Alejkumusselam.

Obilježavanje rođendana, svejedno bilo djece ili odraslih, nema osnova u vjeri Islamu, to je novotarija i veliki munker. Nije dozvoljeno proslavljati rođendan, niti odazivati se onima koji nas pozovu na rođendan, ni čestitati onome ko ga proslavlja, niti primati i davati hedije povodom rođendana.

Da ovo nije dozvoljeno ukazuju sljedeći šerijatski argumenti i dokazi:

Prvo – proslavljanje i obilježavanje dana rođenja nema uporišta u šerijatskim tekstovima, niti je to bila uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti su to radile prve tri najbolje generacije ovog Ummeta.

Kaže Uzvišeni: “Zar oni da imaju bogove koji im propisuju ono što Allah nije naredio?” (Eš-Šura, 21).

Takođe, kaže Uzvišeni: “A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju” (El-Džasije, 18) .

I kaže: “Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! – A kako vi malo pouku primate!” (El-E’araf, 3).

Drugo – proslavljanje i obilježavanje dana rođenja je vrsta praznika, jer se u Šerijatu smatra praznikom svaki dan čije se obilježavanje sa proslavljanjem ponavlja svake godine ili svakih pet, deset ili više godina. A praznici u Islamu su poput ibadeta (namaza, posta, hadža, zekata i slično), propisano je od njih samo ono što je došlo u šerijatskim tekstovima. Muslimani imaju dva praznika: ramazanski bajram i kurbanski bajram. Neki učenjaci smatraju petak trećim ali sedmičnim praznikom.

Dokaz za to je hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu i zatekao njene stanovnike da imaju dva dana u kojima su se veselili pa im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista vam je Allah zamijenio ta dva dana (u kojima su praznovali) sa boljim od njih ramazanski bajram i kurbanski bajram”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Hakim, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut. A za uzimanjem rođendana za obilježavanje i praznovanje nema dokaza u Šerijatu.

Treće – proslavljanje rođendana je novotarija u vjeri, jer je ispravno mišljenje da se novotarije u vjeri ne skraćuju samo na ibadete, nego obuhvataju i određene međuljudske postupke. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da unosimo u vjeru ono što nije od nje rekavši u hadisu koji se prenosi od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to mu se odbija” (mutefekun alejhi).

Takođe, kaže u hadisu koji se prenosi od Irbada ibn Sarije, radijallahu anhu: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga vjerodostojnim on, Ibn Redžeb i ostali.

Četvrto – obilježavanje i proslavljanje rođendana je oponašanje Židova i kršćana u slavljenju rođendana koje je svojstveno njima. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava na slijeđenje njihovog puta pa kaže u hadisu kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Takođe, Islam zabranjuje da se oponašaju neki ljudi ili narodi mimo muslimana. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Bilježi ga Ebu Davud i imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Alevan.

A ako bi neko prigovorio time što ima nekih učenjaka koji su dozvolili proslavljanje rođendana dokazujući tu dozvolu tako što kažu da je obilježavanje rođendana običaj a ne ibadet te prema tome to ne može biti novotarija, jer u običajima ima širine, odgovor bi se sastojao u sljedećem:

Prvo – što se novotarija ne svodi samo na ibadete nego obuhvata i adete u određenim situacijama, o čemu je već bilo govora.

Drugo – što je proslavljanje rođendana svojstveno i karakteristično za nemuslimane, ma ko oni bili, a muslimanima nije dozvoljeno oponašati kjafire ni u običajima (ne samo u ibadetima) koji su svojstveni samo njima. A već smo naveli hadis: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”.

Treće, a ujedno i najbitnije – što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgajao svoje ashabe dok je bio živ, a što je ujedno i nama Šerijat, tj. vjera, da se razlikuju od kjafira u ibadetima i adetima, a od tih primjera su sljedeći hadisi.

Hadis od Sabit ibn Ed-Dahhaka, radijallahu anhu, u kojem prenosi da se neki čovjek zavjetovao da će zaklati devu na mjestu Buvane, pa je o tome pitao Poslanika, sallahu alejhi ve sellem. A on ga je upitao: “Je li na tom mjestu bio neki od džahilijetskih kipova koji se obožavaju?”, on mu je odgovorio da nije. Zatim ga je priupitao: “Je li se na tom mjestu praznovao neki džahilijetski praznik?”, a on mu je takođe odgovorio da nije. A onda mu je rekao Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Ispuni svoj zavjet, zaista nema ispunjavanja zavjeta sa kojim se griješi Allahu, ni sa kojim se kidaju rodbinske veze niti u onome što sin Ademov ne posjeduje”. (Ebu Davud 3313, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hadžer i Albani).

Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Rafie ibn Hadidža, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono sa čime se pusti krv i spomene Allahovo ime jedi, a da ne bude zub ili nokat, zub jer je kost a nokat jer je nož Abesinaca”.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da Židovi ne bi jeli sa svojim ženama niti bi boravili sa njima u istoj kući kada su imale hajz, pa su ashabi pitali Poslanika, sallallahu aleji ve sellem, o tome pa je Allah, dželle še’nuhu, objavio: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).

Pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Radite sve sa ženom (uživajte u njoj) osim polnog općenja”. Pa je to doprlo do Židova pa su rekli: ‘Ovaj čovjek (misleći na Poslanika) hoće da sve što je došlo od naše vjere da se u tome razlikuje od nas’.

Hadis kojeg bilježe imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, a prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Slijedit ćete običaje naroda prije vas, korak po korak, čak kada bi oni ušli u gušterovu rupu i vi biste za njima.” ”Jesu li to židovi i kršćani?”- upitali smo. ”A ko drugi?”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

U ovim hadisima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nama propisao da ne izvršavamo zavjet na mjestu gdje su mušrici slavili svoj praznik, da ne koljemo životinju sa noževima koji se prave od nokata što je bio običaj kod Abesinaca, da se razlikujemo od Židova u ophođenju prema ženi koja je u stanju hajza, a sve ovo su običaji a ne ibadeti.

I na kraju nas upozorava Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ne budemo od onih iz njegovog Ummeta koji će slijediti običaje Židova i kršćana do te mjere da kada bi oni ušli u gušterovu rupu muslimani bi ih u tome slijedili.

Sve gore spomenuto ukazuje na to da muslimani moraju imati svoju islamsku ličnost koja se razlikuje po karakteristikama, osobinama, običajima od ličnosti drugih naroda nemuslimanskih. Zbog toga im nije dozvoljeno da oponašaju nemuslimane jer se time gubi njihova islamska ličnost. Isto tako, jednom muslimanu je sasvim dovoljno ono što mu je došlo u Islamu u svim sferama ljudskog života, te nema potrebe da kopira i oponaša druge i da traže ispunjenje i obogaćenje svoje ličnosti u onome što se nalazi kod nemuslimana.

Prema tome, slavljenje rođendana nije dozvoljeno, predstavlja novotariju, munker i zabranjeno oponašanje kjafira, svejedno puhali u svijeće ili ne, radila to samo djeca ili i odrasli, i da li u njemu učestvuju samo muslimani ili i drugi. A što se tiče razveseljavanja djece, toliko je drugih islamski dozvoljenih načina da se to uradi i prilikom kojih se može izgraditi kod njih ljubav prema ovoj vjeri, Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima, i muslimanima uopćeno, tako da nema potrebe da nadopunjujemo to sa oponašanjem kjafira u onome što je svojstveno samo njima, poput slavljenja rođendana. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao nekoj ženi od Ensarija: “Šta te je spriječilo da ideš na Hadždž sa nama?”, pa je odgovorila: ‘Nismo imali osim dvije jahalice, pa je na jednoj putovao njen muž i njen sin, a drugu jahalicu je ostavio nama da napajamo zemlju sa njom’. Pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada dođe Ramazan obavi Umru, zaista Umra u Ramazanu ima vrijednost Hadždža”. A u rivajetu kod Muslima: “Vrijednost Hadždža (obavljenog) sa mnom”.

Učenjaci su se razišli oko toga na koga se odnosi ono što je spomenuto u hadisu. Pa tako Se’id ibn Džubejr smatra da se ovaj hadis, odnosno da obavljenja Umra u Ramazanu ima vrijednost Hadždža, odnosi samo na tu ženu spomenutu u hadisu i da ne važi ni za koga drugog. Dok neki drugi učenjaci smatraju da se hadis odnosi na onoga ko zanijeti obavljanje Hadždža pa ga ne bude u mogućnosti obaviti, a zatim to nadoknadi sa obavljanjem Umre u Ramazanu, da ima vrijednost te obavljene Umre poput vrijednosti Hadždža obavljenog sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.

A ispravan je stav ono na čemu je većina učenjaka, a među kojima su i učenjaci četiri mezheba, a to je da vrijednost spomenuta u ovom hadisu obuhvata svakoga onoga ko punoljetan obavi Umru u mjesecu Ramazanu da ta Umra ima vrijednost Hadždža, te da ovo nije specifično za neke određene ljude u određenim stanjima.

A što se tiče značenja ovog hadisa, nema sumnje da onaj ko obavi Umru u toku Ramazana da time nije sa njega spala obaveza Hadždža. Takođe, da upoređivanje Umre sa Hadždžom znači da onaj ko je obavi u Ramazanu ima nagradu poput nagrade Hadždža, s tim da se ova vrijednost Umre odnosi na veličinu sevapa a ne na vrstu dobrog djela, jer nema sumnje da je Hadždž kao vrsta djela bolji od Umre.

A što se tiče finansijskog pomaganja roditelja u obavljanju Hadždža i Umre, to potpada činjenje dobročinstva prema roditeljima. Nema sumnje da je materijalno pomaganje roditelja u činjenju određenih ibadeta jedan od najboljih i najvećih oblika činjenja dobročinstva među njima. Prema tome, ovo ne samo da je dozvoljeno, nego je najveći vid činjenja dobročinstva prema roditeljima. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Klanjati namaz u stanju džunubluka iz neznanja može biti u dva slučaja. Prvi – da je znao kada se odžunupio a poslije zaboravio, abdestio i klanjao. A drugi – da je ustao iz sna abdestio i klanjao i tek nakon namaza ustanovio da ima tragove na sebi od noćne polucije na osnovu čega je saznao da se odžunupio u snu.

U oba slučaja onaj kome se to desi nije griješan kod Allaha. Dokaz da nema grijeha je hadis od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i Ebu Zera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što urade greškom, iz zaborava i u prisili”. Hadis bilježe Darekutni, Hakim i Bejheki od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a Ibn Madže od Ebu Zera, radijallahu anhu. Iako u oba hadisa ima slabosti mnogi učenajci su ga ocijenili vjerodostojnim i prihvatljivim zbog mnoštva rivajeta, vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Nevevi i Albani.

Takođe, u oba slučaja obavezan je onaj kome se to desi da ponovi namaz jer namaz koji se klanja u stanju džunubluka je neispravan zbog neispunjavanja šarta čistoće. A nema razilaženja među učenjacima da je taharet, odnosno uzimanje gusula od strane džunuba ili tejemuma za onoga ko ne nađe vode, šart ispravnosti namaza. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Nema sumnje da je rukovanje sa ženama haram i ti to znaš.

A odgovor na to kako da se riješiš tog problema, tj. kako da prestaneš da se rukuješ sa ženama je jednostavan:

Kada dođeš u situaciju da bi se trebao rukovati sa nekom ženom, kulturno i na fin i blag način joj objasniš da je muslimanu zabranjeno da dodiruje i da se rukuje sa ženama kojima nije mahrem i da je to muslimanski bonton kontaktiranja muškaraca i žena, te da predstavlja veliki znak poštovanja prema toj ženi.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Ono što sam vam zabranio klonite ga se, a ono što sam vam naredio radite koliko možete“. U hadisu je naredba vezana za mogućnost čovjeka da je izvrši, a ostavljanje harama se zahtijeva odmah.

U početku bude malo nezgodno, mi se malo stidimo, bojimo se reakcija, ali treba da znaš da smo mi na haku, istini, i mi smo ti koji trebamo da ovu vjeru širimo, a ništa u ovoj vjeri nije ružno, niti staromodno, nego je to ono što treba čovjeku. Isto tako, treba da znaš da je širenje islamskih vrijednosti među ljudima blagodat za te ljude, svejedno bili oni muslimani ili ne, pa tako ti kada provučeš neki islamski adab (u ovom slučaju ostavljanje rukovanja sa ženama) širiš moralnost među ljudima, pa će se neke žene zapitati: Ja ovamo spavam sa muškarcem, izlažem svoje tijelo, a vidi ovamo ima ljudi koji se toliko čuvaju da me čak i rukovanjem ne dodirnu.

Za ovu vjeru se treba žrtvovati i raditi za nju, širiti je, a za to treba i malo trpiti, saburati i tako dalje. Ali znaj, kao što sam već rekao, da je širenje islamskih vrijednosti blagodat za sve ljude, pa onda kada dođeš u situaciju da te neko možda i ismijava zbog nekog tvoog islamskog postupka, znaj da ćeš za to kao prvo imati nagradu kod Allaha, a isto tako prije ili kasnije i taj koji ti se ismijava će osjetiti korist od tih vrijednosti.

Isto tako, ne treba da vodiš puno računa o tome šta će ljudi (ili žene) reći, nego treba da tražiš Allahovo zadovoljstvo u ostavljanju onoga što je on zabranio. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Ibn Hibban i Ibn Asakir od Aiše, radijallahu anha: “Ko traži zadovoljstvo Allaha u srdžbi ljudi Allah će biti zadovoljan sa njim i učiniće da i ljudi budu njime zadovoljni, a ko bude traži zadovoljstvo ljudi u Allahovoj srdžbi, Allah će se na njega rasrditi i učiniće da se ljudi na njega rasrde“. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim, a Šuajb Arnaut dobrim. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Nije dozvoljeno organizovati tzv. Veče Kur’ana niti prisustvovati istom ako se na tom sijelu pjevaju ilahije sa muzikom i ako žene pjevaju pred muškarcima.

Da je to zabranjeno ukazuju sljedeći dokazi:

Prvo: što je pjevanje ilahija uz muzičke instrumente haram našto ukazuju jasni argumenti. Opći šerijatski stav o muzici je da je haram po Kur’anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba (uz gore spomenute detanje i razlike među pjesmama). Dokaz iz Kur’ana su riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna“. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com