rukavica – za žene, o tom pitanju postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Oni koji kažu da u tome nema problema tvrde da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije spomenuo stavljanje rukavica, već da su to Ibn Omerove, radijallahu anhu, riječi, i to je prioritetnije, to je stav i Ibn Hadžera.29 Peto, žena u ihramima može obući odjeću koju želi, naravno osim one odjeće koja je zabranjena na osnovu hadisa.

Šesto, ako nema nanule, muhrim će obuti mestve, ali ih mora podrezati ispod članaka, na osnovu Džabirovog, radijallahu anhu, predanja u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nema nanule neka obuje mestve; ko nema donju haljinu neka obuće hlaće ”, i na osnovu Ibn Omerovog, radijallahu anhu, hadisa: ” .. osim ako nema nanule, tada može obuti mestve, ali neka ih podreže ispod članaka. ”

Sedmo, ko nema donji dio ihrama može obući hlače, na osnovu navedenog Džabirovog, radijallahu anhu, hadisa. Kada je o tome riječ, neki učenjaci, analogno podrezivanju mestvi, rekli su da će rasporiti hlače. Međutim, ova je analogija pogrešna jer se suprotstavlja hadisu.

Osmo, muhrimu je dopušteno skloniti se u hlad šatora, suncobrana, auta i sl., na osnovu autentičnog hadisa u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da mu se na Arefatu razapne šator, pa je u njemu boravio. Ummul-Husajn, radijallahu anha, govorila je: “Obavila sam Oprosni hadž s Resulullahom, sallallahu
alejhi ve sellem, i vidjela Usamu i Bilala, radijallahu anhum: jedan od njih drži za ular Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, deve, a drugi ga svojom odjećom zaklanja od sunca; tako su ostali sve dok nije bacio kamenčiće na velikom džemretu.”Pretjerivanje je i sasvim neutemeljeno ono što rade šiije rafidije, koji odrežu krovove autobusa koje koriste kao prijevozna sredstva. Govoreći o tome, imam El-Begavi zapisao je sljedeće: “Većina učenjaka kaže da nema problema u tome da muhrim potraži hlad … ” “Također nema problema u tome da muhrim zakloni svoje lice rukom ili mahramicom”, ističe ovaj islamski učenjak.
Deveto, šejh El-Albani rekao je: “Muhrim, po potrebi, može staviti pojas ili kajiš oko struka, može staviti prsten, sat i naočale, jer ne postoji hadis na osnovu kojeg se to zabranjuje. Štaviše, postoje predanja u kojima stoji da neke od tih stvari muhrim slobodno može staviti na tijelo. Aiša, radijallahu anha, upitana je može li muhrim staviti kajiš, pa je odgovorila: ‘Zašto ne bi mogao! Tako će čuvati novac.’ A
Ata je govorio: ‘Muhrim slobodno može staviti prsten i opasati se  kajišem.’ A ovu je njegovu izjavu zabilježio El-Buhari kao muallekpredanje. Očito je da stavljanje sata i naočala ima status stavljanja prstena i pojasa, usto, za spomenute stvari ne postoji šerijatska zabrana, a: ‘Gospodar tvoj ne zaboravlja’ (Merjem, 64).”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ehu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i u Sudnji dan nije dopušteno putovanje u trajanju od tri dana i više osim s ocem, ili sinom, ili mužem, ili bratom, ili nekim drugim mahremom. ”

Abdullah b . Amr b. el-As, radijallahu anhu, kazivao je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka žena ne poduzima putovanje u trajanju od dva dana osim s mužem, odnosno s mahremom. ‘                                                                         Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Muslimanki je zabranjeno poduzeti putovanje u trajanju jedne noći osim s mahremom . .. Ovaj isti ashab prenio je sljedeći hadis: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dopušteno krenuti na putovanje u trajanju od jednog dana i jedne noći ako u njenoj pratnji nije mahrem. ” On je također prenio i ove Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Neka žena ne kreće na put od dvanaest milja bez mahrema. ”

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, ženi koja vjeruje u Allaha, dželle šanuhu, i u Kijametski dan zabranjeno je putovanje bez muža, odnosno bez mahrema: oca, brata, sina, ili nekog drugog trajnog mahrema. Otuda su neki učenjaci, poput Ibn Huzejme i Ibn Hibbana (koji je u svojoj hadiskoj zbirci Es-Sahih, na osnovu Ebu Hurejrinog, radijallahu anhu, predanja naslovio poglavlje: Ženi je zabranjeno poduzimanje dugog ili kratkog putovanja bez mahrema) smatrali da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjući broj dana, odnosno noći, nije imao za cilj ograničiti putovanje na taj broj dana, odnosno noći. Rekao sam: njihovom mišljenju u prilog ide Ibn Abbasova, radijallahu anhu, izjava: “Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘Neka se čovjek ne osamljuje sa ženom bez prisustva njenog mahrema, i neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema. ‘ Neki čovjek ustade i reče: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga otišla na hadž dok sam bio u toj i toj bici!’ ‘Onda idi i obavi hadž sa svojom suprugom!’, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” Na osnovu ovog Ibn Abbasovog (2731) i Ebu Hurejrinog predanja (2732) , Ibn Hibban naslovio je poglavlje: Ženi je zabranjeno poduzimanje dugog ili kratkog putovanja bez mahrema. Kada je riječ o tom pitanju, Ibn Hadžer je ostavio sljedeći zapis: “Većina je učenjaka ovdje kazala da je ženi zabranjeno poduzimanje putovanja općenito ako nema mahrema, jer hadisi nisu istovjetno odredili trajanje putovanja. Imam En-Nevevi rekao je: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, određujući trajanje puta danima i noćima, nije mislio na ograničavanje puta, već je značenje: ženi je zabranjeno poduzimanje svega što se smatra putovanjem osim u pratnji mahrema. Ovdje je ograničavanje izrečeno na osnovu odgovora koji je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, davao onome ko ga je pitao s tim u vezi, i taj se broj dana ne uzima kao mjerodavan kada je riječ o putovanju žene bez mahrema.'”

Drugo, imam El-Begavi veli: ” .. .iz ovoga se hadisa razumije da žena nije obavezna poći na hadž ako nema mahrema koji će je pratiti. Ovo je stav sljedećih autoriteta: En-Nehaija, Hasana el-Basrija, Sufjana es-Sevrija, Ahmeda, Ishaka b. Rahavejha i hanefijskih pravnika. Međutim, neki učenjaci tvrde da mora poći na hadž u društvu skupine žena. To je mišljenje imama Šafija i Malika. Prvo je mišljenje prioritetnije, na osnovu vanjskog značenja hadisa.”

Treće, ovaj je isti imam napisao: ” … a kada je riječ o nevjernici koja prihvati islam a nalazi se u zemlji koja ratuje protiv muslimana, odnosno kada je riječ o muslimanki koja se oslobodila od zarobljeništva nevjernika, ove dvije kategorije žena moraju napustiti nevjerničku zemlju, makar putovale same, bez mahrema, ako se ne plaše samoće i opasnosti.” Nadovezujući se na ovu El-Begavijevu izjavu, Ibn Hadžer kaže: “Neki su učenjaci dodali i treću kategoriju, a tu spada žena koja zaostane iza društva te je nađe povjerljiv čovjek, tada joj je dopušteno da je on prati, dok ne sustignu njeno društvo.” Rekao sam: putovanje je u ovim slučajevima prijeka potreba, a kada je posrijedi prijeka potreba, čovjek nema grijeha, ali: ” Neophodna potreba mora se precizno procijeniti”, stoji u fikhskom pravilu. Četvrto, oni učenjaci koji ženi dopuštaju putovanje bez muža, odnosno bez mahrema, kao dokaz uzeli su analogiju. To moramo objasniti, jer obični se svijet zbog toga mnogo zbunjuje. Naime, neki učenjaci dopuštaju ženi obavljanje obaveznog hadža u povjerljivom društvu, odnosno s pouzdanim ženama, analogno nevjernici koja prihvati islam i napusti zemlju nevjerstva, putujući u zemlju islama, odnosno analogno ženi koja je u sličnoj situaciji.
Na ovo su učenjaci odgovorili rekavši da se ovdje radi o putovanju iz prijeke potrebe, a putovanje koje nije iz prijeke potrebe ne može se dopustiti, analogno onom putovanju koje se poduzme iz prijeke potrebe: žena koja prihvati islam i putuje sama, sprečava sigurnu štetu čineći nešto u čemu je šteta moguća ali nije sigurna, a takav slučaj nije s ženom koja želi poći na hadž bez mahrema.
Neki su kao dokaz uzeli predanje u kojem stoji da je Omer, radijallahu anhu, pred kraj života dopustio Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, suprugama da pođu na hadž u pratnji Osmana b. Affana i Abdurrahmana.
A na ovo se može odgovoriti iz dva aspekta: prvo, ovo je samo  Omerov, radijallahu anhu, postupak, i ne smije se pretpostaviti Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima; i, drugo, to je dopustio jer su Poslanikove, sallahu alejhi ve sellem, supruge, majke pravovjernih, zabranjene vjernicima.
A neki učenjaci kao dokaz uzeli su hadis Adija b. Harima, radijallahu anhu, u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako duže poživiš, sigurno ćeš vidjeti ženu da putuje u nosiljci iz Hire do Meke, ne bojeći se nikog osim Allaha. ”  Međutim, učenjaci su rekli da hadis ukazuje da će se takvo nešto desiti, ali ne ukazuje na to da je dopušteno ženi da sama putuje. A oni koji dopuštaju njeno putovanje odbili su ovo tumačenje, rekavši da je hadis izrečen u smislu pohvale i uzdizanja dini-islama, a iz toga se može shvatiti da je ta ista stvar dopuštena.
Eš-Ševkani je preferirao stav ovih posljednjih, kada je rekao: “Preče je ovaj hadis protumačiti onako kako su ga protumačili oni što dopuštaju ženi putovanje, jer se na taj način postiže saglasnost između ovog i drugih hadisa koji govore o tome.”
Peto, Ibn Hadžer rekao je: “Po učenjacima, mahrem je onaj čovjek kome je zauvijek zabranjeno stupiti u brak s određenom ženom, ili kome je to zabranjeno zbog određenog uzroka. Iz neprestane zabrane izuzima se svastika i ženina amidžinica, a zbog određenog uzroka izuzima se majka i kćerka one žene s kojom je čovjek imao spolni odnos u braku čija je ispravnost sumnjiva.

Definicija se, također, ne proteže na ženu koja je na sebe prizvala Allahovu srdžbu, da je stigne ako je počinila nemoral. Imam Ahmed smatrao je da otac nevjernik ne može biti mahrem kćerki muslimanki, jer niko ne može biti siguran da je neće pokušati odvratiti od islama kada se s njome osami.”

Prihvatajući Ahmedovo mišljenje koje je prenio Ibn Hadžer, imam Eš-Ševkani dodao je: “To iziskuje da i ostali rođaci nevjernici imaju status oca, tim prije što uzrok postoji, a to je mogućnost da je odvrate od islama.”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Ehu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Allah je rekao: “Čovjeku dam zravlje i imetak ali prođe i pet godina a ne posjeti Me kao muhrim. “‘

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, obveznik je dužan obaviti hadž jednom u životu.

Drugo, kome Svevišnji Allah da imetak i zdravlje, odnosno kome odlazak na hadž bude olakšan, njemu je poželjno hadž obaviti svakih pet godina. Ako tako ne učini, uskraćen je dobra, Svemogućem se Allahu utječemo od uskraćenosti dobra, nesreće i toga da nas ostavi na cjedilu!

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf