Alejkumusselam.
Islamski pravnici imaju tri mišljenja oko zadnjeg vremena jacije namaza.
Prvo mišljenje je da jacija namaz traje do pojave prave zore. Na ovom stavu su Ebu Hanife i njegovi učenici, takođe to je mezheb šafija (s tim da oko toga šta je šafijski mezheb učenjaci ovog mezheba imaju podijeljeno mišljenje) i ovo je jedan od stavova malikijskog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije nemarnost u snu (da se prespava namaz) nego je nemarnost da se odgodi klanjanje namaza sve dok nastupi vrijema klanjanja drugog namaza”. Ovaj hadis ukazuje da namasko vrijeme traje sve do početka namaskog vremena sljedećeg namaza.
Međutim ovome se može prigovoriti da se u hadisu misli na četiri namaza: podne, ikindiju, akšam i jaciju jer su vakti ovih namaza spojeni, dok namasko vrijeme sabah namaza se ne spaja poslije njega sa nekim drugim namazom oko čega nema razilaženja a oko spajanja prije njega ima razilaženje što je tema ovog pitanja.
Drugo mišljenje je da jacija namaz traje do trećine noći. Ovo je poznati stav malikija, jedan od stavova Šafije i Ebu Hanife. Takođe, ovo je rivajet hanbelijskog mezheba, s tim da je kod njih ovo osnovno vrijeme klanjanja jacije a od trećine noći do sabaha (do prave zore) je nužno vrijeme za klanjanje jacije namaza, poput toga da klanja bolesnik koji je prizdravio ili žene u stanju hajza i nifasa ako je postala čista.
Oni svoj stav dokazuju poznatim vjerodostojnim hadisom u kojem je Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed i za kojeg kaže Buhari da je najvjerodostojniji hadis u poglavlju o namaskim vremenima. U ovom hadisu je došlo da je jedan dan Džibril predvodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na početku svakog namaskog vremena, a drugi dan ga je predvodio u klanjanju svih pet namaza u njihovim zadnjim namaskim vremenima, pa je u tom hadisu došlo da je drugi dan klanjao jaciju namaz kada je prošla trećina noći.
A u rivajetu kod Tirmizija Džibril je rekao: “O Muhammede, ovo je namasko vrijeme vjerovjesnika prije tebe, namasko vrijeme je između ova dva vakta (vremena)”. Međutim, dokazivanje sa ovim hadisom je donekle upitno jer je u ovom hadisu ravija koji prenosi imao nedoumicu da li je Džibril došao u pola noći ili u trećini noći, u hadisu je došlo “Zatim mu je došao (Džibril) u jacijsko vrijeme kada je otišla polovina noći, ili je rekao trećina noći, pa je klanjao sa njim jaciju”.
Takođe, dokazuju hadisom od Aiše, radijallaha anha, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte je (jaciju) između vremena kada nestane crvenilo do trećine noći”.
Treće mišljenje je da je jacijsko vrijeme do polovine noći. Ovo se prenosi od imama Malika i od Šafije u jednom od rivajeta. Takođe, od savremenih učenjaka ovo mišljenje je izabrao i šejh Usejmin.
Oni dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Enes, radijallahu anhu, kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgodio jaciju namaz do polovine noći”.
A najjači argument sa kojim dokazuju da se jacija klanja do polovine noći je kur’anski ajet u kome Uzvišeni kaže: “Obavljaj propisane namaze kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru” (El-Isra’, 78). Tako u ovom ajetu su spomenuta namaska vremena namaza koji su spojeni jedan sa drugim, a to su riječi ” kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine”, jer kad Sunce sa polovine krene to je početak podne namaza, a noćna tmina je polovina noći što je zadnje vrijeme jacije namaza. A namaz u zoru predstavlja sabah namaz koji se ne spaja ni sa jednim namazom ni prije njega ni poslije njega.
Nakon izloženih stavova učenjaka i njihovih argumenata treće mišljenje po kojem se jacija klanja do polovine noći je najbliže ispravnom na što ukazuje kur’anski ajet i spomenuti hadis. S tim da se ovo smatra osnovnim namaskim vremenom klanjanja jacije namaza a da u slučaju nužde se može klanjati i do sabah namaza, a Allah zna najbolje.
Treba napomenuti da termin “pola noći” znači polovina vremena od zalaska Sunca do izlaska Sunca a ne da je polovina noći uvijek 12:00 naveče, pa tako nekad polovina noći može biti prije dvanaest a nekada poslije. Ovo isto se odnosi i na termin “trećina noći”.
Mustehab je odgoditi klanjanje jacije do trećine ili čak polovine noći osim ako će to praviti poteškoće džematlijama. Dokaz za to je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svom Ummetu naredio bi im da odgode klanjanje jacije do trećine ili polovine noći”. Hadis bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed a Tirmizi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim. Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgađao klanjanje jacije. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam.
Ako žena prvo abdesti a zatim stavi šminku koja ne sadrži u sebi nečistoću, to joj ne utiče na valjanost i ispravnost abdesta i namaza. Iz ovog se izuzima šminka koja u sebi sadrži nečistoću jer su čistoća tijela i odjeće šartovi valjanosti namaza kod većine učenjaka. Ako bi se prvo našminkala a zatim abdestila tako da joj voda ne dopire do dijelova tijela koje je vadžib oprati prilikom abdesta, onda joj nije ispravan ni abdest niti namaz.
Takođe, treba naglasiti da ženi nije dozvoljeno da bude našminkana ispred muškaraca stranaca, tj. onih koji joj nisu mahremi, misli se na ženu koja ne pokriva lice, jer šminka predstavlja ukrašavanje a to je fitna za muškarce. A kaže Uzvišeni: “I neka ne pokazuju ukrase svoje osim muževima svojim …” (En-Nur, 31). A ako bi žena našminkana klanjala pred muškarcima strancima ima nagradu klanjanja namaza i ima grijeh zbog ukrašavanja i izazivanja fitne. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

We alejkumusselam we rahmetullahi we berekatuhu.
Slava i zahvala pripadaju samo Allahu swt. Nekoliko puta smo govorili o zapisima/hamajlijama, pa ovaj put neću ulaziti u detalje (osim ako za potreba, mozda i u nekim budućim pitanjima). Navest ću samo neke hadise koji govore o toj pojavi.
Prenosi se od Zejnebe, supruge Abdullaha ibn-Mes`uda da je Abdullah rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ″Čini (čarolije, vradžbine, zabranjene rukje, op.a.), hamjlije i ljubavne čarolije su širk.″” (Ebu-Davud, 3883; Ibn-Madže, 3530; Albani ga je svrstao u sahih hadise: Al–Silsiletul-Sahiha, 331 i 2972
Prenosi se od Uqbe ibn-Amira, r.a., da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ″Ko god nosi hamajliju, Allah mu neće ispuniti potrebe, a ko god nosi školjke (u svrhu zaštite), Allah mu neće dati mira.″” (Ahmed, 16951; Albani je rekao da je da`if: Da`if al-Džami`, 5703)
Prenosi se od Uqbe ibn-Amira el-Džuhanija da je jedna grupa došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da mu daju bej`ah (prisegu na vjernost). On je prihvatio prisegu deveterice, ali ne i od jednog. Rekli su: “O Allahov Poslaniče, prihvatio si prisegu deveterice, ali ne i od jednog.” Rekao je: ″On nosi hamajliju.″ Čovjek je stavio ruku u njedra i izvadio (hamajliju). Zatim je Poslanik, s.a.v.s., prihvatio i njegovu prisegu. Rekao je (Allahov Poslanik, s.a.v.s.): “Ko god okači, nosi hamajliju, počinio je širk.” (Ahmed, 16969; Albani rekao da je sahih: Al-Silsiletul-Sahihah, 492)
Ebu-Davud bilježi da je `Isa bin-Hamza rekao: “Ušao sam kod Abdullaha ibn-Akima a njegovo lice je bilo crveno od visoke groznice. Rekao sam − zašto ne okačiš hamajliju? Rekao je: ″Tražimo kod Allaha zaštitu od toga. Allahov Poslanik, s.a.v.s., jer rekao: ′Ko god okači bilo šta, bit će prepušten (njegovoj) brizi (…) ′″”
Učenjaci stalnog komiteta za fetve (Šejh Abdul Aziz ibn-Baaz, Šejh Abdullah-ibn Gadjan, Šejh Abdullah ibn-Qa`ud) kažu: “Učenjaci se slažu da je haram kačiti (nositi) hamajlije koje sadrže bilo šta osim Kur`ana, ali se razilaze u stajalištu spram onih koje sadrže Kur`an. Neki od njih kažu da su takve hamajlije dozvoljene, a drugi da nisu. Stajalište onih koji kažu da nisu dozvoljene najvjerovatnije je ispravno zbog generalnog značenja hadisa, a i zbog prevencije od širka.” (Fetava Al-Ledžnetul-Da`imeh, I/212)
Znači, jedino ispravno za osobu koja je praktikovala nošenje hamajlija je da ih odstrani od sebe onog momenta kad spozna njihovu svrhu i uticaj na vjeru i život. Nekoliko je učestalih načina na koji se uništavaju hamajlije. Spaljivanje ili potapanje (papirne hamajlije), cijepanje materijala (kao što je slučaj sa kožnim hamajlijama; nakon toga opet uslijedi spaljivanje), razbijanje (hamajlije ugravirane na kamenim ili drugim tvrdim površinama, topljenje (hamajlije ugravirane na vrijednostima, poput zlata), i drugo.
Uništavanje hamajlije uvijek povlači pitanje da li je ispravno urađeno uništavanje i da li postoji mogućnost negativnog uticaja na onoga ko uništava hamajliju. Ovdje se podrazumijeva uništavanje hamajlija koje ste sami tražili da vam se naprave, a usvrhu liječenja, povećanj nafake, zaštite, … Ne govorim o onim zapisima koje ste pronašli u kući, a sigurni ste da nisu vašim djelovanjem dospjele na to mjesto (iako je njihovo uništavanje slično, ove druge povlače i dodatna djelovanja kako bi se otklonio strah da su imale namjeru uzrokovanja negativnosti po osobu/osobe u čojem su posjedu pronađene). Neke hamajlije sadrže Kur`an, druge šejtanove spise, a ostale dijelove Kur`ana izmiješane sa sihrom ili drugim prizivanjem džinna.
Pošto je teško razlučiti šta se u kojoj nalazi, bilo zbog vremena koje je prošlo pa je teks izblijedio ili zbog spajanja materijala koji je teško razdvojiti, često ne možemo ni znati da li u hamajliji postoji išta od Kur`ana. Zato je najbolja opcija hamajliju spaliti, a zatim pepeo zakopati. Ipak, i ako se hamajlija otvori i potopi bacanjem u rijeku, doći će do uništavanja teksta, a neće biti opasnosti da kur`anski tekst, ako ga ima, dospije na nečisto mjesto. Stoga smatram da niste pogriješili u načinu uništavanja zapisa. Uništavanje zapisa povlači još jedno pitanje koje je važno spomenuti. Posjeta onima koji daju zapise, iz bilo kojeg razloga, ugrožava vjeru čovjeka koji posjećuje, pa je bitno učiniti iskreno pokajanje. Iz vašeg pitanja se podrazumijeva da ste to i učinili, ali ovo napominjem zbog svih onih koji se možda nalaze u sličnoj situaciji.
Zapisi koje ste uništili ne mogu imati daljeg uticaja na vaše živote, Što se tiče ostatka pitanja, moj odgovor je da ne znam da li vam treba učiti rukju. Ako smatrate da imate problema koje je teško objasniti, onda u svakom slučaju postoji sumnja da postoji džinsko-šejtanski uticaj, i potreba za učenjem rukje. Ali, iz vašeg pitanja se to ne razmije. Zato je moj odgovor kako sam prethodno kazao.
Nema smetnje da se djetetu od 13 godina uči rukja. Napominjem da je jako važno paziti koga ćete posjetiti, čak i ako birate između onih koji se ispravno bave liječenjem Ku`anom. Mnogi ne razumiju potrebu usporavanja liječenja, a zbog stanja onoga kome se uči, pa pokušavaju probleme riješiti za dan/jednim učenjem. Što je dijete manje, potrebno je više opreznosti u pristupanju učenja. Jako je bitno paziti da se ne izazivaju reakcije koje bi mogle ostaviti trag na dječijoj psihi, čak i kad problem (koji možda postoji zbog djelovanja džinna) bude otklonjen.
Znakovi koje ste naveli, kao moguće simptome džinskog uticaja, zanemarite. Oni mogu samo djelomično biti takvi. Ali važno je znati da je u prirodi djece da se ponašaju lijeno ili nemirno u namazu, pa to automatski ne treba smatrati simptomima bolesti, nego treba raditi s djetetom i namaz mu predstavljati najljepšim.
Nije moguće da su ti uroci (ako su bili na djetetu vaše rodice) ostali na vašem djetetu, a zbog vašeg učenja. Ne postoji urok prije postojanja `stvari`. Urok je djelo očiju, a dijete koje nije rođeno nije ni viđeno, Iako urok počinje u srcu (zbog zavisti ili oduševljenja), on `izlazi` kroz oči. U vašem pitanju zaključujem i da vežete ono što ste učili zbog uroka drogog djeteta, problem koji mislite da ima vaše dijete. Vaše učenja, ma u kojem stadiju trudnoće bilo, nema negativnih posljedica na ono što se nalazi u materici. Vi ste htjeli Allahovom swt. riječju olakšati nečije tegobe. Šta mislite da li je realno pomisliti da bih vas Allah swt. zbog toga ostavio nezaštićenom? Nikako!!!
Mnogi imaju hamajlije koje su kupili na raznim mjestima (od pijace do džamijskog harema). Nekima su ukras, a nekima sredstvo zaštite (da nas Allah swt. sačuva ovakvog ubjeđenja). Iako ne ulazim u namjere vaše majke kad vam je to davala, nema problema da vam takav Kur`an stoji u kući sve dok u njemu ne vidite nešto što vas štiti. Pogrešno je štampanje takvih Kur`ana jer Kur`an je Allahova swt. riječ koja nam treba biti spas i uputa. Ako je ne možemo pročitati, ne može nam ni biti uputa. Ipak, kada govorimo o hamajlijama i njihovoj zabranjenoti, ova vrsta `ukrasa`, ne potpada pod tu zabranu, Vi ga (Kur`an) držite u kući kako bi bio sačuvan do dospije na nečisto mjesto ili nekome ko će ga koristiti kao zaštitu. Zato je vaš postupak ispravan. Neka vas Allah swt učini od onih koji su Mu bliski i neka povećava vaše i naše znanje. Esselamu alejkum.

Odgovorio na pitanje:Almin Omerašević
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam!
Postoje dvije vrste kupanja: prva je kupanje radi rashlađivanja, otklanjanja nečistoće, znoja i slično pri čemu se ne nijeti šerijatsko kupanje, tj. gusul. Pa onaj ko se tako okupa onda to kupanje ne obuhvata abdest nego je obaveza nakon njega uzeti abdest za ono što se inače uzima abdest. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima.
Druga vrsta kupanja je šerijatsko uzimanje gusula, tj. pranja čitavog tijela vodom sa nijetom uzimanja gusula, a to je, u stvari, kupanje poslije džunubluka, hajza, nifasa, primanja Islama (oko ovoga je veliko razilaženje među učenjacima) i slično a što je vadžib. Ovakvo uzimanje gusula obuhvata i sam abdest po ispravnom stavu učenjaka pod uslovom da se u toku gusula ne uradi nešto što inače kvari abdest, poput puštanja vjetra, mokrenja ili diranja šakom polnog organa sa strašću.
Svejedno da li se abdest uzeo onako kako je došlo u sunnetu da ga je uzimao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu bi na samom početku gusula uzeo abdest a zatim oprao čitavo tijelo, prvo desnu a zatim lijevu stranu tijela (što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima), ili se gusul uzimao tako što bi se samo okupalo čitavo tijelo bez abdesta. Takođe, na valjanost abdesta ne utiče to da li je prilikom uzimanja gusula nijetio abdest ili ne.
Kaže Ebu Bekr ibnul-Arebij: “Nema razilaženja među učenjacima da abdest ulazi pod gusul i da nijjet čišćenja od džunubluka je dovoljan da bi čovjek bio čist za ono za što treba i gusul i abdest”. Međutim, istina je da oko ovoga postoji razilaženje. Od jasnih dokaza koji ukazuju da je sa uzimanjem gusula uzet i abdest je hadis od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi uzimao gusul, klanjao dva rekata i sabah namaz i ne bi ga vidjela da je abdestio poslije gusula”. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim.
Prema tome, nakon uzetog šerijatskog gusula ne treba uzimati naknadno abdest. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam!
Kao prvo, poslije namaza se uopće ne dovi na način kako se to radi kod nas da se džematski zikr i poslije toga uči Namaska dova i Fatiha. Namaska dova nije prenešena u Sunnetu te je zato novotarija kao i zajedničko zikrenje poslije namaza i učenje Fatihe koji su, takođe novotarija.
Ispravno je da se poslije farza namaza zikri zikrovima koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima, poput izgovaranja odmah nakon predavanja selama 3 puta Estagfirullah i riječi: ALLAHUMME ENTESSELAMU VE MINKESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A zatim se uči Ajetul-kursijj, sure: Ihlas, Felek i Nas, 33 puta Subhanallah, 33 puta Elhamdulillah i 33 puta Allahu ekber i izgovaranja riječi LA ILAHE ILLELLAHU VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU LEHUL MULKU VE LEHUL HAMDU VE HUVE ALA KULI ŠEJIN KADIR, kao i drugi zikrovi koji se prenose od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kao drugo, propisano je razdvajanje između farz (obaveznih) namaza i sunneta, svejedno potvrđenih ili nepotvrđenih ili općih nafila. Razdvajanje između farza i suneta se vrši na jedan od dva načina:
Prvo – govorom, tj. zikrenjem ili bilo kojim drugim razgovaranjem sa kojim se napravi razmak između farza i suneta.
Drugo – promjenom mjesta, tj. izlaskom iz mesdžida ili da se ode sa mjesta na kome se klanjao farz.
Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem je došlo da je tabi’in Es-Saib ibn Jezid klanjao džumu sa Muavijom, radijallahu anhu, kada je bio halifa. Pa čim je imam predao selam on je ustao i klanjao sunet, pa ga je pozvao Muavija, radijallahu anhu, i rekao: “Nemoj više raditi to što si uradio, kada klanjaš džumu nemoj je spajati sa drugim namazom (sa nafilom, sunetom) sve dok nešto ne progovoriš ili ne izađeš, jer nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako naredio da ne spajamo namaz (farz) sa namazom (nafilom) sve dok nešto ne progovorimo ili ne izađemo”.
Propisanost razdvajanja farzova od nafila je propisano i u drugim ibadetima mimo namaza. Pa tako nije dozvoljeno dan ili dva pred Ramazan postiti nafilu osim kome je praksa da stalno posti nafilu, takođe, nakon Ramazana, tj. dan Bajrama nije dozvoljeno postiti. Ovo se prenosi u vjerodostojnim hadisima Buharije i Muslima.
Prema tome, zikri se odmah poslije farza (a ne dovi), a ne poslije suneta jer poslije suneta uopće zikr nije propisan. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com