Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Šejh Imran Husejn i njegova tumačenja Dedždžala, Je’džudža i Me’džudža
Alejkumusselam. Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodnviše
Alejkumusselam.
Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodni institut u Ženevi.
Radio je u diplomaciji u Ministarstvu vanjskih poslova Trinidada i Tubaga, ali je dao ostavku 1985.godine da bi svoj život žrtvovao radu za Islam.
Živio je deset godina u Njujorku gdje se aktivno bavio davom i gdje je bio predsjedavajući Zajedničke komisije za islamska udruženja i fondacije.
Obavljao je više vjerskih funkcija u raznim institucijama, predavao na raznoraznim institutima i školama u Pakistanu i Americi i napisao 12 knjiga islamske tematike. (preuzeto sa njegove stranice)
A što se tiče njegovih ideja i tumačenja Islama, ono što se piše o njemu na raznim web-stranicama kreće se između nekritične pohvale i veličanja njegovog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana i optužbi sa druge strane da je sufija i da neosnovano tumači Dedžala i Jedžudža i Medžudža. Dok on sam za sebe tvrdi da ne pripada ni jednoj skupini niti džematu nego da slijedi Kur’an i Sunnet i da preferira mezheb Ehlu Sunneta vel Džema’at.
Međutim, prije kritičkog osvrtanja na njegova tumačenja neophodno je da se u kratkim crtama, nakon objektivnog istraživanja i analize njegovih ideja i idžtihada o velikim predznacima Sudnjeg dana, izloži rezime njegovog učenja.
Naime, ono po čemu je ovaj šejh postao poznat to su njegove ideje, idžtihadi i tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana. Mnoga pojašnjenja i tumačenja su produkt čiste mašte koja nema šerijatskih argumenata na koja se može osloniti, čak je jedan dio tih tumačenja uveliko oprečan jasnim šerijatskim tekstovima koji govore o ovoj temi. A razlog svemu ovome je što on prilikom tumačenja šerijatskih tekstova koristi metod metafore, tj. u prenešenom značenju tumači hadise na način da ono što je jasno i razumljivo svakom čovjeku onako kako je došlo u hadisima, da se tumači da se ustvari ne misli na to nego na nešto drugo.
Dvije su najvažnije teme o kojima on najčešće govori: Dedždžal i Je’džudž i Me’džudž. Po njemu oba ova velika predznaka Sudnjeg dana su se već pojavili i to još davno i u kontinuitetu neprestano su prisutni na Zemlji.
On pojašnjava da se brana Je’džudža i Me’džudža već otvorila i to prije više od hiljadu godina i da su Je’džudž i Me’džudž, ustvari Židovi El-Hazera, odnosno da su Židovi sa Kavkaza pomiješani sa Evropljanima Je’džudž i Me’džudž o kojima govore šerijatski tekstovi. Takođe, Židovi koji danas žive u okupiranoj Palestini su Je’džudž i Me’džudž. A provala Je’džudža i Me’džudža na islamski svijet se, po njemu, već se desila kroz krstaške ratove u srednjem vijeku, a zatim u novije vrijeme sa kolonizacijom islamskih zemalja. Još je mnogo detalja i pojedinosti o ovom velikom predznaku Sudnjeg dana o kojima on govori u svojim čudnim i neobičnim tumačenjima istog.
Takođe, po njemu je Dedždžal izašao već duži period, s tim da se njegova pojava ne očituje u osobi ljudskog oblika nego u državnom sistemu ili samoj državi. Njegov opis Dedždžala najbolje pojašnjava njegovo tumačenje poznatog hadisa kojeg bilježi Muslim u kojem se govori o vremenu koje će Dedždžal provesti među ljudima kada se pojavi: “Četrdeset dana, dan kao godina, dan kao mjesec, dan kao sedmica a ostali dani poput vaših dana”.
Pa tako kaže da je “dan kao godina” ustvari metafora o hiljadu godina, a to dokazuje riječima Uzvišenog: “Samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (El-Hadž, 47), te je Dedždžal u tom periodu od hiljadu godina bio oličen u državi Britanija koja je bila imperatorska sila u to doba, čije carstvo je bilo toliko veliko da sa njega Sunce nije nikad zalazilo. Manifestovanje Dedždžala u imperatorskoj sili Britanija je prestalo sa završetkom prvog svjetskog rata (1918.) kada je zvijezda Britanije zašla a pojavila se zvijezda nove svjetske sile Amerike.
A po njemu “dan kao mjesec” je period od 83 godine koje je dobio tako što je hiljadu godina podijelio sa dvanaest mjeseci, a to je period u kojem će Dedždžal biti oličen u državi Americi koja je postala prva svjetska sila. Zatim nakon pada Amerike, a što se desilo 2001.godine sa 11. septembrom, cionistička sila, čiji je centar u Americi i Palestini (Izrael) je postala najveća snaga na zemaljskoj kugli, te će Dedždžal živiti u srcu tog cionističkog klana i to u periodu koji će trajati, kako je došlo u hadisu “dan kao sedmica”, tj. oko 20 ili 21 godinu. Nakon toga će se Dedždžal pojaviti u svom zadnjem obliku…
Pored ovih tumačenja ova dva velika predznaka Sudnjeg dana, po čemu je posebno poznat, od stvari koje je bitno navesti, a tiču se kristalizacije stava o šejhu Imranu Husejnu i njegovim idejama, je sljedeće:
– da sa svom žestinom, pristrasno i veoma subjektivno, napada, vrijeđa i optužuje skupinu koju naziva “Vehabijama” ne razdvajajući te “Vehabije” od saudijske porodice koja je na vlasti u Saudijskoj arabiji, koju optužuje da je zajedno sa Britanijom srušila islamski hilafet u osmanskoj imperiji,
– ponekad sa stidljivošću i simbolično navodi kako su šije rafidije na dalaletu, a ponekad hvali vođu iranske revolucije Homeinija i njegov državni sistem koji ispoljava neprijateljstvo prema velikom šejtanu Americi.
Nakon iznošenja njegovih ideja u kratkim crtama ostaje da se iste kritički ocijene.
Što se tiče njegovog tumačenja Je’džudža i Me’džudža, prva i najveća greška u njegovom tumačenju je tvrdnja da su se oni pojavili, jer u vjerodostojnim hadisima je došlo da će se Je’džudž i Me’džudž pojaviti nakon silaska Isa’a, alejhisselam, a to se naravno još nije desilo. Druga krupna greška je to što je opis izgleda naroda Je’džudža i Me’džudža došao vrlo precizan u šerijatskim tekstovima i nikako ne odgovara evropskim narodima i Židovima.
Najviše kome odgovara taj opis su Mongoli, Tatari ili čak Kinezi. Prema tome, ovo njegovo tumačenje je čisti promašaj, proizvod je mašte i metaforičkog tumačenja šerijatskih tekstova. A učenjaci Ehlu sunneta odbijaju metaforičko tumačenje tekstova o Je’džudžu i Me’džudžu i Dedždžalu.
A što se tiče tumačenja Dedždžala, najveća oprečnost ovog tumačenja šerijatskim tekstovima je predstavljanje Dedždžala u državnom sistemu Britanije, Amerike ili slično jer je u šerijatskim tekstovima a i po idžmau učenjaka Dedždžal osoba u ljudskom obliku, a ne personifikacija nečega drugog. Takođe, tvrdnja da je Britanija, u kojoj se olikovao Dedždžal, 1000 godina bila prva sila u svijetu historijski nije tačna ni precizna jer u periodu od devetog do dvadesetog stoljeća mnoge druge sile su bile jače od Britanije, poput muslimanskog hilafeta i na Istoku i na Zapadu, Francuske, Rusije, Vizantije i slično.
Isto tako, Amerika u kojoj se po njemu olikovao Dedždžal, u periodu nakon prvog svjetskog rata pa do početka 21. stoljeća nije bila cijelo vrijeme najjača sila na svijetu jer su joj parirale Britanija, Rusija, pa čak Francuska i Kina. Ovo sve ukazuje na proizvoljnost i nepreciznost koji su svojstveni samo bujnoj mašti u povezivanju istorijskih događaja sa pojavom Dedždžala.
Upitao sam jednog saudijskog šejha Mensura Es-Simarija koji je, između ostalog, poznati učenjak akide i hadisa i stručnjak u tumačenju velikih predznaka Sudnjeg dana, o Imranu Husejnu i njegovom tumačenju ovih predznaka, pa nakon što je konstatovao da su njegova tumačenja netačna i oprečna mnogim šerijatskim tekstovima o ovoj temi, rekao je da su ovo dedždžalska tumačenja, tj. lažna i pogrešna, i da on nije prvi koji ih ovako pogrešno i nakaradno tumači nego da su ga u tome pretekli mnogi drugi.
A što se tiče njegovog žestokog napadanja i vrijeđanja onih koje naziva “Vehabijama”, ako pod tim misli na selefijsku davu sa kojom je došao Muhammed ibn Abdulvehab, kao reformator savremenog doba koji je pozivao na čišćenje Islama od svih natruha koje su se u njemu skupljale kroz vijekove od širka i njegovih oblika i raznoraznih novotarija u akidi i fikhu, onda to ukazuje na njegovo ili nepoznavanje ispravne akide Ehli sunneta, ili nepoznavanje onoga sa čemu je došao Muhammed ibn Abdulvehab, a i jedno i drugo je belaj.
A ako bi se njegov ovakav stav prema tzv. “Vehabijama” pravdao njegovoj velikoj mržnji prema saudijskoj vlasti i optuživanjem istih da su učestvovali sa Britanijom u rušenju islamskog hilafeta, to ne može biti opravdanje. A posebno je začuđujuće da čovjek koji toliko barata historijskim podacima i vraća se na historiju u svojim predavanjima da mu postane obilježje njegove dave jedna notorna historijska laž, a to je da je Saudija učesnik rušenja islamskog hilafeta, o čijem argumentovanju da je to netačno je smiješno i suvišno pričati.
A što se tiče njegovog hvaljenja Homeinija, vođe iranske revolucije, to se može razumjeti na jedan od tri načina, gledajući sa aspekta šitske akide.
Prvi – da to radi da bi pridobio šije rafidije ili u najmanju ruku da ih ne odbije s jedne strane, a sa druge strane to se slaže sa njegovom velikom mržnjom koju ispoljava prema Americi i Židovima, a Iran je navodno najveći neprijatelj istih. Ako bi ovo prihvatili kao tačno, treba reći da nastojanje da se dobije više pristalica na račun prikrivanja istine je oprečno davi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim nasljednicima, tj. učenjacima i imamima ovog Ummeta, što je tema za sebe. Posebnu težinu ima to što on hvali glavu dalaleta i kufra oličenu u Homeiniju što je nepojmljivo za jednog sunijskog savremenog šejha, čime dovodi u pitanje svoju akidu i svoj sunizam, i pri čemu stavlja politiku iznad akide.
Drugi – da on ne zna na kojoj je akidi Homeini. A ako je tako ne priliči jednom šejhu da hvali nekog vjerskog vođu čije uvjerenje ne zna, mada je ovo veoma daleko jer onaj ko poznaje šitsku akidu uopćeno, naravno da poznaje akidu njihovog vođe.
Treći – da zna akidu šija uopćeno, a Homeinijevu pojedinačno, međutim ne smatra akidu šija dalaletom i stranputicom niti njihovog vođu Homeinija predvodnikom kufra i dalaleta zamotanog u lažnu ljubav prema Ali Bejt (Poslanikovoj porodici). A ovo, ako bi bilo tačno samo po sebi bi govorilo o akidi samog šejha Imrana Husejna.
Prema tome, tumačenja šejha Imrana Husejna pojave Je’džudža i Me’džudža i Dedždžala su netačna i puna metaforičkog prepuštanja slobodnoj mašti, jer se ne slažu sa jasnim i nedvosmislenim tekstovima hadisa i više liče filmskom scenariju zasnovanom na historijskim faktima i vjerskim tekstovima gdje se autor prepušta svojoj slobodnoj stvaralačkoj mašti nego jednom ozbiljnom naučnom pristupu i tumačenju nekog islamskog učenjaka.
Te s stoga musliman ne treba upasti u zamku slatkorječivog, slikovitog, plastičnog, zanimljivog i nazovi historijskog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana ako to ide na uštrb istine. A njegovo strastveno i žestoko napadanje tzv. “Vehabija”, uz istovremeno hvaljenje glave kufra i dalaleta Homeinija je veliki znak i išaret koji stavlja upitnik nad njegovom davom i akidom u koju poziva. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Davanje talaka u srdžbi
Talak (puštanje) u srdžbi je pitanje oko kojeg islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje. Međutim, najbolje što je kazano po ovom pitanju jeste ono što prenosi Ibnul-Kajjim od svog šejha šejhul-islama Ibn Tejmijje u knjigama ”Zadul-me’ad“ (5/215) i ”I’alamul-muvekki’in“ (3/52-54), u kojima se naviše
Talak (puštanje) u srdžbi je pitanje oko kojeg islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje. Međutim, najbolje što je kazano po ovom pitanju jeste ono što prenosi Ibnul-Kajjim od svog šejha šejhul-islama Ibn Tejmijje u knjigama ”Zadul-me’ad“ (5/215) i ”I’alamul-muvekki’in“ (3/52-54), u kojima se navodi da srdžba ima tri stanja: prvo – žestoka srdžba koja potpuno oduzme pamet tako da rasrđeni ne zna šta govori, i u ovakvom stanju talak nije validan, oko čega nema razilaženja među učenjacima.
Drugo stanje je srdžba u njenim počecima tako da rasrđeni zna šta govori i šta namjerava, i u ovakvom stanju talak je validan. I treće stanje je srdžba između žestoke koja oduzme pamet i lagane koja je na početku ljutnje. U ovom trećem srednjem stanju srdžba je jaka s tim da ne oduzima potpuno pamet, međutim, rasrđeni izgovara ono što nema namjeru tako da se nakon stišavanja srdžbe kaje za svoje riječi i postupke. Ovo je stanje oko kojeg su se učenjaci razišli, tj. da li je validan talak u ovakvom stanju. Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjim naginju stavu po kojem talak u ovakvom stanju srdžbe nije važeći, a koje je bliže ispravnom, inšallah.
Iz navedenog pitanja ne razumije se u kojem stanju srdžbe je bio muž, pa čak da li je uopće bio ljut kada joj je rekao da je puštena, nego se razumije da je žena bila ljuta kada je govorila uvredljive riječi jer se poslije pokajala. Ljutnja i srdžba žene nema nikakvog utjecaja na validnost talaka, nego se gleda stanje muža, da li je dao talak u stanju srdžbe ili ne. Dakle, ako je rekao ženi da je puštena, a nije bio u stanju srdžbe, ili je bio u prvom stanju srdžbe u njenim počecima, onda je talak važeći bez ikakve sumnje. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Relacija svekrva – snaha
Pitanje problema relacije svekrva – snaha je jedno od praktičnih pitanja za koje nema jednoobrazno rješenje. Dovoljno je samo značenje te dvije riječi svekrva i snaha. Svekrva je nazvana tim imenom od strane mlade jer je ona kriva za sve probleme kroz koje prolazi novi bračni par. Dok je mlada nazvaviše
Pitanje problema relacije svekrva – snaha je jedno od praktičnih pitanja za koje nema jednoobrazno rješenje. Dovoljno je samo značenje te dvije riječi svekrva i snaha. Svekrva je nazvana tim imenom od strane mlade jer je ona kriva za sve probleme kroz koje prolazi novi bračni par. Dok je mlada nazvana snahom od strane svekrve jer ona treba biti ona koja sve ‘snaha’, tj. snosi preko svojih leđa.
U osnovi, relacija između svekrve i mlade trebala bi biti izgrađena na uzajamnom razumijevanju, potpomaganju, opraštanju i saburanju. Međutim, u stvarnom životu preovlađuje velika ljubomora, netrpeljivost i želja za vladanjem jedne nad drugom tako da se odnos mlade i svekrve pretvori u serijal svađa, nesporazuma, smicalica, podmetanja nogu i završi sa nastojanjem i jedne i druge da se kutariše druge strane.
Naravno da ima i izuzetaka u ovome, ali obično je to rezultat prevlasti jedne nad drugom ili rezultat kompromisa među njima dvjema. Namjera mi je sa gore spomenutim da stavim do znanja da je relacije svekrva – snaha po svojoj prirodi takva problematična i komplikovana. Jedno od najpraktičnijih rješenja za gore spomenuto je da mladi bračni par živi odvojeno od njegovih i njenih roditelja čime se umanjuju prilike za nesporazume i nastojanje roditelja da se miješaju u njihov život.
Naravno da to ne znači da se prekine pomaganje, poštovanje, obilaženje roditelja i sva druga prava koja im pripadaju kao roditeljima,a konkretni savjeti za gore spomenuti slučaj su sljedeće:
● da ti sestro popustiš sa svoje strane koliko možeš, imajući u vidu da problemi ove prirode nisu nešto novo, posebno i karakteristično samo za tvoj život, nisi ti ni prva ni zadnja kojoj se ovo dešava. Sa druge strane, pređi preko svojih prava, progutaj neke stvari (zuluma koji ti se čini) i ne tjeraj u ovim problemima mak na konac sa namjerom da postigneš veći cilj, a to je očuvanje braka i lijepih bračnih odnosa. To što ona ne odvaća na selam to se vraća na nju, a ti opet sa njom lijepo kao sa vlastitom majkom. Jednostavno pobijedi je lijepim ahlakom.
● Drugo (ono što je vezano za tvog supruga): na njemu je da nastoji izgladiti odnose među vama dvjema koliko je to moguće. Također, treba svojoj majci mimo tvog prisustva staviti do znanja i pojasniti stvari u kojima je nepravedna prema tebi kako bi se promjenila. Sa druge strane, on treba znati da nije dužan poslušati roditelje u njihovom zahtjevu da pusti ženu samo zato što se ona njima ne sviđa, znači bez opravdanog i valjanog razloga, ako on sa njom ima lijep i normalan život. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ženidba sa ženom koja ima vanbračno dijete
Ovo pitanje se vraća na mes’elu ženjenja žene koja je učinila zinaluk. Učenjaci oko toga imaju dva mišljenja: Prvo – da je dozvoljeno takvu ženu oženit uopćeno, ovo je stav većine učenjaka. Drugo – da je nije dozvoljeno oženiti sve dok ne učini tevbu i dok ne prođe jedno mjesečno pranje (kako bi seviše
Ovo pitanje se vraća na mes’elu ženjenja žene koja je učinila zinaluk. Učenjaci oko toga imaju dva mišljenja:
Prvo – da je dozvoljeno takvu ženu oženit uopćeno, ovo je stav većine učenjaka.
Drugo – da je nije dozvoljeno oženiti sve dok ne učini tevbu i dok ne prođe jedno mjesečno pranje (kako bi se znalo da nije zatrudnila) ili dok se ne porodi ako je zatrudnila.
I jedan i drugi stav imaju argumente zasnovane na ajetima (sura En-Nur 3. i El-Maide 5.) i vjerodostojnim hadisima čije izlaganje bi uzelo mnogo prostora. I po jednom i po drugom mišljenju ti nemaš šerijatske zapreke da je oženiš. Po prvom mišljenju je jasno jer je po njemu uopćeno dozovljeno. A po drugom jer njeno redovno klanjanje, učenje Kur’ana i pridržavanje vjere upućuju da je učinila tevbu, a sa rađanjem djeteta je otklonjena druga zapreka, tj. čistoća maternice.
A to što te nije odmah obavijestila o djetetu, razumljivo je, jer da je to uradila odmah na samom početku nema sumnje da bi se ti okrenuo od nje. Prema tome, stvar je do tebe. A savjetujem te, da ako ti je se svidjela i ako si našao kod nje osobine zbog kojih vidiš da možete imati zajedničku budućnost, da provjeriš da li je se iskreno pokajala zbog učinjenog djela.
Pa ako jeste, onda uz Allahovu pomoć oženi je, jer svi smo mi griješnici kao što kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Svaki sin Ademov puno giješi, a najbolji griješnici su oni koji se puno kaju.” (Tirmizi 2499, Ibn Madže 4251, Ahmed 13072, Darimi 2727 i Hakim 7617, ocijenili su ga vjerodostojnim Hakim i Ibnul-Kattan, dobrim Adželuni i Alabani, kaže Ibn Hadžer da mu je sened jak, a slabim su ga ocijenili Ahmed, Zehebi i ‘Iraki, jer je u senedu Alijj ibn Mes’ade, a oko njega se razilaze) Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Ženidba sa djevojkom koja nije pokrivena
Sve dok se ona smatra muslimankom dozvoljeno je da je musliman ženi. S tim, da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto. Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovneviše
Sve dok se ona smatra muslimankom dozvoljeno je da je musliman ženi. S tim, da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto. Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja praktikuje osnovne stvari vjere.
Tako pitanje nije trebalo glasiti da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi, a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena. Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikovanju vjere, tj. pridržavanju islamskih propisa.
Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru.“ (muttefekun alejhi, Buharija 5090, Muslim 3708) Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.
Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost), nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja opće poznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.
Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da dâ talak (tj. pusti) svojoj ženi, navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je, ali nemarna u odijevanju) i tome slično. Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo tj. da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima, gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaza.
Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način; da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat (pet dnevnih namaza) i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).
Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obećanjima. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvjestan položaj.
Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, je veoma relativno i upitno. Moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da dobijete djecu, da se brak učvrsti, a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obećala i što joj je vjerska dužnost, pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje? Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Možete li mi otvoriti zvijezdu
Alejkumusselam, poštovani brate. Na samom početku da ti objasnim da je u Islamu strogo zabranjeno proricati sudbinu, gatati, otvarati zvijeze i sve tome slično… Te stvari su gajb (nepoznato) koje zna samo Allah, subhanehu ve te’ala. Kaže Uzvišeni u Svojoj Knjizi: “Reci: “Ja ne mogu ni samome sebi neviše
Alejkumusselam, poštovani brate. Na samom početku da ti objasnim da je u Islamu strogo zabranjeno proricati sudbinu, gatati, otvarati zvijeze i sve tome slično…
Te stvari su gajb (nepoznato) koje zna samo Allah, subhanehu ve te’ala. Kaže Uzvišeni u Svojoj Knjizi: “Reci: “Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju” (El-Earaf, 188), i kaže: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65)
I kaže: “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi” (El-En’am, 59).
Ovi ajeti su dokaz da niko sem Allaha, subhanehu, ne zna šta će se nekom desiti, gdje će umrijeti, kakav će rizk imati i sve druge stvari gajba. Ti ako osjećaš da imaš problema sa sihrom i džinskim djelovanjem treba da se obratiš nekome ko liječi šerijatski ispravnom rukjom, tj. da liječi učenjam Kur’ana. Na ovoj stranici u rubrici Pitanja i odgovori imaš tekst o tome kako prepoznati onoga ko liječi ispravno (šerijatskom rukjom) od onoga ko se bavi i liječi sihrom (sihirbaz).
Najbolji lijek protiv sihra je život po načelima Islama, tj. pridržavanje onoga što je Allah naredio i ostavljanje onoga što je zabranio, to jest klanjanje pet propisanih namaza, post, ostavljanje alkohola, zinaluka, dobročinstvo roditeljima, lijep odnos prema ljudima i tako dalje.
Činjenica da si dao svoje podatke: ime, ime majke, datum rođenja, govori o tome da si upoznat sa radom onih koji se bave sihrom jer oni ako hoće nekom da naprave sihr, svejedno da bi nekom naštetili ili da hoće da skinu sihr drugim sihirom, traže podatke koje si ti dao, ili traže odjeću ili neki lični predmet. Pa tako si tim davanjem podataka izložio sebe opasnosti da ti neko napravi sihr i da te uznemirava pa se toga trebaš strogo čuvati. Znači, ako onaj ko liječi (a koji se možda prikazuje da liječi ispravno Kur’anom) od tebe traži ime, ime majke, fotografiju, lični predmet, odjeću (najčešće unutrašnji veš) i slično, znaj da je to jedan od glavnih znakova da je on sihirbaz.
U Islamu je dozvoljeno da se čovjek liječi, i za svaku bolest Allah je dao lijek, osim za smrt, i nema nikakve smetnje da se liječiš. Ali to liječenje mora biti u skladu sa šerijatskim normama, pa se tako nije dozvoljeno liječiti haramima. A sihr je jedan od najvećih grijeha, onog ko ga pravi sihr izvodi iz vjere Islama te postaje nevjernik, sihr donosi velike nevolje i štete ljudima.
Ono što je dozvoljeno da čovjek uradi ako ima problema sa sihirom, džinskim napadom, urokom i slično je da se liječi šerijatski ispravnom rukjom, tj. učenjem Kur’ana, dova i zikrova, pijenjem i kupanjem vodom na kojoj je naučen Kur’an, i korištenje maslinovog ulja, meda, a što možeš naći kod onih koji liječe ispravnom šerijatskom rukjom. I najvažnije što pomaže u liječenju sihra je pridržavanje vjerskih propisa izvršavanjem onoga što je naređeno a ostavljanjem onoga što je zabranjeno.
Takođe, želim da ti kažem da nije sramota ne znati, jer uvijek postoje stvari koje čovjek treba da nauči, ali je sramota, a u ovom slučaju i grehota, da nakon što saznaš istinu, i šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, i dalje istrajavaš i radiš ono što je zabranjeno (mislim ovde na odlazak kod sihirbaza i traženje lijeka kod njih). Ve billahi tefik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Tekfirenje muslimanskih vladara
Alejkumusselam. U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na kojiviše
Alejkumusselam.
U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na koji način. Pitanje ophođenja prema vladarima se, zbog svoje važnosti i bitnosti, spominje u skoro svakoj akidetskoj knjizi.
Pa tako, imam Tahavija, poznati hanefijski učenjak, u svojoj knjizi “El-akidetu Et-Tahavijje”, koja je osnovni akidetski tekst koji se izučava na mnogim islamskim univerzitetima, a predstavlja srž ispravne akide Ehli sunneta vel-džemata, navodi sljedeće: “Ne smatramo dozvoljenim izlazak protiv naših imama i naših vladara pa makar bili i nepravedni. Niti dovimo protiv njih, nismo im neposlušni i smatramo da je poslušnost njima sastavni dio poslušnosti Allahu, dželle še’nuhu, i da je to farz sve dok ne narede ono u čemu je grijeh. I dovimo da ih Allah učini valjanim i da im da zdravlje”. Svaki musliman treba da nauči kako da se ophodi prema namjesnicima i vladarima pod čijom vlašću živi.
Belaj onih koji se pretjerano i pogrešno bave tekfirom je u tome što su sastavili dva zla: prvo – što nisu naučili stav Ehlu sunneta vel džemata prema vladarima, a oni koji jesu pogrešno ga tumače ili ga uzimaju od onih koji ga pogrešno tumače. Drugo – samo tekfirenje vladara u muslimanskim zemljama uzimaju od kvazi i nadri – učenih ljudi poput Makdisija, Ebu Merjema, Ebu Katade i Ebu Talhe koji su sa strane učenosti anonimusi ili tačnije poznati kao tekfir nostardamusi. Čak su do te mjere otišli daleko da su kod većine braće koji ih slijede stvorili ubjeđenje da je najbitnija stvar u njihovom Islamu da znaju jesu li Fahd, Mubarak i njima slični kjafiri ili ne, a ko to ne zna i nije ubijeđen u to taj stvarno ne zna ništa o Islamu i zaslužuje duboko sažaljenje. Pa je kod ove skupine mjerilo i kriterij ocjenjivanja akide, menhedža i shvatanja Islama druge braće sadržan u samo jednom pitanju: šta misle o vladarima (čitaj tagutima) u muslimanskim zemljama? Pa onaj ko ih dobro otrese u odgovoru čestitaju mu na hrabrosti, čojstvu, junaštvu i ispravnoj akidi.
A onom kome u odgovoru malo glas zadrhti, ili ne daj bože bude u nedoumici u kufr tih vladara za njega kažu da ne zna ništa o Islamu pa makar dvadeset godina na koljenima učio kod šejhova u arapskim zemljama, koji eto i oni nisu znali da su ovi taguti. E jadno je i čemerno ovakvo shvatanje Islama.
Zato brate, nije tvoje da se baviš tekfirenjem bilo kojeg muslimana a kamoli muslimanskih vladara, ne zato što se mi bojimo reći njima da su kjafiri nego zato što za tako nešto treba imati dovoljno šerijatskog znanja i poznavati stanje tih vladara na terenu, kao i mudrost i posljedice govorenja istine po tom pitanju. Allah, dželle še’nuhu, ne duži muslimane da se bave tekfirom, tj. proglašavanjem drugih koji sebe smatraju muslimanima kjafirima.
Znači, bavljenje tekfirom nije ibadet niti vjerska obaveza, nego čak šta više šerijatski tekstovi upozoravaju i odvraćaju od upuštanja i bavljenja tim pitanjima onih koji nisu kompetentni da se time bave. Znači, ne samo da nisi narušio svoje vjerovanje ako iz predostrožnosti ne želiš da se baviš krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka, nego ti nije dozvoljeno da se baviš time kao što ti nije dozvoljeno da operišeš ljude jer nisi kompetentan za to. To pitanje ostavi onima koji su dostatni da se time bave. To (proglašavanje vladara kjafirima) nije temelj vjere niti spada u osnovna akidetska načela. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Sestro, ispitaj svoj hidžab
Alejkumusselam! Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba odviše
Alejkumusselam!
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”. Imam Nevevi navodi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (7/244) tri tumačenja riječi “obučene a gole” sa kojima se opisuje ta vrsta žena:
Prvo – “obučene”, tj. Allah im dao svoje ni’amete, “gole”, tj. ali na njima nisu zahvalne.
Drugo – da pokrivaju neke dijelove tijela a neke otkrivaju.
Treće – da oblače providnu odjeću kroz koju se vidi boja njihovog tijela.
Ovo treće značenje Ibn Betal (Šerh Sahihul Buhari, 3/117) pripisuje imamu Maliku i navodi još jedno značenje a to je da će biti obučene na dunjaluku a gole na Ahiretu, tj. zabrana nošenja providne odjeće zbog fitne, svejedno opisivala tijelo ili ne.
Zajedničko značenje riječi “obučene a gole” se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.
Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu’džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme od tuge, jada i čemera po pitanju pokrivanja muslimanki. Mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.
Propisanost hidžaba ili džilbaba
Hidžab ili džilbab je propisan Kur’anom, Sunnetom i idžmaom učenjaka:
Kaže Uzvišeni: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Ovim ajetom Uzvišeni u nedvosmislenoj formi zabranjuje ženi da pokazuje svoje ukrase (odjeću koju uobičajeno nosi u kući) pred nekim drugim mimo njenih mahrema a to je ujedno i dokaz obaveze pokrivanja sa hidžabom.
Takođe, kaže Uzvišeni: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza hidžaba (zastora). To je čistije i za vaša i za njihova srca” (El-Ahzab, 53), tj. tražite to od njih iza zastora koji je između vas i njih i koji sprečava da ih vidite a što je ustvari hidžab. Iako ovaj ajet govori o majkama pravovjernih, ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on se ne odnosi samo na njih nego na sve mu’minke. A da je to tako ukazuje nekoliko stvari:
Prva – što je pravilo Usulul-fikha da obraćanje Zakonodavca (Allaha) jednoj osobi obuhvata čitav Ummet, osim ako dođe argument koji ukazuje da je specifičan samo za tu osobu.
Druga – što je mudrost hidžaba u tome da je njegovo nošenje čišće za srca muškaraca i žena, a nema sumnje da su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, žene sa najčišćim srcima na dunjaluku a i pored toga im je naređen hidžab što znači da su žene mimo njih preče da oblače hidžab.
Treća – što su žene muslimana nakon objave ovog ajeta oblačile hidžab kao što su ga oblačile i žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Četvrta – što su žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primjer i uzor svim ženama muslimankama.
Takođe, kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste džilbabe svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je” (El-Ahzab, 59). Nakon objave ovog ajeta muslimanke su praktikovale oblačenje džilbaba (hidžaba) kao što je to pojašnjeno u mnogim hadisima.
A dokaz iz Sunneta o obavezi nošenja hidžaba (džilbaba) je poznati hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, a već smo ga spomenuli na početku, u kojem je došao opis žena koje će biti od stanovnika Vatre da su “obučene a gole”, tj. da prvenstveno ne nose šerijatski hidžab ili džilbab.
Definicija džilbaba (hidžaba)
Poznata je stvar da je naredba pokrivanja žene hidžabom došla naknadno i nakon naredbe o pokrivanju samog stidnog mjesta žene, što znači da je pokrivanje hidžabom i njegovo nošenje nešto više od samog pokrivanja stidnog mjesta žene. A stidno mjesto žene je cijelo njeno tijelo osim šaka, lica i stopala oko čega se razilaze učenjaci.
Mufessiri prilikom tumačenja riječi džilbab i hidžab koje su došle u Kur’anu, iako su se izražavali različitim riječima, složni su da se pod tim terminima misli na široki ogrtač, mantil ili haljinu koji pokrivaju cijelo tijelo žene preko njenog uobičajenog veša kojeg oblači u svojoj kući sa kojim je pokrila svoje stidno mjesto, i da on (hidžab ili džilbab) nije odjeća koja samo pokriva stidno mjesto nego pokriva odjeću i ukrase koje je ženi dozvoljeno da nosi ispred mahrema.
Prema tome, džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.
Takođe, na ovom mjestu treba naznačiti da šerijatski tekstovi Kur’ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće, nego ti tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.
Šartovi ispravnog džilbaba ili hidžaba
Pošto je džilbab (hidžab) sam po sebi tako specifičan neophodno je da se ispune određeni šartovi da bi on bio ispravan.
Prvi šart – da hidžab ne bude sam po sebi ukras.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: ” … i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Znači, Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da pokazuju ukrase svoje, u što ulazi prvenstveno njena odjeća, osim njenim mahremima. A sa druge strane joj naređeno nošenje hidžaba (džilbaba) što znači da taj hidžab nije ukrasna odjeća u kojoj se ona sredi i izađe pred mahreme.
Ovo znači da hidžab ne može biti košulja i suknja, niti ukrašena haljina, a da ne govorimo košulja i hlače ma kako bile široke, niti tunika iznad koljena, ispod koljena ili do koljena, jer sve ovo je odjeća koja je sama po sebi ukras za ženu u kojoj se ona sredi pred drugima.
Drugi šart – da hidžab bude gust toliko da se ne vidi kroz njega.
Dokaz za ovaj šart je gore spomenuti hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koga bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga”.
Kaže Ibn Abdulberr: “Ovde se misli na žene koje oblače laganu odjeću koja opisuje i ne pokriva, pa se takve žene nazivaju obučenim a u suštini su gole”.
Prema tome, hidžab ne smije biti providan tako da opisuje tijelo koje je ispod njega da bi se čak vidjela i boja kože.
Prenosi Alkame od svoje majke da je Hafsa bint Abdurrahman ušla kod Aiše, radijallahu anha, a na njoj je bio providan himar (ono što pokriva od glave do pasa) – a u rivajetu kod Ibn S’ada je došlo: tako da joj se vidilo kroz njega čelo – pa joj je Aiša, radijallahu anha, pocijepala taj himar i obukla joj gust himar. Ovaj rivajet bilježe Malik i Bejheki, a Abdulkadir Arnaut ga je ocijenio dobrim.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Neka se Allah smiluje ženama muhadžira, nakon što je Allah objavio “I neka vela svoja spuste na grudi svoje” one su pocijepale najgušće dijelove svojih ogrtača i napravile od njih himare (ono što pokriva od glave do pasa)”. Postupak Aiše, radijallahu anha, i žena muhadžira, radijallahu anhune, jasno ukazuje na to da su one vodile računa da njihovi hidžabi budu gusti.
Treći šart – da hidžab bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela.
Smisao nošenja hidžaba je da prvenstveno pokrije stidno mjesto i da spriječi fitnu (tj. da spriječi buđenje strasti koje pozivaju čovjeka polnom odnosu ili ljubavnoj predigri) a to se ne može postići osim sa oblačenjem guste i široke odjeće. Jer gusta a tijesna odjeća, iako je pokrila tijelo ona opisuje njegov izgled i konture tijela, tako da se u tijesnoj odjeći jasno istaknu grudi, kukovi i ostali zavodljivi dijelovi tijela koji nema sumnje da su fitna za muškarce.
Dokaz da hidžab mora biti širok je hadis kojeg bilježi Ahmed od Usame ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću iz Egipta koju je njemu poklonio Dihjetu El-Kelbi pa ju je Usama dao svojoj ženi. Kada je to saznao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Naredi joj nek oblači ispod te odjeće odjeću koja je uz tijelo, ja se bojim da će joj (ta odjeća) oslikavati njenu figuru”. Ravije ovog hadisa su pouzdani osim Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila za kojeg kaže Ibn Hadžer da je saduk (da se njegov hadis može dignuti na stepen dobrog) ali da ima u njemu slabosti. Ovaj hadis podupire drugi hadis u rivajetu od Dihjeta El-Kelbija, radijalalhu anhu, u kojem je došlo da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao odjeću koju je dobio iz Egipta i rekao mu da je podijeli na dva dijela, pa da od jednog sašije sebi košulju a drugi da da ženi da se pokrije.
A kad je Dihje krenuo od njega rekao mu je : “Naredi svoj ženi da ispod te odjeće obuče nešto da je ne bi oslikavala (njen izgled)”. Ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Bejheki i Hakim. U njegovom senedu je Ibn Lehia čiji hadis se ne uzima kao dokaz. Međutim, potvrđuje hadis Ibn Lehie takođe Jahja ibn Ejjub El-Misri koji iako u njemu ima slabosti imam Muslim je prihvatao njegove hadise, a Buharija ih je uzimao kao potvrdu za druge hadise. Prema tome, ova dva hadisa zajedno jedan drugog podupiru tako da se mogu uzeti kao dokaz po ovom pitanju, pogotovo što u njihovom tekstu nema nešto što bi se moglo negirati.
Takođe, bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe predaje od Omera, radijallahu anhu, i Esme bint Ebi Bekr, radijallahu anha, da su upozoravali na odjeću koja ocrtava i oslikava figuru žene.
Čevrti šart – da hidžab ne bude namirisan.
Nije dozvoljeno ženi da se namiriše a zatim izađe iz svoje kuće jer to privlači poglede ljudi i pokreće kod njih strasti, svejedno bio miris na njenom tijelu ili na odjeći.
Dokaz za ovo je više hadisa a neki od njih su:
Ono što se prenosi se od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše a zatim izađe pa prođe pored ljudi da bi oni osjetili njen miris ona je zinalučarka”. Hadis bilježe Nesai, Ahmed i Hakim, a Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim u čemu se sa njim slaže Zehebi, a dobrim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Hadis od Zejnebe Es-Sekafije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neka od vas izađe u mesdžid neka sebi nikako ne približava miris”. Ovaj rivajet bilježi Nesai, Munavi ga ocjenjuje dobrim a Albani vjerodostojnim. A isti ovaj hadis bilježi Muslim u svom Sahihu sa malo drugačijim tekstom: “Kada neka od vas ode klanjati jaciju neka sebi nikako ne približava miris”.
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena namiriše neka ne prisustvuje sa nama jaciji namazu”.
Peti šart – da hidžab žene ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta (tj. od odjeće po kojoj se prepoznaje).
Nije dozvoljeno ženi da nosi odjeću koja je specifična za muškarce jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce, a ovo bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Takođe, prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je prokleo muškarca koji oblači odjeću žene i ženu koja oblači odjeću muškarca”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.
A što se odjeće šuhreta, prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obuče odjeću šuhreta na dunjaluku obuće mu Allah, dželle še’nuhu, odjeću poniženja na Sudnjem danu a zatim će gorjeti u vatri”. Hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed a dobrim ga ocjenjuju Busiri, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti šart – da hidžab obuhvata cijelo tijelo.
Dokaz da hidžab treba obuhvatiti cijelo tijelo je hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Onaj ko vuče svoju odjeću iz oholosti Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”, pa je Ummu Seleme, radijallahu anha, upitala: Pa šta će žene raditi sa krajevima svoje odjeće? On joj odgovori: “Pustiće ga jedan pedalj”, zatim je dodala: Znači, otkriće se njihova stopala. A on joj reče na to: “Onda će pustiti u dužini lakta i neće puštati duže od toga”. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai i Ahmed, a kaže Tirmizi da je hadis dobar vjerodostojan, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Krajevi odjeće žena trebaju biti duži za jedan pedalj”, a pitala ga je Aiša, radijallahu anha: A koliko kada izađe na pijacu (trgovinu)? On joj odgovori: “Onda koliko lakat”. Hadis bilježi Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut.
Ovi hadisi ukazuju da hidžab žene treba da obuhvata cijelo njezino tijelo, pa čak i stopala, osim što se može dodati da guste čarape mijenjaju krajeve odjeće u pokrivanju stopala.
Prema tome, šartovi hidžaba su:
– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo.
Znači, šerijatski hidžab ne može biti široka duga tunika, prvo jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) a drugo jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo).
A nošenje pantalona, svejedno bile široke ili uske samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, a koje su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce, te ženi nije dozvoljeno da ih nosi osim ispod hidžaba. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Upotreba genetski modifikovane hrane
Alejkumusselam! Genetski modifikovana hrana je genetski materijal (DNK) izmenjen na vještački način. Prva modifikovana biljka koja se pojavila na tržištu bila je paradajz, i to još 1994. godine. Od tada ne prestaje proizvodnja genetski modifikovanih biljaka, i to najviše u Americi, Australiji, Braziviše
Alejkumusselam!
Genetski modifikovana hrana je genetski materijal (DNK) izmenjen na vještački način. Prva modifikovana biljka koja se pojavila na tržištu bila je paradajz, i to još 1994. godine. Od tada ne prestaje proizvodnja genetski modifikovanih biljaka, i to najviše u Americi, Australiji, Brazilu, Argentini, Kini i Japanu. Najviše se uzgaja soja, kukuruz, uljana repica i pamuk. Naravno, sa začecima genetskog inženjeringa i njegovim daljim razvojem, nastale su i neke moralne dileme, poput toga: da li treba genetski modifikovati biljke i životinje i da li ih treba koristiti za ishranu?
Prije samog odgovora na pitanje treba napomenuti da je od Allahove mudrosti stvaranja to da je biljke i životinje stvorio i stavio u službu čovjeka. Kaže Uzvišeni: “On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio” (El-Bekare, 29)
I kaže: “Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom?” (Lukman, 20), takođe kaže u drugom ajetu: “A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža, i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili” (Hadždž, 36), i kaže: “On čini da vam pomoću nje raste žito, i masline, i palme, i grožđe, i svakovrsni plodovi – to je, zaista, dokaz za ljude koji razmišljaju” (En-Nahl, 11).
Imajući u vidu ovo, upotreba genetskog inžinjeringa ili “moderne biotehnologije”, ili “genetske tehnologije” u povećanju i poboljšanju biljne i životinjske proizvodnje sa ciljem opće koristi ljudi nije šerijatski sporna, tj. ona je dozvoljena. Sa druge strane, ciljevi Šerijata (mekasiduš-šeria) podupiru i podržavaju sve ono u čemu je korist i hajr za čovječanstvo a što se zasniva na poznatom šerijatskom pravilu: “Da je osnovni šerijatski cilj pribavljanje koristi (dunjalučkih i ahiretskih) ljudima i njihovo upotpunjavanje i otklanjanje šteta i njihovo umanjivanje”. O ovome šerijatskom pravilu nadugačko i naširoko je pisao i govorio El-Izz ibn Abdusselam kao i Šejhul-islam Ibn Tejmije.
S tim da se ova dozvola upotrebe genetskog inžinjeringa biljnog i životinjskog svijeta ograničava sa dva šarta:
Prvi – da to ne uzrokuje bolesti ljudima i ne nanosi im štetu time što će ta modifikovana hrana u sebi sadržavati otrovne hemikalije ili neke druge štetne tvari koje uzrokuje bolesti.
Drugi – da se genetički inžinjering kod životinja ne upotrebljava kao sredstvo mijenjanja Allahovog stvaranja koje je šerijatski zabranjeno.
Pa kada se ispune prvi šart nema nikakve smetnje u upotrebi genetski modifikovane hrane. Dok se drugi šart odnosi na upotrebu genetičkog inžinjeringa od strane muslimana, a ne na samu dozvolu upotrebe genetski modifikovane hrane.
A što se tiče toga da li genetski modifikovana hrana šteti ljudskom organizmu, odgovor na to treba potražiti kod stručnjaka iz ove oblasti. A oni koji budu istraživali štetnost ove hrane na ljudski oganizam naći će velike kontradiktornosti i protivrječnosti u ocjenama i izjavama stručnih i odgovornih osoba od strane kompanija, zdrastvenih ustanova pa čak i država po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Studiranje prava i bavljenje advokaturom
Alejkumusselam. Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da jviše
Alejkumusselam.
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje.
Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni je spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur’anu.
A što se tiče onih koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju ljudski izmišljeni zakoni, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine.
Prva skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.
Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.
Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še’nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.
Druga skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku. Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere.
Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.
Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram.
Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.
Treća skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to. Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka.
A što se tiče bavljenja advokaturom, u osnovi biti advokat potpada pod propis opunomoćivanja druge osobe, firme ili slično u zastupanju što je šerijatski dozvoljeno. Šart da bi se neko bavio advokaturom je da u zastupanju nekog drugog otklanja zulum od njega i pomaže mu u pravednoj presudi iznoseći istinu, a zabranjeno je biti advokat onome ko nema pravo u tome što traži, ko čini zulum, čija strana je na laži i batilu tako što će ga advokat pomagati u njegovom laganju i zulumu a da on to zna.
Kaže Uzvišeni: “Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama” (En-Nisa, 105). Ve billahi tevfik
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com