Ako pomenute osobe ne prakticiraju homoseksualizam, onda po mom shvatanju, vjerovatno imaju sklonost i simpatije prema muškarcima. To, ako nije jednako odvratno kao sam čin odnosa, onda ne zaostaje puno za njim. Da Allah sačuva! Pametan i zdrav čovjek ne može imati sklonosti i simpatije prema muškarcima, to se može dogoditi samo nastranim osobama ili osobama koje su pogazile prirodu sa kojom ih Allah stvara. Kaže Allah, dželle šenuhu: “On je taj koji vas od jednog čovjeka stvori i do njega je drugu njegovu stvorio, da bi se uz nju smirio.” (El-E'araf, 189); “O narode moj, zar činite razvrat kojeg niko prije vas nije činio! Zar sa ljudima općite pored žena vaših! Uistinu ste vi narod koji je sve granice zla prešao.” (El-E'araf, 80-81). Brak je prema većini islamskih učenjaka pohvalan (mustehabb), i nije strogo naređen osim u slučaju da se čovjek boji zapadanja u nemoral. Tada postaje vadžibom. Nema sumnje da je homoseksualizam jedan od najodvratnijih vidova nemorala, s toga smatram, a Allah najbolje zna, da je osobama koje imaju simpatije prema muškarcima, obaveza zasnovati brak, kako bi pobjegli od zla homoseksualizma i odagnali od sebe nastranost kojom su zahvaćeni. U suprotnom nisu daleko od toga da počnu imati odnos jedni sa drugima i zasluže Allahovu srdžbu i kaznu, kao što je zaslužo Lutov narod. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Ukoliko čovjek iz zaborava masturbira u danu ramazana, post mu je ispravan, s time da je obavezan trenutno prekinuti kada se sjeti. Inače, da bi stvari koje kvare post, pokvarile post moraju se ispuniti tri uvjeta:

1. Znanje da neka od tih stvari kvari post i znanje da je nastupilo vrijeme iftara.

Dokaz za prvo su riječi Allaha, dželle šenuhu: “Gospodaru naš, nemoj nas kažnjavati za ono što iz zaborava i pogreške uradimo”. (El-Bekare, 286). U hadisu kojeg bilježi Muslim se navodi da je Allah, dželle šnuhu, rekao: “Uslišio sam vašu dovu”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Adiju ibn Hatimu da naposti dane koje je pogrešno postio, zbog pogrešnog razumjevanja riječi Allaha, dželle šenuhu: “… jedite i pijte sve do zore, dok ne budete mogli razlikovati bijelu od crne niti… ” (El-Bekare, 187).

Dokaz da se poznavanje vremena u kojem nastupa iftar, uzima u obzir pri donošenju suda o ispravnosti (neispravnosti) posta, je slučaj koji se dogodio u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, a kojeg prenosi Esma, kćerka Ebu Bekra, radijallahu anha. Naime, Esma, radijallahu anha, spominje da je jedna grupa ashaba u kojoj se ona nalazila, iftarila, u oblačnom danu, misleći da je zašlo sunce. Samo što su iftarili ukazalo se sunce. U ovoj predaji se ne spominje da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, naredio napaštanje tog dana.

2. Svjesno činjenje neke od stvari koja kvari post

Onaj ko iz zaborava uradi nešto što kvari post, obavezan je prekinuti tu stvar onog trenutka kada se sjeti i njegov post je ispravan. Dokaz za to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Postač koji bude jeo ili pio iz zaborava, nastaviće postiti – Allah, dželle šenuhu ga je time napojio i nahranio”; a u drugoj predaji istog hadisa se kaže: “Ko se iftari u toku nekog od ramazanskih dana, iz zaborava, post mu je ispravan i nije obavezan ndoknaditi taj dan.” (Hadis su zabilježili Buharija, Muslim i Hakim)

3. Namjerno ili svojevoljno činjenje stvari koja kvari post

Dokaz za to su riječi Allaha, dželle šenuhu: “Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao i otvori svoje srce nevjerstvu – osim onoga ko na to bude prisiljen, a srce mu bude zadovoljno vjerovanjem – čeka Allahova srdžba i žestoka kazna.” (En-Nahl, 106). Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: “Ako se čovjek oslobađa sankcije za izgovoranje riječi nevjerstva pod prisilom, nije teško zaključiti da se oslobađa sankcije za stvari koje se ne mogu uporediti sa nevjerstvom.” (Pogledaj: “Fetava ramadan”, 2/428). U prilog navedenoj tvrdnji idu i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah, dželle šenuhu, je oprostio mome ummetu ono što on iz pogreške, zaborava i pod prisilom učini.” Post nije pokvaren osobi koja bude prisiljena da učini nešto što kvari post, osobi koja bez svoje volje proguta prašinu, osobi koja polucira u snu i sl.

To je što se tiče posta, a što se tiče samozadovoljavanja ono je zabranjeno, osim u slučaju da se čovjek boji zapadanja u zinaluk. Dokaz zabrane su riječi Allaha, dželle šenuhu: “i oni koji svoja stidna mjesta čuvaju. Osim od žena svojih i onih koje su u vlasništvu njihovom. Oni koji budu željeli više od toga, uistinu su nasilnici.” (El-Mu'minun, 5-7). Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tri osobe nemaju koristi od svog namaza: odbjegli rob sve dok se ne vrati svom gospodaru, žena koja legne, a čovjek je srdit na nju i imam koji predvodi džemat, a on ga prezire.” (Hadis je zabilježio Tirmizi). Šejhu El-Albani je ocijenio hadis slabim u “Daifu-l-džamiis-sagiri ve zijadetuhu”, 383. Kaže šejh Muhammed bin Salih el-Usejmin: “Ovaj hadis je slab, a da je vjerodostojan mogao bi se uzeti kao dokaz da je namaz pomenutih osoba neispravan. Spominje Ibn-Muflih u “En-Nuketu ale-l-muharreri”, da postupak za kojeg je došla zabrana u slabom hadisu, ima karakter mekruha – pokuđenog, pod uvjetom da taj hadis nije izrazito slab.” (“EŠ-Šerhu-l-mumtiu ala zadi-l-mustaknei”, 4/252). Iz govora šejha Ibn-Usejmina može se zaključiti da je čovjeku mekruh – pokuđeno, predvoditi džemat koji ga mrzi. Kao argument u takvom zaključku može nam poslužiti i činjenica da je jedan od najvećih ciljeva šerijata jedinstvo i međusobno zbližavanje muslimana. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Izgubljene stvari se mogu podijeliti u pet vrsta:

1. Stvari o kojima ne razmišljaju, ne brinu se i nisu zaokupljeni srednje situirani ljudi, kao što je komad hljeba, olovka, voćka, i sl. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dozvolio da se uzme i posjeduje pronađeni štap, uže i bič – ove stvari su bile bezvrijedne u njegovo vrijeme – a u naše vrijeme ima mnogo stvari koje nalikuju pomenutim stvarima, tako da imaju isti propis. (Hadis je zabilježio Ebu-Davud)

2. Životinje koje su, kada se izgube, sposobne da se brane od napasnika, poput deva, konja, pasa.

Njih je, ako se izgube, zabranjeno uzimati, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji ga pitao šta da uradi sa izgubljenom devom: “Šta hoćeš od nje? Ona ima svoje pojilo, pije vodu po izvorima i jede sa drveća, sve dok je ne nađe njen vlasnik.” (Buharija i Muslim). Analogno devi zabranjeno je uzimati bilo koju drugu izgubljenu životinju koja je u stanju da se brani i čuva dok je njen vlasnik ne nađe.

3. Male životinje koje nisu u stanju da se brane od napasnika, npr. ovce, koze, kokoši i sl.

Njih je dozvoljeno uzeti, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji ga je pitao šta da uradi sa izgubljenom ovcom: “Uzet ćeš je ti ili tvoj brat ili vuk – nema četvrtog.” Onaj ko nađe ovcu, kokošku i neku drugu malu životinju, treba da uradi ono što je najbolje od tri stvari: prvo, da ih čuva i hrani sve dok ne nađe njihovog vlasnika – ako nađe njihovog vlasnika ima pravo naplatiti od njega sve troškove čuvanja – drugo, da ih proda i dobijeni novac čuva za njihovog vlasnika; treće, da ih zakolje i vlasniku da protuvrijednost.

4. Hrana koja ne može dugo stajati ili koja se dužim stajanjem kvari.

Onaj ko nađe ovu vrstu hrane dozvoljeno mu je da uradi bolju od dvije stvari: prvo, da jede i da protuvrijednost vasniku hrane; drugo, da proda hranu i sačuva dobiveni novac za njenog vlasnika.

5. Ostale stvari: zlato, srebro, novac, posude itd. Njih je obavezan čuvati i oglašavati na mjestima na kojima se iskupljaju ljudi da ih je našao.

Čovjek koji nađe izgubljenu stvar – mimo prve dvije pomenute vrste: bezvrijedne stvari i krupne životinje – obavezan je godinu dana tražiti njenog vlasnika, na mjestima na kojima se ljudi iskupljaju, oglasiti u novinama, ili na bilo koji drugi način, te ako se nakon godinu dana ne pojavi njen vlasnik ima pravo raspolagati njome. Ukoliko se javi vlasnik, tražit će od njega da stvar podrobno opiše: ako njegov opis bude ispravan, dat će mu je, u protivnom, nije mu dozvoljeno dati. Onaj ko nije siguran da će se sa ozbiljnošću prihvatiti obaveze traženja vlasnika izgubljene stvari, nije mu dozvoljeno uzeti je – ako to, ipak, uradi, njegov postupak će se tretirati otimačinom, jer je uzeo tuđi imetak na nedozvoljen način. Rekli smo da je nakon godinu dana traženja dozvoljeno raspolagati pronađenom stvari, međutim, ako i poslije toga dođe njen pravi vlasnik, obaveza je dati mu tu stvar ili protuvrijednost. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com