Esselamu alejkum.

Prekidanje bračnog ugovora između muža i žene u islamskom pravu može biti na jedan od tri načina:

Prvi je davanje talaka (tj. puštanje žene) koje je isključivo pravo muža, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Zato žena ne može niukom slučaju dati talak (pustiti) mužu.Davanje talaka se vrši izgovaranjem riječi da je žena puštena od strane muža u direktnom ili prenesenom značenju, poput riječi: PUŠTENA SI, ili IDI SVOJIMA a nijeti da je pušta.

Drugi način je traženje poništenja bračnog ugovora (takozvani fesh), svejedno bilo to od strane muža ili žene, a koji ima svoje razloge, povode i uvjete. Poništenje bračnog ugovora može dati samo kadija (šerijatski sudija), a u slučaju nepostojanja zvaničnog kadije učenjak ili daija.

Treći način prekidanja bračnog ugovora između supružnika je da žena zatraži od muža da joj da talak (tj. da je pusti, a talak je isključivo njegovo pravo) iz određenog razloga uz obavezu vraćanja vjenčanog dara (mehra) mužu. Ova vrsta prekidanja braka u islamskom pravu se zove hul’u. Ovakav način prekidanja bračnog ugovora se može učiniti bez posredovanja kadije (šerijatskog sudije), ako muž pristane na zahtjev žene. A ako on odbije da joj da talak a ona ima opravdan razlog, što procjenjuje kadija, onda je kadiji dozvoljeno da im poništi bračni ugovor.

Ako je tvoj brak završen na jedan od ova tri načina: da ti je muž dao talak, tj. da je riječima rekao da si puštena (direktno ili indirektno sa nijetom talaka), ili da je neko učen poništio vaš brak na tvoj ili njegov zahtjev, ili da si ti tražila od njega da ti da talak (hul’u) a da mu zauzvrat vratiš mehr, onda ti sa njim nisi više u braku, jer idet (priček nakon razvoda) je tri mjesečna pranja (ili tri čistoće), a kod tebe je već prošlo godinu dana.

A ako se sa njim nisi razvela ni na jedan od ova tri načina onda se ti i dalje smatraš njegovom ženom. Pogrešno je shvatanje kod mnogih da je se žena razvela od čovjeka tako što je otišla od njega, ili da se razvela time što ih je sud ili advokat razveo a da pri tome njen muž joj nije dao talak riječima.

A što se tiče toga koliko se puta žena može šerijatski vjenčati, u tome nema u Šerijatu nikakvog ograničenja. Žena se može udavati koliko hoće puta. Naravno da bi se udala mora biti slobodna, tj ne smije biti udata za nekog drugog i mora ispuniti šartove vjenčanja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Najvrednije i najbolje što možeš da učiniš za svoga oca u ovakvoj situaciji je da ga podstakneš da učini iskrenu tevbu Allahu, dželle še’nuhu, za sve grijehe i sve propuste koje je učinio za svoga života. Da počne klanjati onako kako može, da udijeli sadake ili zekata ako ga nije davao a trebao je da daje, i tome slično.

Pred smrt je mustehab da se onaj koji je na samrti podsjeća na Ahiret, na prolaznost dunjaluka i da jedino što će naći od hajra na drugom svijetu su njegova dobra djela, a ta dobra djela su jasno pojašnjena u Islamu. Takvima treba staviti do znanja da nikad nije kasno da se pokaju, pa im navoditi primjere mnogih ljudi koji su spomenuti u hadisima i biografijama, kao i slučajevi iz svakodnevnog života.

Na tebi je da puno doviš Allahu da uputi tvoga oca da umre na LA ILLAHE ILLELLAH i na vjeri. A ako svi tvoji trudovi ne urode plodom nije do tebe jer je Allah onaj koji upućuje ljudska srca a On koga hoće u zabludi ostavi.

Kaže Uzvišeni: “Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći“. (El-Kasas, 56) i kaže: “Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju (istinu), a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću“. (El-Enfal, 23) Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na prvo pitanje je da većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri.

Tri stvari u kojima se slažu su:

Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.

Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.

Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.

A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:

Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa (mada za ovo nema dokaza).
Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.

Treće- da klanje akike se ne može dijeliti sa drugim kurbanom ili akikom, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku (dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova).

Prema tome, nije uslov da zakolješ akiku tako da moraš sazvati ljude da pojedu akiku, jer u Sunnetu nije prenešeno kako se ona dijeli. Ibret je u tome da se ona zakolje a kako će se podijeliti učenjaci spominju dva načina. Taj koji ti spominješ gdje ljudi dođu i ispeče se ražanj i pojede, i drugi da se zakolje i podijeli kao što se dijeli kurban koji se kolje za vrijeme bajrama. Tako da nema smetnje da ti nekog zadužiš da ti on u Bosni ili u nekom drugom mjestu na ime tvoga djeteta zakolje akiku, svejedno ispekao je na ražnju ili podijelio kao sirovo meso.

Odgovor na drugo pitanje je da se kurban podijeli na sedam, pet, tri, jedanaest, više ili manje kuća, u tome nema nikakvog ograničenja. Od sunneta je da čovjek koji kolje kurban ostavi sebi dio mesa a da ostalo podijeli kao sadaku siromašnima, rođacima i komšijama ili samo jednoj kategoriji od ovih. To kažemo da je od sunneta, a ako uradi drugačije nema nikakve smetnje, kurban je ispravan i valjan.

Što se tiče uplaćivanja kurbana preko organizacija koje se time bave, ako su ljudi kojima to povjereno pouzdani i nije poznato da se bave sumnjivim radnjama i aktivnostima, nema nikakve smetnje da se kod njih uplati kurban. A ako bi oni kojima je povjereno organizovanje klanja i raspodjele kurbana varali ljude, krali ih i obmanjivali, ali to nije javno poznato, onome ko je uplatio kurban sa iskrenim nijetom njegov kurban je ispravan i nisu dužni drugi zaklati ako saznaju za to, a grijeh varanja ide na račun onih koji to rade.

Isto tako, nema smetnje da čovjek izabere zemlju u kojoj hoće da se zakolje kurban. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Neopravdano i bespotrebno miješanje ili sijeljenje muškaraca i žena je u osnovi po Šerijatu zabranjeno, na to upućuju mnogi kur’anski ajeti i vjerodostojni hadisi. To je stav učenjaka svečetiri priznata mezheba, hanefija, malikija, šafija i hanabila. Na to (miješanje muškaraca i žena) su upozoravali učenjaci ovog Ummeta od njegovih prvih generacija. A štetne posljedice miješanja žena i muškaraca po vjeru, društvo, školstvo, porodicu i slično vidljive su svakome ko je realan i objektivan.

Miješanje muškaraca i žena nije bilo poznato među muslimanima sve do početka 20. stoljeća kada su se pojavili među muslimanima misionari (pozivači) u zapadnu “kulturu i civilizaciju” prije svega u Egiptu, poput književnika Nedžiba Mahfuza, Mustafe Emina, Tahe Husejna i sličnih, pa dok se nije proširilo čak i na neke učene, daije i one kojima se pripisuje znanje poput dr. Jusufa Kardavija, dr. Hasana Turabija i Rašida Ganušija, a da ne govorimo o ulozi orijentalista i sekularista po tom pitanju.

Što se tiče današnje situacije i toga kako da se primijeni ovaj šerijatski propis nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.

Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se sretnu i tome slično.

Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno. Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno.

Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.

Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska.

Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjet (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.

A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”.

A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.

Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezna na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično.

Prema tome, miješanje muškaraca i žena u mesdžidima u obliku koji je spomenut u pitanju je haram i nije dozvoljeno prisustvovati takvim sijelima i susretima pa čak i sa davetskim ciljem. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.Prema tome, propisano je da onaj ko se zaklinje da se zakune Allahovim imenom. Odnosno, onaj ko se zakune Allahom, nekim drugim Njegovim imenom ili nekim od Njegovih svojstava, Kur’anom ili Mushafom da će nešto uraditi, a zatim to ne uradi, tj. ne ispuni zakletvu, dužan je učiniti kefaret.
Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk” (Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani). S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr. Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, Kabom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžmau učenjaka. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Nije od nas ko se zakune emanetom” (Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri). Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna. Dozvoljeno je zaklinjati se Kur’anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.

Učenjaci dijele zakletvu na tri vrste:

Prva- takozvana zakletva LAGV (nenamjerna i neciljana zakletva, tj. uzrečica), tj. zakletva za koju se ne veže nikakav propis, ona se ne smatra zakletvom, niti se zbog nje vrši kefaret. Primjer takve zakletve je ono što se izgovori na jeziku bez ciljanja njegovog značenja poput onih koji se često zaklinju iz navike: tako mi Allaha, Allaha mi. Kaže Uzvišeni: “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite. – A Allah prašta i blag je” El-Bekare, 225).

Druga- zakletva GAMUS, tj. zakletva u kojoj se čovjek namjerno lažno zakune da je nešto uradio a nije ili obrnuto. Za ovu zakletvu se ne vrši kefaret (otkup) jer nju kefaret ne može iskupiti zbog toga što je ona jedan od najvećih grijeha pri čemu se upoređuje sa širkom, ubistvom i neposlušnošću roditeljima. Veličina grijeha se ogleda u tome što se namjerno i svjesno lažući poziva na ime Uzvišenog Allaha što predstavlja omalovažavanje i poigravanje sa Allahom. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Veliki grijesi su: širk Allahu, neposlušnost roditeljima, ubistvo i zakletva gamus (zakletva na laž)”.

Treća- ispravna zakletva, tj. da se zakune da će nešto u budućnosti uraditi ili da neće uraditi, pa ako ne izvrši ono na što se zakleo vadžib je da učini kefaret (otkup).

Da bi bio obavezan učiniti kefaret zbog ispravne zakletve treba da se ispune tri šarta:

Prvi šart: da se namjerno i svjesno zakune za nešto što je moguće da se uradi (ili ne uradi) u budućnosti. Kaže Uzvišeni: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno” (El-Maide, 89). Prema tome, u ispravnu zakletvu se ne ubraja zaklinjanje Allahom na nešto što je bilo u prošlosti, niti zaklinjanje na nešto u budućnosti što je nemoguće uraditi, niti zakletva LAGV (nenamjerna i neciljana zakletva, tj uzrečica).

Drugi šart: da se zakune bez prisile, a ako bude prisiljen da se zakune zakletva se ne broji. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Oprašta se mom Ummetu greška, zaborav i ono na što ih prisile”(Bilježe ga Ibn Madže, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni, a dobrim ga ocjenjuju Nevevi i Ibn Kesir).
Treći šart: da ne ispuni ono na što se zakleo, s tim da ako bude prisiljen na to ili učini to iz zaborava nije dužan učiniti kefaret zbog gore spomenutog hadisa.
Ako je prilikom izgovaranja zakletve rekao INŠAALLAH (ne radi bereketa nego radi prepuštanja stvari Allahu, dželle še’nuhu) poput toga da kaže: Tako mi Allaha učiniću to i to inšaallah, pa poslije toga ne ispuni zakletvu nije dužan učiniti kefaret. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko se zakune i kaže inšaallah nije dužan učiniti kefaret ako to ne ispuni” (Bilježe ga Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Hibban, Nesai i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi).

Prekršiti ono na što se zaklinje može biti vadžib, haram i dozvoljeno. Pa tako osoba koja se zakune da će ostaviti nešto što joj je vadžib da radi (klanjanje namaza, održavanje rodbinskih veza i slično) ili da će uraditi ono što je haram (da popije alkohol i slično) u ovom slučaju njoj je vadžib da prekrši ono na što se zaklinje pri čemu treba učiniti kefaret.
A haram je prekršiti ono na što se zakleo u slučaju da se zakune da će ostaviti ono što je haram ili da će uraditi ono što je vadžib, tada je obavezan ispuniti zakletvu, jer je njemu svakako zabranjeno da čini ono što je haram a obavezan je da izršava ono što je vadžib. A dozvoljeno je prekidanje zakletve u slučaju kada se zakune da će uraditi ono što je dozvoljeno ili da će ga ostaviti, s tim da treba učiniti kefaret. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko se zakune da će uraditi nešto pa vidi da je bolje da uradi nešto mimo toga, neka uradi to što je bolje i neka učini kefaret za svoju zakletvu”.

Kefaret zaklinjanja

Od Allahove milosti prema Njegovim robovima je da im je propisao kefaret, odnosno otkup za grijeh kršenja onoga na što su se zakleli. Kaže Uzvišeni: “Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite” (Et-Tahrim, 2).
Uzvišeni Allah pojašnjava u čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, pa kaže: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni”(El-Maide, 89).
Po kur’anskom ajetu otkup za za zakletvu u jednom svom dijelu ima slobodu izbora a u drugom se mora raditi po redoslijedu. Pa tako onaj ko je dužan da učini kefaret ima izbora između troga:
Prvo – da nahrani deset siromaha, tako što će dati dva pregršta hrane (pšenice, kukuruza, riže i slično) svakom siromahu, ili da ih nahrani gotovom hranom sličnom onom kakvom hrani svoju čeljad ili u današnje vrijeme da da u tzv. narodne ili javne kuhinje, s tim da je džumhur učenjaka na tome da miskini moraju biti muslimani, dok kod hanefija mogu biti i nemuslimani.
Drugo – da obuče deset siromaha tako što će svakom od njih dati odjeću u kojoj može klanjati namaz.
Treće – da oslobodi roba muslimana (a pošto danas skoro da nema robova nećemo o tome detaljisati).
A ako ne može uraditi ništa od ovoga troga na toj osobi je da posti tri dana. Džumhur je na tome da post tri dana bude uzastopan zbog kirajeta Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu: “neka tri dana uzastopce posti”. Prema tome, prvo troje može raditi po slobodnom izboru šta hoće: hrana, odjeća ili oslobađanje roba, a post dolazi tek kada je u nemogućnosti da uradi nešto od prve tri stvari. Zato je greška ono što mnogi muslimani misle i rade da za kefaret zakletve mogu odmah postiti. Pa ko tako uradi a bio je u mogućnosti nahraniti i odjenuti siromahe, njegov kefaret je neispravan.
Ako se nekoliko puta zakune na jednu te istu stvar a zatim prekrši sve te zakletve na toj osobi je da učini samo jedan kefaret. Tako isto, ako se zakune na nekoliko stvari jednom zakletvom, kao da kaže: Tako mi Allaha neću jesti niti ću piti niti ću oblačiti tu i tu odjeću, a zatim prekrši jednu od ove tri stvari na toj osobi je da učini samo jedan kefaret. A ako se zakune nekoliko puta na nekoliko različitih djela a zatim ih sve prekrši na njemu je da izvrši kefaret za svaku zakletvu.
Prema tome, ako si se zakleo na nešto što trebaš uraditi u budućnosti a to nisi ograničio vremenom niti prostorom (recimo za mjesec dana u određenom gradu) ti još uvijek imaš vremena da izvršiš zakletvu. Naravno, ako tvoja zakletva ispunjava i ostale šarte ispravne zakletve, tj. da je to moguće uraditi a što ulazi u ljudske mogućnosti. Pod nemogućim se misli da se zakuneš da ćeš skinuti zvijezdu sa neba, pomjeriti brdo sa njegovog mjesta, preletiti more i slično, a ne misli se na to što je inače moguće ali ti to ne možeš uraditi poput da ćeš kupiti novo auto ili kuću na moru i slično. Znači, ako ti je isteklo vrijeme za izvršenje onoga na što si se zakleo, a bilo je nešto što je u ljudskim mogućnostima, dužan si izvršiti kefaret, shodno kako je gore objašnjeno. To što si jedan dio zakletve ispunio i što si time htio da umiriš sebe i svoju hanumu to ne utiče na obavezu činjenja kefareta. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com