Alejkumusselam!

Rad u bankama koje su bazirane na kamatnom sistemu, što je slučaj sa većinom današnjih banaka svugdje u svijetu, nije dozvoljen jer je to direktan rad na konzumiranju kamate koji je zabranjen po Kur’anu, Sunnetu i idžmau učenjaka , s tim da je samo razlika u grijehu onih koji rade shodno poslu kojeg obavljaju u banci.

Pa tako nema sumnje da je najveća težina grijeha kod onih koji ulaze pod hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallalalhu alejhi ve sellem, prokleo onog koji konzumira kamatu, koji je daje, dvojicu svjedoka i onoga koji piše, i rekao: “Oni su isti (u grijehu)”. Dok je težina grijeha kod onih koji ne rade poslove spomenute u hadisu, poput čuvara, vozača, čistača i slično, manja. A dokaz da je i njima haram raditi je to što rad u banci predstavlja potpomaganje u grijehu, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u grijehu. “I nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2).

Takođe, treba dodati da nije dozvoljeno raditi čak ni u odjelima unutar kamatne banke iako se u tim odjelima ne radi na poslovima sa kamatom, jer svi ti odjeli čine banku.

Plata koju radnik zaradi radeći u banci koja posluje sa kamatom je haram imetak jer je rezultat posla koji je haram, te onaj koji je znao da je haram raditi u banci obavezan da se riješi tog haram imetka tako što će ga dati kao sadaku siromačnima, zaduženima, za puteve i ceste i slično a da od toga nema nikakve nagrade kod Allaha.

Dok čovjek koji zaradi određen novac radeći u banci, a zatim nakon što je saznao da je rad u banci haram, pokaje se i ostavi taj posao, imetak koji je zaradio prije toga i preuzeo ga u svoje ruke nije haram imetak i dozvoljeno mu je da se sa njime koristi.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati; a oni koji to opet učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 275). Znači, dokaz je u riječima “njegovo je ono što je prije stekao”. A imetak koji je zaradio prije tevbe radeći sa kamatom a nije ga preuzeo, oko dozvole korištenja tog imetka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, iako se i na ovaj slučaj može odnositi spomenuti ajet jer se u ajetu ne pravi razlika između onoga ko je preuzeo novac i onoga koji nije.

Takođe, nije dozvoljeno raditi u banci koja posluje sa kamatom pa čak i ako ne bi uzimao platu, poput pripravnika, jer onaj koji radi u banci koja posluje sa kamatom ili direktno konzumira kamatu dajući je i bilježeći kamatni ugovor ili pomaže u tom haramu u bilo kom obliku, te je tako bankovna ustanova mjesto velikog munkera u kojem se čini jedan od najvećih grijehova pa onaj koji bilo šta radi u njemu ne može biti siguran da ga neće dostići prokletstvo sa kojim Allah, dželle še’nuhu, prijeti onima koji konzumiraju kamatu. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Prilikom uzimanja abdesta nije prenešeno da se uče bilo kakve dove ili ajeti izuzev učenja Bismile samo jedanput na početku abdesta. A s obzirom da je uzimanje abdesta ibadet, a ibadete nije dozvoljeno činiti osim onog što je došlo potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu. A pošto učenje dova i ajeta prilikom abdesta nije prenešeno, učenje toga je novotarija koju nije dozvoljeno praktikovati.

Učenje Bismile na početku abdesta je prenešeno u rivajetu od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: “Nema namaza onome ko nema abdesta niti abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed. Takođe, bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed od Se’id ibn Zejda isti hadis, kao i Ibn Madže i Ahmed od Ebu Se’ida. Ono što je bitno naglasiti da su svi rivajeti ovog hadisa veoma slabi.

Zato kaže imam Ahmed: “Nije mi poznat vjerodostojan hadis po pitanju učenja Bismile na početku abdesta”. Kaže imam Buharija: “Najbolji hadis u ovom poglavlju (učenja Bismile na početku abdesta) je hadis Rebbah ibn Abdurrahmana (tj. hadis Se’id ibn Zejda)”. A za samog Rebbah ibn Abdurrahmana kaže Buharija da je munkerul-hadis, tj. da prenosi jako slabe hadise. Pa ako je po Buhariji najbolji hadis po ovom pitanju od onog koji prenosi jako slabe hadise pa šta je onda sa hadisima koji su gori od ovoga.

Nakon što se napravi analiza ovih rivajeta u kojima se prenosi hadis “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” dođe se do rezultata da su ti hadisi ništavni i veoma slabi, što znači da se zbog mnoštva njihovih rivajeta ne mogu podignuti na stepen dobrog hadisa. Iako ima učenjaka koji misle drugačije. Takođe, stvar koja dodatno ukazuje na slabost ovog hadisa je činjenica da je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa u mnogobrojnim rivajetima od velikog broja ashaba u Sahihima Buharije i Muslima gdje se detaljno opisuje abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da ni u jednon jedinom hadisu nije spomeuto da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Bismilu na početku abdesta.

Isto tako od stvari koje ukazuju na slabost ovog hadisa je sam tekst hadisa “Nema abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime” čime se negira valjanost abdesta onome ko ne izgovori Bismilu. A da se sa tako slabim hadisima negira valjanost abdesta je veoma upitno i daleko. Izuzev ako bi protumačili hadis sljedećim značenjem: Nema potpunog abdesta onome ko ne spomene Allahovo ime, što bi značilo da je učenje Bismile mustehab a ne šart valjanosti abdesta, naravno kod onih učenjaka koji smatraju da je ovaj hadis dobar i prihvatljiv.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je učenje Bismile na početku abdesta mustehab, ali ne na osnovu hadisu koji je veoma slab te ne može biti dokaz po ovom pitanju, nego na osnovu drugih situacija u kojima je došlo da je propisano da se uči Bismila, poput učenja Bismile pred polni odnos sa ženom sa čime Buharija u svom Sahihu dokazuje da je sunnet učiti Bismilu pri abdestu. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Namjerno izostavljanje jednog namaza po ispravnom mišljenju učenjaka ne predstavlja djelo kufra, svejedno iz kojeg razloga bilo, nego je veliki grijeh za koji se treba pokajati. Učenjaci su se razišli da li uopšte treba naklanjati taj namjerno propušteni namaz ili ne, većina učenjaka je na tome da treba.

Moje stanovište da je ostavljanje namaza kufr se odnosi na one ljude koji nikako nemaju namaz, svejedno bilo to da sebe smatraju muslimanima a nikada nisu klanjali ili da su nekad klanjali pa su potpuno ostavili namaz. Takođe, nema sumnje da i oni koji nekad klanjaju a nekad ne klanjaju da je nekad i kod takvih njihovo povremeno ostavljanje namaza djelo kufra, s tim da to zavisi od stanja.

Za jednog muslimana je veoma bitno da zna da je velika opasnost za njegovu vjeru ostavljanje namaza i da je to grijeh oko kojeg su se razišli učenajci da li izvodi iz islama ili ne. A pitanje ko od ovih osoba koje ostavljaju namaz a sebe smatraju muslimanima je izašao iz islama je pitanje koje rješavaju kadije i veoma učeni ljudi, nije na običnom muslimanu da se bavi time. To je veoma osjetljivo pitanje kojim se mogu baviti samo islamski stručnjaci koji imaju šerijatskog znanja, praktičnog iskustva i poznaju stanje ljudi. U medicinskoj terminologiji ovo pitanje bi potpalo pod “zarazno i interno” gdje nije dozvoljeno svakom da zalazi.

A što se tiče osoba kojima nenamjerno prođe sabah ili prespavaju zbog svega što si gore navela, naravno one ne potpadaju pod pitanje onog koji ostavlja namaz, zato što ono što uzrokuje njegovo ostavljanje namaza nije namjera ostavljanja namaza.

A od načina da se prevaziđu takve situacije u kojima konstantno prolazi namaz je da se pomogne sa spravama za buđenje (sat, mobitel…) i to tako što će mijenjati mjesto gdje ih ostavlja, tj. treba ih staviti na mjesto gdje mu nije lahko da ga ugasi, nego recimo, mora da ustane dok na nađe, ili da zaduži nekog ko će ga uporno buditi sve dok ga ne probudi i tako dalje.

Onome ko osjeti da mu opada iman poznato je što se može čuti i pročitati da treba što više učiti Kur’an, klanjati nafilu, slušanje dersova, razmišljanje o Allahu i Ahiretu, smrti itd. Međutim, neko će prigovoriti da za sve ovo navedeno on nema volje da radi a iman mu slabi, pa šta onda da uradi. Iz praktičnog života se može odgovoriti na ovo pitanje time što se potvrdilo u praksi da je u ovoj situaciji najbolje rješenje za muslimana da ne bi dalje tonuo u slabost da radi ono dobro djelo pri kojem osjeća slast i zadovoljstvo da ga radi u ime Allaha želeći od Njega nagradu a ujedno mu se time povećava i iman.

Ta dobra djela koja povećavaju muslimanima iman se razlikuju od osobe do osobe, nekom se povećava iman time što posjeti svog brata muslimana, nekom time što obiđe rodbinu, nekom što udijeli sadaku, nekom time da nasavjetuje svog brata, nekome time što brani svetinje islama i tako dalje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com