Alejkumusselam!

Tvoja konstatacija je u globalu tačna, jer zaista po tom pitanju u praktičnom bračnom životu ima ozbiljnih problema i poremećaja. U tom kontekstu, ja bih se nadovezao na ovo što je već rečeno i dodao bih još neke pojedinosti i probleme vezane za intimni život jednog islamskog bračnog para te naveo neke osnovne adabe intimnog odnosa.

Naime, da je veoma bitno govoriti o intimnom odnosu supružnika ukazuju između ostalog tri stvari:

Prva – da skoro nema fikhske knjige a da se u poglavlju o braku ne obrađuje nekoliko posebnih cjelina vezanih za polni odnos, za koje je došlo pojašnjenje u šerijatskim tekstovima.

Drugo – jedina mahana oko koje su islamski pravnici saglasni da je zbog nje dozvoljeno i ženi i muškarcu da traže poništenje braka je nemogućnost jednog od supružnika da ima polni odnos, što zbog impotentnosti, urođene ili stečene mahane na polnom organu koja sprečava normalan polni odnos, tako i bolesti i slično.

Treće – potresne i nevjerovatne priče ili žalbe od strane žena koje žive po pet, osam ili deset godina u braku i imaju intimne odnose sa svojim muževima, međutim nikad nisu osjetile slast polnog užitka, mnoge od njih čak nisu ni doživjele orgazam nakon dugogodišnjeg bračnog života niti znaju šta je to, a mnoge od njih intinmi odnos doživljavaju kao patnju i bol. Čak do te mjere je poremećen intimni život da mnoge od supruga izbjegavaju polni odnos i odbijaju muža u postelji, a kako i ne bi kada ona ne osjeti u tom odnosu nikakve slasti i ne doživi orgazam, a vrhunac njenog polnog odnosa se svede na to da se u njoj probudi strast i osjeti želju za intimnim odnosom i na tome se završi jer je njen muž već završio i zadovoljio svoje strasti.

Nema sumnje, da vjera Islam koja nas uči kako da jedemo, kako da se oblačimo, kako da se ophodimo jedni prema drugima u svim životnim pojedinostima i detaljima, da nas isto tako podučava kako da imamo intimni odnos. Zbog toga su propisani određeni adabi sa kojima se musliman izdiže sa svojim intimnim odnosom iznad običnog životinjskog upražnjavanja strasti i čak dostiže stepen da ima nagradu kod Allaha, dželle še’nuhu, ako polni odnos obavi na halal način (sa svojom ženom) i ima nijjet da sačuva sebe i svoju suprugu od harama kao i da uveća muslimanski porod.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u svoje dvije knjige “Zadul-mead” i “Et-tibu en-nebevi” posvećuje posebno poglavlje o intimnom odnosu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i značaju intimnog odnosa u životu pojedinca. Pa kaže između ostalog: “A što se tiče polnog odnosa, njegova (Poslanikova) uputa, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je bila najpotpunija uputa, sa polnim odnosom se čuva zdravlje, upotpunjuje slast i duševna radost i njime se ostvaruju ciljevi zbog kojih i postoji polni odnos.

Polni odnos postoji zbog tri stvari koje su u stvari njegovi temeljni ciljevi:

Prva – očuvanje poroda i održavanje ljudske vrste,

Drugo – izbacivanje sjemena čije zadržavanje šteti tijelu,

Treće – zadovoljavanje strasti i slasti i uživanje u Allahovoj blagodati, a ovo je jedina korist od polnog odnosa koja će biti i u Džennetu, jer tamo nema razmnožavanja niti štetnih stvari koje treba izbaciti iz organizma. Cijenjeni ljekari smatraju da je polni odnos jedan od razloga čuvanja zdravlja”. (Et-Tibu en-nebevi, str. 249) Takođe, kaže na drugom mjestu: “Koristi polnog odnosa su: obaranje pogleda, samokontrola, moć čuvanja časti od neupadanja u haram, sve ovo postiže i žena, muškarac koristi samom sebi na dunjaluku i na ahiretu a koristi i ženi.

Zbog toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, volio polni odnos i kontinuirano ga imao, i rekao je: “Omiljeno mi je od vašeg dunjaluka troje: žene i miris, a poseban užitak mi je namaz”. (Bilježi ga Ahmed, Nesai, Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hadžer i Albani) Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve selem: “O omladino, ko je u stanju od vas da se oženi neka se oženi, jer zaista se u braku više obara pogled i više čuva polni organ, a onaj ko nije u stanju neka posti jer mu je post zaštita” (Mutefekun alejhi). (Et-Tibu en-nebevi, str. 251)

Od bitnih stvari o kojima treba voditi računa prilikom polnog odnosa je sljedeće:

Prvo:

Da čineći ovo djelo zanijeti sticanje nagrade od Uzvišenog, tj. da zanijeti sa svojim polnim odnosom da čuva sebe i svoju ženu od harama i da poveća islamski Ummet jer je mnoštvo Ummeta njegov ponos, kao što je došlo u hadisu. Takođe, treba da ima na umu da on ima nagradu čineći ovo djelo i pored toga što u njemu nalazi slast i dunjalučku radost, jer prenosi Ebu Zer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A vi u vašem polnom odnosu imate sadaku (sa vašom ženom)”, pa upitaše: O Allahov Poslaniče, zar neko od nas ima nagradu time što udovoljava svoju strast? Pa je odgovorio: “Pa šta mislite da je on svoju strast zadovoljio u haramu, zar ne bi imao grijeh? Takođe, ako je zadovolji u halalu ima nagradu”: (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu) Ovo je od posebnih fadileta ovog Ummeta, pa hvala Allahu koji nas je učinio od njega.

Drugo:

Da muž pred sam čin polnog akta pokaže nježnost prema ženi, poigrava se sa njom, ljubi je i miluje, tj. da dođe sa ljubavnom predigrom sa ciljem da se što više kod žene pokrenu ljubavne strasti kako bi i ona doživjela vrhunac polnog čina, tj. orgazam. Odnosno, kako se ne bi desilo da muškarac zadovolji svoju strast i završi sa odnosom a da mu žena bude uskraćena za to.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća” (El-Bekara, 187), pa ako je žena odjeća svome mužu tako što ga štiti od potrebe za drugim ženama jer zadovolji svoju strast sa njom, tako isto ženi treba da muž biti zaštita time što će ona zadovoljiti svoju spolnu potrebu sa njim, a ona neće zadovoljiti svoju potrebu osim ako i ona uživa u polnom odnosu i doživi orgazam. I kaže Uzvišeni: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti” (El-Bekare, 228), pa ako je žena dužna da zadovolji svoga čovjeka u polnom odnosu isto tako je i on dužan da nju zadovolji u istom, a to se ne može postići osim tako da i ona doživi orgazam.

Islamski pravnici u svojim knjigama kao i Ibnul-Kajjim u “Zadul-mead” kada su govorili o ovoj temi naveli su da je od prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo da je se on poigravao sa ženom prije polnog akta i ljubio je, te su naveli neke od rivajeta kojima to potvrđuju. Međutim, po ovom pitanju nema ništa vjerodostojno prenešeno, niti da je to radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti da je riječima oporučio da se to radi. Sve što je prenešeno je između slabog, jako slabog i izmišljenog. Izuzev što se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio za vrijeme ramazana dok posti, ali to ne ulazi u ovu temu.

Od tih slabih predaja su sljedeći hadisi:

1- “Kada neko od vas polno opći sa svojom ženom neka to radi na najmuževniji način, pa kada osjeti da će zadovoljiti svoju potrebu prije nego što žena završi neka ne žuri sve dok ona ne zadovolji svoju potrebu i strast”, bilježe ga Ahmed (sa jednim senedom), Ebu J’ala i Abdurrezak (u drugom senedu) od Enesa, radijallahu anhu. Sened hadisa kod Ahmeda je slab zbog tri mahane, to je pojasnio Albani u Irvaul-galil (2010), a sened kod Ebu J’ale je takođe slab jer ime ravije tabi’ina uopće nije spomenuto.

2- “Neka niko od vas ne prilazi svojoj ženi kao što radi hajvan, neka među njima (supružnicima) bude resul”, pa upitaše: “Šta je to resul, Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Poljubac i govor”. Hadis bilježi Dejlemi u “Musnedul-firdeus” od Enesa, radijallahu anhu, a Iraki ga ocjenjuje kao munker (veoma slabim) i šejh Albani se slažio sa tom ocjenom i pojasnio mahane seneda hadisa (Es-Silsiletu ed-daifetu 13/179).

3- Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio polno općenje prije poigravanja. Bilježi ga Sujuti u El-Džamius-sagir, a šejh Albani kaže da je izmišljen.

4- Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio a postio bi i sisao bi njen jezik. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Huzejme i mnogi drugi, a hadis su Ibn Hadžer, Albani, Šu’ajb Arnaut ocjenili slabim i složni su da je dodatak “i sisao bi njen jezik” slab dok je prvi dio hadisa došao vjerodostojan u drugim rivajetima poput Buharije i Muslima.

Pitanje ljubavne predigre i nepostajanje osjećaja, sluha i razumijevanja od strane muža po ovom pitanju je jedan od glavnih kamena spoticanja u intimnom životu između muža i žene. Jer kada muž ne ostavi dovoljno vremena da se njegova supruga zagrije za intimni odnos ili ako je on nestručan, grub i nesposoban da pobudi u njoj ljubavne strasti normalno je da će završetak takvog intimnog odnosa biti za ženu razlog njene rastrešenosti, frustracije, nezadovoljstva i da će u njoj ugasiti svaku potrebu za sastajanje sa mužem. Još ako se ovo ponavlja od intimnog odnosa do intimnog odnosa pa traje mjesecima i godinama onda nije čudo da neke supruge odbijaju svoje muževe u postelji ili na kulturan način iznalaze raznorazne isprike kako bi izbjegle polni odnos. Dok kod nekih žena polni odnos i odazivanje u postelji postanu jedno od najjačih oružja kako da vladaju svojim muževima, jer one osobno nemaju potrebe za intimnim odnosom.

Zato je na muževima da ulože maksimalan trud u tome da po ovom pitanju nađu zajedničko sa svojim suprugama. U tu svrhu nema smetnje da jedno drugome otkriju šta ih najviše uzbuđuje u intimnom odnosu i na koji način najlakše doživljavaju orgazam. Između muža i žene u ovome ne bi trebale da postoje stid, prepreke i neprijatnosti, naročito kada je u pitanju to da i jedno i drugo dožive potpuno zadovoljstvo u svom intimnom odnosu.

Treće:

Mustehab je da muž kada hoće da priđe ženi da prouči dovu “BISMILLAH ALAHUMME DŽENNIBNEŠŠEJTANE VE DŽENNIBIŠŠEJTANE MA REZAKTENA”. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako bude određeno da se iz tog odnosa začne dijete neće mu naštetiti šejtan”. Bilježi ga Buharija u svom Sahihu.

Četvrto:

Dozvoljeno je čovjeku da prilazi svojoj ženi u njen polni organ sa koje god strane hoće, s prijeda ili od pozadi, pod uslovom da je u polni organ a ne u duburu zbog riječi Uzvišenog: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete” (El-Bekare, 223).

Način općenja i uživanja bračnih drugova jednog u tijelu drugog je pitanje o kojem su islamski pravnici na samom početku islama govorili i pisali. Čak su pojašnjavali u detalje šta je dozvoljeno a šta nije shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Ova tema nije produkt savremene seksualne revolucije, porno filmova, nemorala i pornografije, kako to neki neupućeni pokušavaju prikazati pa tim tumačenjem žele argumentirati zabranu istog, što je pogešno. Jer je ibret u šerijatskim tekstovima. Ova tema je kao i sve ostale od onih pitanja u kojima je islam pojasnio granice dopuštenog i zabranjenog, zna to onaj ko zna a nepoznato je onome ko nema znanja.

Cijelo ženino tijelo je predmet uživanja od strane njenog muža svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično. Takođe i obrnuto, cijelo muževo tijelo je predmet uživanja od strane njegove žene svejedno bilo to pogledom, dodirom, poljupcem, milovanjem i slično.

Ono što je Šerijat zabranio su dvije stvari: polno općenje u stražnjicu žene i polno općenje kada je žena u stanju hajza, s tim da je mužu dozvoljeno uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza.

Peto:

Zabranjeno je polno općenje u stražnjicu žene. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Huzejme ibn Sabita, radijallahu anhu: “Zaista se Allah ne stidi istine, ne prilazite ženama u njihove stražnjice” (Darimi (2213), Nesai’ u “El-Kubra” (8982), Ahmed (21907), Ibn Madže (1924), Bejheki (13894), Ibn Hibban (4200), Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvaul-galil” (2005)). Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u više rivajeta i različitih tekstova se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati u čovjeka koji je polno općio sa svojom ženom u njenu stražnjicu” (Ahmed (2/344)), “Proklet je onaj ko priđe svojoj ženi u njenu stražnicu” (Ebu Davud (2162), Darimi (1140), Nesai’ u “El-Kubra” (9012), Ibn Madže (1923), Ahmed (2/272) i ostali), “Ko ode proroku i povjeruje mu u ono što kaže, ili priđe ženi koja je u stanju hajza, ili priđe ženi u njenu stražnjicu, on je čist od onoga što je objavljeno Muhammedu” (Ebu Davud (3904), Tirmizi (135), Ibn Madže (639) i Darimi (1136), Ahmed (10170)).

Šesto:

Zabranjeno je polno općenje kada je žena u stanju hajza. Kaže Uzvišeni: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. a kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare 222).

Sedmo:

Dozvoljeno je mužu uživanje u njenom tijelu mimo polnog organa čak i u stanju hajza. U rivajetu od ‘Aiše i Mejmune, radijallahu anhuma, je došlo: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio da uživa u tijelu neke od njegovih žena, a ona je u stanju hajza, naredio bi joj da se ogrne, a zatim bi uživao u njenom tijelu” (Buharija (300) i Muslim (293)). A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Kada bi htio nešto od žene koja je u hajzu, stavio bi na njen polni organ odjeću” (Ebu Davud (272)).

Osmo:

Samozadovoljavanje nije dozvoljeno jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podsticao omladinu na ženidbu nije uputio na samozadovoljavanje (onanisanje) onu omladinu koja nije u stanju da se oženi, a da je u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta. U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta. Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mu’mina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7).

Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog. Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Deveto:

Ako muž polno opći sa svojom suprugom, a zatim hoće da ponovi intimni odnos mustehab je da uzme abdest jer će ga to učiniti aktivnijim. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe svojoj ženi a zatim htjedne da to ponovi neka abdesti jer će ga to učiniti aktivnijim”.

Deseto:

Dozvoljeno je mužu da čini takozvani azl ako neće da im se začne dijete, tj. da prilikom polnog odnosa izbaci sjeme van maternice supruge. Takođe, dozvoljeno je koristiti sve vrste kontarcepcijskih sredstava (osim onih koje štete muškom ili ženskom organizmu) sa kojima se želi privremeno spriječiti trudnoća, odnosno da se pravi razmak među djecom. Sve ovo je dozvoljeno ali uz saglasnost žene jer i ona ima pravo na dijete. Dokaz i za jedno i za drugo (azl i konracepcijska sredstva) je hadis kojeg bilježe i Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Mi smo činili azl a Kur’an je spuštan, pa da je u njemu bilo nešto bilo bi nam zabranjeno”.

Jedanaesto:

Zabranjeno je mužu i ženi da pričaju o detaljima njihovog intimnog odnosa, to se čak ubraja u najružnije stvari. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista čovjek koji će biti na najgorem stepenu kod Allaha na Sudnjem danu je čovjek koji ima intimni odnos sa svojom ženom pa poslije priča o njenim tajnama”.

Dvanaesto:

Sve što je prenešeno o prekrivanju prilikom polnog odnosa su slabi hadisi. Poput hadisa kojeg bilježi Tirmizi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klonite se skidanja golih, jer su sa vama oni koji se ne odvajaju od vas osim pri obavljanju velike nužde i kada čovjek priđe svojoj ženi, pa se stidite njih i poštujte ih”. Slabim su ga ocijenili Tirmizi i Albani zbog ravije Lejsa ibn Ebi Sulejma koji je slab. Takođe hadis kojeg bilježi Ibn Madže od ‘Utbe ibn Abdin Es-Sulemija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas priđe vašoj ženi neka se prekrije i neka se ne otkriva kao što su otkriveni divlji magarci”. Albani ga je ocijenio slabim zbog nepoznatog stanja ravije tabi’ina.

Trinaesto:

Dozvoljeno je mužu i ženi kad su obavezni da uzmu gusul nakon polnog odnosa da odgode njegovo uzimanje do sljedećeg namaskog vremena i da legnu spavat u stanju džunubluka s tim da je mustehab da uzmu abdest prije spavanja. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Allahov Polaniče, smije li neko od nas leći u stanju džunubluka?” A on mu odgovori: “Da, kada abdesti”. A u drugom rivajetu istog hadisa bilježe Ibn Huzejme i Ibn Hibban dodatak: “Da, i neka abdesti ako hoće”, Šu’ajb Arnaut je sened hadisa ocijenio vjerodostojnim.

Četrnaesto:

Dozvoljeno je supružnicima da se zajedno kupaju na jednom mjestu prilikom uzimanja gusula pa makar pri tome gledali jedno drugo u nagom stanju. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Bili smo uzimali gusul ja i Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, iz jedne posude koja bi bila između nas, ruke bi nam se preplitale, a on bi prije mene uzimao vodu dok mu ne kažem: “Ostavi meni, ostavi meni”, a bili smo džunubi”.

Ovo su neki od osnovnih adaba i propisa vezanih za intimni odnos koje bi trebao poznavati svaki musliman i muslimanka. Ve billahi tevfiK.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Musliman je dužan po Kur’anu i Sunnetu da iz svog imetka izdvaja zekat u onim vrstama imetka u kome se daje zekat i da ga da u nekih od osam fondova spomenutih u kur’anskom ajetu sure Tevbe. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Takođe, po ispravnom mišljenju učenjaka muslimanu je vadžib da daje sadekatul fitr pred kraj Ramazana shodno propisima koji su vezani za njega. Ovo su jedine dvije stvari po pitanju izdvajanja imetka za zajednicu muslimana (znači ne govorimo o izdržavanju porodice, roditelja i slično) koje Šerijat tereti nekog muslimana.

A što se tiče plaćanja članarine bilo kojem udruženju, zajednici, partiji i slično musliman u osnovi nije dužan da ih plaća jer ga Uzvišeni Allah nije time zadužio. Iz ovoga se izuzima ako čovjek sam sebe obaveže da će nekom udruženju, instituciji i slično plaćati određenu članarinu, na određeno vrijeme i pod određenim uslovima.

A konkretan odgovor na pitanje da li trebati plaćati članarinu Islamskoj zajednici bi bio: ako musliman nijeti da plaćanjem članarine finansijski pomaže i podržava aktivnosti i projekte IZ-a u kojima nema harama i koji nisu zasnovani na haramu, a takvih aktivnosti i projekata je mnogo, onda je to mustehab. Dokaz da je ovo mustehab su opći šerijatski tekstovi koji podstiču na pomaganje Islama i muslimana, svejedno bili zajednica ili pojedinci.

Poput ajeta: “Ko će Allahu drage volje zajam dati da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio” (El-Hadid, 11), i “Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati? – A Allah uskraćuje i obilno daje, i Njemu ćete se povratiti“. (El-Bekara, 245).

I hadisa kojeg prenosi Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim u svom Sahihu: “Ko u Islamu uvede (oživi) lijep sunnet pa se po njemu radi poslije njega imaće nagradu poput onih koji rade po njemu a da se njima od njihove nagrade neće ništa umanjiti…“.

A ono što se od tog imetka sa kojim on plaća članarinu utroši na onome što je haram i nije dozvoljeno odgovorni su oni kojima je dato u emanet da raspolažu tim imetkom. Sa druge strane, musliman koji neće da plaća članarinu Islamskoj zajednici pod izgovorom da neće da učestvuje u finansiranju i pomaganju aktivnosti i projekata koji su po Šerijatu zabranjeni, poput organizovanja ramazanskih festivala, muzičkih koncerata, raznoraznih mevluda, organizovanja Ajvatovice , Djevojačke pećine i sličnih novotarskih dovišta, učestvovanje u organizovanom naplaćivanju tevhida, četeresnica, hatmi, jasina i slično, ima pravo da to radi i ima šerijatske podloge za to i čak je sporno namjerno i svjesno potpomagati te gore spomenute haram aktivnosti.

Dokaz da je propisano da ne pomaže ono što je haram i grijeh su riječi Uzvišenog: “I nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Takođe, dokaz je i drugi dio gore spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim: “A onaj ko uvede u Islam loš sunnet pa se po njemu radi poslije njega imaće grijeh poput onih koji rade po njemu a da se njima od njihovog grijeha neće ništa umanjiti“.

Ovde treba napomenuti da plaćanje troškova održavanja mesdžida i džamije (plaćanja struje, čišćenja, grijanja i slično), u čemu treba učestvovati onaj ko koristi džamiju, ne treba da ulazi pod pitanje plaćanja članarine IZ-u.

Prema tome, ono čime Uzvišeni Allah duži muslimana spram muslimanske zajednice je davanje zekata i sadekatul fitre a za sve ostalo nije dužan da daje, s tim da je mustehab da finansijski pomaže Islam i muslimanske kroz raznorazne davetske i nedavetske aktivnosti. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Da bi se odgovorilo na pitanje postavljanja slika na facebook-u neophodno je da se ukratko spomene nekoliko mes’ela na kojima je ovo pitanje zasnovano.

Prva mes’ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom

Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.

Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.

Druga mes’ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.

Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.

Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Treća mes’ela: Postavljanje slika na facebook

Postavljanje slika na facebook može biti dvojako: prvo da se postavljaju slike žena a drugo da se stavljaju slike muškaraca, a propis prvog se uveliko razlikuje od propisa drugog.

Postavljanje slika žena na facebook

Naime, postavljanje slika žena na facebook profilu, svejedno bilo to da ih one same postave ili neko drugo od njihovih bližnjih: muž, brat, prijateljice i slično, ili postavljanje slika žena uopćeno (osim onih koje nose nikab na tim slikama) nije dozvoljeno, predstavlja veliki grijeh i pravi ogromnu fitnu među ljudima.

Sa druge strane ne priliči ženi muslimanki da izlaže svoje slike preko interneta pri čemu je može gledati ko god poželi od muslimana i nemuslimana, moralnih i nemoralnih, starih i mladih, jer se to kosi sa stidom, sramežljivošću i skrivanju koje su osnovne karakteristike kod žene.

Na zabranu postavljanja slika žena na facebooku direktno ukazuju riječi Uzvišenog: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne pokazuju svoje ukrase osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite” (En-Nur, 31).

Na osnovu ovog ajeta složni su učenjaci da punoljetnoj muslimanki nije dozvoljeno da otkriva išta od svoga tijela, s tim da su se razišli oko lica, šaka i stopala, i da ga pokazuje drugima osim onima koji su njeni mahremi koji su navedeni u ajetu. Takođe, učenjaci su složni da je ženi vadžib da pokrije i lice, šake i stopala ako otkrivanje istih izaziva fitnu (sve ono što podstiče na razmišljanje o intimnom odnosu i predigri) kod muškarca ili ako pobuđuje njegove strasti (tako što je gleda sa uživanjem i što utiče na njegovo srce i razum).

Prema tome, stavljanje slika žene muslimanke na facebook uslikane u stanju kada nije šerijatski pokrivena (ako joj je otrivena kosa ili je obučena u odjeću koja odslikava dijelove tijela i slično) se direktno kosi sa gore spomenutim ajetom koji joj naređuje da ne otkriva i ne pokazuje svoje tijelo muškarcima osim mahremima.

Takođe, stavljanje slika žene muslimanke na facebook uslikane u stanju kada je šerijatski pokrivena u đilbabu (ali otkrivenog lica) nije dozvoljeno ako izaziva fitnu (sve ono što podstiče na razmišljanje o intimnom odnosu i predigri) kod muškarca ili ako pobuđuje njegove strasti (tako što je gleda sa uživanjem i što utiče na njegovo srce i razum), a nema sumnje da oni koji posjećuju facebook i gledaju te slike da će te slike kod njih izazivati fitnu i pobuđivati strasti, ako ne kod svih a onda kod mnogih od njih.

Znači, ovaj 31. ajet iz sure En-Nur je jasan, nedvosmislen i direktan šerijatski tekst kojim se zabranjuje ženama muslimankama da stavljaju svoje slike na facebook.

Takođe, da je zabranjeno postavljati slike žena na facebook indirektno ukazuju i sljedeći šerijatski tekstovi Kur’ana i Sunneta:

Prvo: riječi Uzvišenog: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe” (En-Nur, 30). Ovim ajetom Uzvišeni naređuje muškarcima da obaraju pogled od onoga u što je haram da gledaju, u što ulazi i gledanje u žene, kako je pojašnjeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čuvaju svoje polne organe. A polni organi se čuvaju i sa izbjegavanjem gledanja u žene. A smisao stavljanja slika žena na facebook-u je da ih neko gleda, između ostalih i muškarci, pa ih to stavljanje slika poziva na gledanje žena čime krše ono što je došlo u ajetu.

Drugo: vjerodostojni hadisi u kojima je došla zabrana muškarcima da gledaju u žene a od kojih su sljedeći:

1. Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a prenosi ga Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zinaluk očiju je pogled, zinaluk ušiju je slušanje, a srce žudi i nada se, a polni organ to potvrđuje ili negira“. Prema tome, u hadisu je naznačeno da i oči mogu učiniti zinaluk posredstvom gledanja, a slike žena na facebooku su postavljene da bi se gledale, što znači da to onog koji gleda odvodi da čini zinaluk očima.

2. Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a prenosi ga Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu, pa je rekao: “Okreni pogled“. Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, naređuje da muškarac okrene glavu pri iznenadnom pogledu u ženu, a šta je tek sa onima koji udubljuju svoje poglede.

3. Hadis od Burejdeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, nemoj da ti pogled slijedi drugi pogled, jer tebi pripada prvi a drugi nije tvoj“. Hadis bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi, Bejheki, Albani i Šuajb Arnaut. Ovaj hadis ukazuje da za nenamjerni pogled u ženu nema grijeha jer je to van mogućnosti čovjeka, nego je zabranjen namjerni pogled koji obično biva drugi.

Spomenuti ajet i hadisi ukazuju na zabranu namjernog gledanja u ženu iz čega se izuzima nenamjerni prvi pogled, a s obzirom da se slike žena stavljaju na facebook da ih neko gleda, između ostalih i muškarci, pa tako tim djelom i činom stavljanje slika žena predstavlja pozivanje i mamljenje muškaraca da rade ono što im je Uzvišeni Allah zabranio i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio.

Postavljanje slika muškaraca na facebook

Postavljanje slika muškaraca na facebook zavisi od toga koji dijelovi tijela muškarca su na njima uslikani, tj. da li se na njima vidi njegovo stidno mjesto ili ne. Po većini učenjaka ovog Ummeta, a što je ujedno i ispravno mišljenje, stidno mjesto muškarca je ono što je između pupka i koljena te mu ga nije dozvoljeno otkrivati, niti drugima gledati u njega i dirati ga. Prema tome, stavljanje slika muškaraca na facebook na kojima se pokazuje njihovo stidno mjesto nije dozvoljeno.

A što se tiče postavljanja slika muškarca u kojima je njegovo stidno mjesto pokriveno, odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu upotrebe i korištenja slika uopćeno (što je obrađeno pod drugom mes’elom).

Postavlja se pitanje da li stavljanje slika muškarca na facebook-u potpada pod zabranjeno vješanje slika radi veličanja, uspomene ili ukrasa, ili potpada pod zabranjeno korištenje onog što je naslikano u njegovom potpunom izgledu. Ili ono potpada pod dozvoljenu upotrebu u slučaju kada bi se glava izbrisala, a što nije praksa onih koji postavljaju slike na facebook-u. A daleko je od toga da to ulazi pod ono što je naslikano po čemu se gazi i sjedi.

Takođe, ovo postavljanje slika se ne može uvrstiti u upotrebu slika za dokumente, ili slika u novinama, časopisima, na novcu koje je dozvoljeno koristiti radi nužde i zbog toga što se ne mogu izbjeći. Ili se postavljanje slika od strane muškaraca može uvrstiti pod slike koje je dozvoljeno koristiti radi dave, a što su dozvolili mnogi učenjaci. Ono što se može konstatovati da je vrlo teško podvesti postavljanje slika od strane muškaraca na facebook-u i pod jednu spomenutu mogućnost što dalje znači da je njihova upotreba u najblažem obliku jako upitna ili se kreće između pokuđenosti i harama, a Allah zna najbolje.

Gledanje žene u muškarca koji joj nije mahrem

A što se tiče gledanja žena u slike muškaraca koje su postavljene na facebook-u, to se vraća na pitanje propisa gledanja žene u muškarca. Nema razilaženja među učenjacima da je njoj zabranjeno gledati u avret muškarca, tj. ono što je između pupka i koljena. A razišli su se učenjaci da li je dozvoljeno ženi da gleda u ostale dijelove tijela muškarca koji joj nije mahrem bez strasti, a gledanje u njega sa strašću je zabranjeno oko čega nema razilaženja.

Prvo mišljenje je da je ženi zabranjeno da gleda u muškarca koji joj nije mahrem kao što je i njemu zabranjeno da gleda u nju. Na ovom mišljenju su Šafija po jednom od dva njegova mišljenja i Ahmed u jednom rivajetu.

Drugo mišljenje je da ženi nije dozvoljeno da gleda od muškarca koji joj nije mahrem osim glavu, ruke i stopala, tj. da ne gleda u njegova prsa, leđa, butine i cjevanice a dozvoljeno joj je da gleda u njegovo lice, vrat, ruke, stopala osim ako to gleda sa strašću. Ovo je stav malikija.

Treće mišljenje je da joj je dozvoljeno da gleda u muškarca koji joj nije mahrem mimo avreta ako se ne boji da će to izazvati fitnu i ako ne gleda sa strašću. Ovo je stav hanefija, Šafije po njegovom drugom stavu i hanbelija.

Ispravan stav je treće mišljenje učenjaka čiji dokaz presuđuje po ovom pitanju, a to je ono što bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Aiša, radijallahu anha, za vrijeme bajrama gledala Abesince koji su igrali ratnu igru. S tim da se ovo mišljenje treba ograničiti time da gledanje žene u muškarce bude površno a ne sa udubljivanjem i zagledanjem u detalje njihovog tijela što bi moglo kod nje izazvati strasti i odvesti je u fitnu.

Prema tome, nije dozvoljeno postavljanje slika žena muslimanki na facebook-u, svejedno bile one pokrivene šerijatski ili ne, niti je dozvoljeno muškarcima da gledaju u njih ako su već postavljene njihove slike. Takođe, nije dozvoljeno postavljanje slika muškaraca u kojima se vidi njihov avret, a postavljanje slika u kojima je pokriven njihov avret je veoma upitno i kreće se između pokuđenosti i harama. Ve billahi tevfik!

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Da bi se mogao razlikovati sihirbaz od učača rukje treba poznavati znakove po kojima se prepoznaje onaj ko se bavi sihrom, kao i osnovne radnje i osobine učača rukje.

Od znakova po kojima se raspoznaje sihirbaz su sljedeći:

1- Traži ime ili ime majke i datum rođenja.

2- Traženje nečega od bolesnika poput pramena njegove kose, dijelova odjeće, njegovu sliku i slično.

3- Izgovaranje nerazumljivog govora, korištenje hamajlija i drugih neobičnih stvari.

4- Pisanje raznoraznih zapisa čija sadržina bude ispunjena brojevima, geometrijskim figurama, nepoznatim riječima, imenima, ili pisanje samih kur’anskih ajeta ali odpozada, slika zmija i akrepa, a što je poznato kao Sedam Sulejmanovih ugovora.

5- Pravljenje čvorčića na raznoraznim kanapama i končićima uz istovremeno puhanje i izgovaranje nepoznatih riječi, a sve to sa ciljem da se od toga napravi sihr.

6- Nečistoća i prljavština prostorije u kojoj boravi sihirbaz kao i neurednost i prljavština samog sihirbaza.

7- Osamljivanje sihirbaza u mračnoj prostoriji radi kontaktiranja sa džinima i šejtanima koji ga pomažu u njegovim poganim radnjama.

8- Traženje od klijenata da zakolju ovcu, kokošku ili nešto slično kao kurban, a što u stvari predstavlja klanje kurbana džinima.

9- Materijalno iskorištavanje bolesnika uz traženje basnoslovnih suma poput toga da jedna hamajlija košta nekoliko stotina maraka.

10- Osamljivanje sa ženama bez mahrema što često završi i sa činom zinaluka pri čemu sama žena nema kontrolu nad samom sobom i ne može se oduprijeti.

11- Upotreba mokraće, izmeta i krvi hajza prilikom pravljenaj zapisa i hamajlija.

12- Traženje od bolesnika da se odvoji od ljudi određeno vrijeme u prostoriji u koju ne dopire sunčeva svjetlost.

13- Traženje od bolesnika da ne dolazi u kontak sa vodom određeni vremenski period koji ponekad dostiže čak četrdeset dana.

14- Traženje od bolesnika da neke stvari zakopa u zemlju i da ih zalije nekom tekućinom, ili da stavi pokvareno jaje na prag vrata ili u kuću a na sve te stvari je sihirbaz već napravio sihr.

15- Davanje bolesniku dređenih papira i zapisa da ih zapali i da se nakadi na njima.

16- Pisanje isprekidanih harfova na papiru i njihovo potapanje u vodu i da bolesnik pije tu vodu.

17- Obavještavanje bolesnika o nekim pojedinostima njegovog ličnog života i njegovog odnosa sa drugim ljudima a sve te informacije uzima od džina i šejtana sa kojima inače kontaktira.

18- Vanjski izgled sihirbaza ukazuje na njegovo nepraktikovanje i nepridržavanje vjerskih propisa.

Od znakova po kojima se prepoznaje učač rukje, odnosno onaj koji na ispravan šerijatski način liječi opsihirene osobe, one koji imaju džinski dodir i urečene, su sljedeće karakteristike:

1- Učenje Kur’ana nad bolesnikom, što predstavlja osnovni i najupečatljiviji metod i način liječenja bolesnih od sihra, džinskog dodira i uroka.

2- Traženje od bolesnika da skine sve zapise i hamajlije koje ima kod sebe kao i one koje ima u kući te da ih uništi ili zapali. Takođe, traženje da skloni slike, kipove, figure, krstove i slično i da ih ne koristi.

3- Savjetovanje i traženje od bolesnika od prvog susreta da praktikuje propise vjere (ako već do tada nije), poput toga da redovno obavlja namaz, uči jutarnji i večernji zikr, uči suru Bekara u kući, uči Bismilu kod svakog posla koji radi, da prekine sa haramima koje je do tada praktikovao, poput slušanja muzike, pijenja alkohola, miješanja i kontaktiranja sa ženama kojima nije mahrem i slično.

4- Ako je bolesnik žena zahtijeva od nje da se pokrije, ne liječi je bez prisustva njenog mahrema osim u nuždi, prilikom liječenja ne dira njeno tijelo.

5- Od ispravnog načina liječenja, uglavnom ako su u pitanju duža liječenja, je i to da se bolesniku daje voda, med i ulje na kojima je naučen Kur’an.

6- Prepoznatljiv je i po tome što se u njegovom načinu liječenja ne može naći da radi išta od gore spomenutih znakova i obilježja sihirbaza.

Od osnovnih osobina onoga koji liječi rukjom je:

– Da bude osoba koja je mjerodavna da se time bavi tako što posjeduje dovoljno šerijatskog znanja i iskustva da se može ovim poslom baviti, naravno ne kao profesijom.

– Da je prepoznatljiv svojom vanjštinom i unutrašnošću po praktikovanju vjerskih propisa izvršavanjem vadžiba i sunneta, ostavljanjem velikih i malih grijeha, nečinjenjem novotarija, da su mu zarada i imetak halal i tako dalje.

Napomena: Ne treba zavarati to što ćemo naći sihirbaza (kojeg prepoznajemo po nekim od gore spomenutih znakova) da klanja sa ljudima kao i da prilikom pravljenja ili otklanjanja sihra uči Kur’an jer se on želi među ljudima predstaviti kao sasvim normalan i ispravan vjernik.

Takođe, ne treba nas zbuniti i dovesti u sumnju ako nađemo kod učača rukje (kojeg prepoznajemo po gore spomenutim metodama ispravnog liječenja) da ima nekih vidljivih nedostataka u praktikovanju vjere, poput toga da je obrijan ili ima kratku bradicu, da mu se u porodici ne praktikuje u potpunosti vjera (npr. da mu žena ili kćerka nije pokrivena), da nije završio neku šerijatsku školu, ne zna arapski i slično. Sve ovo i slično ne treba zbuniti jer je ibret u ovom slučaju način i metoda njegovog liječenja a oni su ispravni, a nema sumnje da je poželjno da učač rukje posjeduje najbolje osobine vjernika. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Nije mi poznato da postoji dova za stid pogotovo dova za umanjivanje stida, jer je stid u potpunosti pohvalna osobina i ne može ga biti viška. A ono kako ti opisuješ svoj stid to nije stid o kojem se govori u šerijatskim tekstovima. Naima, ovo je prilika da se nešto kaže o stidu i sramežljivosti koji se poistovjećuju jedno sa drugim a što je pogrešno.

Pod osobinom stida se u Šerijatu podrazumijeva samosustezanje od činjenja bilo čega ružnog i poročnog, odnosno stid sprečava čovjeka da uradi bilo šta zbog čega bi mogao biti ukoren od strane Allaha, ljudi i samog sebe. Stid je prirodna plemenita osobina ona ne sadrži u sebi osim hajr.

Greška koja se često dešava je poistovjećivanje stida sa sramežljivošću a ogromna je razlika između te dvije osobina. Učenjaci psihologije definišu sramežljivost kao konfuziju koja je rezultat nekog neugodnog događaja, poput toga da učitelj postavi pitanje učeniku pa učenik postane sramežljiv zbog straha, nesigurnosti u sebe ili neznanja što ga spriječi da iskaže svoje mišljenje. Dakle, sramežljivost nastaje kao rezultet straha i kukavičluka. Zato je sramežljiva osoba slaba ličnost, tj. ličnost koja svoje vrijednosti i kvaliteta nije svjesna i ne zna i ne može da ih izrazi.

Za razliku od stidljive osobe koja je baš suprotno tome, stid je rezultat ličnosti koja je svjesna svoje vrijednosti, njena plemenitost i veličina je uzdižu iznad toga da radi poročna, niska i ružna djela. Mnogi misle da su stid i sramežljivost dva sinonima za jednu te istu karakternu osobinu što je greška.

Stid je jedna od najvažnijih i najuzvišenijih moralnih osobina čovjeka. Zato je došlo u hadisu mutefekun alejhi: “Iman ima šezdest (u rivajetu: sedamdeset) i nekoliko ogranaka, a stid je jedan ogranak imana”. Jako je zanimljivo zašto Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svih tih ogranaka izdvaja stid te samo njega spominje. Možda je odgovor u tome što stid vodi i usmjerava čovjeka prema ostalim ograncima. Takođe, u drugim hadisima je došlo: “U stidu je sav hajr” (Muslim), a u drugom rivajetu: “Stid dolazi samo sa hajrom” (mutefekun alejhi).

Prema tome, stid je uvijek pozitivan i dolazi sa hajrom, za razliku od sramežljivosti koju treba liječiti tako što će se naći njen razlog i uzrok. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa :n-um.com