Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Traženje šefa’ata od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem
Alejkumusselam. Prije odgovora na ovo pitanje treba pojasniti šta je šefa’at i od koga se on traži. Šerijatsko značenje šefa’ata je zauzimanje ili posredovanje kod Allaha, dželle še’nuhu, za nekog od Njegovih robova. Vlasnik šefa’ata je Allah, tebareke ve te’ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reviše
Alejkumusselam.
Prije odgovora na ovo pitanje treba pojasniti šta je šefa’at i od koga se on traži.
Šerijatsko značenje šefa’ata je zauzimanje ili posredovanje kod Allaha, dželle še’nuhu, za nekog od Njegovih robova. Vlasnik šefa’ata je Allah, tebareke ve te’ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reci: ” Allahu pripada sav šefa’at, vlast na nebesima i na Zemlji Njegova je, a poslije – Njemu ćete se vratiti” (Zumer, 44). Allah, subhanehu ve te’ala, je posebno odlikovao svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, time što mu je dao šefa’at koji je nazvan šefa’atu kubra, tj. šefa’at sa kojim će se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zauzimati za cio svoj Ummet na Sudnjem danu. Naravno, nakon ovoga se postavlja pitanje da li se taj šefa’at traži od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od Allaha, tebareke ve te’ala.
Ispravno je da se ovaj šefa’at kao i drugi traže samo od Uzvišenog Allaha, tebareke ve te’ala. Iako je veliki šefa’ata dat kao poklon Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, taj šefa’at, kao i drugi šefa’ati, neće koristiti kod Allaha osim uz ispunjenje dva šarta koje Allah uslovljava da se ispune kod samog šefa’adžije i kod onog kome se čini šefa’at.
Prvi šart je da Allah da dozvolu šefa’adžiji da čini šefa’at. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!” (El-Bekara, 255). A ta dozvola će biti tek na Sudnjem danu.
Drugi šart je da je Allah zadovoljan sa osobom kojoj se čini šefa’at. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28). Znači, dozvola činjenja šefa’ata dolazi tek nakon što Allah bude zadovoljan sa onim kome se čini šefa’at, a Uzvišeni Allah nije zadovoljan osim sa muvehhidima, tj. onima koji su ostvarili tevhid u svom životu i umrli na tome.
Pa kada se ovo zna, je li razumno da se traži šefa’at od Vlasnika tog šefa’ata, njegovog Stvoritelja, Onoga koji njime raspolaže i Koji je stavio gore spomenute šartove, tj. od Allaha, subhanehu ve te’ala? Ili da se traži od onoga kome je taj šefa’at dat kao poklon od strane Allaha, tj. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Naravno, odgovor je jasan osim onima koje je šejtan zaveo pa su zaboravili tevhid (izdvajanje Allaha, dželle še’nuhu, u činjenju ibadeta) pa je postao stran među njima. Nije potrebno da bi neko razumio da se šefa’at traži samo od Uzvišenog Allaha da bude posebno inteligentan, oštrouman i pametan, stvar je isuviše jasna da bi je trebalo pojašnjavati. Ali da bi se lakše razumio šefa’at se može uporediti sa rizkom (opskrbom). Allah je jedini koji oskrbljuje svoja stvorenja i samo se rizk od Njega traži, pa ako bi neko tražio rizk od nekoga mimo Allaha učinio bi širk. Tako isto, Allah je jedini koji daje šefa’at i ne traži se ni od koga osim od Njega, pa ako bi se tražio šefa’at od nekoga mimo Allaha to predstavlja širk.
Prema tome, onaj ko traži šefa’at od nekoga mimo Allaha, subhanehu ve te’ala, on je učinio širk zbog toga jer je uputio dovu onome ko ga ne čuje poput mrtvih i traži šefa’at od onoga ko ga nije u mogućnosti dati i što je svojstveno samo Allahu, subhanehu ve te’ala.
Takođe, treba znati da onaj ko traži šefa’at od nekoga drugoga mimo Allaha, subhanehu, da mu Allah zabrani šefa’at. Kaže Uzvišeni: “Reci: “Zovite one koje, pored Allaha, bogovima smatrate. Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njima nemaju nikakva saučesništva i On nema od njih nikakve pomoći.” Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti” (Sebe’, 22-23). Kaže Ibnul-Kajjim, rahimehullah, prilikom tumačenja ovog ajeta: “Allah, dželle še’nuhu, je prekinio sve veze za koje se hvataju mušrici. Mušrik uzima sebi nekoga za božanstvo zbog koristi koju dobija od njega, a korist se ne može dobiti osim od nekog ko ima neku od ove četiri stvari: (prvo) ili da je vlasnik onoga što onaj ko mu robuje hoće od njega, (drugo) a ako nije vlasnik onda da bude saučesnik u vlasti, (treće) a ako nije ni saučesnik onda da bude njegov pomoćnik, (četvrto) a ako nije ni pomoćnik da se može makar zauzimati kod njega. Uzvišeni Allah je zanegirao sve četiri ova stepena i to po redoslijedu, od višeg prema nižem. Pa je zanegirao vlast riječima ” Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji”, zanegirao je saučesništvo riječima “oni u njima nemaju nikakva saučesništva”, i zanegirao je pomoć riječima “On nema od njih nikakve pomoći”, i zanegirao je zauzimanje koje traži mušrik riječima “Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti” a istovremeno je potvrđen šefa’at u kojem mušrik nema udjela a to je šefa’at sa Njegovom dozvolom”.
Prema tome, musliman koji traži šefa’at od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: Šefa’a ja resullallah ili sličnim riječima, ili onaj koji kaže: šefa’a ja šejh (misleći na nekog evliju ili sufijskog šejha), tim riječima je učinio veliki širk koji ga izvodi iz Islama.
Ispravno je da onaj ko hoće da zasluži šefa’at Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to traži na jedan od dva načina:
Prvi način: da uči dovu nakon ezana sa kojom će zaslužiti šefa’at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBE HAZIHID-DA’VETTI TAMETI VES-SALATIL-KAIMETI, ATI MUHAMMEDEN EL-VESILETE VEL-FADILETE VAB’ASHU MEKAMEN MAHMUDEN ELLEZI VE’ATEHU, biće mu dozvoljen moj šefa’at na Sudnjem danu”.
Drugi način: da dovi Uzvišenom Allahu tražeći od Njega da učini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim šefa’adžijom na Sudnjem danu. A da bi ga Allah učinio njegovim šefa’adžijom on mora umrijeti na tevhidu. To je ono što je došlo u ajetu: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28).
Ostaje pitanje ima li opravdanje onaj ko izgovori ove riječi iz džehla i neznanja u tome da se ne smatra mušrikom, tj. da sa tim riječima koje predstavljaju veliki širk nije učinio širk koji ga izvodi iz Islama zato što je džahil. Odgovor na ovo pitanje se vraća na samo razilaženje učenjaka Ehli Sunneta oko primanja i prihvatanja uzura (opravdanja) džehla u stvarima tevhida. Skupina učenjaka smatra da nema opravdanja za džehl onog ko učini veliki širk u pitanjima tevhida, te po njima oni koji izgovore “Šefa’a ja resullallah” i slično su mušrici i izašli su iz Islama, svejedno znali ili ne znali. Dok druga skupina smatra da džehl može biti opravdanje čak i u pitanjima tevhida, te po njima oni koji izgovore “Šefa’a ja resullallah” i slično nisu svi automatski postali mušrici, nego to zavisi od njihovog stanja. Neznalica i džahil od njih može imati opravdanje u svom džehlu.
A što se tiče klanjanja za osobom koja prije namaza kaže “Šefa’a ja resullallah” i slično, namaz za tom osobom nije dozvoljen i ako se klanja taj namaz je batil i treba ga ponoviti, osim namaza koji su klanjani prije nego se znalo za taj propis.
Na ovaj propis klanjanja ne utiče mogućnost da je ta osoba koja traži šefa’at od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džahil i neznalica, te da možda sa tim riječima nije izašla iz Islama zbog džehla (kod učenjaka kojima džehl može biti opravdanje i u tevhidu) jer je to bitno kada se spušta propis tekfira na tu osobu zbog riječi širka koje je izgovorio, a što je posao kadije. Što znači, mi ne moramo na njega spustiti propis tekfira pa da ne klanjamo za njim, jer spuštanje tekfira zahtijeva da se ispune šartovi i otklone prepreke, a od tih prepreka je i džehl (kod nekih učenjaka). Ali to djelo koje radi je djelo širka što sprečava dozvolu klanjanja za njim, bez obzira što on lično možda ima opravdanje u džehlu kod Allaha, dželle še’nuhu, i što zvanično nije proglašen kjafirom. Takođe, treba znati da takve osobe, nakon što im se pojasni ovaj propis širka u traženju šefa’ta od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oni i dalje ustraju u tome, onda nema sumnje u to da time čine djelo širka i da su izašli iz Islama. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Klanjanje u crkvi
Alejkumusselam. Odgovor na pitanje obavljanja namaza u crkvi zahtijeva da se napravi razlika između obavljanja namaza u crkvi koju kršćani koriste i koja je kod njih u funkciji, i crkve koju kršćani iznajme muslimanima pod kiriju zastalno ili privremeno. Što se tiče obavljanja namaza u crkvi koju krviše
Alejkumusselam.
Odgovor na pitanje obavljanja namaza u crkvi zahtijeva da se napravi razlika između obavljanja namaza u crkvi koju kršćani koriste i koja je kod njih u funkciji, i crkve koju kršćani iznajme muslimanima pod kiriju zastalno ili privremeno.
Što se tiče obavljanja namaza u crkvi koju kršćani koriste i koja je kod njih u funkciji, po tom pitanju se prenose četiri mišljenja učenjaka.
Prvo mišljenje – da nema nikakve smetnje da se klanja u crkvi. To se prenosi od Hasana El-Basrija, Omer ibn Abdulaziza, Ša’bija, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba i mnogih drugih. Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Zera, radijallahu anhu, da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Gdje god da te zadesi namaz klanjaj to je mesdžid”. Takođe, dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao kod K’abe prije Hidžre iako su u njoj bili kipovi.
Drugo mišljenje – dozvola klanjanja uz pokuđenost zbog kipova i slika koje se nalaze u crkvi. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, imama Malika i drugih. Oni dokazuju dozvolu klanjanja sa gore spomenutim hadisom, a pokuđenost sa hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”.
Treće mišljenje – da ako u crkvi ima kipova i slika da nije dozvoljeno klanjati a ako nema onda je dozvoljeno. Ovo je stav Omera, radijallahu anhu, imama Ahmeda i ostalih. Zabranu klanjanja u crkvi u kojoj ima kipova dokazuju gore spomenutim hadisom od Ebu Talhe, radijallahu anhu: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”. Takođe, dokazuju time što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ušao u K’abu niti klanjao u njoj sve dok nije izbacio kipove iz nje. Isto tako dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Umu Seleme, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao govoreći o bogomoljama kršćana: “Oni kada im umre dobar čovjek na njegovom kaburu izgrade mesdžid (bogomolju) i naprave u njemu te kipove (slike), to su najgori ljudi kod Allaha na Sudnjem danu”. A dozvolu klanjanja u crkvi kada u njoj nema kipova i slika dokazuju postupkom mnogih ashaba koji su klanjali u crkvama.
Četvrto mišljenje – opća zabrana klanjanja u crkvi. Ovaj stav se pripisuje imamu Ahmedu i drugima, a nisam našao argumente sa kojim se dokazuje ovaj stav.
Odabrano mišljenje, a Allah najbolje zna, je da musliman treba izbjegavati (znači da nije haram) da klanja u crkvi ako ima mogućnost da klanja van nje, jer je to mjesto gdje se čini širk Allahu i uglavnom je puno kipova i slika. A u slučaju da se zadesi u crkvi i da je prinuđen da klanja u njoj nema nikakve smetnje da to uradi, pogotovo ako u njoj nema kipova i slika, a ako ima pokuđeno mu je klanjati, s tim da mu je namaz ispravan. Dokaz za dozvolu je hadis mutefekun alejhi “Gdje god da te zadesi namaz klanjaj to je mesdžid”. A dokaz za pokuđenost je hadis mutefekun alejhi “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika (kip)”.
A što se tiče iznajmljivanja crkve za potrebe klanjanja, održavanja hutbe i sličnog, a koju koju kršćani koriste ili ne koriste za svoje potrebe, nema nikakve smetnje za tako nešto uz obavezu uklanjanja ili prekrivanja kipova, slika i krstova. Dokaz za ovu dozvolu je hadis mutefekun alejhi od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učinjena mi je Zemlja mesdžidom i čistom, pa kojeg god čovjeka zadesi namaz neka klanja”. A sa druge strane nije došla zabrana klanjanja namaza u crkvama ili drugim bogomoljama, kao što je došla zabrana klanjanja u kupatilima i mezarjima u hadisu “Zemlja je sva mesdžid osim mezarja i kupatila” (bilježi ga Tirmizi, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim).
Prema tome, stav koji je iznio fetva-i-emin nije sporan, ali je sporno ono sa čime dokazuje taj stav, jer klanjanje u crkvi nema veze sa dijalogom sa kršćanima, sa suživotom i međusobnim zbližavanjem, kao što nema veze sa Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, primanjem delegacije Nedžrana u njegovom mesdžidu i njihovim boravkom u njemu.
A što se tiče tvog pitanja da li u Bosni ima samo jedan fetv-i-emin, kako se oni biraju, ko im daje tu titulu, na osnovu cega, to mi nije poznato. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Kome je preče odazvati se na iftar
Alejkumusselam. Odaziva se na iftar onome ko prvi pozove i da mu se obećanje. Tvoj komšija je bio obavezan otići onom kome je obećao prije pet dana prije iftara, jer obećanje je dug, tj. obaveza da se izvrši. Neizvršavanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Bilježviše
Alejkumusselam.
Odaziva se na iftar onome ko prvi pozove i da mu se obećanje. Tvoj komšija je bio obavezan otići onom kome je obećao prije pet dana prije iftara, jer obećanje je dug, tj. obaveza da se izvrši. Neizvršavanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Tri su znaka munafika: kada govori laže, kada obeća ne izvrši i kada mu se povjeri pronevjeri”. A pravo komšije se ogleda u lijepom ophođenju, neezijećenju, pomaganju, činjenju usluga i slično. A to komšijsko pravo ne ne smije da ide na račun neizvršavanja obećanja a što je osobina munafika.
Sa druge strane, onaj ko nekog pozove na iftar i dotični mu obeća da će doći, on se priprema za taj dan, možda pozove neke druge goste i prijatelje, utroši novac ili njegova porodica uloži truda u spremanju hrane i kuće, i tome slično. Nema sumnje da neodazvati se na već obećani iftar ili ga otkazati nakon pristanka da takav postupak izaziva ljutnju, podozrenje i sumnju kod onoga ko je pozvao na iftar.
Prema tome, tvoj prvi komšija/brat je bio obavezan da se odazove pozivu na iftar od prijatelja koji ga je prvi zvao, bez obzira koliko je on udaljen, jer mu je obećao da će se odazvati pozivu (što se razumije iz pitanja). Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Poremećena menstruacija u mjesecu Ramazanu
Alejkumusselam. Kada ti se pojavi ta krv – par kapi – tada se smatraš u stanju hajza i dužna si prekinuti klanjanje i post u tom periodu bio on kratak ili dug. Nakon prestanka tih kapi obavezna si uzeti gusul. A u danu Ramazana kada ti se pojave te kapi krvi taj dan se mrsiš i trebaš ga napostiti paviše
Alejkumusselam. Kada ti se pojavi ta krv – par kapi – tada se smatraš u stanju hajza i dužna si prekinuti klanjanje i post u tom periodu bio on kratak ili dug. Nakon prestanka tih kapi obavezna si uzeti gusul. A u danu Ramazana kada ti se pojave te kapi krvi taj dan se mrsiš i trebaš ga napostiti pa makar se pojavile te kapi pred sam iftar. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Post bolesnika (dijabetičara)
Kaže Uzvišeni: „A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti.” (Prijevod značenja El-Bekare, 185.) Ovim ajetom je dozvoljeno bolesniku da ne posti dane Ramazana sve dok je u bolesnom stanju, a zatim da naposti taj isti broj dana kada ozdravi. Ovo je propis onih bolesnika čija jviše
Kaže Uzvišeni: „A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti.” (Prijevod značenja El-Bekare, 185.) Ovim ajetom je dozvoljeno bolesniku da ne posti dane Ramazana sve dok je u bolesnom stanju, a zatim da naposti taj isti broj dana kada ozdravi. Ovo je propis onih bolesnika čija je bolest izlječiva.
Dok bolesnici čija je bolest hronična na njima je da za svaki dan Ramazana nahrane jednog siromaha, a nisu dužni napaštati te dane, po mišljenju većine učenjaka. Dok drugi dio učenjaka smatra da hronični bolesnici ne trebaju niti napostiti propuštene dane niti nahraniti siromaha za svaki propušteni dan. A pošto ti, cijenjena sestro u Islamu, boluješ od dijabetesa i moraš tri puta na dan uzimati tablete, tebi je haram da postiš, kao što kaže Ibn ‘Usejmin (Eš-Šerhul-mumti’a, 6/353.), i nisi dužna da napostiš te dane s tim da si obavezna da nahraniš za svaki dan Ramazana po jednog siromaha.
Prema tome, nisi dužna napostiti te dane u decembru jer ti post i u tim danima može pogoršati stanje i povećati bolest, a ovo je ujedno i odgovor na pitanje šta ako preseliš prije decembra. Što se tiče hranjenja siromaha, dozvoljeno je da se svaki dan hrani isti siromah, ili da na kraju Ramazana nahrani trideset siromaha odjednom. Nije dozvoljeno davanje novca siromahu u vrijednosti hrane. Također, pod hranjenjem siromaha se misli na davanje jednog obroka u toku dana i to u srednjoj količini od koje je dovoljno da se najede. Kao na primjer da mu se kupi srednja porcija ćevapa sa pavlakom ili sokom. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Dužina klanjanja teravije namaza
Brzo klanjanje teravih namaza je potpuno oprečno onome što je prenešeno o načinu klanjanja teravih namaza od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba, radijallahu ‘anhum, i selefa ovog Ummeta. Naime, Sunnet je da se oduži kijam, ruku i sedžda, i to je jedna od glavnih karekteristikaviše
Brzo klanjanje teravih namaza je potpuno oprečno onome što je prenešeno o načinu klanjanja teravih namaza od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba, radijallahu ‘anhum, i selefa ovog Ummeta. Naime, Sunnet je da se oduži kijam, ruku i sedžda, i to je jedna od glavnih karekteristika po kojoj se teravija razlikuje od ostalih dobrovoljnih namaza.
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi proveo jednu trećinu noći u namazu, a o dužini i ljepoti kijama, ruku’a i sedžde ne pitaj, kako kaže Aiša, radijallahu ‘ahna, u hadisu kojeg bilježi Buharija. A Omer, radijallahu ‘anhu, je naredio da se uči na jednom rekatu u teravih-namazu trideset ajeta, a to je oko tri stranice Kur’ana. Također, prenosi El-Mervezi u svojoj knjizi Muhtesar Kitab Kijamul-Lejl da je selef učio između dvadeset i trideset ajeta na jednom rekatu teravih-namaza.
Kod Ebu Hanife i većine hanefijskih učenjaka je sunnet da se u toku Ramazana na teravih-namazu prouči hatma (cijeli Kur’an), a da bi se to izvelo kažu da treba učiti oko deset ajeta na jednom rekatu, a što predstavlja više od jedne stranice Kur’ana. Sa druge strane, teravija, što u arapskom znači odmaranje, je baš nazvana tim imenom jer bi se klanjači nakon dugog kijama odmarali poslije svaka četiri rekata.
Također, po isparavnom stavu učenjaka da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata, a ko skrati kijam poveća broj rekata. Skratiti kijam i povećati broj rekata ne znači da od teravije treba napraviti utrku ili natjecanje u brzini gdje se izgubi svaki osjećaj skrušenosti u namazu. Naravno da treba voditi računa o stanju džematlija, jer među njima ima slabih, iznemoglih, bolesnih, starijih, žena i djece, te dužinu namaza uskladit prema njima.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Kada neko od vas predvodi ljude u namazu neka skrati (namaz), jer među njima je dijete, starac, iznemogli i onaj koji ima neku potrebu. A kada klanja sam, neka klanja kako hoće”. (muttefekun alejhi) Ali ovo ne znači da teraviju treba pretvoriti u gimnastičku vježbu kao što je stvarnost većine teravija, na žalost, u našim krajevima. Ako je stanje takvo kako je opisano u pitanju, da se teravije jako brzo klanjaju tako da nema smirenosti na ruku i sedždi, a to su ruknovi namaza, onda je valjanost tih namaza upitna.
Stoga savjetujem tebe i sve druge koji su u sličnom stanju, da na najljepši način razgovaraš sa imamom, posavjetuješ ga po ovom pitanju i da uputiš dovu Uzvišenom Allahu da mu omekša srce i da prihvati savjet. A ako znaš unaprijed da od tebe ne prima savjet u vjeri, onda podstakni nekog drugog da to uradi od koga prima savjet. A ako to ne urodi plodom, a u blizini nema drugog džem’ata gdje se teravija klanja normalno, onda klanjaj teraviju u kući sam ili u džem’atu sa porodicom.
Jer mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu. Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima. Također je to rivajet u šafijskom mezhebu, a Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur’ana klanjaju u kući. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi Muhtesar Kitab Kijamul-Lejl vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džem’ata.
Pa se prenosi da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu ‘anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, također od selefa: Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi’a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi’a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džem’atu. Kaže Mudžahid: „Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu za imamom (teraviju u džem’atu)”. Dokaz im je hadis: „Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. (Muslim)
Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džem’atu nije vadžib. Također, kažu da je čovjek tako dalje od rija’a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale, a u ovim okolnostima brzog klanjanja kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo rješenje. Također klanjanje teravije pojedinačno van džem’ata ulazi pod opće značenje hadisa: „Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. (muttefekun alejhi) Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Zapaštanje nakon džunubluka
Alejkumusselam. Osoba je u stanju džunubluka u jednom od četiri slučaja: kada ima hajz ili nifas, što je karakteristično samo za ženu, ili nakon polnog odnosa, ili izlaska sjemena (tekućine) iz polnog organa na javi ili u snu kao rezultat noćnih polucija, što je karakteristično i za ženu i za muškarviše
Alejkumusselam.
Osoba je u stanju džunubluka u jednom od četiri slučaja: kada ima hajz ili nifas, što je karakteristično samo za ženu, ili nakon polnog odnosa, ili izlaska sjemena (tekućine) iz polnog organa na javi ili u snu kao rezultat noćnih polucija, što je karakteristično i za ženu i za muškarce.
Kada nastupi zora, a žena još uvijek ima hajz ili nifas njoj je haram da posti taj dan, a ako bi postila post je ništavan a ona je griješna. Međutim, ako bi joj potpuno prestala izlaziti krv hajza ili nifasa prije zore a ona se okupa tek poslije nastupanja zore njen post za taj dan je ispravan poput onog ko je u stanju džunubluka od intimnog odnosa.
Uzimanje gusula zbog džunubluka koji je posljedica intimnog odnosa ili izlaska sjemena (na javi ili u snovima) je šart za ispravnost i valjanost klanjanja namaza a ne i za valjanost posta. Dozovljeno je onom (ženi ili muškarcu) ko posti osvanuti džunub pa se nakon zore okupati kako bi klanjao sabah namaz.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osvanjivao džunub a postio bi. Odnosno, nastupila bi zora a on se još nije okupao, tj. uzeo gusul. Zatim bi se brzo okupao kako bi klanjao sabah namaz predvodeći ljude u namazu. Pa tako postač koji klanja sabah namaz u džematu u džamiji (musalli ili nekom drugom mjestu) a ustane džunub kada zora nastupi treba što prije da se okupa (uzme gusul) kako bi prispio na namaz. A čovjek koji ne klanja u džematu nego u kući (zato što u blizini nema džamije) može se okupati mnogo poslije bitno je da ne izađe namasko vrijeme sabah namaza. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ako je asikovanje zabranjeno, kako se onda ozeniti/udati?
AlejkumusSelam! Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima. Da je ašikovanje i zabavljanje zabviše
AlejkumusSelam!
Ašikovanje i zabavljanje kao vid kontakta između djevojke i mladića koji su prisutni kod nas i rasprostranjeni i udomaćeni kod mnogih muslimana islam ne poznaje niti opravdava, te stoga nisu prihvatljivi jer se kose sa mnogim šerijatskim tekstovima.
Da je ašikovanje i zabavljanje zabranjeno i da to nije islamski način taženja bračnog druga ukazuju mnogi šerijatski tekstovi. Naravno, nema ajeta ili hadisa niti izreka selefa ovog Ummeta u kojima se spominje riječ ašikovanje ili zabavljanje sa kojima bi se dokazivala zabrana istih. Nego šerijatski tekstovi koji govore o relaciji između muslimana i muslimanke stranjakinje (tj. one kojoj on nije mahrem) nam ukazuju da je nemoguće spojiti te šerijatske tekstove sa onim što se u praksi smatra i upražnjava kao ašikovanje i zabavljanje.
Naime, sljedeći šerijatski tekstovi ukazuju da je ašikovanje i zabavljanje nespojivo sa njima:
Prvo: Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje muškarcima da obaraju svoje poglede, tj. da ne gledaju u žene: “Reci mu’minima neka obore poglede svoje (od onog što im nije dozvoljeno gledati) i neka čuvaju stidna mjesta svoja” (En-Nur 30), a u hadisu koji će doći je pojašnjeno da nije dozvoljeno gledati u žene starnjiknje osim prvog pogleda.
Drugo: zabranjeno je muslimanu da se osami sa ženom kojoj nije mahrem. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim ako je sa njom mahrem (otac, brat, dajdža i slično)” (Buharija i Muslim). Da nije dozvoljeno muslimanu muškarcu da se osami sa ženom stranjkinjom prenosi imam Nevevi da je na tome idžamu (kosenzus) učenjaka ovog Ummeta.
Treće: prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni. Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled“. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim).
Četvrto: ženi je zabranjeno da opisuje svom mužu ili sestri svome bratu neku drugu ženu stranjkinju kao da je vidi ispred sebe. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Neka žena ne opisuje neku drugu ženu svome mužu tako kao da gleda u nju“. Znači, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje opisivanje neke žene stranjkinje tako kao da je vidi ispred sebe, pa kako onda da bude sa njom i gleda u nju a nije mu cilj ženidba nije je ona na udaju?
Peto: ašikovanje i zabavljanje vode u osamljivanje, naslađivanje sa pogledom, šejtanskom uljepšavanju toga što rade, pa onda i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a često to završi i samim zinalukom. Uzvišeni Allah je zabranio zinaluk riječima: “I ne približavajte se zinaluku” (El-Isra’ 32). Znači, Allah subhanehu ne zabranjuje samo zinaluk nego i svaki vid približavanja zinaluku, a nema sumnje da ono što se radi prilikom ašikovanja da je vid približavanja zinaluku.
Šesto: momku koji je na ženidbu dozovljeno da kradom ili uz prethodni dogovor vidi djevojku koju hoće da zaprosi, čak je dozvoljeno da joj vidi kosu i slično. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu ako je u stanju da vidi ono što će ga navesti da je oženi neka to učini“. (Ebu Davud i Ahmed, šejh Albani ga ocjenjuje dobrim) Prema tome, ako je onome ko hoće da oženi neku ženu dozvoljeno da je vidi radi prosidbe, kao što je došlo u hadisu, onda to znači da sastajnje sa njom, osamljivanje i sve ostalo što se radi prilikom ašikovanja ili zabavljanja nije dozvoljeno.
Sada se postavlja pitanje da li je moguće spojiti ove šerijatske tekstove u kojima je došlo: da muškaracu nije dozvoljeno da gleda u ženu stranjkinju osim prvi nehotični pogled, da se ne smije osamiti sa njom, da mu je ne smije opisivati neko drugi kao da je vidi ispred sebe, da se ne približava zinaluku, tj. onome što vodu u zinaluk, da mu je dozvoljeno da je vidi (ako ona pristane) samo ako hoće da je zaprosi nakon što mu se svidi. Da li se ovo može spojiti sa onim što se radi tokom ašikovanja: osamljivanju, naslađivanju sa pogledom u ženu i obrnuto, izazovnom oblačenju od strane žene ili muškarca koji podstiču na to da požele jedno drugo, šejtanskom uljepšavanju svega toga što rade, često to odvede i u ljubljenje, grljenje, naslađivanje u tjelesnom dodirivanju jednog drugog i rađenju svega mimo zinaluka, a nerijatko završi i zinalukom.
A sve ovo bude još pod izgovorom da se bolje upoznaju ili čak da se probaju. Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama. Takođe, ne bi trebalo biti sumnje kod onih koji pameti, životnog iskustva i trunke ljubomore imaju, a da ne govorimo ispravnog šerijatskog znanja, da su ašikovanje i zabavljanje putevi koji vode u zinaluk. A Uzvišeni Allah je zabranio da se ide putevima koji vode u zinaluk.
Ako su ašikovanje i zabavljanje zabranjeni kako da se djevojka uda i mladić oženi? Odgovor je jednostavan. Kada mladić bude spreman za brak (tjelesno, materijalno i psihički) i ima namjeru da se ženi na njimu je da se raspita preko poznanika, rođaka i rodica, prijatelja, svoje sestre ili majke gdje ima djevojka na udaju. Tako momak koji je na ženidbu kada želi da upozna djevojku prvo što treba da je pita je da li je na udaju. Pa ako bude odgovor nagativan nije mu dozovoljeno da dalje sa njom kontaktira. Takođe, djevojka koja je na udaju kada joj pristupi neki mladić koji joj dopao prvo što treba sa njim da ustanovi je da li on stupa sa njom u kontakt jer se želi ženiti ili radi ašikovanja i zabavljanja. Ako je ovo drugo nije joj dozvoljeno da sa njim kontaktira.
Kada mladić sazna za osobu koja mu odgovara, ili ako je na neki drugi način upoznao ili čuo za osobu koja je mu se sviđa, mustehab je da je vidi kradom ili uz njen pistanak, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima. Nema smetnje da se sastanu onoliko puta koliko je dovoljno da saznaju osnovne stvari jedno o drugom. Da bi bilo dozvoljeno da se sastane sa djevojkom mora biti prisutan njen mahrem (muška punoljetna osoba, a ne dijete, sestra ili njena majka), ili ako to nije izvodljivo dozvoljeno je da se sastanu na javnom mjestu gdje ima ljudi. Kada mladić zaprosi djevojku a ona pristane na udaju ili zatraži vremena da razmisli, nije im dozvoljeno da se osamljuju, sastaju bez mahrema, bespotrebno kontaktiraju i slično, jer mu ona nije žena. Uglavnom, ovako bi trebao da izgleda način kontaktiranja mladića i djevojke prije stupanja u brak.
Ne postoji nešto što se u Šerijatu naziva islamskim ašikovanjem niti je tzv. “islamsko ašikovanje” šerijatski prihvatljiva baština naroda koji su prihvatili islam. To što se o ašikovanju uči na vjeronauci ili medresama nije dokaz da je to šerijatski ispravno i dozvoljeno. Jer ono što smo svi dužni slijediti su argumenti Kur’ana i sunneta, a oni ukazuju da su ašikovanje i zabavljanje šerijatski sporni i neprihvatljivi.
Sa druge strane, koliko je stvari koje se uče na vjeronauci i u medresama a koje su pogrešna tumačenja islama poput novotarije mevluda, tevhida, sedmina, Ajvatovice, djevojačke pećine i slično. Dok se oni koji pokušavaju ukazati na ovakva i mnoga druga nakaradna tumačnja islama i zastranjivanja od strane zvaničnih institucija u mnogim muslimanskim zemljama nazivaju vehabijama, selefijama ili redukcionistima i slično, kako bi se ljudi odvraćali od slijeđenja istih. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Želim da se vratim na pravi put
Alejkumusselam. Kaže Uzvišeni u Svojoj plemenitoj Knjizi: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer, 53) Takođe, u drugom ajetu kaže: “I ne gubite nadu u mviše
Alejkumusselam.
Kaže Uzvišeni u Svojoj plemenitoj Knjizi: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer, 53) Takođe, u drugom ajetu kaže: “I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost” (Jusuf, 87).
Ovaj ajeti su radosna vijest svakom onome ko učini neki grijeh ma koliko bio težak kod Allaha, jer Allah je Milostiv prema svojim robovima i prašta im njihove grijehe. I da je osobina nevjernika da gube nadu u Allahovu milost.
Naravno, poštovana sestro, da vrijedi pokajanje za bilo koji grijeh, pa makar taj grijeh bio i najveći poput činjenja širka Uzvišenom Allahu. Najbolja generacija ovog Ummeta koja se ikad pojavila su bili ashabi mada su neki od njih činili velike grijehe poput zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično.
Poznato je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoga života izvršio šerijatsku kaznu nad čovjekom i ženom koji su počinili zinaluk, da je jednoj ženi naredio da se odsiječe ruka jer je ukrala i tako dalje, što je dokaz da su oni činili te harame, a i pored toga su ostali “najboljim generacijom koja se ikad pojavila” kako je to posvjedočeno vjerodostojnim hadisom.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Imran ibn Husajn, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vas su moja generacija (ashabi), zatim oni koji dođu poslije njih a zatim oni koji dođu poslije njih“. Tako, poštovana sestro na tebi je da ne gubiš nadu u Allahovu milost i da ne sumnjaš da je On onaj koji puno prašta i koji je od milostivih najmilostiviji.
Treba da znaš da se Allah više obraduje tevbi (pokajanju) svoga roba nego što se obraduje onaj koji izgubi svoju jahalici na kojoj mu je hrana u pustinji pa kada izgubi svaku nadu da će je naći ona se pojavi pred njim, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Isto tako, treba da znaš da onaj ko se pokaje za svoj grijeh je kao onaj koji ga nije ni počinio. Došlo je u hadisu kojeg prenosi Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko se pokaje je kao onaj koji nema grijeha“. Hadis bilježe Ibn Madže, Bejheki i Taberani, a Ibn Hadžer i Albani ga ocjenjuju dobrim zbog mnoštva rivajeta.
Vrata pokajanja (tevbe) su otvorena sve dok duša ne dođe do grkljana ili dok Sunce ne izađe sa Zapada, kao što je takođe prenešeni u vjerodostojnom hadisu.
Za tevbu nikad nije kasno izuzev ova dva slučaja. Tebi nije kasno da se vratiš svome Gospodaru ma kakav grijeh da si počinila. Obrati se Njemu Uzvišenom iskreno i zamoli Ga da ti oprosti ono što si činila i da ti olakša da se pridržavaš onoga što je naredio i ostavljanje onoga što ti je zabranio.
Ono što treba da znaš je da tevba (pokajanje) ima uslove da bi bila primljena. Da bi tevba bila ispravna mora ispuniti određene uslove:
1- prvo da se iskreno pokaješ za te grijehe i prestaneš sa njihovim činjenjem, 2- da se kaješ zbog onoga što si činila od grijeha, 3- da odlučiš da se nikada više nećeš vratiti na te grijehe. Tako nije ispravno pokajanje koje je popraćeno istrajavanjem na grijehu. Znači, ti prvo trebaš da učiniš tevbu koja ispunjava ova tri uslova.
Nakon toga treba da radiš stvari koje čovjeka čine muslimanom, jer ne postaje čovjek muslimanom zato što nosi muslimansko ime nego kad radi ono što je Allah naredio muslimanima da rade i da ostavi ono što je zabranio. Ono što raduje u tvom slučaju je činjenica da se ti kaješ i želiš da se vratiš Allahu u ovom blagoslovljenom mjesecu Ramazanu kada su vrata tevbe otvorena, kada Allah u njemu povećava nagradu za dobra djela i kada oprašta više nego u drugim mjesecima, kada su vrata Džehennema zatvorena a vrata Dženneta otvorena, kada se šejtani vezuju u lance, pa treba da to iskoristiš i da ne oklijevaš u svom iskrenom obraćanju i vraćanju Allahu, Onome koji je Milostiv i prima pokajanja i oprašta grijehe.
Počni jedan novi život koji će biti ispunjen pokornošću i činjenju dobrih djela i ostavljanjem svega što je Allah zabranio, druži se sa onima koji praktikuju vjeru jer će ti uz njih biti lakše da svoj život organizuješ po onome što je Allah naredio i zabranio. Obavezno se kloni starog društva i prijatelja uz koje si počinila te grijehe koje spominješ jer ako nastaviš da budeš sa njima oni će te i dalje navoditi da istraješ na grijehu.
Iskreno da ti kažem, poštovana sestro, ovo tvoje javljanje me obradovalo jer ono pokazuje da ti u sebi imaš puno hajra i dobrih osobina, da si ti Allahova iskrena robinja koju boli grijeh koji je počinila a to je uistinu znak imana, da si željna Allahove milosti i da se bojiš Njegove kazne a što je znak da si ti od onih koje je Allah uputio da znaju šta je pravi put a šta zabluda jer da to nisi znala ne bi ni osjetila da nije u redu to što radiš.
Zaista su sve ovo predivni znakovi i zato SMJESTA, OVOG MOMENTA se vrati svome Gospodaru, NE ODUGOVLAČI, NE ODGAĐAJ, ne reci SUTRA ĆU ili KAD URADIM OVO ILI ONO, nego ODMAH SAD, jer ne samo da nije kasno za tevbu nego je pravo vrijeme za nju.
Molim Uzvišenog, koji je od milostivijih najmilostiviji, koji iz Svoje milosti upućuje svoje robove na ono što On voli (u tvom slučaju je to kajanje zbog grijeha) da ti olakša praktikovanje vjere i ostavljanje grijeha, da te uputi na ono čime je On zadovoljan, da ti da svako dobro na Ahiretu i na Dunjaluka, da te spoji sa onima koji su Njegovi iskreni robovi uz koje ćeš i ti iskreno samo Njemu ibadet činiti i da olakša ono što sada pritišće tvoje srce i dušu, a On je onaj koji uslišava molbe onih koji ga dozivaju. Ve billahi tevfik
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
LJUBAV ILI KAZNA
AlejkumusSelam! Ovo što tvoja dobra prijateljica, koja je jako dobra vjernica, takođe taj momak, koji je još veći vjernik od nje, i njegova cura rade je čisto ašikovanje i zabavljanje ili nešto što se vrti, vodi i vraća na isto. A ašikovanje i zabavljanje, uzimajući u obzir šerijatska pravila i propviše
AlejkumusSelam!
Ovo što tvoja dobra prijateljica, koja je jako dobra vjernica, takođe taj momak, koji je još veći vjernik od nje, i njegova cura rade je čisto ašikovanje i zabavljanje ili nešto što se vrti, vodi i vraća na isto. A ašikovanje i zabavljanje, uzimajući u obzir šerijatska pravila i propise komuniciranja muškaraca i žena, je šerijatski neprihvatljivo ili preciznije zabranjeno.
Detaljnije o šerijatskom statusu ašikovanja možete naći na stranici N-UM.com u rubrici pitanja i odgovori. Prema tome, sve to što radi tvoja prijateljica u vezi i oko tog momka i njegove cure, s obzirom da ona nije na udaju niti je on na ženidbu, je haram jer je to zabranjeni način komuniciranja između dva spola koji jedno drugom nisu mahrem. V e billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com