Alejkumusselam!

S obzirom da ti znaš propis ove mes’ele, tj. da je čestitanje nevjerničkih praznika i bilo koje učestvovanje u njima strogo zabranjeno, dodat ćemo još da ti se duša smiri da nema razilaženja kod učenjaka po ovom pitanju, tj. da je zabranjeno kako prenosi Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehlil-zime” i mnogi drugi učenjaci, na čemu su takođe učenjaci četiri mezheba. Naravno, naći će se neki savremeni “dušebrižnik” koji će ohalaliti čestitanje nevjerničkih praznika pod izgovorom činjenja dobročinstva prema kjafirima koji ne ratuju sa njima koje je propisano kur’anskim ajetom (El-Mumtehine, 8) ili time da što nije došlo u Kur’anu niti Sunnetu “ne čestitajte kjafirima njihove vjerske praznike”.

Međutim, nema ibreta u tom njihovom stavu nakon što se Ummet složio na zabrani jer to vodi u opasnu stvar a to je da je Ummet do njih bio na zabludi i čak se složio na tome, a to je nemoguće i zanegirano je hadisom: “Neće se moj Ummet složiti na dalaletu. Može se reći da postoji razilaženje oko toga koliki je to grijeh, tako da su neke hanefije otišli u krajnost smatrajući da učestvovanje u nekim vidovima (recimo kupovinom hrane za njihov praznik) u njihovim praznicima predstavlja djelo koje izvodi iz vjere, dok drugi smatraju čestitanje i ostalo velikim grijehom koji narušava akidu muslimana. A ovo zadnje je ispravno.

Dovoljan ti je primjer ovo da kada musliman kaže kjafiru: Čestitam ti božić, a božić je dan koji simboliše rođenje, po njihovom, božanstva, jednog od trojice ili kako već tumače, a nema sumnje da je ta njihova akida čisti širk i kufr. Pa kada prevedemo ovu čestitku drugim riječima ona bi glasila: Čestitam vam vaš kufr i širk. A čestitanje ustvari znači da izražavaš radost i zadovoljstvo i to pokazuješ, tj. pokazuješ da se raduješ tome na čemu su oni. Pa može li musliman koji vjeruje u Allaha kao svoga Gospodara, ispoljavajući mu iskreni tevhid, da izražava radost i zadovoljstvo čestitajući kjafiru kufr i širk na kojem se on nalazi.

Prema tome, da im jasnim riječima čestitaš praznik nije dozvoljeno osim u slučaju nužde, a to je bojazan i strah da ti naude tjelesno ili imovinski (taj strah treba biti stvaran i realan, a ne umišljen ili neznatan) ako im ne čestitaš praznik. Pod tjelesnom štetom se podrazumijeva da se dovede u pitanje život muslimana, a pod imovinskom da bude oštećen tako da to dovodi u pitanje njegov normalan život.

S tim da imovinska šteta koja kod tebe može nastati kao posljedica nečestitanja njihovih praznika ne ulazi u gore spomenutu nuždu u kojoj je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno, jer stipendiju koju dobijaš od njih je donacija i dobrovoljni prilog od njih a ne tvoje pravo u imetku kod njih.

Međutim, postoji način kako bi se mogla, nepraveći šerijatski prekršaj, izvući iz ove zavrzlame. Nemoj mislit da nama ili Islamu nije stalo do toga da se ti školuješ, jer školovanog kadra raznih profila treba ovom Ummetu, ali to ne treba ići na štetu tvoje akide niti da se to radi po svaku cijenu.

Zbog toga te savjetujemo da iskorištiš nešto što je šerijatski dozvoljeno a zove se tevrija i tebi je izlaz iz ove situacije, tj. da ne uradiš ono što je haram a i da ne izgubiš ono što ti treba. Tevrija je da izgovoriš riječi koje navode onog koji sluša da misli da si htjela reći jednu stvar a ti misliš na sasvim neku drugu stvar.

Preciznije rečeno, tevrija je korištenje dvosmislenosti i aluzije a ne čisto i namjerno izjavljivanje onog što je u stvarnosti.

Za primjer tevrije se uzima događaj iz sire kada su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu anhu, činili hidžru. Pored njih je naišao čovjek i pitao Ebu Bekra, radijallahu anhu, ko je ovaj čovjek, pokazujući na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A on mu odgovori: “Upućivač (vodič) pokazuje mi put”. Čovjek je razumio da je on njegov vodič na putu, a drugo značenje ovih riječi je da je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, onaj koji upućuje ljude na Pravi put, tj. Islam.

Predlažemo ti da kažeš nešto poput toga da prvo nešto kažeš kako svaki narod i svaka vjera imaju svoje praznike koji ih karakterišu gdje ispoljavaju svoje nacionalne i vjerske osjećaje, a onda nakon toga u posebnoj rečenici kažeš: želim vam sretne predstojeće dane. Oni će iz ovog pomislit da ti ciljaš na njihove praznike jer si ih spominjala i da im ih čestitaš, a ti ustvari hoćeš reći istinu da svaki narod ima svoje praznike što je činjenica. A to što im želiš da imaju sretne naredne dane, što je dozvoljeno, je zbog njihovog dobročinstva prema tebi. Jer Allah dozvoljava činjenje dobročinstva prema kjafirima koji se ne bore protiv muslimana i ne izgone ih iz njihovih kuća.

Nemoj zamjerit zbog toga što smo odužili, nije nam namjera osim da te učvrstimo na tome da se akida muslimana mora čuvati i da se ne može za pare prodavati. A ova vjera je vjera lahkoće i ne opterećuje muslimane preko njihovih mogućnosti i daje im izlaz u svakoj situaciji. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Po ovom pitanju imaju dva mišljenja učenjaka. Prvo mišljenje je da je ženi dozvoljeno da prilikom sklapanja braka da šart budućem mužu da ne oženi na nju drugu ženu, pa ako on prihvati taj šart obavezan je da ga ispoštuje. U protivnom, ako ga prekrši i oženi drugu ženu njoj je dozvoljeno da se razvede od njega, tj. da im kadija poništi brak. Ovaj stav se prenosi od Omera, S’ad ibn Ebi Vekasa, Muavije i Amr ibnul-‘Asa, radijallahu anhum, od ashaba, takođe od Šurejha, Omera ibn Abdulaziza, od Tavusa, Evzaija, Ishaka ibn Rahevije i Ahmeda. Argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:

1- Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe”.

2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove” (Ebu Davud, Hakim, Bejheki i ostali, a vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Ibn Hibban međutim, u njegovom senedu je slab ravija pa je bliže da su to riječi ashaba, dok mnogi učenjaci ga prihvataju zbog mnoštva rivajeta).

3- Ovo je stav gore spomenutih ashaba, a nije poznato da je neko od njih imao stav suprotan od ovoga, što znači da je ovo idžmau ashaba.

4- U ovom uslovljavanju žena ima koristi a njime nije narušen smisao braka.

Drugo mišljenje je da je ovaj šart ništavan, tj. mužu je dozvoljeno da oženi drugu bez obzira što je prihvatio šart, a njoj nije dozvoljeno zbog toga da traži i dobije razvod braka. Na ovom stavu su učenjaci tri mezheba Ebu Hanife, Malik i Šafija, kao i mnogi drugi učenjaci poput Zuhrija, Lejsa, Sufjana Sevrija i Ibnul-Munzira.

Oni svoj stav zasnivaju na sljedećim argumentima:

1- Hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki šart koji nije u Allahovoj knjizi on je batil pa makar bilo sto šartova” (mutefekun alejhi). A ovaj šart nije u Allahovoj knjizi jer ga Šerijat ne podrazumijeva.

Komentar: Ovaj hadis znači da svaki šart koji ne potpada pod Allahove propise i ne proizilazi iz Njegovog Šerijata da je batil, a prvi dokaz kod učenjaka prvog mišljenja jasno ukazuje na propisanost ovog šarta.

2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove, osim šarta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno”. A sa ovim šartom se zabranjuje ono što je dozvoljeno a to je višeženstvo.

Komentar: Sa ovim šartom se ne zabranjuje ono što je dozvoljeno (višeženstvo) nego se potvrđuje pravo ženi da poništi brak ako njen muž neispoštuje ono na što se obavezao.

3- Da ovaj šart ne ide u prilog bračnog ugovora niti onog što proizilazi iz njega te je prema tome ništavan.

Komentar: Ovo je neprihvatljivo jer od ovog šarta žena itekako ima koristi.
Nakon izloženih stavova i argumenata najbliže je da hadis: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe” presuđuje po ovom pitanju jer ovaj šart ne protivrječi ciljevima braka niti se njime zabranjuje ono što je Islam dozvolio, nego je stvar ispunjavanja onog na čemu se dvoje dogovore i obavežu, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Oko pitanja učenja Kur’ana bez abdesta i u stanju džunubluka učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ispravno je da je dozvoljeno učiti Kur’an u stanju džunubluka kao i bez abdesta, svejedno učili ga napamet ili držeći Mushaf u rukama. S tim da je mustehab (preporučeno) da se uči pod abdestom i u stanju čistoće oko čega nema razilaženja među učenjacima.

Dokaz da je dozvoljeno učiti bez abdesta i u stanju džunubluka je hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem ona kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao Allaha u svakom stanju”. A pod spominjanjem Allaha ulazi i učenje Kur’ana. A hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kur’an ne dodiruje osim onaj koji je čist“, bilježe ga Malik, Nesai’ i Ibn Hibban. Kao i hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Poučavao nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Kur’anu ako nije bio džunub“, a bilježe ga Ebu Davud, Nesai’, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Ibn Hibban. Oba ova hadisa su slabi te se ne mogu uzeti kao dokaz po ovim pitanjima, pojašnjenje slabosti ovih hadisa uzelo bi mnogo prostora.

A što se tiče učenja Kur’ana u ležećem položaju, od adaba učenja Kur’ana je da se uči pod abdestom, u sjedećem položaju okrenut u pravcu Kible. Kada kažemo od adaba to znači da je lijepo učiti Kur’an na takav način, osim što je biti pod abdestom mustehab. A nema nikakve smetnje da se Kur’an uči u ležećem položaju jer nema dokaza koji to zabranjuje.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Dozvoljeno je doviti na svim jezicima (svojim riječima) mimo arapskog kako u namazu (kao na sedždi na primjer) tako i van namaza, po ispravnom mišljenju učenjaka, jer je dova ustvari obraćanje Allahu, džele še’nuhu, a nije običan govor koji inače kvari namaz. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić