Alejkumusselam.
Ovo pitanje u sebi sadrži dvije šerijatske mes’ele: prva – koje je zadnje vrijeme za klanje akike i druga – treba li odrasla osoba da kolje sama sebi akika ako joj nije prije zaklana.
Vrijeme klanja akike
Islamski pravnici imaju podijeljenje stavove oko zadnjeg vremena do kada je propisano klati akiku.
Prvo mišljenje – je da vrijeme klanja akike ističe sa sedmim danom od rođenja djeteta, pa ako bi se poslije zaklalo to bi se smatralo klanjem akike u nevakat. Na ovom stavu je imam Malik. On dokazuje svoj stav sa analogijom na kurban, pa kao što sa prolaskom dana bajrama ističe vrijeme klanja kurbana tako sa istekom sedam dana od rođenja djeteta ističe vrijeme klanja akike. Međutim, ovome se može prigovoriti da određivanje sedmog dana za klanje akike, što je došlo u hadisu, nije vadžib nego mustehab za razliku od klanja kurbana.
Drugo mišljenje – je da se vrijeme klanja akike proteže do punoljetnosti djeteta. Ovo je stav hanefijskog, šafijskog, hanbelijskog i zahirijskog mezheba. Oni to dokazuju sa hadisom od Burejde da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Akika se kolje sedmi, četrnaesti i dvadeset prvi dan”. Ovaj hadis bilježi Bejheki, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u Sahihul-džamia a slabim u Irvaul-galil, s tim da je u njegovom senedu ravija Ismail ibn Muslim koji je slab.
A kada prođu prve tri sedmice učenjaci su se podijelili u koje vrijeme treba klati akiku dok dijete ne postane punoljetno.
Prvi stav je da je mustehab da se akika nastavi klati svaki sedmi dan (znači svaki sedmi dan od kada je rođeno dijete). Na ovome su neki učenjaci šafijskog i hanbelijskog mezheba. Ovo dokazuju kijasom, odnosno analogijom, na prve dvije sedmice.
Drugi stav je da se kolje bilo koji dan do punoljetnosti a ovo je takođe, stav unutar hanbelijskog mezheba. Ovo zadnje je bliže ispravnom jer nema ništa prenešeno u šerijatskim tekstovima što određuje vrijeme klanja, pa čak i klanje četrnaestog i dvadeset prvog dana nije prenešeno u vjerodostojnom hadisu.
Dakle, ispravno mišljenje po pitanju zadnjeg vremena klanja akike je da se može zaklati sve dok dijete ne postane punoljetno. A dokaz da se kolje samo djetetu dok ne postane punoljetno su sami tekstovi hadisa koji govore o akiki u kojima je došlo da je osoba za koju se kolje akika dijete i novorođenče poput hadisa: “Svako dijete je vezano za svoju akiku …”, i “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da koljemo akiku za djevojčicu ovcu a za dječaka dvije ovce”.
Klanje akike samom sebi
Kada dijete postane punoljetno, a nije mu zaklana akika, da li je propisano da sam sebi zakolje akiku? Oko ovog pitanja učenjaci imaju tri mišljenja:
Prvo mišljenje je da je obavezan sam sebi da zakolje akiku kada bude u mogućnosti. Ovo je stav zahirija a dokazuju ga sa onim što se prenosi od Enesa, radijallahu anhu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam sebi zaklao akiku nakon što je postao vjerovjesnik. Hadis bilježi Bejheki i Abdurrezak u svom Musanefu. Sened ovog hadisa: prenosi Abdullah ibn Muharer od Katade od Enesa, radijallahu anhu, a Abdullah ibn Muharer je ravija za kojeg kažu stručnjaci hadisa da je on slab i da se hadisi od njega ne uzimaju. Ovo potvrđuje Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Nevevi i Bezzar.
Drugo mišljenje je da je mustehab samom sebi zaklati akiku a ne da je vadžib. Na ovom stavu su hanefiej i šafije, neki učenjaci hanbelijskog mezheba, Hasan El-Basri i Ata’. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Enesa, radijallahu anhu, a koji je slab. Takođe, kažu da je u ovom slučaju akika propisana jer je čovjek vezan za svoju akiku kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Svako dijete je vezano za svoju akiku …”, pa mu je propisano da to sam za sebe uradi. Međutim, ovome se može prigovoriti da je u hadisu došlo da je dijete vezano za svoju akiku a ne odrasla punoljetna osoba.
Treće mišljenje je da odrasloj osobi nije propisano da kolje samoj sebi akiku. Na ovom stavu su malikije i hanabile. Oni pojašnajvaju svoj stav time što je klanje akike za dijete propisano ocu ili onome ko je na njegovom mjestu te da tu obavezu ne treba niko drugi raditi osim njega. Ovome se još može dodati da klanje akike samima sebi od strane odraslih osoba kojima ona nije zaklana dok su bili djeca nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ikog od ashaba a imali su itekako povoda za to.
Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, a Allah zna najbolje, a to je da punoljetnoj osobi nije propisano da kolje sama sebi akiku ako joj nisu njeni skrbnici zaklali. Jer tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, radijallahu anhum. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Svakoj muslimanki je stroga vjerska obaveza po idžmau’ (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta da pokrije i sakrije svoje stidno mjesto (avret) od pogleda drugih ljudi. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi alimi u svojim knjigama. Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma’u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”.

Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne. Dokazi iz Kur’ana, Sunneta, idžma’a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib što je već rečeno. Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije.

Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu. Ovo zadnje se odnosi na ženu koja nije bila nikako pokrivena, a šta je sa ženom koja je inače pokrivena ali se otkriva radi dunjalučkog šićara. To jest, otkriva se da bi joj Allah dao opskrbu čineći pri tome grijeh prema Allahu, što je nespojivo jedno sa drugim.

Žena koja je udata nije obavezna da ona izdržava porodicu i nije griješna ako se u tome ne zalaže. Na mužu je obaveza da uzdržava i nju i njihovu zajedničku porodicu. A ako nije udata dužan je da je izdržava njen staratelj, bilo to otac, brat i slično. Ženi je dozvoljeno da radi uz ispunjenje određenih uslova, a jedan od osnovnih uslova je taj da žena prilikom rada ne otkriva svoj avret, tj. ono što joj je naređeno da pokriva.

Što znači da ako taj šart ne može ispuniti prilikom obavljanja posla da joj nije dozvoljeno raditi, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Izuzetak iz ove zabrane je nužda, a pod nuždom se podrazumijeva u ovom slučaju da ako ne bi radila otkrivena, jer drugačije ne može, da bi to odvelo da ona ili oni koji zavise od nje da bi umrli od gladi. Jer kao što je dozvoljeno onome koji bi umro od gladi, a ima samo svinjetinu za jelo, da mu je dozvoljeno da pojede svinjetine onoliko koliko mu je dovoljno da preživi. Isto tako da popije alkohola što je došlo u kur’anskim ajetima, tako isto ženi koja bi umrla od gladi ako ne bi radila otkrivena jer nema drugog izbora, dozvoljeno je da u takvom stanju radi da ne bi umrla od gladi.

Ako je ta žena u ovakvom stanju, njoj je dozvoljeno da se otkrije, a ako nije nije joj dozvoljeno da radi otkrivena, pa makar nikada ne našla posao. Musliman treba da se boji Allaha i da poštuje Allahove granice, a Allah takvima obećava da će im naći izlaza odakle se i ne nadaju. Kaže Uzvišeni: “A onaj ko se Allaha boji (izvršavanjem naređenja i ostavljanjem harama), Allah će mu naći izlaz i opskrbiće ga odakle se i ne nada. A onaj ko se na Allaha osloni pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 2-3). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Danijel, alejhisselam, je vjerovjesnik od vjerovjesnika Benu Israila (Israelćana) čije vrijeme vjerovjesništva se pouzdano ne zna osim što se zna da je bio u vrijeme poslije Davuda, alejhisselam, a prije Zekerijjaha i Jahja, alejhimasselam. Takođe, živio je u vrijeme kada je Buhtenesar (vladar Babilona) došao u Bejtul makdis (Jerusalem) i porušio ga. Tom prilikom je ubijeno i porobljeno mnogo Benu Israelćana i spaljen je Tevrat. Neki prenose da je mlađi Danijel zarobljen. Dok drugi kažu da su ga našli mrtvog prilikom ulaska Buhtenesera u Bejtul makdis. Vjerovatno su kod Benu Israila bila dva Danijela, stariji i mlađi, a Allah zna najbolje.

Bilježi Ibn Ebi Dunja sa senedom do Abdullaha ibn Ebi Huzejla da je Buhtenesar nakon što je stavio Danijela, alejhisselam, u jamu pustio na njega dva lava, a oni mu nisu ništa uradili. Pa je u nastavku ove predaje došlo da je Danijel, alejhiselam, boraveći u jami ogladnio i ožednio, a on je bio u Iraku u zarobljeništvu, pa je Uzvišeni Allah objavio Eremiji, vjerovjesniku od vjerovjesnika Benu Israila, koji se nalazio u Šamu (Palestini) da pripremi hranu i piće za Danijela, alejhisselam. Pa nakon što je to učinio Allah mu je poslao nekoga ko ga je odnio do Danijela, alejhisselam, sa onim što je pripremio. Kada ga je vidio Danijel, alejhisselam, i on mu ispričao šta se desilo zahvalio se Uzvišenom Allahu sa dugom dovom, veličajući Allaha, dželle še’nuhu, i ispoljavajući Njegov tevhid.

Poznata je predaja da su ashabi u vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, prilikom osvajanja i oslobađanja grada Tustera naišli na njegov kabur pa im je Omer, radijallahu anhu, naredio da premjeste njegov kabur i sakriju ga, bojeći se da ljudi ne uzmu njegov kabur za mjesto gdje će načiniti bogomolju i činiti širk Allahu, subhanehu ve te’ala. Drugi prenose da kabur koji su našli ashabi da je bio kabur od nekog dobrog čovjeka (evlije) a prva verzija je poznatija.
Bilježi Ibn Ebi Dunja sa dobrim senedom, kao što kaže Hafiz Ibn Kesir, od Ebu Zinada da je rekao: “Vidio sam na ruci Ebu Burde, sina Ebu Musa El-Eš’arija, radijallahu anhu, prsten na kojem je bila uklesana slika dva lava sa čovjekom kako ga ližu.Kaže Ebu Burde da je ovaj prsten od tog umrlog čovjeka za kojeg stanovnici tog mjesta tvrde da je bio Danijel, alejhisselam. Prsten je uzeo Ebu Musa onog dana kada su ukopali Danijela, alejhisselam. Kaže Ebu Burde da je Ebu Musa pitao učenjake tog mjesta o tome što je uklesano na tom prstenu, pa su ga oni obavijestili da su kralju u čijoj je vlasti bio Danijel, alejhisselam, došli proroci i učenjaci i rekli mu da će se roditi dijete koje će oduzeti njegovu vlast i upropastiti je. Pa se kralj zakleo Allahom da tu noć neće biti ni jedno novorođenče a da ga on neće ubiti, osim što su uzeli Danijela i stavili ga u jamu od lava. Pa su tu noć lav i njegova ženka lizali Danijela i nisu mu naudili. Poslije je došla njegova majka i zatekla ga kako ga lavovi ližu, te ga je tako Allah spasio i dostigao je to što je dostigao. Dodao je Ebu Musa: Spominju učenjaci tog mjesta da je Danijel isklesao svoju sliku i sliku dva lava kako ga ližu na tom prstenu kako se ne bi zaboravila Allahova ni’amet prema njemu”.

Sve ovo spomenuto je rezime onoga što je spomenio Ibn Kesir u svojoj istorijskoj knjizi “El-Bidaje ven-nihaje”.

Poznato je da sve ono što se prenosi o Danijelu, alejisselam, da su to israilijati i da ništa nije o tome prenešeno u vjerodostojnim predajama od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, iako je to tako nema nikakve smetnje da se ovo prenosi jer se to niučemu ne suprostavlja onom što je došlo u našem Šerijatu, a potpada pod opće značenje riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Prenosite od Benu Israila, nema u tome smetnje”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana je znak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:

1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.

2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).

3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.

4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.

5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.

6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.

7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.

Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.

Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.

Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta. Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća. A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima. Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur’an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369). Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.

Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća. Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.

Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta:

Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).

Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).

Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.

Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.

Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).

Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.

Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.

Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu’man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi koji su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.

Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.

Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan. Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.

Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.

Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može sereći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.

Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka. Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.

Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).

Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.

Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma’ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.

Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.

Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem. Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker. Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.

Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih. A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com