Alejkumusselam!

1. Većina učenjaka smatra da je propis mesa akike, njegove kože i ostalih dijelova poput mesa kurbana u raspodjeli (da se ostavi nešto sebi a ostalo da se podijeli siromašnim, poznanicima i komšijama) i zabrani da se prodaje (da se prodaje njeno meso, koža, glava i ostalo). Pa tako po nekim učenjacima akika i kurban se slažu u tri stvari a razlikuju u tri. Tri stvari u kojima se slažu su:

Prvo- da životinja koja se kolje i za kurban i za akiku mora biti jedna od četiri: koza, ovca, krava i deva, s tim da neki učenjaci kažu da se akika kolje samo od koze i ovce.

Drugo- da životinja mora dostići određenu starosnu dobu, a to je šest mjeseci za ovcu, godina za kozu, dvije godine za kravu i pet godina za devu.

Treće- da životinja koja se kolje nema mahana zbog kojih se ne prima njen kurban.

A tri stvari u kojima se razlikuje akika od običnog kurbana su:

Prvo- da je njeno kuhanje ili pečenje akike bolje od dijeljenja mesa (mada za ovo nema dokaza).

Drugo- da se kosti zaklane akike ne smiju lomiti, dok se kod kurbana mogu lomiti.

Treće- da klanje akike se ne može dijeliti sa drugim kurbanom ili akikom, odnosno, da ako bi se zaklala krava ili deva za akiku nije dozvoljeno niti ispravno da se krava ili deva dijele na dvije ili više akika ili na akiku i kurban, nego mora čitava krava ili deva biti samo za jednu akiku (dok se za kurban krava i deva mogu podijeliti na sedam dijelova).

Prema tome, nije uslov da zakolješ akiku tako da moraš sazvati ljude da pojedu akiku, jer u Sunnetu nije prenešeno kako se ona dijeli. Ibret je u tome da se ona zakolje a kako će se podijeliti učenjaci spominju dva načina. Taj koji ti spominješ gdje ljudi dođu i ispeče se ražanj i pojede, i drugi da se zakolje i podijeli kao što se dijeli kurban koji se kolje za vrijeme bajrama. Tako da nema smetnje da ti nekog zadužiš da ti on u Bosni ili u nekom drugom mjestu na ime tvoga djeteta zakolje akiku, svejedno ispekao je na ražnju ili podijelio kao sirovo meso.

2. Da se kurban podijeli na sedam, pet, tri, jedanaest, više ili manje kuća, u tome nema nikakvog ograničenja. Od sunneta je da čovjek koji kolje kurban ostavi sebi dio mesa a da ostalo podijeli kao sadaku siromašnima, rođacima i komšijama ili samo jednoj kategoriji od ovih. To kažemo da je od sunneta, a ako uradi drugačije nema nikakve smetnje, kurban je ispravan i valjan.

Što se tiče uplaćivanja kurbana preko organizacija koje se time bave, ako su ljudi kojima to povjereno pouzdani i nije poznato da se bave sumnjivim radnjama i aktivnostima, nema nikakve smetnje da se kod njih uplati kurban. A ako bi oni kojima je povjereno organizovanje klanja i raspodjele kurbana varali ljude, krali ih i obmanjivali, ali to nije javno poznato, onome ko je uplatio kurban sa iskrenim nijetom njegov kurban je ispravan i nisu dužni drugi zaklati ako saznaju za to, a grijeh varanja ide na račun onih koji to rade.

Isto tako, nema smetnje da čovjek izabere zemlju u kojoj hoće da se zakolje kurban. Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam.

Oko nadijevanja imena Iman, Huda, Takva i slično učenjaci smatraju da nema neke šerijatske zapreke u tome. Ovaj stav, između ostalih, zastupa Komisija za fetve iz Saudijske arabije u sastavu Bin Baza, Gudejanija i Abderrezaka El-Afifija. Od razloga sa kojima se pravda dozvola nadijevanja ovih imena, a prije svega imena Iman, je to što ova imena imaju lijepa značenja, a to je potvrđivanje istine, uputa i takvaluk (bogobojaznost), takođe ta imena ostavljaju lijep trag na duše onih koji su njima nazvane jer ih podsjećaju na iman i uputu i bogobojaznost.

S tim da ima nekih učenjaka poput šejha Usejmina koji smatraju da treba izbjegavati nadijevanje imena poput Iman, jer to ime u sebi nosi vid pohvale čišćenja od grijeha. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je promijenio ime Berra (Ona koja čini mnogo dobročinstvo) zato što to ime upućuje na pohvalu te osobe koja ga nosi. I smatra da se iz ovog hadisa zaključuje da imena ne trebaju imati značenja samopohvale.

Prema tome, nema smetnje da se nadijeva ime Iman, a to što neki smatraju da treba izbjegavati ne znači da je haram niti mekruh, nego smatraju da je bolje da se izbjegava. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam.

Naravno da za one sportove koje ti nazivaš exstremnim postoje fetve i da su o njima islamski učenjaci pravili analize i studije, s tim da nam u ovom slučaju i nisu potrebne fetve kada za tako nešto imamo šerijatske tekstove. Naime, svi oni sportovi u kojima preovlađuje mogućnost lošeg ishoda i nesretnog svršetka, pri čemu se tijelo čovjeka izlaže opasnim tjelesnim povredama, lomovima kostiju i slično, koji uzrokuju prestanak rada nekog organa, ili izazivaju teške akutne ili hronične bolesti, ili odvedu čak i u smrt, bavljenje svim ovim sportovima je haram.

Poput sportskih natjecanja autima i motociklima, skijanje na velikim strminama, penjanje uz velike stijene i slično. A dokaz da nije dozvoljeno bavljenje ovako opasnim sportovima i hobijima je to što se ovo ubraja u ono što se u šerijatu naziva bacanje samog sebe u propast, a što je zabranjeno mnoštvom dokaza. Od tih dokaza su riječi Uzvišenog: “I ne bacajte sami sebe u propast” (El-Bekare, 195). Znači, ovim ajetom Uzvišeni zabranjuje da čovjek sam sebi svjesno uzrokuje ono što ga vodi u propast, ozljedu, nesreću i slično.

Takođe, kaže Uzvišeni: “I nemojte sami sebe ubijati” (En-Nisa, 29). A pod ubijanjem samog sabe je i to da se čovjek upusti i radi ono u čemu može nastradati. Takođe, zabranjeno je bavljenje onim sportovima u kojima još može i druge ozlijediti. A u hadisu kojeg bilježi Ibn Madže, Darekutni i Malik u Muveteu od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema štete niti nanošenja štete”. Takođe, bilježi ga Ahmed u rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Vjerodstojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani a dobrim Ibn Redžeb i Šuajb Arnaut. Ovim hadisom se zabranjuje nanošenja štete kako drugima tako i samom sebi.

Prema tome, ako je tvoje bavljenje padobramstvom onako kako ga ti opisuješ nema sumnje da ti je bavljenje njime zabranjeno. A to da li je osoba koja pogine baveći se ovim sportom na stepenu osobe koja je sama sebe ubila, odgovor je da nije na potpuno istom nivou. Jer osoba koja izvrši samoubistvo direktno uzrokuje svoju smrt, za razliku od osoba koje, baveći se opasnim sportovima, indirektno uzrokuju smrt tako što se izlaže opasnim situacijama i okolnostima koje ga mogu odvesti u smrt. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

Alejkumusselam!

Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po terminom DAIJE i UČENI u našim krajevima misli na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično.

Prvo – Razilaženje među učenjacima

Četvorica imama, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, rahimehumullah, da druge učenjake ne spominjemo, svi su bili Ehli sunne vel džemat ali imaju podijeljena mišljenja u više fikhskih mes’ela nego onih mes’ela u kojima su se složili. I ne samo to, nego je čak jedna od posljedica njihovog razilaženja pojava različitih fikhskih mezheba.

Uzimajući ovo u obzir, kao i da nema sumnje da su daije u našim krajevima daleko od njih u svakom smislu (znanju, bogobojaznosti i slično), sasvim je logično da i daije imaju različite stavove po mnogim pitanjima. Pa ako su imami ovog Ummeta imali širine da se raziđu slijedeći Kur’an i Sunnet i tražeći istinu, u što nema sumnje, pa onda vjerovatno treba ima širine i za naše daije. Dovoljno je samo to da daije slijede ovu četvoricu imama pa se dobro raziđu. Pogrešno je mišljenje nekih što smatraju da se daije ne smiju razići, i ako se raziđu da je to veliki problem i veliki belaj u davi.

Kao da se hoće reći: Veliki imami koji su bili učeniji se smiju razići, dok daije koji imaju manje znanja se ne smiju razići i svi moraju biti na jednom mišljenju, što je sasvim nelogično. Jer logično je da oni koji imaju više znanja da se manje raziđu a oni koji imaju manje znanja da se više raziđu jer imaju više razloga za razilaženje.

Drugo – Razlozi razilaženja učenjaka

Mnogo je razloga zbog kojih se učenjaci razilaze u šerijatskim pitanjima. O razlozima razilaženja među učenjacima su napisane mnoge knjige i studije, a neki od najbitnijih razloga su:

1 – Kontradiktornost i oprečnost između samih šerijatskih dokaza, odnosno iz jednog dokaza se razumije dozvola nečega, a iz drugog zabrana istog pa to treba uskladiti ili dati prednost jednom ili drugom. Kao na primjer: u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se pije voda stojeći, a u drugom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, pio stojeći.

2 – Razilaženje zbog različitog tumačenja značenja ajeta. Kao na primjer da u Kur’anu dođe riječ koja ima dvostruko značenje, poput ajeta koji govori o idetu žene “tri kuru’a “, a riječ “kuru'” u arapskom jeziku može značiti i čistoća i hajz. Zbog toga Malik i Šafija smatraju da je idet puštene žene tri čistoće, a Ebu Hanife i Ahmed da je tri mjesečna pranja (hajza), a ogromna je razlika između čistoće i hajza.

3 – Razilaženje oko ocjene vjerodostojnosti nekog hadisa, pa oni koji ga ocjenjuju prihvatljivim rade po njemu, a oni koji ga smatraju neprihvatljivim ne rade po njemu. Kao na primjer hadis: “Kur’an ne dodiruje osim tahir (čist)”.

4 – Razilaženje oko značenja i tumačenja hadisa. Kao na primjer hadis: “Kur’an ne dodiruje osim tahir (čist)”, jedni tumače riječ tahir da je pod abdestom ili gusulom, a drugi da je čist od širka i kufra.

5 – Da šerijatski dokaz (naročito hadis) nije došao do učenjaka, a ovo je ono što se često dešavalo među učenjacima da do nekih od njih nije prenešen hadis po određenom pitanju. Zbog toga je mnogo primjera u kojima Ebu Hanife dođe sa stavovima koji su oprečni hadisima zato što se on malo bavio ovom naukom (prenošenja i poznavanja hadisa) što ga je odvelo da mnogo koristi kijas. Za razliku od Ahmeda koji se u potpunosti oslanjao na hadise i ostavljao kijas osim u nuždi. A Malik i Šafija su koristili podjednako i hadis i kijas.

6 – Razilaženje zbog vrste dokaza, tj. kod nekih je to dokaz a kod drugih nije. Na primjer, kod Malika je praksa stanovnika Medine dokaz dok kod ostalih imama nije, ili kod četvorice imama je kijas dokaz a kod Ibn Hazma i nekih drugih nije i slično.
7 – Razilaženje u nekom pravilu iz Usulil-fikha (metodologija) iz čega proizilazi razilaženje i u fikhskim ograncima. Kao na primjer razilaženje oko pravila da li se neki šerijatski tekst koji ima uopćeno značenje ograničava drugim šerijatskim tekstom koji ima specifično značenje.

8 – Razilaženje zbog dodataka u određenim hadisima, pa neki učenjaci te dodatke prihvataju dok ih drugi odbacuju.

9 – Razilaženje oko razumijevanja onoga što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je to sunnet ili vadžib. Kao na primjer, njegovo uzimanje abdesta uvijek istim redoslijedom, pa su se razišli učenjaci je li to samo sunnet ili je vadžib ili je šart valjanosti abdesta jer to on, sallallahu alejhi ve sellem, nije pojasnio riječima.

10 – Razilaženje zbog šerijatskih tekstova, tj. da li imaju opće ili specifično značenje. Na primjer, da li se gubi abdest samo onim što izlazi na dva prirodna otvora od izmeta, mokraće, vjetra, mezja i vedja što je došlo u šerijatskim tekstovima, ili bilo čega što izađe na ta dva prirodna otvora, ili bilo čega što izađe uopćeno iz ljudskog tijela.

11 – Razilaženje oko svođenja općeg šerijatskog teksta na specifični. Kao na primjer, da li je postojanje mahrema šart da bi žena bila obavezna da obavi Hadždž, jer je došla opća zabrana ženi da putuje bez mahrema, pa da li je obavljanje Hadždža izuzetak?

Ovakvih razloga razilaženja je veliki broj.

Treće – Razlozi razilaženja među daijama

Takođe, ne treba smetnuti sa uma da nisu sve daije i učeni u našim krajevima na istom stepenu znanja a što naravno ima i svoju pozadinu. A neki od najbitnijih razloga su sljedeći:

1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.

2 – Razlika u nivou steknutog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.

3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.

4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.

5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.

6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.

Četvrto – Na osnovu čega daije dođu do svoga stava

Tvoja konstatacija “Svi vi navodite više učenjaka i njihove stavove i onda zaključite na kraju neko svoje mišljenje. Na osnovu čega, samo me interesuje???” nije sasvim jasna. Jer ako misliš da daije, nakon što navedu stavove učenjaka, dođu na kraju sa svojim mišljenjem, a to je jedan od tih spomenutih stavova učenjaka, to je nešto sasvim normalno jer sa čime drugim će doći. A ako misliš da dođu sa svojim mišljenjem koje se razlikuje od svih stavova učenjaka koje je naveo, onda je to pogrešno jer ja ne znam ni jednog iole ozbiljnog daiju da tako nešto radi, jer kako će on da dođe sa nekim svojim mišljenjem a jedva je u stanju da izabere neko od postojećih mišljenja kao ispravno, ako je i to u stanju.

Svaki daija iole vrijedan tog naziva kada izabire jedno od nekoliko postojećih mišljenja u određenoj mes’eli, nema sumnje da ga izabire na osnovu dokaza i argumenata a ne na osnovu svojih strasti, prohtjeva, želja, logike i slično. A da nije tako on ni ne bi bio daija, učen čovjek i slično, niti bi vrijedio da ga iko sluša i slijedi. Ili u najgorem slučaju daije slijede učenjake, svejedno prijašnje ili potonje, u čije znanje imaju povjerenja i koji su došli sa najjačim dokazima po nekom pitanju.

Peto – Kada se daije međusobno raziđu koga treba slijediti

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes’elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti? Ovo pitanje takođe može imati različita stanja: na samom početku koga da pita i slijedi, zatim nakon što su poznata mišljenja učenjaka po nekom pitanju a raziđu se, koga onda da slijedi, i treće stanje: kada su učenjaci na istom nivou znanja i fadla a raziđu se čije mišljenje onda da uzme i slijedi.

Uglavnom, čitavo ovo pitanje sa svim njegovim stanjima može se rezimirati u četiri poznata stava učenjaka.

Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka, a ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju dozvoljeno je da izabere stav koga hoće. Dokaz sa kojim se podupire ovaj stav je, kako navode, idžmau ashaba, jer u njihovo vrijeme obični muslimani su pitali bilo kojeg ashaba a oni ih nisu obavezivali da pitaju najboljeg i najučenijeg među njima.

Drugo mišljenje – da je mukallid obavezan da pita najboljeg, najučenijeg i onog koji je najpouzdaniji kod njega samog, takođe, ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju a razišli su se, obavezan je da uzme mišljenje onog koji je najbolji u znanju i najpouzdaniji kod njega.

Dokazuju ovo mišljenje time što ga upoređuju sa nekim šerijatskim pitanjem oko kojeg postoje dva mišljenja. Za jedno mišljenje ima jači dokaz a za drugi slabiji, a nema sumnje da je istina samo jedna, tj. da je samo jedno od ova dva mišljenja ispravno. U ovom slučaju obaveza je da se radi po onom mišljenju koje ima jači dokaz. Pa tako isto, kažu, mukallid je obavezan da slijedi učenijeg i povjerljivijeg učenjaka kod njega zato što je vjerovatnoća ispravnijeg odgovora kod njega, a u suprotnom bi značilo da slijedi svoje strasti i ono što mu odgovara a to nije dozvoljeno.

Ono što se može prigovoriti ovom mišljenju je: kako će obični musliman odrediti i znati ko je najučeniji, najpovjerljiviji i najbolji učenjak?

Treće mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore jer to najpouzdanije.

Četvrto mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore, jer je Islam vjera lahkoće. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Poslan sam sa lahkom vjerom …”. Naravno, dokazivanje ovog pitanja sa ovim hadisom je upitno jer hadis govori o općoj karakteristici vjere Islama da je ona vjera lahkoće sa svim njenim propisima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, a ne da treba slijediti ono što je lakše kada se učenjaci raziđu.

Zadnja dva mišljenja (treće i četvrto) koji su kontradiktorni jedni drugom su neispravna jer nas je Uzvišeni obavezao da slijedimo ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu, tj. ibret je u dokazu a ne u onome što je strožije ili blaže, a samo određivanje šta je strožije ašta blaže je subjektivna stvar.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.

Prema tome, ne treba da zbunjuje to što daije imaju različita i podijeljena mišljenja po nekim pitanjima, jer su se i bolji i učeniji od njih (imami ovog Ummeta) razišli po istim pitanjima. Pa tako, misliti i tražiti od njih da budu svi na istom kalupu i mišljenju je greška i u praksi je to nemoguće. Razlozi razilaženja među učenjacima uopćeno, a među našim daijama posebno, su mnogobrojni i raznovrsni a ukazuju na neminovnost postojanja razilaženja među njima.

S tim, da je vrlo bitno da daije prilikom odabiranja, dolaska i iznošenja svojih stavova se oslanjaju na argument ili u najmanju ruku da slijede mišljenja učenjaka u čije znanje imaju najviše povjerenja.

Običan musliman ima slobodu izbora da pita koga god hoće od učenih ljudi (naravno, misli se pod učenim na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično) prije nego što su poznati njihovi stavovi, a nakon što se znaju njihovi stavovi po nekom pitanju obavezan je da slijedi onog koji je najučeniji i u čije znanje ima najviše povjerenja. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com

AlejkumusSelam!

Mnogo je pitanja sličnih ovom, poput: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kartu pa je li smijem obrijati bradu, itd.

Jednoglasni su učenjaci selafa ovog Ummeta da je brijanje brade haram i veliki grijeh a da je puštanje brade vjerska obaveza a ne adet, a na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni šerijatski dokazi, kao hadis: “Puštajte brade, kratite brkove” (muttefekun ‘alejhi). Onaj koji brije bradu je griješnik a mnogi islamski pravnici su takvu osobu ubrajali među one kojima se ne prima svjedočenje na sudu. Sa druge strane, dozvoljeno je učiniti haram u nuždi, jer fikhsko pravilo kaže: nužda dozvoljava zabranjeno.

Pod nuždom se ovdje misli da čovjek nema izbora osim da učini taj haram a ako ne uradi taj haram to bi prouzrokovalo ogromnu štetu kod njega, poput smrti, teške bolesti ili nenormalnog života. A svi gore navedeni primjeri nisu na stepenu nužde, prema tome, gore navedeni primjeri nisu opravdan šerijatski razlog da bi se učinio haram poput brijanja brade, a ko to uradi griješan je i treba učiniti tevbu. Ovo je što se tiče brijenja, a što se tiče kraćenja: prvo treba poznavati šerijatski status kraćenja brade, koje su to granice ako je dozvoljeno.

Da je puštanje brade vadžib a njeno brijanje haram, oko toga danas ne postoji razilaženje, ili ne trebalo da postoji, među iole učenim muslimanima. Međutim, potkraćivanje brade je gorko pitanje o kojem treba govoriti. Naročito kada vidimo učene glave i daije čije su se brade svele, nakon što su bile bogate, lijepe i bujne, na milimetarsko-centimetarsko podrezivanje.

I da bi tragedija bila još veća, pokušava se stavit do znanja da je u stvari to ono što Islam traži od muslimana po pitanju puštanja i kraćenja brade, a one velike lijepe brade su u stvari bile džehl i pretjerivanje u vjeri. Pa se još to zamota u celofan tumačenja čija filozofija glasi: brijanje je haram a uzimanje onog što pređe preko šake je sunnet – a zlatna sredina je milimetersko-centimetarska bradica.

Mnogi radnici za Allahovu vjeru nemaju vremena ili neće da ga izdvoje za potpuno istraživanje nekog šerijatskog pitanja. Kod mnogih takvih jedan te isti propis se mijenja shodno mjestu, vremenu, ljudima i interesu, kao da se Islam prilagođava oklonostima ljudi a ne ljudi propisima Islama. Sa ovim ti želim staviti do znanja da nije ibret u onome što rade neke daije koji pretjerano krate svoje brade, nego je ibret u tome koliko se to slaže sa šerijatskim tekstovima, praksom ashaba i tabi’ina i stavovima učenjaka.

Naime, učenjaci selefa, nakon što su se složili da je brijanje brade haram, po pitanju kraćenja brade imaju pet mišljenja:

Prvo: stav hanefija – da je sunnet potkratiti bradu koja pređe dužinu šake, dok neki hanefijski učenjaci smatraju da je to vadžib.

Drugo: stav malikija – dozvola potkraćivanja brade ispod šake pod šartom da se razlikuje od potkraćivanja mušrika i medžusija koji su kratili brade skroz kratko tako da joj je dužina bila ista sa svih strana.

Treće: stav šafija – da se ne uzima ništa od brade osim pri obavljanju hadždža i ‘umre da se potkrati ono što pređe šaku.

Četvrto: stav većine hanabila – da je ono što pređe šaku dozvoljeno uzeti i ostaviti. Peto: stav ‘Irakija i Nevevija – da se brada ostavlja u stanju u kakvom i jest te da je zabranjeno uzimati išta od brade. A ovo zadnje je slab stav, jer iz njega proizilazi da su ashabi činili haram a da ih ostali ashabi nisu za to prekoravali, što je veoma daleko. Dokazi sa kojima se dokazuju prva četiri mišljenja su isti, a to je ono što je prenešeno od ashaba, radijallahu anhum: Abdullah ibn Omer bi kratio ono što pređe šaku pri obavljanju ‘umre i hadždža (Buharija), Ebu Hurejre i Džabir ibn Abdullah bi kratili što pređe šaku (Musannef ibn ebi Šejbe – u dobrim rivajetima), Abdullah ibn ‘Abbas smatra da se na obredima hadždža i ‘umre uzima ono što pređe šaku (Tefsir Taberi) i Alija je uzimao što pređe šaku (prenešeno je u slabom rivajetu), takođe su tako radili tabi’ini i tabitabi’ini.

Nema sumnje da je djelo ashaba i njihovo razumijevanje ovog pitanja preče od bilo kojeg drugog, a ovo se ne suprostavlja naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Puštajte brade, kratite brkove” kao što to neki tumače. Jer riječ “puštajte brade” ne znači jezički da je zabranjeno uzimati nešto od brade. Bilježi Buharija: “Haliful mušrikine veffirulliha (Razlikujte se od mušrika, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate)“, što podupire stav ashaba.

Takođe, bilježi Muslim: “Razlikujte se od medžusija, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate”, tj. oni su kratili svoje brade kako je došlo u drugim rivajetima. Spoj između zabrane kraćenja brade u hadisu, kako su radili mušrici i medžusije, i kraćenja ashaba je, kako pojašnjavaju Sujuti i Munavi, da se zabrana odnosi na kraćenje ispod šake koje je podjednako sa svih krajeva a ne na postupak ashaba i selefa.

Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, da je dozvoljeno uzeti od brade ono što pređe šaku, a to je ono na čemu je bio selef ovog Ummeta počevši od ashaba i tabi’ina pa sve do imama mezheba. Stav malikija i nekih drugih učenjaka da se od brade može uzimati i ispod šake se ne slaže sa onim što je prenešano od ashaba, s tim da su i oni uslovili da brada bude obilna i bujna i da se razlikuje od kraćenja mušrika i medžusija koji su kratili kratko tako da je bila podjednaka sa svih krajeva.

Iz svega izloženog se vidi da milimetarsko-centimetarske bradice nemaju oslonca u razumijevanju ovog pitanja kod selefa ovog Ummeta. Takođe, to se suprostavlja tekstu hadisa: “Puštajte brade da budu obilne, velike i bogate (veffirulliha)”, a sa druge strane, takvo kraćenje brade je postupak mušrika i medžusija, a nama je naređeno da se u tome razlikujemo od njih. (pogledaj detaljnije o ovome u knjizi “Šemsudduha fil ahzi ma zade fevkal kabdi minelliha”)

Prema tome, ako će tvoje kraćenje biti u granicama šake, onda nema nikakve smetnje da to uradiš, a ako će biti ispod toga onda ti nije dozvoljeno da to uradiš.

Znaj da onaj ko ostavi nešto radi Allaha On mu to nadoknadi boljim od toga. Bilježi Veki’a u knjizi “Ez-Zuhd” (2/635) od Ubej ibn K’aba, a Ebu Nu’ajm u “El-Hilje” (1/253) od Ubej ibn K’aba i Ibn Omera, radijallahu anhum, a Ahmed (5/363) i Bejheki (5/335) od Ebu Katade i Ebu El-Dehma’, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti sa onim što je bolje od njega odakle se ni ne nada”, a u rivajetu: “Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga”, takođe u rivajetu: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha, neostavljajući to osim radi Njega, a da mu Allah to neće nadoknaditi sa onim što je bolje za njega i na dunjaluku i na Ahiretu”. Ovaj hadis sa svim spomenutim rivajetima je ocijenjen vjerodostojnim od strane El-Hejtemija, El-‘Adželunija, Ibn Mufliha i El-Vadi’ija.

Ako ti ostaviš ovaj posao koji bi mogao dobiti radi Allaha kako ne bi kršio Njegov propis Allah će ti inšaallah to nadoknaditi nečim boljim od toga. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com