Odgovor na ovo pitanje se vraća na mes’elu da li se duše stanovnika kaburova i mezarja međusobno zijarete, što znači da se međusobno i znaju, prepoznaju, razgovaraju i pričaju o prošlosti. O ovoj temi su opširnije govorili Kurtubi u svojoj knjizi “Et-Tezkire” i Ibnul-Kajjim u knjizi “Er-Ruh”, Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” i mnogi drugi učenjaci u svojim fetvama.

Susret duša umrlih vjernika i njihovo međusobno posjećivanje se prenosi u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti postoji razilaženje među stručnjacima hadisa. O tih hadisa su sljedeći:

1- Hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi kako će meleci rahmeta uzimati duše mu’mina, a meleci azaba duše kjafira, pa je za dušu mu’mina između ostalog rekao: “Pa će meleci doći sa njegovom dušom dušama mu’mina, a one će biti radosnije od nekog od vas kada se raduje dolasku nekog ko je bio odsutan, pa će ga (duše mu’mina) pitati: šta je radio taj i taj, šta je radio taj i taj?

Pa će meleci reći: ostavite ga on je bio u dunjalučkoj tami. A kada ih ona (duša umrlog) upita: pa zar vam nije došao (taj o kome me pitate)? One odgovoriše: on je odveden u mjesto gdje borave stanovnici vatre…”. hadis bilježi Nesai u “Sunneni kubra” (1833) i Hakim (1302). Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u “Silsila sahiha” (2758), a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje dobrim.

2- Hadis koji se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umotavajte vaše umrle u lijepe ćefine jer se oni ponose i međusobno zijarete”. Hadis bilježi Hatib u svom “Tarihu” od Enesa, radijallahu anhu, i Ibn Adijj u “Kamilu” od Ebi Hurejre, radijallahu anhu. Imam Sujuti ocjenjuje hadis vjerodostojnim, a šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje dobrim nakon što je naveo mnogobrojne rivajete koji ga podupiru.

Međutim, Ibn El-Dževzi ga svrstava u izmišljene hadise u knjizi “El-Mevduat”. S tim da je najbliže, kao što su pojasnili mnogi muhadisi, da je dodatak “i međusobno zijarete” munker i šaz, tj. da ga prenose veoma slabe ravije (ili čak ravije optužene za krivotvorenje hadisa) za razliku od prvog dijela hadisa kojeg prenose pouzdane ravije bez ovog dodatka.

3- Hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Ko od vas bude zadužen za svoga brata neka mu pripremi lijepe ćefine, jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima”. Prvi dio hadisa bilježi Muslim u svom “Sahihu” što znači da je vjerodostojan. Dok dodatak ” jer oni se (duše umrlih) međusobno posjećuju u svojim kaburovima” bilježi El-Hemedani u svom “Sahihu” u rivajetu od Muhammeda ibn Sirina od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Takođe, sa ovim dodatkom bilježi ga El-‘Ukajli od Enesa, radijallahu anhu. U oba rivajeta u kojima ima ovaj dodatak se nalaze ravije koji su veoma slabi, u prvom Sulejman ibn Erkam, a u drugom Se’id ibn Selam, te je stoga ispravno ono što kaže Ibn Redžeb da je ovaj dodatak, s obzirom da se u nekim rivajetima prenosi od Ibn Sirina bez ashaba, ustvari dodatak Ibn Sirina.

Uglavnom, ova tri hadisa, bez obzira na slabost drugog i trećeg, a uzimajući u obzir dokaze Kur’ana i Sunneta koji podupiru stav da se duše međusobno zijarete iako nisu direktni u ovoj temi, potvrđuju međusobno zijarećenje duša umrlih i njihovo međusobno poznavanje iz života na dunjaluku.

Takođe, Ibn Tejmije u knjizi “Medžmu’ul-fetava” (24/368), nakon što je naveo prvi gore spomenuti hadis ali u drugom rivajetu, potvrđuje da će se duše umrlih sretati i sastajati. I dodaje da će duše umrlih se međusobno sastajati shodno njihovom stepenu i deredži kod Allaha. Kaže da će Mukarebine (veoma bliski Allahu) biti Ashabul-jemin (slabiji stepen bliskosti Allahu), i još dodaje da oni na višem stepenu će silaziti kod onih na nižem, dok oni sa nižeg stepena neće se penjati kod onih na višem stepenu.

Sastajaće se kad Allah hoće da se sastanu kao što su se sastajali na dunjaluku, i shodno njihovim različitim stepenima međusobno će se zijaretiti. Svejedno bili njihovi kaburovi blizu ili udaljeni, neke duše umrlih će se sastajati, dok druge iako su njihovi kaburovi blizu neće se sastajati jer duša ovog je u Džennetu a ovog u Vatri, i jer dva čovjeka koji sjede ili spavaju na jednom mjestu, srce ovog uživa a srce ovog biva kažnjeno.

Kaže Ibnul-Kajjim u svojoj poznatoj knjizi “Er-Ruh” (str. 17, 18), spominjući kao posebnu mes’elu pod naslovom: Da li se duše umrlih međusobno susreću, posjećuju i prisjećaju dunjaluka, sljedeće: “I ovo je (pitanje) takođe, od velikog značaja i važnosti a njegov odgovor je da se duše dijele na dvije vrste: duše koje se kažnajvaju (u kaburu) i duše koje uživaju. A što se tiče duša koje se kažnjavaju sprečava ih od međusobnog posjećivanja i susretanja ono u čemu su od kažnjavanja. A duše koje uživaju su slobodne i nisu zatvorene, međusobno se susreću, zijarete i prisjećaju se onog što su radili na dunjaluku i onog što rade oni koji su na dunjaluku.

Pa je tako svaka duša u društvu onih kojima su slična djela. Duša našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je u društvu vjerovjesnika koji su na najvišem stepenu Ilijjina. Kaže Uzvišeni: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!”( En-Nisa, 69). Ovo druženje je prisutno i na dunjaluku i u berzehu i na Sudnjem danu, a “čovjek je sa onim koga voli” (tekst hadisa) u sve tri ove faze života.

Kaže Uzvišeni: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30), riječi “i uđi u džennet Moj” tj. uđi u skupinu džennetlija i budi sa njima, a ovo se kaže duši na samrti … Takođe, Uzvišeni nas obavještava o šehidima pa kaže: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! … i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili … radovaće se Allahovoj nagradi i milosti…” (Ali Imran 169, 170, 171), a ovo ukazuje da se oni međusobno susreću iz tri ugla:

Prvi: da su oni kod njihovog Gospodara u obilju, pa ako su živi znači da se susreću.

Drugi: da se oni raduju njihovoj braći zbog njihovog dolaska i susreta sa njima.

Treći: da riječ “radovaće se” sa strane jezika ukazuje da oni obraduju jedni druge poput toga da jedni drugima prenose radost”.

Takođe, prenosi imam Sujuti u knjizi “Bušrel-keibi bilikail-habibi” (Radost tužnom zbog susreta sa voljenim) nekoliko predaja od tabi’ina u kojima jasno naglašavaju da će se duše umrlih pojećivati u kaburovima. Pa prenosi od Ibn Sirina da je rekao: “Zaista se one (duše umrlih) međusobno pojećuju u njihovom kaburovima”. A od Š’abija: “Zaista mrtvac kada bude stavljen u svoj kabur dođu mu njegova žena i dijete (nakon njihove smrti) pa ih pita o onima koji su ostali poslije njega: kako je radio taj i taj i šta je radio taj i taj”. I prenosi od Mudžahida: “Zaista će se čovjek radovati u svom kaburu pobožnosti svoga djeteta (nakon što preseli i bude ukopan)”.

Prenosi Es-Sefarini u svojoj knjizi “Levami’ul-envar el-behijje” (2/57) od Se’id ibn Džubejra da je rekao: “Kada čovjek umre dočeka ga njegovo dijete kao što se dočekuje odsutni”. Takođe, prenosi od ‘Ubejd ibn ‘Umejra da je rekao: “Kada bi mi prestala nada da ću sresti one koji će umrijeti iz moje porodice umro bi od tugr”.

Od šerijatskih tekstova koji potvrđuju međusobno susretanje i posjećivanje duša umrlih je sljedeće:

1- Nakon što je Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učenjen Isra’ iz Mekke u Kuds Uzvišeni Allah je sakupio duše svih vjerovjesnika u Kudsu i klanjao je sa njima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao imam. (ovaj događaj je opisan u hadisima koje bilježe i Buharija i Muslim u svojim Sahihima) Pa je tako ovaj hadis jasan argument susretanja duša vjerovjesnika a svi su već bili umrli osim Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

2- Hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da se Musa raspravljao sa Ademom, alejhimusselam, oko kadera (tj. grijeha zbog kojeg je Adem izveden iz Dženneta) i da je Adem dobio raspravu. Hadis ukazuje da su se njih dvojica sreli a oni se nisu sreli za vrijeme njihova života , jer je Adem, alejhisselam, preselio mnogo prije Muse, alejhisselam, pa su njihove duše srele poslije njihove smrti.

3- U vrijeme fitne pobune protiv trećeg pravednog halife Osmana, radijallahu anhu, munafici i pobunjenici su napravili opsadu njegove kuće i spriječili da mu se čak voda dostavi u kuću, pa je Osman, radijallahu anhu, osvanuo kao postač nepijući vodu prije zore. Zatim mu je dostavljena voda u zoru, a on reče: “Ja postim, vidio sam (u snovima) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, pa su mi njih dvojica rekli: Iftari se kod nas večeras”, tog dana je Osman, radijallahu anhu, i ubijen. Hadis bilježe Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i ostali, a Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer i ostali su ga ocijenili prihvatljivim. Ova predaja ukazuje da su se Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, sreli u berzehskom životu.

4- Hadis koji bilježi Buharija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usnio da su ga Džibril i Mikail, alejhima selam, odveli na neko mjesto gdje je vidio nekog visokog čovjeka i sa njim dvoje djece. Pa su ga meleci obavijestili da je taj čovjek Ibrahim, alejhi selam, a djeca su od one djece koja umru na fitri. Pa tako ovaj hadis ukazuje da se dječije duše susreću jedna sa drugom poslije smrti pa čak i sa Ibrahimom, alejhi selam.

Takođe, upitani su mnogi savremeni učenjaci o ovom pitanju poput Abdurrahmana El-Beraka, Sulejmana El-Madžida i mnogih drugih, a njihov odgovor je bio potvrda međusobnog susretanja i posjećivanja duša umrlih.

Nakon svega gore spomenutog, ne bi trebalo biti ni najmanje sumnje u ispravnost stava da se duše umrlih nakon njihove smrti međusobno susreću i posjećuju. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Pitanje talaka i detalja vezanih za njega je jako osjetljiva tema i ima svoje velike i krupne posljedice, a što obavezuje muslimana i muslimanku da dobro izuče ova pitanja kako se ne bi dešavalo da muž i žena naprave prekršaje sa kojim postaju jedno drugom haram a oni i dalje žive zajedno zbog njihovog džehla o osnovnim pitanjima talaka.

Da bi se odgovorilo na tvoje pitanje moraju se posmatrati više šerijatskih mes’ela:

Prva šerijatska mes’ela je da li pada talak dat od strane muža u stanju srdžbe, a srdžba čovjeka može imati tri stanja. Prvo stanje je kada je čovjek na početku pojavljivanja srdžbe, pa ako u tom stanju da talak ženi nema razilaženja među učenjacima da je pao talak.

Drugo stanje je kada srdžba potpuno obuzme čovjeka pri čemu se ne može kontrolisati i ne zna šta govori, pa ako u ovom stanju da talak ženi nema razilaženja među učenjacima da talak nije pao i da se ne broji.

Treće stanje je između prvog i drugog, tj. da čovjeka obuzme srdžba ali da je svjestan i da zna šta govori i da je u stanju da svoj govor kontroliše, pa ako u ovakvom stanju da ženi talak islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje da li pada talak ili ne. A pošto u tvom slučaju nije došlo do talaka nema potrebe da preferiramo jedno ili drugo mišljenje.

Druga šerijatska mes’ela je ako se davanje talaka veže za buduće vrijeme. Pa ako čovjek kaže ženi da će biti puštena ili da je razvedena kada istekne taj i taj mjesec ili nakon godinu dana i slično, kada prođe taj rok talak je pao, tj. smatra se da je ona puštena. A ako je čovjek uopćeno vezao talak za buduće vrijeme bez preciznog određivanja tada talak ne pada i nema svoje posljedice. A tvoj slučaj je ovo drugo, te se s toga smatra da nije pao talak sa onim što si joj rekao.

Treća šerijatska mes’ela je od kojih izjava (riječi) pada talak. Izjave i riječi talaka se dijele na dvije vrste: 1 – otvorene i direktne, poput “puštena si” ili “razvedena si”, i 2 -prenesene i indirektne riječi, poput “idi svojima” ili “mi smo završili” i slično. Kada se izgovore otvorene i direktne riječi talaka talak automatski pada, svejedno šta čovjek nijetio, imao namjeru dati talak ili ne. Dok ako se izgovore prenesene i indirektne riječi talaka onda se padanje talaka vraća na nijet onoga ko je izgovorio te riječi, pa ako je nijetio da je pušta pao je talak, a ako je nijetio nešto drugo mimo toga nije pao talak. U tvom slučaju su bile riječi direktnog i otvorenog talaka, međutim talak nije pao jer si ga vezao za neodređenu budućnost.

Četvrta šerijatska mes’ela je davanje talaka u stanju šale i poigravanja ili ozbiljnosti. Ispravno mišljenje učenjaka je da talak pada svejedno bile riječi talaka izgovorene u stanju šale i poigravanja ili ozbiljnosti. Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “U tri stvari ozbiljnost je ozbiljnost i šala je ozbiljnost: brak, talak i vraćanje žene“, a u rivajetu: “oslobađanje od robstva”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Hakim, a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim zbog mnoštva rivajeta. Musliman se ne smije poigravati i šaliti sa ovim pitanjima koja su spomenuta u prethodnom hadisu.

Prema tome, u tvom slučaju talak nije pao, a i da je pao ne trebaš se ponovo vjenčati nego je dovoljno da u toku iddeta (tri mjesečna pranja) izgovor riječi vraćanja žene, tj. da joj kažeš: vraćam te ili ti si opet moja žena i slično ili ako joj priđeš u postelji (imaš odnos sa njom) po ispravnom mišljenju učenjaka smatra se da si je vratio. A ako istekne iddet a nisi je vratio onda je moraš oženiti kao da je prvi put ženiš, sa svjedocima, starateljom, mehrom i ispunjavanjem ostalih šartova sklapanja braka. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života.

Počevsi od njegovih osnovnih elemenata – rađanja i umiranja, siromaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, života udvoje i usamljenosti pa sve do različitih najsitnijih detalja neke konkretne situacije kao što je obaranje povišene temperature, zaštita od ujeda zmije ili škorpiona, pronalaska kakvog izgubljenog predmeta, polaganja predstojećeg ispita na fakultetu, sigurnog putovanja i upravljanja automobilom, uspješnog početka ili završetka izgradnje kuće; uspješnog ishoda nekog poslovnog projekta i dogovora – u svemu spomenutom se primjenjuju amuleti i talismani kako bi navodno donijeli sreću ili otklonili nesreću.

Pošto je učenje rukje uveliko vezano za pisanje zapisa jer sa obje stvari se želi otkloniti određeni musibet i nevolja sa neke osobe (sihr, urok i slično) na samom početku ćemo ukratko nešto reći o propisanom učenju rukje.

Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je dozvoljeno liječenje sihra, džinskog djelovanja i uroka šerijatskom rukjom, tj. učenjem Kur’ana, dova i zikrova čije značenje je poznato i koje u sebi ne sadrže širk pod šartom uvjerenja da je rukja sebeb i razlog liječenja koja nema uticaja sama po sebi nego sa Allahovom odredbom i voljom. Dokaz za ovo je ono što prenosi Muslim u svom Sahihu od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Učili smo rukju u džahilijetu pa smo rekli: Allahov Poslaniče sa kojim rukjama da liječimo, pa je odgovorio: “Dajte mi da čujem vaše rukje, nema smetnje u rukji sve dok u njoj nema širka”.

Takođe, dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas može da koristi svome bratu (učenjem rukje) neka mu koristi”, što bilježi Muslim u svom Sahihu. A u hadisu mutefekun alejhi je rekao: “Nema rukje osim u za urok i ujed škorpiona”, tj. nema korisnije i djelotvornije rukje od one koja se čini za ove dvije stvari. Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učio rukju drugima i sebi.

A što se tiče zapisa, talismana i amuleta, oni se dijele na dvije vrste.

Prva vrsta su zapisi, talismani i amuleti na kojima nije zapisano ništa iz Kur’ana, Allahovih lijepih imena i svojstava, a po nekim učenjacima niti nešto od vjerodostojnih dova prenešenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego se na tim zapisima pišu imena džina, crtaju nekakve geometrijske figure, pravilne ili nepravilne, ili kur’anski ajeti ali koji su napisani natraške i naopako, ili nije ništa zapisano na njima nego su to predmeti manje ili više dragocjeni, neobični i rijetki u obliku figura, narukvica, lančića i slično.

Zajednička osobina svih ovih talismana, zapisa, hamajlija i amuleta je da se ima uvjerenja od strane onih koji ih nose da otklanjaju zlo i da pribavljaju korist. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da su ovi zapisi, talismani i amuleti zabranjeni i da predstavljaju širk. (El-Mevsuatu el-fikhijje) Nošenje hamajlija, talismana, amuleta i zapisa predstavlja u osnovi mali širk koji ne izvodi iz vjere, a to je u slučaju kada onaj koji ih nosi ima ubjeđenje da je Uzvišeni Allah učinio ove stvari sebebom pribavljanja dobra i otklanjanja zla.

A ako osoba koja nosi hamajlije ima ubjeđenje da one same po sebi pribavljaju dobro i otklanjaju zlo to pretstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere. Od dokaza koji ukazuju na zabranu vješanja i nošenja zapisa i hamajlija su sljedeći:

Prvi: hadis kojeg prenosi Imran ibn Husajn, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka narukvicu od bakra, pa ga je upitao šta je to, a on mu je odgovorio da to nosi da ga štiti od slabosti. A onda mu je reka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Skini je jer ti ona neće povećati osim slabost, jer ako bi ti sa njom umro ne bi se spasio nikada”. Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban i Hakim, a slabim Albani i Šuajb Arnaut zbog ravije Mubarek ibn Fudale koji je mudelis i zbog prekida u lancu hadisa.

Drugi: hadis kojeg prenosi Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”. A u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk”. Ovaj hadis bilježi Ahmed i Hakim a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Zehebi a dobrim El-Munziri, dok Ibn Hadžer kaže da su njegove ravije pouzdane.

Treći: hadis mutefekun alejhi od Ebu Bešira u kojem je došlo da je on, radijallahu anhu, bio na putovanju sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je poslao izaslanika i naredio mu da ne ostavi na vratu ni jedne deve hamajliju (u vidu ogrlice koja štiti od uroka) a da je ne prekine i raskine.

Četvrti: hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, gdje kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.

Peti: hadis od Abdullah ibn ‘Ukejma, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”. Hadis bilježi Tirmizi, Ahmed i Hakim a dobrim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut na osnovu drugih rivajete jer Abdullah ibn ‘Ukejm nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Druga vrsta zapisa su oni na kojima se napiše nešto iz Kur’ana ili dozvoljenih dova. Oko dozvole ove vrste zapisa i hamajlija učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje: dozvola pravljenja i vješanja ovakvih zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa grupa ashaba i tabi’ina kako to prenose imam Kurtubi u svom tefsiru i imam Nevevi u knjizi El-Medžmu’u. Od ashaba kojima se pripisuje ovaj stav su Aiša i Abdullah ibn Amr ibn El-‘As radijallahu anhuma, a od tabi’ina: Se’id ibn Musejjib, Ed-Dahhak, Ebu Dž’afer Muhammed ibn Alijj i Ibn Sirin. A od učenjaka poslije njih: Bejheki, Kurtubi, Nevevi, Ibn Hadžer i Nuruddin ibn Abdulhadi Es-sindi. U knjizi El-Mevsuatu el-fikhijje el-kuvejtijje ovaj stav se takođe pripisuje hanefijskom, malikijskom i šafijskom mezhebu, kao i stav imama Ahmeda u jednom rivajetu od njega.

Oni argumentiraju svoj stav konstatacijom da traženje lijeka u pisanju i vješanju Kur’ana ne predstavlja širk zabranjen u hadisima o rukji a hadise u kojima se naziva vješanje hamajlija i zapisa širkom tumače da se to odnosi na zapise mimo Kur’ana, tj. one u kojima ima širka.

Drugo mišljenje: zabrana pisanja i vješanja ove vrste zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa velika skupina ashaba: Huzejfe, Ukbe ibn Amir, Ibn Hakim, Abdullah ibn Mes’ud i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhum. Takođe, na ovome je velika skupina tabi’ina i učenjaka selefa, a zatim Ibnul-Kajjim, Ibn Tejmije i Muhammed ibnul-Abdulvehhab. Od savremenih učenjaka na ovom stvau je Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz, Usejmin, Salih El-Fevzan i mnogi drugi učenjaci.

Oni argumentiraju svoj stav sa tri poznata dokaza:

Prvo – opća zabrana pravljenja i vješanja zapisa koja je došla u mnogo vjerodostojnih hadisa a da sa druge strane nema šerijatskog teksta koji izdvaja zapisa i hamajlije od Kur’ana iz ove zabrane. Od tih vjerodostojnih hadisa su: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”, “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”, a u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk” i “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”.

Drugo: zabrana zapisa je opravdana time što se tako zatvaraju putevi koji vode u ono na čemu su svi složni da je haram, a to su zapisi u kojima ima širka.

Treće: oni koji nose zapise i hamajlije na kojima je napisan Kur’an ulaze u klozete, kupatila i slična mjesta pri čemu izlažu ono što je napisano od Kur’ana poniženju i omalovažavanju a što je zabranjeno.

Nakon izlaganja ovog pitanja, mišljenja učenjaka i njihovih argumenata ne bi trebalo biti sumnje u ispravnost drugog mišljenja učenjaka koji zabranjuju zapise i hamajlije od ajeta iz Kur’ana zbog jasnih i nedvosmislenih argumenata prenešenih u vjerodostojnim hadisima.

Korist poznavanja razilaženja učenjaka oko pisanja i nošenja zapisa i hamajlija sa ajetima iz Kur’ana se sastoji, između ostalog, u sljedećem:

– Što nije ispravno tekfiriti i smatrati sihirbazom onog ko piše zapise sa ajetima iz Kur’ana.

– Klanjanje namaza za onima koji prave zapise sa ajetima iz Kur’ana je ispravno, iako je bolje i sigurnije klanjati za onima koji se time ne bave.

– Oni koji nose zapise i hamajlije sa ajetima iz Kur’ana sa uvjerenjem da je Allah, dželle še’nuhu, taj koji otklanja zlo i koristi ljudima a da je takav zapis samo sebeb tome, oni ovim djelom ne čine ni veliki ni mali širk, iako je po ispravnom mišljenju učenjaka haram to što čine.

– Ne treba žuriti sa donošenjem propisa nad onima koji pišu zapise sa ajetima iz Kur’ana sve dok se ne utvrdi koju vrstu zapisa prave, pa tek onda kada se utvrdi da prave zapise sa ajetima treba ih na lijep način upozoriti i odvratiti od tog djela.

– Činjenica da je pitanje pravljenja zapisa od ajeta iz Kur’ana mes’ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i to čak od ashaba nije argument i dokaz za dozvolu bavljenja time, nego je ibret u šerijatskim tekstovima u kojima je došla uopćena zabrana pravljenja zapisa pri čemu je nazvana širkom (velikim i malim). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Nema nikakve smetnje da pokloniš imetak koji je tebi dat kao hedija. Ono što je došlo u Šerijatu je da je zabranjeno vraćanje poklonjene stvari od osobe kojoj je data osim oca kome je dozvoljeno da vrati ono što je poklonio svom djetetu. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, a koji je mutefekun alejhi: “Onaj koji vrati ono što je poklonio je poput psa koji povrati a zatim pojede ono što povrati”.

A u hadisu od Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno čovjeku muslimanu da da poklon a zatim da ga vrati osim ocu koji pokloni svome djetetu”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Nesai i Ahmed a vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban i Hakim. Običaj i shvatanje nekih ljudi da se ne poklanja ono što se dobije kao poklon nema osnova u Šerijatu. Prema tome nema smetnje da poklanjaš ono što je tebi poklonjeno. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com