Alejkumusselam.
Danijel, alejhisselam, je vjerovjesnik od vjerovjesnika Benu Israila (Israelćana) čije vrijeme vjerovjesništva se pouzdano ne zna osim što se zna da je bio u vrijeme poslije Davuda, alejhisselam, a prije Zekerijjaha i Jahja, alejhimasselam. Takođe, živio je u vrijeme kada je Buhtenesar (vladar Babilona) došao u Bejtul makdis (Jerusalem) i porušio ga. Tom prilikom je ubijeno i porobljeno mnogo Benu Israelćana i spaljen je Tevrat. Neki prenose da je mlađi Danijel zarobljen. Dok drugi kažu da su ga našli mrtvog prilikom ulaska Buhtenesera u Bejtul makdis. Vjerovatno su kod Benu Israila bila dva Danijela, stariji i mlađi, a Allah zna najbolje.

Bilježi Ibn Ebi Dunja sa senedom do Abdullaha ibn Ebi Huzejla da je Buhtenesar nakon što je stavio Danijela, alejhisselam, u jamu pustio na njega dva lava, a oni mu nisu ništa uradili. Pa je u nastavku ove predaje došlo da je Danijel, alejhiselam, boraveći u jami ogladnio i ožednio, a on je bio u Iraku u zarobljeništvu, pa je Uzvišeni Allah objavio Eremiji, vjerovjesniku od vjerovjesnika Benu Israila, koji se nalazio u Šamu (Palestini) da pripremi hranu i piće za Danijela, alejhisselam. Pa nakon što je to učinio Allah mu je poslao nekoga ko ga je odnio do Danijela, alejhisselam, sa onim što je pripremio. Kada ga je vidio Danijel, alejhisselam, i on mu ispričao šta se desilo zahvalio se Uzvišenom Allahu sa dugom dovom, veličajući Allaha, dželle še’nuhu, i ispoljavajući Njegov tevhid.

Poznata je predaja da su ashabi u vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, prilikom osvajanja i oslobađanja grada Tustera naišli na njegov kabur pa im je Omer, radijallahu anhu, naredio da premjeste njegov kabur i sakriju ga, bojeći se da ljudi ne uzmu njegov kabur za mjesto gdje će načiniti bogomolju i činiti širk Allahu, subhanehu ve te’ala. Drugi prenose da kabur koji su našli ashabi da je bio kabur od nekog dobrog čovjeka (evlije) a prva verzija je poznatija.
Bilježi Ibn Ebi Dunja sa dobrim senedom, kao što kaže Hafiz Ibn Kesir, od Ebu Zinada da je rekao: “Vidio sam na ruci Ebu Burde, sina Ebu Musa El-Eš’arija, radijallahu anhu, prsten na kojem je bila uklesana slika dva lava sa čovjekom kako ga ližu.Kaže Ebu Burde da je ovaj prsten od tog umrlog čovjeka za kojeg stanovnici tog mjesta tvrde da je bio Danijel, alejhisselam. Prsten je uzeo Ebu Musa onog dana kada su ukopali Danijela, alejhisselam. Kaže Ebu Burde da je Ebu Musa pitao učenjake tog mjesta o tome što je uklesano na tom prstenu, pa su ga oni obavijestili da su kralju u čijoj je vlasti bio Danijel, alejhisselam, došli proroci i učenjaci i rekli mu da će se roditi dijete koje će oduzeti njegovu vlast i upropastiti je. Pa se kralj zakleo Allahom da tu noć neće biti ni jedno novorođenče a da ga on neće ubiti, osim što su uzeli Danijela i stavili ga u jamu od lava. Pa su tu noć lav i njegova ženka lizali Danijela i nisu mu naudili. Poslije je došla njegova majka i zatekla ga kako ga lavovi ližu, te ga je tako Allah spasio i dostigao je to što je dostigao. Dodao je Ebu Musa: Spominju učenjaci tog mjesta da je Danijel isklesao svoju sliku i sliku dva lava kako ga ližu na tom prstenu kako se ne bi zaboravila Allahova ni’amet prema njemu”.

Sve ovo spomenuto je rezime onoga što je spomenio Ibn Kesir u svojoj istorijskoj knjizi “El-Bidaje ven-nihaje”.

Poznato je da sve ono što se prenosi o Danijelu, alejisselam, da su to israilijati i da ništa nije o tome prenešeno u vjerodostojnim predajama od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, iako je to tako nema nikakve smetnje da se ovo prenosi jer se to niučemu ne suprostavlja onom što je došlo u našem Šerijatu, a potpada pod opće značenje riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Prenosite od Benu Israila, nema u tome smetnje”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana je znak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:

1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.

2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).

3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.

4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.

5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.

6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.

7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.

Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.

Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.

Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta. Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća. A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima. Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur’an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369). Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.

Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća. Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.

Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta:

Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).

Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).

Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.

Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.

Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).

Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.

Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.

Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu’man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi koji su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.

Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.

Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan. Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.

Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.

Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može sereći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.

Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka. Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.

Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).

Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.

Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma’ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.

Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.

Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem. Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker. Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.

Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih. A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Prije odgovora na ovo pitanje treba pojasniti šta je šefa’at i od koga se on traži.

Šerijatsko značenje šefa’ata je zauzimanje ili posredovanje kod Allaha, dželle še’nuhu, za nekog od Njegovih robova. Vlasnik šefa’ata je Allah, tebareke ve te’ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reci: ” Allahu pripada sav šefa’at, vlast na nebesima i na Zemlji Njegova je, a poslije – Njemu ćete se vratiti” (Zumer, 44). Allah, subhanehu ve te’ala, je posebno odlikovao svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, time što mu je dao šefa’at koji je nazvan šefa’atu kubra, tj. šefa’at sa kojim će se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zauzimati za cio svoj Ummet na Sudnjem danu. Naravno, nakon ovoga se postavlja pitanje da li se taj šefa’at traži od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od Allaha, tebareke ve te’ala.
Ispravno je da se ovaj šefa’at kao i drugi traže samo od Uzvišenog Allaha, tebareke ve te’ala. Iako je veliki šefa’ata dat kao poklon Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, taj šefa’at, kao i drugi šefa’ati, neće koristiti kod Allaha osim uz ispunjenje dva šarta koje Allah uslovljava da se ispune kod samog šefa’adžije i kod onog kome se čini šefa’at.
Prvi šart je da Allah da dozvolu šefa’adžiji da čini šefa’at. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!” (El-Bekara, 255). A ta dozvola će biti tek na Sudnjem danu.
Drugi šart je da je Allah zadovoljan sa osobom kojoj se čini šefa’at. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28). Znači, dozvola činjenja šefa’ata dolazi tek nakon što Allah bude zadovoljan sa onim kome se čini šefa’at, a Uzvišeni Allah nije zadovoljan osim sa muvehhidima, tj. onima koji su ostvarili tevhid u svom životu i umrli na tome.
Pa kada se ovo zna, je li razumno da se traži šefa’at od Vlasnika tog šefa’ata, njegovog Stvoritelja, Onoga koji njime raspolaže i Koji je stavio gore spomenute šartove, tj. od Allaha, subhanehu ve te’ala? Ili da se traži od onoga kome je taj šefa’at dat kao poklon od strane Allaha, tj. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Naravno, odgovor je jasan osim onima koje je šejtan zaveo pa su zaboravili tevhid (izdvajanje Allaha, dželle še’nuhu, u činjenju ibadeta) pa je postao stran među njima. Nije potrebno da bi neko razumio da se šefa’at traži samo od Uzvišenog Allaha da bude posebno inteligentan, oštrouman i pametan, stvar je isuviše jasna da bi je trebalo pojašnjavati. Ali da bi se lakše razumio šefa’at se može uporediti sa rizkom (opskrbom). Allah je jedini koji oskrbljuje svoja stvorenja i samo se rizk od Njega traži, pa ako bi neko tražio rizk od nekoga mimo Allaha učinio bi širk. Tako isto, Allah je jedini koji daje šefa’at i ne traži se ni od koga osim od Njega, pa ako bi se tražio šefa’at od nekoga mimo Allaha to predstavlja širk.
Prema tome, onaj ko traži šefa’at od nekoga mimo Allaha, subhanehu ve te’ala, on je učinio širk zbog toga jer je uputio dovu onome ko ga ne čuje poput mrtvih i traži šefa’at od onoga ko ga nije u mogućnosti dati i što je svojstveno samo Allahu, subhanehu ve te’ala.
Takođe, treba znati da onaj ko traži šefa’at od nekoga drugoga mimo Allaha, subhanehu, da mu Allah zabrani šefa’at. Kaže Uzvišeni: “Reci: “Zovite one koje, pored Allaha, bogovima smatrate. Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njima nemaju nikakva saučesništva i On nema od njih nikakve pomoći.” Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti” (Sebe’, 22-23). Kaže Ibnul-Kajjim, rahimehullah, prilikom tumačenja ovog ajeta: “Allah, dželle še’nuhu, je prekinio sve veze za koje se hvataju mušrici. Mušrik uzima sebi nekoga za božanstvo zbog koristi koju dobija od njega, a korist se ne može dobiti osim od nekog ko ima neku od ove četiri stvari: (prvo) ili da je vlasnik onoga što onaj ko mu robuje hoće od njega, (drugo) a ako nije vlasnik onda da bude saučesnik u vlasti, (treće) a ako nije ni saučesnik onda da bude njegov pomoćnik, (četvrto) a ako nije ni pomoćnik da se može makar zauzimati kod njega. Uzvišeni Allah je zanegirao sve četiri ova stepena i to po redoslijedu, od višeg prema nižem. Pa je zanegirao vlast riječima ” Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji”, zanegirao je saučesništvo riječima “oni u njima nemaju nikakva saučesništva”, i zanegirao je pomoć riječima “On nema od njih nikakve pomoći”, i zanegirao je zauzimanje koje traži mušrik riječima “Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti” a istovremeno je potvrđen šefa’at u kojem mušrik nema udjela a to je šefa’at sa Njegovom dozvolom”.
Prema tome, musliman koji traži šefa’at od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: Šefa’a ja resullallah ili sličnim riječima, ili onaj koji kaže: šefa’a ja šejh (misleći na nekog evliju ili sufijskog šejha), tim riječima je učinio veliki širk koji ga izvodi iz Islama.
Ispravno je da onaj ko hoće da zasluži šefa’at Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to traži na jedan od dva načina:
Prvi način: da uči dovu nakon ezana sa kojom će zaslužiti šefa’at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBE HAZIHID-DA’VETTI TAMETI VES-SALATIL-KAIMETI, ATI MUHAMMEDEN EL-VESILETE VEL-FADILETE VAB’ASHU MEKAMEN MAHMUDEN ELLEZI VE’ATEHU, biće mu dozvoljen moj šefa’at na Sudnjem danu”.
Drugi način: da dovi Uzvišenom Allahu tražeći od Njega da učini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim šefa’adžijom na Sudnjem danu. A da bi ga Allah učinio njegovim šefa’adžijom on mora umrijeti na tevhidu. To je ono što je došlo u ajetu: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28).
Ostaje pitanje ima li opravdanje onaj ko izgovori ove riječi iz džehla i neznanja u tome da se ne smatra mušrikom, tj. da sa tim riječima koje predstavljaju veliki širk nije učinio širk koji ga izvodi iz Islama zato što je džahil. Odgovor na ovo pitanje se vraća na samo razilaženje učenjaka Ehli Sunneta oko primanja i prihvatanja uzura (opravdanja) džehla u stvarima tevhida. Skupina učenjaka smatra da nema opravdanja za džehl onog ko učini veliki širk u pitanjima tevhida, te po njima oni koji izgovore “Šefa’a ja resullallah” i slično su mušrici i izašli su iz Islama, svejedno znali ili ne znali. Dok druga skupina smatra da džehl može biti opravdanje čak i u pitanjima tevhida, te po njima oni koji izgovore “Šefa’a ja resullallah” i slično nisu svi automatski postali mušrici, nego to zavisi od njihovog stanja. Neznalica i džahil od njih može imati opravdanje u svom džehlu.
A što se tiče klanjanja za osobom koja prije namaza kaže “Šefa’a ja resullallah” i slično, namaz za tom osobom nije dozvoljen i ako se klanja taj namaz je batil i treba ga ponoviti, osim namaza koji su klanjani prije nego se znalo za taj propis.
Na ovaj propis klanjanja ne utiče mogućnost da je ta osoba koja traži šefa’at od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džahil i neznalica, te da možda sa tim riječima nije izašla iz Islama zbog džehla (kod učenjaka kojima džehl može biti opravdanje i u tevhidu) jer je to bitno kada se spušta propis tekfira na tu osobu zbog riječi širka koje je izgovorio, a što je posao kadije. Što znači, mi ne moramo na njega spustiti propis tekfira pa da ne klanjamo za njim, jer spuštanje tekfira zahtijeva da se ispune šartovi i otklone prepreke, a od tih prepreka je i džehl (kod nekih učenjaka). Ali to djelo koje radi je djelo širka što sprečava dozvolu klanjanja za njim, bez obzira što on lično možda ima opravdanje u džehlu kod Allaha, dželle še’nuhu, i što zvanično nije proglašen kjafirom. Takođe, treba znati da takve osobe, nakon što im se pojasni ovaj propis širka u traženju šefa’ta od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oni i dalje ustraju u tome, onda nema sumnje u to da time čine djelo širka i da su izašli iz Islama. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Odaziva se na iftar onome ko prvi pozove i da mu se obećanje. Tvoj komšija je bio obavezan otići onom kome je obećao prije pet dana prije iftara, jer obećanje je dug, tj. obaveza da se izvrši. Neizvršavanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Tri su znaka munafika: kada govori laže, kada obeća ne izvrši i kada mu se povjeri pronevjeri”. A pravo komšije se ogleda u lijepom ophođenju, neezijećenju, pomaganju, činjenju usluga i slično. A to komšijsko pravo ne ne smije da ide na račun neizvršavanja obećanja a što je osobina munafika.

Sa druge strane, onaj ko nekog pozove na iftar i dotični mu obeća da će doći, on se priprema za taj dan, možda pozove neke druge goste i prijatelje, utroši novac ili njegova porodica uloži truda u spremanju hrane i kuće, i tome slično. Nema sumnje da neodazvati se na već obećani iftar ili ga otkazati nakon pristanka da takav postupak izaziva ljutnju, podozrenje i sumnju kod onoga ko je pozvao na iftar.

Prema tome, tvoj prvi komšija/brat je bio obavezan da se odazove pozivu na iftar od prijatelja koji ga je prvi zvao, bez obzira koliko je on udaljen, jer mu je obećao da će se odazvati pozivu (što se razumije iz pitanja). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com