Alejkumusselam.

Jela u čijem se sastavu nalazi alkohol u svojim raznoraznim oblicima se mogu podijeliti na dvije vrste sa strane šerijatskog pristupa toj temi.

Prva vrsta: jela u čijem sastavu se nalazi alkohol u njegovom prirodnom stanju onakav kakav jest, poput bombonjera sa rumom i sladoleda sa alkoholom (likerom). Ovu vrstu jela nije dozvoljeno praviti, niti prodavati, niti kupovati zato što u sebi sadrži alkohol čije konzumiranje je zabranjeno po idžmau učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide, 90). Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao na dan oslobađanja Mekke: “Zaista Allah i Njegov Poslanik vam zabranjuju prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova”.

Druga vrsta: jela u čijem sastavu je pridodat alkohol, s tim da je on doživio nekakvu promjenu pa se ne može osjetiti u njegovom prirodnom obliku. Pa ako je prilikom dodavanja alkohola samom jelu ili prije dodavanja alkohol doživio fiziološku promjenu tako da se pretvorio u neku drugu tvar, ili se potpuno pomiješao sa nekom drugom tako da je izgubio svoja svojstva, onda upotreba tog jela sa alkoholom ima sljedeći propis:

Prvo – nije dozvoljeno upotrebljavati prirodni alkohol tako što će se stavljati u sastav hrane, tj. ovako spravljanje hrane sa alkoholom muslimanima nije dozvoljeno, jer muslimanima nije dozvoljeno koristiti alkohol niukom obliku.

Drugo – ako je ovakvo jelo, koje u sebi ima alkohol koji je promijenio svoja svojstva, napravljeno od strane nemuslimana a muslimani pouzdano znaju da je alkohol promijenio svoja svojstva, dozvoljeno je muslimanima da kupuju i konzumiraju ovakva jela, jer je alkohol doživio tzv. istihalu, tj. fiziološku promjenu čime je prestala zabrana njegovog korištenja.

Treće – ako nismo sigurni da li je alkohol u jelu u kojem je spravljeno doživio totalnu fiziološku promjenu, onda nije dozvoljena kupovina tog jela i njegovo konzumiranje, jer je osnova da je jelo napravljeno sa alkoholom čije konzumiranje je haram, a za promjenu tog alkohola nismo sigurni pa tako ostajemo na onome što je osnova.

A da bi znali za neko jelo u čijem sastavu je alkohol da je taj alkohol doživio potpunu fiziološku promjenu, za tako nešto treba izvršiti ispitivanje i tek nakon potvrde stručnih osoba da to jelo ne sadrži u sebi tragove alkohola može se sa sigurnošću reći da su njeno konzumiranje i kupoprodaja dozvoljeni. A dokle god je stanje sumnje i nesigurnosti musliman treba da se kloni sumnjivih stvari kako bi sačuvao svoju vjeru. Propisanost klonjenja sumnjivih stvari se vraća na sljedeće šerijatske tekstove:

– Hadis od Hasana ibn Alijj, radijallahu anhuma, u kojem prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavi ono što ti je sumnjivo i uzmi ono što ti nije sumnjivo” (bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga vjerodostojnim, a takođe takvim ga ocjenjuje i Ibn Redžeb i Albani).

– Hadis od Nu’mana ibn Bešira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se čuva sumnjivih stvari sačuvao je svoju vjeru i svoju čast, a ko upadne u ono što je sumnjivo upašće u haram” (mutefekun alejhi). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ako je džamija u kojoj se klanja u džematu udaljena od tvoje kuće toliko da se ne čuje ezan koji bi se učio prirodnim glasom, a to je otprilike udaljenost jednog kilometra, onda nisi dužan da ideš klanjati u toj džamiju svaki farz namaz, tj. nisi griješan što klanjaš farz namaze u svojoj kući.

Tebi i tvojoj majci nije vadžib da klanjate namaz u džematu u tvojoj kući, jer ženama u osnovi nije vadžib da klanjaju namaze u džematu. Prema tome, ispravan je namaz tebi i tvojoj majci koji klanjate odvojeno istovremeno u kući, s tim da je bolje i vrednije da klanjate zajedno u džematu.

Kada dođeš u džamiju a već je klanjan farz namaz, prvo što trebaš uraditi je da ustanoviš da li neka grupa od prisutnih klanja u drugom džematu farz namaz, pa ako nađeš takvu skupinu klanjača trebaš se njima priključiti. A ako ne nađeš ni jednu grupu da klanjaju u džematu treba da sačekaš malo da vidiš da li je neko još došao kao ti pa da zajedno klanjate u džematu, a ako nema nikoga ko je u sličnom stanju kao ti tek onda klanjaj sam za sebe farz namaz.

A da se nekom ko klanja sam za sebe priključiš, to ima smisla ako pouzdano znaš da ta osoba zna taj propis priključivanja i pravljenja džemata. Ako ti je nepoznata osoba i nisi siguran da zna taj propis, onda ne trebaš da mu se priključuješ jer je vjerovatnoća da on klanja sunet ili neku nafilu i da ne zna da je njemu dozvoljeno da on klanja sunnet i bude imam i predvodi a ti da klanjaš za njim kao muktedija farz.

U svakom slučaju, tebi je dozvoljeno da kada zakasniš na farz namaz u džematu i poslije toga uđeš u mesdžid, da sam za sebe klanjaš farz namaz, svejedno klanjao se drugi džemat ili ne klanjao, imao nekoga da mu se priključiš i da klanjaš sa njim ili nemao, jer postoji razilaženje među učenjacima da li je uopšte propisano i dozvoljeno da se klanja drugi džemat u mesdžidu, tj. da se klanja u džematu po drugi put u jednom istom mesdžidu.

A što se tiče uslova ispravnosti farz namaza vrati se na bilo koju fikhsku knjigu, u njoj ćeš naći odgovor na to pitanje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Propisanost činjenja dobročinstva roditeljima, pa makar bili i nemuslimani, se odnosi na stanje kada su oni živi, a kada umru činjenje dobrih djela za njih ima drugačiji propis.

Naime, nije dozvoljeno traženja oprosta i milosti od Allaha za ljude koji su umrli kao nemuslimani, svejedno kojoj vjeri pripadali mimo Islama ili bili ateisti. Nije dozvoljeno da se za njih upućuje dova Allahu, poput toga da se kaže: Allahu moj oprosti mu, smiluj mu se, ili Allah mu se smilovao, ili molim Allaha da mu oprosti. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta jer je po ovom pitanju presudio Uzvišeni Allah. Allah neće oprostiti onome ko je umro na širku, a pod to ulaze svi oni koji nisu umrli kao muslimani.

Kaže Uzvišeni: “Zaista Allah neće oprostiti da mu se širk čini, a oprostiće ono što je mimo toga onome kome hoće” (En-Nisa 116). Takođe, Uzvišeni Allah je zabranio svome Vjerovjesniku i njegovim sljedbenicima da čine istigfar (traže oprost) mušricima, pa kaže: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti” (Et-Tevba, 113). Pod mušrike potpadaju svi oni koji nisu muslimani oko čega nema razilaženja među komentatorima Kur’ana.

Prema tome, nije dozvoljeno da tražiš oprost i da doviš za svoga oca jer je umro na kufru. Takođe, nije dozvoljeno da činiš neka dobra djela, poput davanja sadake, učenja Kur’ana, obavljanja Hadždža i slično, te da sevap od tih dobrih djela poklanjaš svome ocu.

A što se tiče učenja Fatihe umrlom, što je uglavnom praksa kod nas, to je novotarija koju nije dozvoljeno raditi pa makar umrli bio musliman.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Alejkumusselam.

Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodni institut u Ženevi.

Radio je u diplomaciji u Ministarstvu vanjskih poslova Trinidada i Tubaga, ali je dao ostavku 1985.godine da bi svoj život žrtvovao radu za Islam.

Živio je deset godina u Njujorku gdje se aktivno bavio davom i gdje je bio predsjedavajući Zajedničke komisije za islamska udruženja i fondacije.

Obavljao je više vjerskih funkcija u raznim institucijama, predavao na raznoraznim institutima i školama u Pakistanu i Americi i napisao 12 knjiga islamske tematike. (preuzeto sa njegove stranice)

A što se tiče njegovih ideja i tumačenja Islama, ono što se piše o njemu na raznim web-stranicama kreće se između nekritične pohvale i veličanja njegovog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana i optužbi sa druge strane da je sufija i da neosnovano tumači Dedžala i Jedžudža i Medžudža. Dok on sam za sebe tvrdi da ne pripada ni jednoj skupini niti džematu nego da slijedi Kur’an i Sunnet i da preferira mezheb Ehlu Sunneta vel Džema’at.

Međutim, prije kritičkog osvrtanja na njegova tumačenja neophodno je da se u kratkim crtama, nakon objektivnog istraživanja i analize njegovih ideja i idžtihada o velikim predznacima Sudnjeg dana, izloži rezime njegovog učenja.

Naime, ono po čemu je ovaj šejh postao poznat to su njegove ideje, idžtihadi i tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana. Mnoga pojašnjenja i tumačenja su produkt čiste mašte koja nema šerijatskih argumenata na koja se može osloniti, čak je jedan dio tih tumačenja uveliko oprečan jasnim šerijatskim tekstovima koji govore o ovoj temi. A razlog svemu ovome je što on prilikom tumačenja šerijatskih tekstova koristi metod metafore, tj. u prenešenom značenju tumači hadise na način da ono što je jasno i razumljivo svakom čovjeku onako kako je došlo u hadisima, da se tumači da se ustvari ne misli na to nego na nešto drugo.

Dvije su najvažnije teme o kojima on najčešće govori: Dedždžal i Je’džudž i Me’džudž. Po njemu oba ova velika predznaka Sudnjeg dana su se već pojavili i to još davno i u kontinuitetu neprestano su prisutni na Zemlji.

On pojašnjava da se brana Je’džudža i Me’džudža već otvorila i to prije više od hiljadu godina i da su Je’džudž i Me’džudž, ustvari Židovi El-Hazera, odnosno da su Židovi sa Kavkaza pomiješani sa Evropljanima Je’džudž i Me’džudž o kojima govore šerijatski tekstovi. Takođe, Židovi koji danas žive u okupiranoj Palestini su Je’džudž i Me’džudž. A provala Je’džudža i Me’džudža na islamski svijet se, po njemu, već se desila kroz krstaške ratove u srednjem vijeku, a zatim u novije vrijeme sa kolonizacijom islamskih zemalja. Još je mnogo detalja i pojedinosti o ovom velikom predznaku Sudnjeg dana o kojima on govori u svojim čudnim i neobičnim tumačenjima istog.

Takođe, po njemu je Dedždžal izašao već duži period, s tim da se njegova pojava ne očituje u osobi ljudskog oblika nego u državnom sistemu ili samoj državi. Njegov opis Dedždžala najbolje pojašnjava njegovo tumačenje poznatog hadisa kojeg bilježi Muslim u kojem se govori o vremenu koje će Dedždžal provesti među ljudima kada se pojavi: “Četrdeset dana, dan kao godina, dan kao mjesec, dan kao sedmica a ostali dani poput vaših dana”.

Pa tako kaže da je “dan kao godina” ustvari metafora o hiljadu godina, a to dokazuje riječima Uzvišenog: “Samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (El-Hadž, 47), te je Dedždžal u tom periodu od hiljadu godina bio oličen u državi Britanija koja je bila imperatorska sila u to doba, čije carstvo je bilo toliko veliko da sa njega Sunce nije nikad zalazilo. Manifestovanje Dedždžala u imperatorskoj sili Britanija je prestalo sa završetkom prvog svjetskog rata (1918.) kada je zvijezda Britanije zašla a pojavila se zvijezda nove svjetske sile Amerike.

A po njemu “dan kao mjesec” je period od 83 godine koje je dobio tako što je hiljadu godina podijelio sa dvanaest mjeseci, a to je period u kojem će Dedždžal biti oličen u državi Americi koja je postala prva svjetska sila. Zatim nakon pada Amerike, a što se desilo 2001.godine sa 11. septembrom, cionistička sila, čiji je centar u Americi i Palestini (Izrael) je postala najveća snaga na zemaljskoj kugli, te će Dedždžal živiti u srcu tog cionističkog klana i to u periodu koji će trajati, kako je došlo u hadisu “dan kao sedmica”, tj. oko 20 ili 21 godinu. Nakon toga će se Dedždžal pojaviti u svom zadnjem obliku…

Pored ovih tumačenja ova dva velika predznaka Sudnjeg dana, po čemu je posebno poznat, od stvari koje je bitno navesti, a tiču se kristalizacije stava o šejhu Imranu Husejnu i njegovim idejama, je sljedeće:

– da sa svom žestinom, pristrasno i veoma subjektivno, napada, vrijeđa i optužuje skupinu koju naziva “Vehabijama” ne razdvajajući te “Vehabije” od saudijske porodice koja je na vlasti u Saudijskoj arabiji, koju optužuje da je zajedno sa Britanijom srušila islamski hilafet u osmanskoj imperiji,

– ponekad sa stidljivošću i simbolično navodi kako su šije rafidije na dalaletu, a ponekad hvali vođu iranske revolucije Homeinija i njegov državni sistem koji ispoljava neprijateljstvo prema velikom šejtanu Americi.

Nakon iznošenja njegovih ideja u kratkim crtama ostaje da se iste kritički ocijene.

Što se tiče njegovog tumačenja Je’džudža i Me’džudža, prva i najveća greška u njegovom tumačenju je tvrdnja da su se oni pojavili, jer u vjerodostojnim hadisima je došlo da će se Je’džudž i Me’džudž pojaviti nakon silaska Isa’a, alejhisselam, a to se naravno još nije desilo. Druga krupna greška je to što je opis izgleda naroda Je’džudža i Me’džudža došao vrlo precizan u šerijatskim tekstovima i nikako ne odgovara evropskim narodima i Židovima.

Najviše kome odgovara taj opis su Mongoli, Tatari ili čak Kinezi. Prema tome, ovo njegovo tumačenje je čisti promašaj, proizvod je mašte i metaforičkog tumačenja šerijatskih tekstova. A učenjaci Ehlu sunneta odbijaju metaforičko tumačenje tekstova o Je’džudžu i Me’džudžu i Dedždžalu.

A što se tiče tumačenja Dedždžala, najveća oprečnost ovog tumačenja šerijatskim tekstovima je predstavljanje Dedždžala u državnom sistemu Britanije, Amerike ili slično jer je u šerijatskim tekstovima a i po idžmau učenjaka Dedždžal osoba u ljudskom obliku, a ne personifikacija nečega drugog. Takođe, tvrdnja da je Britanija, u kojoj se olikovao Dedždžal, 1000 godina bila prva sila u svijetu historijski nije tačna ni precizna jer u periodu od devetog do dvadesetog stoljeća mnoge druge sile su bile jače od Britanije, poput muslimanskog hilafeta i na Istoku i na Zapadu, Francuske, Rusije, Vizantije i slično.

Isto tako, Amerika u kojoj se po njemu olikovao Dedždžal, u periodu nakon prvog svjetskog rata pa do početka 21. stoljeća nije bila cijelo vrijeme najjača sila na svijetu jer su joj parirale Britanija, Rusija, pa čak Francuska i Kina. Ovo sve ukazuje na proizvoljnost i nepreciznost koji su svojstveni samo bujnoj mašti u povezivanju istorijskih događaja sa pojavom Dedždžala.

Upitao sam jednog saudijskog šejha Mensura Es-Simarija koji je, između ostalog, poznati učenjak akide i hadisa i stručnjak u tumačenju velikih predznaka Sudnjeg dana, o Imranu Husejnu i njegovom tumačenju ovih predznaka, pa nakon što je konstatovao da su njegova tumačenja netačna i oprečna mnogim šerijatskim tekstovima o ovoj temi, rekao je da su ovo dedždžalska tumačenja, tj. lažna i pogrešna, i da on nije prvi koji ih ovako pogrešno i nakaradno tumači nego da su ga u tome pretekli mnogi drugi.

A što se tiče njegovog žestokog napadanja i vrijeđanja onih koje naziva “Vehabijama”, ako pod tim misli na selefijsku davu sa kojom je došao Muhammed ibn Abdulvehab, kao reformator savremenog doba koji je pozivao na čišćenje Islama od svih natruha koje su se u njemu skupljale kroz vijekove od širka i njegovih oblika i raznoraznih novotarija u akidi i fikhu, onda to ukazuje na njegovo ili nepoznavanje ispravne akide Ehli sunneta, ili nepoznavanje onoga sa čemu je došao Muhammed ibn Abdulvehab, a i jedno i drugo je belaj.

A ako bi se njegov ovakav stav prema tzv. “Vehabijama” pravdao njegovoj velikoj mržnji prema saudijskoj vlasti i optuživanjem istih da su učestvovali sa Britanijom u rušenju islamskog hilafeta, to ne može biti opravdanje. A posebno je začuđujuće da čovjek koji toliko barata historijskim podacima i vraća se na historiju u svojim predavanjima da mu postane obilježje njegove dave jedna notorna historijska laž, a to je da je Saudija učesnik rušenja islamskog hilafeta, o čijem argumentovanju da je to netačno je smiješno i suvišno pričati.

A što se tiče njegovog hvaljenja Homeinija, vođe iranske revolucije, to se može razumjeti na jedan od tri načina, gledajući sa aspekta šitske akide.

Prvi – da to radi da bi pridobio šije rafidije ili u najmanju ruku da ih ne odbije s jedne strane, a sa druge strane to se slaže sa njegovom velikom mržnjom koju ispoljava prema Americi i Židovima, a Iran je navodno najveći neprijatelj istih. Ako bi ovo prihvatili kao tačno, treba reći da nastojanje da se dobije više pristalica na račun prikrivanja istine je oprečno davi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim nasljednicima, tj. učenjacima i imamima ovog Ummeta, što je tema za sebe. Posebnu težinu ima to što on hvali glavu dalaleta i kufra oličenu u Homeiniju što je nepojmljivo za jednog sunijskog savremenog šejha, čime dovodi u pitanje svoju akidu i svoj sunizam, i pri čemu stavlja politiku iznad akide.

Drugi – da on ne zna na kojoj je akidi Homeini. A ako je tako ne priliči jednom šejhu da hvali nekog vjerskog vođu čije uvjerenje ne zna, mada je ovo veoma daleko jer onaj ko poznaje šitsku akidu uopćeno, naravno da poznaje akidu njihovog vođe.

Treći – da zna akidu šija uopćeno, a Homeinijevu pojedinačno, međutim ne smatra akidu šija dalaletom i stranputicom niti njihovog vođu Homeinija predvodnikom kufra i dalaleta zamotanog u lažnu ljubav prema Ali Bejt (Poslanikovoj porodici). A ovo, ako bi bilo tačno samo po sebi bi govorilo o akidi samog šejha Imrana Husejna.

Prema tome, tumačenja šejha Imrana Husejna pojave Je’džudža i Me’džudža i Dedždžala su netačna i puna metaforičkog prepuštanja slobodnoj mašti, jer se ne slažu sa jasnim i nedvosmislenim tekstovima hadisa i više liče filmskom scenariju zasnovanom na historijskim faktima i vjerskim tekstovima gdje se autor prepušta svojoj slobodnoj stvaralačkoj mašti nego jednom ozbiljnom naučnom pristupu i tumačenju nekog islamskog učenjaka.

Te s stoga musliman ne treba upasti u zamku slatkorječivog, slikovitog, plastičnog, zanimljivog i nazovi historijskog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana ako to ide na uštrb istine. A njegovo strastveno i žestoko napadanje tzv. “Vehabija”, uz istovremeno hvaljenje glave kufra i dalaleta Homeinija je veliki znak i išaret koji stavlja upitnik nad njegovom davom i akidom u koju poziva. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Pitanje problema relacije svekrva – snaha je jedno od praktičnih pitanja za koje nema jednoobrazno rješenje. Dovoljno je samo značenje te dvije riječi svekrva i snaha. Svekrva je nazvana tim imenom od strane mlade jer je ona kriva za sve probleme kroz koje prolazi novi bračni par. Dok je mlada nazvana snahom od strane svekrve jer ona treba biti ona koja sve ‘snaha’, tj. snosi preko svojih leđa.

U osnovi, relacija između svekrve i mlade trebala bi biti izgrađena na uzajamnom razumijevanju, potpomaganju, opraštanju i saburanju. Međutim, u stvarnom životu preovlađuje velika ljubomora, netrpeljivost i želja za vladanjem jedne nad drugom tako da se odnos mlade i svekrve pretvori u serijal svađa, nesporazuma, smicalica, podmetanja nogu i završi sa nastojanjem i jedne i druge da se kutariše druge strane.

Naravno da ima i izuzetaka u ovome, ali obično je to rezultat prevlasti jedne nad drugom ili rezultat kompromisa među njima dvjema. Namjera mi je sa gore spomenutim da stavim do znanja da je relacije svekrva – snaha po svojoj prirodi takva problematična i komplikovana. Jedno od najpraktičnijih rješenja za gore spomenuto je da mladi bračni par živi odvojeno od njegovih i njenih roditelja čime se umanjuju prilike za nesporazume i nastojanje roditelja da se miješaju u njihov život.

Naravno da to ne znači da se prekine pomaganje, poštovanje, obilaženje roditelja i sva druga prava koja im pripadaju kao roditeljima,a konkretni savjeti za gore spomenuti slučaj su sljedeće:

● da ti sestro popustiš sa svoje strane koliko možeš, imajući u vidu da problemi ove prirode nisu nešto novo, posebno i karakteristično samo za tvoj život, nisi ti ni prva ni zadnja kojoj se ovo dešava. Sa druge strane, pređi preko svojih prava, progutaj neke stvari (zuluma koji ti se čini) i ne tjeraj u ovim problemima mak na konac sa namjerom da postigneš veći cilj, a to je očuvanje braka i lijepih bračnih odnosa. To što ona ne odvaća na selam to se vraća na nju, a ti opet sa njom lijepo kao sa vlastitom majkom. Jednostavno pobijedi je lijepim ahlakom.

● Drugo (ono što je vezano za tvog supruga): na njemu je da nastoji izgladiti odnose među vama dvjema koliko je to moguće. Također, treba svojoj majci mimo tvog prisustva staviti do znanja i pojasniti stvari u kojima je nepravedna prema tebi kako bi se promjenila. Sa druge strane, on treba znati da nije dužan poslušati roditelje u njihovom zahtjevu da pusti ženu samo zato što se ona njima ne sviđa, znači bez opravdanog i valjanog razloga, ako on sa njom ima lijep i normalan život. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com