Alejkumusselam.
Odgovor na tvoje pitanje zahtijeva da se ukratko pojasni uopćeno pitanje traženja presude na tagutskom sudu.
Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da presudu u međusobnim sporovima nije dozvoljeno tražiti osim od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. šerijatskog zakona, i da je traženje presude od taguta (svega mimo Allahova Šerijata) djelo širka, kufra i nifaka. Na to upućuju mnogi ajeti u kojima Uzvišeni negira iman onima koji traže presudu kod nekoga mimo Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore”. (En-Nisa 65) Takođe u drugom ajetu kaže u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću”. (En-Nisa 60-61)
Najveća obaveza svakog muslimana je da traži presudu u svim sporovima u Allahovom Šerijatu koji u sebi sadrži svo dobro dunjaluka i Ahireta, jer pravo presuđivanja ima samo Allah, zato nije dozvoljeno tražiti presudu osim od Njega. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Sud pripada jedino Allahu”. (El-En’am 57, Jusuf 40 i 67) I kaže u prijevodu značenja: “I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El-Maide 49-50)
Gore spomenuto je opći propis traženja presude od taguta, tj. onih koji ne sude po Šerijatu.
A u detaljnom pristupu ovoj temi, traženje presude od nešerijatskih sudova se dijeli na tri stanja:
Prvo stanje: da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskoj sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega, a u oba slučaja smatra da je tagutski sud bolji i praveniji od šerijatskog ili da su isti, ili da više ogovara ovom vremenu, ili da smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog a poznati su im ajeti koji govore o zabrani. Ovo je djelo velikog širka, kufra i nifaka sa kojim se izlazi iz vjere i čime njegov vlasnik postaje murted.
Dokaz da ovo djelo izvodi muslimna iz vjere su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega”. (tj. tagutski sud) (En-Nisa 60) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on traži presudu od tagutskog suda i vjeruje u tagutski sud, smatra ga boljim i pravednijim od šerijatskog ili istim kao šerijatski zbog čega mu Uzvišeni Allah negira iman.
Na primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu kako bi dobila koliko i njen brat smatrajuci da je tagutski sud bolji i pravedniji od šerijatskog. Ovim djelom ona postaje otpadnik od Islama.
Drugo stanje: isti slučaj kao u prethodnom, da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskoj sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega u onome na što šerijatski nema pravo, s tim da ta osoba ne smatra da je tagutski sud bolji i praveniji od šerijatskog niti da su isti, niti da više ogovara ovom vremenu, niti smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog, nego je ubjeđena da su to izmišljeni ljuski zakoni. Ali to djelo je učinila slijedeći strasti, ili iz pohlepe za imetkom, ili iz zlobe i zavisti prema osobi sa kojom je u sporu i slično. Ovo djelo je mali širk, kufr i nifak, a samo to djelo ga ne izvodi iz vjere niti njegov vlasnik postaje murted, s tim da to djelo predstavlja jedan od najvećih grijeha zbog kojeg treba učiniti tevbu. A ako ta osoba ustrajava na traženju presuda od tagutskog suda bojazan je da to upućuje na veliki nifak u njegovom srcu i da će ga postepeno izvesti iz vjere.
Dokaz da ovo djelo ne izvodi svoga počinioca iz vjere su takođe riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega”. (tj. tagutski sud) (En-Nisa 60) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on ne vjeruje u tagutski sud i smatra ga izmišljenom ljudskom tvorevinom, ne smatra da je boljim i pravednijim od šerijatskog niti istim kao šerijatski zbog toga se na njeg ne odnosi negiranje imana u osnovi. Ali zbog traženja presude od tagutskog suda učinio je veliki grijeh.
Navešću isti primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu tražeći da dobije koliko i njen brat, ali ne smatra da je presuda od tagutskog suda bolja i pravednija od šerijatskog, ubijeđena je da je to izmišljeni ljudski zakon i zna da je griješna zbog tog djela, ali su je strast, zavist ili pohlepa naveli da počini to djelo. Tako samim ovim djelom ona ne postaje otpadnik od Islama iako je veliki griješnik.
Treće stanje: da osoba ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti zulum koji joj je učinjen preko šerijatskog suda zato što isti ne postoji ili postoji ali nema uticaja jer nije priznat od vlasti, a to isto može postići preko tagutskog suda, kao što je slučaj u Evropi, Americi ili arapskim zemljama koje ne sude po Šerijatu. U ovom slučaju dozvoljeno je, nakon što se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tražiti presudu od tagutskog suda kao nužnim sredstvom za ostvarenje prava ili jedinim načinom da se otkloni zulum.
Dozvola traženja presude od tagutskog suda u ovom slučaju je uslovljena ispunjenjem sljedećih šartova:
– da se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tj. da tačno zna koliko ima pravo ili koliki mu je zulum učenjen,
– da ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti naneseni zulum osim preko tagutskog suda,
– da ne uzme nešto našto šerijatski nema pravo, poput toga da mu tagutski sud dodojeli više imetka nego što mu pripada, ili odredi zulumčaru kaznu koja je veća od one koju zaslužuje šerijatski, u tom slučaju nije mu dozvoljeno uzeti taj višak imetka niti da prizna tu kaznu.
Ovo djelo u suštini i ne potpada pod ono što se zove traženje presude od tagutskog suda iako se formalno to čini. Jer ova osoba je zatražila šerijatsku presudu i radi po njoj, tj. traži ono na što šerijatski ima pravo, s tim da nema drugog načina da to ostvari u praksi osim preko tagutskog suda.
Da je ovo dozvoljeno na to upućuju Kur’an, Sunnet i zdrav razum.
Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja navodeći riječi Jusufa, alejhisselam, upućene njegovom drugu u zatvoru: “A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!’” (Jusuf 42) Kaže Taberi u svom tefsiru tumačeći riječi Jusufa, alejhisselam: “Spomeni me gospodaru svome i obavijesti ga o zulumu koji mi je učinjen, da sam zatvoren nepravedno” (Tefsirut-Taberi (16/109)). U ajetu je dokaz da je dozvoljeno muslimanu da traži od vladara kjafira koji ne sudi po Šerijatu da otkloni zulum koji mu je učinjen ako se nada da je pravedan u presudi, jer Aziz, tadašnji vladar Egipta, nije bio musliman niti je sudio po Šerijatu. A vjera poslanika je jedna, svi su zabranjivali traženje presude od nekog drugog mimo Allaha, čak Jusuf, alejhisselam, u ajetima prije spomenutog poziva svoje drugove u čisti tevhid, a od tevhida je da sud pripada samo Allahu. Prema tome, da nije dozvoljeno tražiti presudu od taguta u otklanjanju zuluma ne bi to uradio Jusuf, alejhisselam, jer je ovo stvar tevhida i akide koji su isti kod svih poslanika.
Takođe je došlo u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ono što upućuje na dozvolu: priča o hidžri ashaba u Abesiniju kada im između ostalog kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “U Abesiniji je vladar kod kojeg se nikome zulum ne čini, idite u njegovu zemlju …”. Hadis bilježi Bejheki u knjizi Sunenu kubra (9-9), a ‘Iraki ga je ocijenio dobrim (Tahridžu ehadisil-ihja’ 5-83) a Albani vjerodostojnim u Silsiletussahiha (br. 3190). Razumije se iz hadisa da je Nedžaši, vladar Abesinije, koji tada još nije primio Islam, pravedan kada neko taraži da mu presudi, a nije sudio po Šerijatu. Dozvolio im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da učinjenu nepravdu otklanjaju tražeći presudu od vladara Nedžašija. A da nije bilo tako njihova hidžra u Abessiniju ne bi imala smisla, jer su pobjegli od zuluma mekanskih mušrika. Ovo je dokaz da je dozvoljeno tražiti presudu od tagutskog suda kako bi se otklonio zulum koji je učinjen ako se to ne može postići putem šerijatskog suda.
Zdrav razum takođe upućuje na dozvolu, tako što bi potpuna zabrana traženja presude od tagutskog suda uz ispunjenje spomenutih šartova učinila krv, čast i imetak muslimana potpuno dozovljenim, a ovo je ono sa čime Allahov Šrijat nije došao.
A ako bi neko dokazivao zabranu u ovom trećem stanju sa općom značenjem ajeta: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega,” (En-Nisa 60). Odgovor bi bio: da se ajet ne odnosi na ovo stanje. Jer osoba u ovom slučaju je tražila presudu po Šerijatu i radi po njoj, a ne traži od tagutskog suda ništa više osim onog što joj svakako Šerijatom pripada, tako da je tagutski sud samo sredstvo ostvarenja šerijatskog propisa. Takođe ova osoba ne vjeruje u tagutski sud i negira ga.
Došlo je u odluci Kolegija islamskog prava pri Islamskoj organizaciji sljedeće: “Nema smetnje da muslimani traže presudu kod neislamskog suda ako je to jedini put da uzmu svoje pravo i otklone zulum” (Karar broj 155 (4/17)).
Takođe, da je dozovljeno u ova dva slučaja tražiti presudu pred tagutskim sudom to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji (Fetavel-ledžneti ed-daime, broj 19504). Šejh Salih Luhejdan, nakon što je pojasnio da je osnov traženje presude po Šerijatu dozvolio je traženje presude na tagutskom sudu u dva gore spomenuta slučaja i naglasio da je to stav većine učenjaka (En-Nas ‘alet-thakum ilel-kavaninil-vad’ijje, str. 7).
Ovakvo tumačenje traženja presude od tagutskog suda, gdje je različit propis shodno stanju osobe, čuo sam lično od mnogih šejhova, od kojih su između ostalih: Abdrrahman el-Berrak, Mensur es-Simari i Abdulaziz Et-Tarifi.
Prema tome, pošto ti zastupaš svoju firmu pred tagutskim sudom moraš se upravljati prema gore spomenutom, tj. da ti je dozovljeno zastupati firmu samo u dvije stvari pred tim sudovima koji ne sude po Šerijatu, a to su uzimanja prava kojeg firma ima kod nekoga a ne može ga drugačije dobiti kao i otklanjanje zuluma (nepravde) koji joj je nanešen. U svim drugim slučajevima nije ti dozovljeno zastupati firmu pred tim sudovima, kao na primjer da se firma spori oko kamate, materijalnih potraživanja koja su zasnovana na šerijatski spornim ugovorima i slično. S obzirom da ti firma neće dati izbor da je zastupaš u nekim sporovima (koje je po Šerijatu dozovljeno tražiti na tagutskom sudu) a da je u nekim drugim ne zastupaš (koje je po Šerijatu nije dozovljeno tražiti na tagutskom sudu) trebaš ostaviti taj posao. Osim ako si u stanju da ih zastupaš samo u onim sporovima koje ti je šerijatski dozovljeno zastupati pred tagutskim sudom. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Zabrana korištenja ovakvog spreja koji u sebi sadrži alkohol može doći sa dvije strane: sa strane nečistoće alkohola, jer ako je alkohol nečist nije dozvoljeno da se koristi kao sprej za osvježavanje usta, takođe sa strane zabrane pijenja alkohola.
Što se tiče toga da li je alkohol nečist, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Većina učenjaka, a što je i zvanični stav četiri mezheba, smatra da je alkohol nečist. Dokazuju svoj stav time što je zabranjeno njegovo pijenje što je veoma upitno jer nije sve što je zabranjeno ujedno i nečisto. Pa tako npr. zabranjeno je oblačenje svile i nošenje zlata muškarcima a ni jedno ni drugo niko ne smatra nečistim, i mnoge druge stvari. Takođe, oni dokazuju nečistoću alkohola sa riječima Uzvišenog: “O vjernici, zaista su vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje ridžs (nečistoća), šejtansko djelo. Zato se toga klonite da biste bili spašeni” (El-Maide, 90), tumačeći riječ ridžs sa fizičkom nečistoćom, što znači da je alkohol nečist. Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da spomenute stvari u ajetu: kocka, kumiri i strelice za gatanje se ne mogu nikako okarakterisati kao nečistim, što znači da je ispravno značenje ove riječi “ridžs” nečistoća u prenesenom značenju a ne u stvarnom. Takođe, ovo značenje podupire ajet iz sure Hadž: “Klonite se ridžsa (nečistoće) od kipova” (30), gdje se riječ ridžs niukom slučaju ne može okarakterisati kao fizička nečistoća nego kao nečistoća u prenesenom značenju. Po stavu učenjaka koji smatraju da je alkohol nečist nije ga dozvoljeno koristiti u parfemima, dezinfekcijskim sredstvima, sprejevima i slično, jer nije dozvoljeno da se nečistoća stavlja na tijelo ili odjeću jer se u takvom stanju ne može klanjati namaz.
Drugo mišljenje je da je alkohol čist. Ovo je stav Lejsa ibn S’ada, Rebiaturrej od malikija, Muzenija učenika od imama Šafije, a takođe ovaj stav su izabrali šejh Albani i Usejmin. Njihov dokaz je da su sve stvari čiste sve dok nemamo dokaza da je nešto nečisto, a nema nijednog validnog dokaza ni u Kur’ana ni u Sunnetu koji potvrđuju nečistoću alkohola.
Odabrani stav po ovom pitanju je drugo mišljenje, tj. da je alkohol čist jer nema dokaza da je nečist. A to znači da sa strane čistoće ili nečistoće alkohola nema smetnje da se koristi ovaj sprej.
A što se tiče zabrane pijenja alkohola, to je općepoznata stvar među muslimanima na koju ukazuje Kur’an, Sunnet i idžmau učenjaka.
Sada se postavlja pitanje: da li unošenje spreja u kome ima alkohola u usta predstavlja vid njegovog pijenja? Ako je moguće da se taj sprej unese u usta i da ništa od njega ne uđe u grlo i organizam čovjeka onda nema smetnej da se on koristi. Međutim, usta otvor na koji se unosi hrana i piće u ljudski organizam, a u ustima se luči pljuvačka koja sve ono što se unese u usta nastoji da rastvori i unese u organizam. A to znači da je neminovno da se sprej sa kojim se zašpricaju usta pomiješa sa pljuvačkom i da uđe u organizam čime se ujedno unosi i alkohol koji sadrži taj sprej. Ovo nas dovodi do jednog zaključka a to je da unošenja ovog spreja u usta vodi u to da se unese alkohol u ljudski organizam, a unošenje alkohola u organizam je zabranjeno po idžmau učenjaka. U najmanju ruku, ako bi se neko usprotivio ovakvom rezonovanju, tj. da sprej ne ulazi u grlo i organizam, dovoljna je ta sumnja i velika vjerovatnoća da može dospjeti nešto od tog spreja u kojem ima alkohola u organizam da se presudi za zabranu korištenja ovakvog spreja. Iako je ispravnije tumačenje da je nemoguće da se ubaci taj sprej a da on sa pljuvačkom ne uđe u grlo.
Prema tome, upotreba i korištenje ovog spreja za osvježavanje usta koji u sebi ima alkohola je zabranjena jer vodi u to da se unosi alkohol u ljudski organizam, pa makar to bile male količine, a što je zabranjeno po tekstu hadisa u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ono što opija u velikim količinima i u malim je haram”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut, a dobrim ga ocjenjuje Tirmizi. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je on pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najdraže Allahu, a on je odgovorio: “Namaz u njegovo vrijeme”, a zatim koje, upitao je dalje Ibn Mesud, radijallahu anhu, on odgovori: “Zatim, dobročinstvo prema roditeljima”. A zatim koje, on odgovori: “Džihad na Allahovom putu”…

U hadisu se pod “namaz u njegovo vrijeme” misli na obavljanje namaza u namaskom vremenu a ne na obavljanje namaza odmah nakon ezana u prvom vremenu.
Međutim, isti hadis bilježe Hakim, Darekutni i Bejheki ali sa dodatkom “prvo”, tj. u hadisu je došlo: “Namaz u njegovo prvo vrijeme”, ali ovaj dodatak “prvo” je slab jer se sa njim izdvojio ravija Alijj ibn Hafs u prenošenju hadisa od Š’ubeta a on je slab. Kaže Darekutni: “Mislim da on (ovaj hadis) nije zapamtio, jer je ostario pa mu se pamćenje promijenilo”.
Sa ovim hadisom neki učenjaci dokazuju vrijednosti i preporučenost klanjanja u prvom namaskom vremenu, jer ovaj hadis neki učenjaci smatraju prihvatljivim poput Hakima.

Dok ostali učenjaci dokazuju vrijednost i preporučenost klanjanja u prvom namaskom vremenu sa djelom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer se prenosi u mnogim hadisima da je brzo nakon ezana klanjao farz namaze. Takođe, ovo dokazuju općim dokazima Kur’ana i Sunneta u kojima je došlo podsticanje na požurivanje činjenja dobrih djela uopćeno.

Izuzetak ovom preporučenom klanjanju farz namaza u prvom namaskom vaktu su dva namaza:
Prvi – jacija namaz kojeg je je Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, klanjao shodno stanju muktedija (prisutnih klanjača u džamiji), ako bi kasnili i on bi odgodio namaz dok se ne okupe. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je jednom prilikom Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, nije izašao da klanja jaciju do kasno u noć tako da je Omer, radijallahu anhu, povikao: “Zaspaše žene i djeca”, a onda je on izašao i u jednom rivajetu kod Muslima se prenosi da je rekao: “Zaista je ovo vrijeme jacije namaza, ali se bojim da ne otežam svom Ummetu”.
Drugi – podne namaz, jer kada bi bila velika vrućina Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, bi klanjao podne poslije kada malo zahladni. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, rekao: “Kada mnogo ugrije (u podne) klanjajte namaz (podne) kada zahladni …”.
Prema tome, ti imaš izbor između dva vrijedna djela: da klanjaš namaz u prvom vaktu ali bez džemata što je po većini učenjaka preporučeno, ili da klanjaš poslije u džematu što je dozovljeno, a čime ti vrijednost namaza biva 25 ili 27 puta veća od klanjanja van džemata oko čega nema razilaženja. Zato je bolje je da klanjaš sa njim u džematu nego da klanjaš sam u prvom vremenu, a još bolje je da ga ubijediš da klanjate u džematu u prvom namaskom vremenu. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Džemat Teblig je jedan od savremenih islamskih džemata za kojeg je bliže da se kaže da je to džemat vaza i opominjanja nego da je organizacijski uređen džemata poput drugih džemata. Njegova dava se zasniva na dostavljanju nekih vrijednosti Islama svakom do koga se može doći. Džemat obavezuje svakog svog pripadnika da izdvoji dio vremena za “dostavljanje dave” tako što će izaći u davu, mješati se sa muslimanima u mesdžidima, klubovima, radnjama i kućama, pri čemu se drže vazovi, predavanja i podstiče na izlazak sa njima.
Osnivač Teblig džemata je Muhammed Ilijas (1303-1364. po Hidžri) rođen u selu Kandehle u Indiji, školu je učio u poznatoj hanefijsko-maturidijskoj diobendijskoj školi.

Dava ovog džemata je počela u Indiji a zatim se proširila u Pakistan i Bangladeš a odatle se proširila u arapski i islamski svijet te je našle pristalice i sljedbenike u Siriji, Jordanu, Palestini, Libanu, Egiptu, Sudanu, Iraku i Saudiji. Takođe, dava ovog džemata se proširila u većini zemalja svijeta u Evropi, Americi, Aziji i Africi. Glavni centar Teblig džemata je u gradu Nizamuddin u Dehliju i iz njega upravljaju svim poslovima dave njihovog džemata u svijetu. U svom finansiranju se uglavnom oslanjaju na samofinansiranje samih daija pripadnika džemata, iako imaju donacije od nekih bogataša.

Temelji džemata

Osnivač Teblig džemata je odredio da džemat ima šest temelja na kojima se zasniva njihova dava i oko čega se vrti sav njihov govor na simpozijima i skupovima. Tih šest temelja su: 1 – lijepa riječ (LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDU RESULULLAH), 2 – obavljanje namaza sa skrušenošću, 3 – znanje, 4 – zikr, 5 – poštivanje muslimana i 6 – iskrenost.
Ono što se može prigovoriti ovim temeljima na osnovu mnogih kritika učenjaka upućenih ovom džematu je da pod prvim temeljom LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDU RESULULLAH oni ne misle pozivanje u čisti tevhid i borbu protiv raznih oblika širkova raširenih u Ummetu, čak šta više sam džemat nije čist od mnogih oblika širka i novotarija oko kaburova, naročito u Indiji i Pakistanu, nego na eš’arijsko-maturidijsko tumačenje LA ILAHE ILLELLAH. Pod trećim temeljom znanje džemat ne podstiče na učenje šerijatskih znanosti, nego čak upozorava na to i odvraća od toga pod izgovorom da se sa sticanjem šerijatskog znanja produbljuje razilaženje među muslimanima a nepisano pravilo džemata je da izbjegava govor o pitanjima u kojima su se muslimani razišli radi čuvanja jedinstva, pa makar ta pitanja bila vezana za temelj Islama, tj. širk i tevhid. Takođe, pod zikrom se uglavnom misli na sufijske zikrove jer je sam džemat pod jakim uticajem sufija. A temelj poštivanja muslimana se bazira na izražavanju poštivanja prema svim muslimanima ne osvrćući se na njegovu akidu, novotarije i dalalet na kojem se nalazi pod izgovorom da za otklanjanje munkera još nije došlo vrijeme jer za tako nešto treba imati posebnu islamsku atmosferu, a sa druge strane to bi pravilo prepreke na putu dave i odbijalo bi ljude od ove dave.

Izlazak u davu

Način dave Teblig džemata se sastoji u sljedećem: da grupa pripadnika tog džemata dobrovoljno izađe u davu u nekoj zemlji, svako od njih ponese posteljinu i ono što je potrebno od troškova pri čemu se vodi računa da skromnost bude njihovo glavno obilježje. Nakon što stignu u neko određeno mjesto u kojem žele da vrše davu organizuju se tako što neki od njih očiste i pripreme mjesto u kojem će boraviti, dok druga skupina prošeta kroz krajeve dotičnog mjesta, ulice, pijace, radnje pozivajući ljude da prisustvuju tzv. Bejanu, tj. predavanju koje drži jedan od članova njihove grupe. Nakon predavanja traže od prisutnih da izađu sa njima na Allahovom putu obilazeći razna mjesta u gradu. Nakon sabah namaza prisutne džematlije podijele u grupe a svaku grupu predvodi sljedbenik Teblig džemata zatim ih poučavaju učenju Fatihe i nekih drugih kraćih sura, i sve ovo se ponavlja nekoliko dana. Nakon završetka njihovog boravka u nekom mjestu pozovu ljude da sa njima idu u njihov naredni davetski izlazak dan, tri, sedam ili mjesec dana, vodeći računa o mogućnostima pozvanih. A sve ovo kako bi se radilo, kako oni tumače, po riječima Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete…”(Ali Imran, 110). Najprimjernije je po džematu da izlazak u davu bude jedan dan u sedmici, tri dana u mjesecu, četrdeset dana u godini i četiri mjeseca u toku života.

Neki stavovi džemata

Po shvatanju džemata ne treba se izlagati otklanjanju munkera u ovoj davetskoj fazi jer kada se poprave pojedinci munker će sam po sebi nestati u društvu.
Džemat Teblig smatra da je slijeđenje fikhskih mezheba vadžib i da je idžtihad zabranjen jer u ovom vremenu učenjaci ne ispunjavaju šartove idžtihada.
Džemat je od samog početka pod jakim uticajem sufijskih tarikata koji su rasprostranjeni u Indiji, pa tako ono što se inače prigovara sufijama to se može prigovoriti i ovom džematu. Poput obavezivanja svakog murida (učenika) da ima šejha kojem je dao bej’u (prisegu) jer ko umre a nije dao prisegu umrijeće džahilijetskom smrću. Često se davanje prisege kod sljedbenika ovog džemata daje grupno na javnom mjestu čak i uz prisustvo žena koje daju prisegu.
Od karakteristika džemata je da snove dižu na stepen činjenica koje postaju temelj na koji se izgrađuju određeni stavovi a koji utiču na proces davetskog rada. Ovaj džemat smatra da je sufizam najbliži put za buđenje slasti imana u srcima vjernika. Na njihovim jezicima se nerijatko čuju imena sufijskih šejhova, poput Abdulkadira Džilanija, Suhraverdija, Džemaludina Rumija i drugih.
Ovaj džemat se ne bavi politikom i zabranjuje svojim pristalicama da se upuštaju u političke probleme, njihova je parola: “bavljenje politikom je da ostaviš politiku”.

Pošto ovaj džemat zasniva svoje davetske aktivnosti na podsticanju na dobra djela (tergibu), odvraćanju od loših (terhibu) kao i na buđenju emocija i osjećanja oni uspijevaju da privuku u okrilje imana i vrate vjeri mnoge ljude koji su oronuli u grijesima i prepustili se dunjalučkim uživanjima, takođe na njihovim rukama je mnogo nevjernika koji su primili islam. Sve ovo se ubraja u pohvalna i pozitivna djela ovog džemata što se ne može negirati.

Kritika džemata

Od najbitnijih stvari koje se prigovaraju ovom džematu je sljedeće:
– potpuno zapostavljanje popravljanja akide kod muslimanskih masa, čak šta više tolerisanje i njegovanje mnogih akidetskih zastranjenosti i novotarija unutar sljedbenika samog džemata, naročito onog što je vezano za i oko kaburova.
– jak uticaj sufijskih tarikata u odgoju i usmerenju sljedbenika džemata, poput kaderijskog, nakšibendijskog i suhreverdijskog tarikata, kao i uticaj na shvatanja, rad i djelovanje džemata sa svim onim zabludama na kojima počiva sufizam.
– zapostavljanje negiranja munkera na koje nailaze u toku svojih davetskih izlazaka.
– tumačenje hadisa koji podstiču na džihad da se odnose na davetske izlaske slične onima koji oni rade što je odvelo dotle da skoro zaboravljaju i zanemaruju postojenje i ulogu džihada u Islamu.
– uzimanje nekih segmenata i dijelova Islama, a svjesno zapostavljanje pa čak i negiranje drugih dijelova Islama.
– praktikovanje mnogih novotarija u ibadetima i oslanjanje na raznorazne sporne knjige koje su pune akidetskih zabluda i zastranjenja.
Mnogi šejhovi, poput Bin Baza, Aburezzeka Afifija, Saliha Fevzana i drugih, kada su upitani o ovom džematu i zajedničkom izlasku sa njima u davu, prvo su upozorili na mnoge sporne akidetske stvari na kojima počiva ovaj džemat, a zatim su zabranili izlazak sa njima u davu osim sa ciljem da se radi na popravljanju akide i menhedža samih sljedbenika tog džemata. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Za odgovor na ovo pitanje treba se vratiti na kur’anske ajete u kojima su spomenute riječi “RABBUL-ALEMIN”, tj. Gospodar svjetova. A u Plemenitom Kur’anu je ova riječ spomenuta u četrdeset ajeta, s tim da mufesiri tumače njeno značenje u suri Fatiha jer je to prvo mjesto gdje se ona spominje. Pa tako Ibn Kesir u svom tefsiru, prvo pojašnjava da je riječ ALEMIN u arapskom jeziku množina od riječi ALEM koja znači sve ono što postoji mimo Allaha, dželle še’nuhu, te da riječ ALEMIN (svjetovi) obuhvata sve vrste stvorenaj na nebesima i Zemlji, na kopnu i moru, kao i da se svako stoljeće i svaka generacija nazivaju svjetovima. Nakon toga Ibn Kesir navodi stavove učenjaka, počev od ashaba pa nadalje, šta se sve ubraja u te svjetove. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, se prenosi da su svjetovi ustvari sva stvorenja na nebesima i na Zemlji i ono što je između nih, od onoga što znamo i onoga što ne znamo. Takođe, od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, se prenosi da se misli na svijet džina i svijet ljudi. Arapski gramatičari El-Fera’a i Ebu Ubejd smatraju da se pod ovim svjetovima misli samo na ona stvorenja koja su razumna a to su ljudi, džini, meleci i šejtani i da se ne kaže u arapskom jeziku za životinje da su ALEM, tj. svijet. Slično kažu Zejd ibn Eslem i Ebu Amr ibn Ala’, da se pod tim svjetovima misli na sve ono što ima dušu koja traži rizk. Kaže Katade za te svjetove da je svaka vrsta svijet. Od nekih učenjaka se prenosi da su i brojem odredili te svjetove poput Ebul-Alije, Sejjid ibn Musejjiba, Mukatila, Vehb ibn Munebiha, jedni kažu da je hiljadu svjetova, 600 u moru a 400 na kopnu, drugi kažu da je 80 000 svjetova, treći da je 40 000 svjetova. S tim da se može reći da za brojčano navođenje nema dokaza. Kaže učenjak Zedždžadž da su ti svjetovi sve ono što je Allah stvorio na Dunjaluku i na Ahiretu. Imam Kurtubi je ovo mišljenje ocijenio ispravnim jer ono obuhvata sve ono što je stvoreno, a ujedno se na to odnose riječi Uzvišenog: “A ko je Gospodar svjetova?” – upita faraon. Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete” – odgovori on” (Eš-Šuara, 23-24). A ovo zadnje je najbliže istini, a Allah zna najbolje.
Prema tome, pod riječima Uzvišenog “Gospodar svjetova” se misli na ljudski svijet, džinski (u što ulazi šejtanski), svijet meleka i sve ono što je Allah stvorio na Dunjaluku i na Ahiretu. A što se tiče nekih svjetova u kosmosu, o tome nas Uzvišeni nije posebno nečim obavijestio, a ako i postoje ti svjetovi i oni potpadaju pod značenje ovog ajeta da je Allah Gospodar svjetova, jer sve što je mimo Allaha je stvoreno. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com