Alejkumusselam.

Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje.

Važnost krvi

Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životu svaka ćelija. Od primjera važnosti krvi je to da ona prenosi hranu i oksigen do svake ćelije organizma i upija i uzima sve štetne tvari i izbacuje ih izvan tijela. Isto tako ona vrši uloga odbrane tijela, na nju se oslanja prilikom utvrđivanja postojanja bakterija, u utvrđivanju pola i utvrđivanju smrti kroz mjerenje pulsa, prestanak rada srca, kočenju prstiju i tome slično.

Poznato je da medicima i pored svog ogromnog i brzog napretka još uvijek nije u stanju da pronađe zamjenu za ljudsku krv, isto tako je poznato da životinjska krv ne odgovara ljudima zbog razlike u njenom sastavu i osobinama. Tako da nema drugog rješenja osim da pribjegnemo dobrovoljnim davaocima krvi u slučaju kada neko nužno treba krv, posebno znajući da darivanje krvi ne šteti onome koji daje krv, kako tvrde ljekari, jer je Allah, subhanehu, učinio krv dvije vrste: jedna od njih vrši ulogu cirkuliranja kroz krvni sistem, a druga je uskladištena kao rezervna krv u jetri i slezeni. Takođe, od karakteristika je i njena sposobnost da se samoobnavlja kako bi se nadoknadio nedostatak ako dođe do njega.

Što se tiče prenošenja krvi iz zdravog insana u bolesnog to ptanje nije bilo poznato kod prijašnjih islamskih učenjaka. A to je zbog toga što mogućnost prenošenja krvi je otkrivena tek u 18. Stoljeću, a to znači da se ne trebamo nadati da ćemo naći da je neko od prijašnjih učenjaka govorio o toj temi.

Doniranje krvi

Doniranje krvi je dozvoljeno oko čega nema razilaženja među islamskim učenjacima. Taj stav su jasno iznijeli Jusuf El-Ahmed, Abdurrahman Es-S’adi, Muhammed ibn Ibrahim, Bin Baz i Abdurrezzak ‘Afifi[1]. Kaže dr. Muhammed Abduldževvad: “Nema razilaženja među savremenim učenjacima da je davanje krvi dozvoljeno, a ko prenese mišljenje da je zabranjeno taj je pogriješio”[2]. Argumenti da je dozovljeno su: kijas (analogija) na hidžamu pri čemu se krv izbacuje iz tijela, da se darovanjem krvi ne nanosi šteta samom donatoru, da je davanju krvi drugoj osobi pomaganje iste u nevolji na što Islam podstiče.

Propis prodaje ljudske krvi

Učenjaci su se razišli na dva mišljenja oko prodaje ljudske krvi:

Prvo mišljenje: da prodaja krvi nije dozvoljena, na ovome su većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila[3]. Svoj stav dokazuju Kur’anom, Sunnetom i idžmaom:

– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En’am 145). Takođe, i Njegove riječi: “On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo” (El-Bekara 172).

Međutim, može se prigovoriti da ovi ajeti govore o zabrani jedenja krvi a ne transplataciji krvi iz tijela u tijelo.

– Došlo je u vjerodostojnom hadisu od ‘Avnu ibn ebi Džuhajfe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi[4].

– Prenosi Velid ibn Rašid Es-Se’idan da je idžma’ učenjaka na tome da je krv zabranjeno prodavati[5].

Drugo mišljenje: da je prodaja krvi dozvoljena, ovaj stav zastupaju od savremenih učenjaka Alijj El-Karhedagi i Alijj El-Muhammedi [6].

Svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog u prevodu značenja: “A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio, – osim kad ste u nevolji” (El-En’am 119). Kažu da ovaj ajet i slični njemu ukazuju da ako bi ozdravljenje bolesnog i spašavanje njegovog života ovisilo od prenošenja krvi sa druge osobe njemu, da nema smetnje u tome s obzirom da mu nema zamjene u nečemu što je dozvoljeno.

Ovome argumentiranju se može prigovoriti da ajet ne govori o prodaji krvi, a ako misle da je po ajetu dozvoljeno u nuždi kupiti krv da bi se spasio nečiji život, onda je to argumentiranje ispravno, s tim da je ovde pitanje o općoj dozvoli kupovine i prodaje krvi mimo stanja nužde.

Takođe, dokazuju sa fikhskim pravilom: “Nužda dozvoljava zabranjeno”. Ovom dokazu se može prigovoriti isto što i prethodnom.

Treći dokaz koji spominju je kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i krv. Ovaj argument se može smatrati kao najjači argument ovog mišljenja, međutim dokazi prvog stava čine ovaj argument veoma slabim.

Takođe, kažu da se prodaja krvi ne kosi sa odlikovanim položajem na kojeg je Allah, dželle še’nuhu, uzdigao čovjeka, čak naprotiv u ovom djelu dolaze do izražaja uzvišene vrijednosti humanizma i plemenitosti, jer se tim djelom bolesniku spašava život.

Radžih (odabrano) mišljenje je zabrana prodaje krvi na što upućuje jasni i nedvosmisleni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Iz ovog se izuzima dozvola kupovine krvi onome ko je u nuždi pod šartom da na drugačiji način ne može doći do krvi.

Propisi vezani za doniranje krvi

U kontekstu govora o doniranju krvi često se postavlja pitanje da li je krv koja se donira čista ili nečista, da li donator prilikom davanja krvi gubi abdest i da li donator ako posti kvari time post. Ovo mjesto nije prilika za detaljno obrađivanej ovih pitanja te ćemo se zadovoljiti sa iznošenjem ispravnog mišljenja s obzirom da u sva tri slučaja ima razilaženje među učenjacima.

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da krv koja izađe iz tijela čovjeka nije nečista, jer nema ni jednog dokaza koji ukazuje na takvo nešto, a osnova je u stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe dokaz o njihovoj nečistoći. Takođe, izlazak krvi u manjim ili većim količinama ne kvari abdest. Od argumenta da krv nije nečista i da njen izlazak ne kvari abdest je sljedeće:

– Hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je neki musliman klanjao i stražareći čuvao Vjerovjesnika i njegove ashabe, pa ga je neki mušrik pogodio strijelom a on je strijelu iščupao, i to se ponovilo tri puta … [7]. Znači, hadis ukazuje da krv nije nečista i da ne kvari abdest, jer da nije tako ovaj ashab bi napustio namaz, a daleko je da se pretpostavi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao ili bio upoznat sa ovakvim slučajevima.

– Prenosi se od Hasana El-Basrija da je rekao: “Muslimani klanjaju izranjavani”[8].

– Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, istisnuo bubuljicu pa je izašla krv i nije uzeo abdest poslije toga[9].

– Prenosi se da je Ibn Ebi Evfa krvario dok je klanjao pa je nastavio sa namazom[10].

Takođe, izlazak krvi ne kvari post po ispravnom mišljenju učenjaka, a od dokaza za to je sljedeće:

– Hadis u kojem se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je uradio hidžamu a postio je[11].

– Prenosi Ebu Se’id El-Hudri, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu postaču u poljupcu i hidžami[12].

– Osim što se prenosi da je mekruh puštati krv (hidžamom ili doniranjem) zbog slabosti koju prouzrokuje u tijelu čovjeka, upitan je Enes, radijallahu anhu, da li su smatrali da je postaču mekruh raditi hidžamu, pa je odgovorio. “Ne, osim radi slabosti koju uzrokuje”[13].

A što se tiče vjerodostojnog hadisa “Omrsio je se onaj radi hidžamu i onaj kome se radi hidžama”[14], kojeg prenose Sevban i Šeddad ibn Evs, radijallahu anhuma, većina učenjaka je na mišljenju da je on derogiran, a to potvrđuju i gore spomenuti hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu u činjenju hidžame postaču a olakšica se ne daje osim u onome što je bilo zabranjeno.

Prema tome, to što je donirana krv nepoznata, pa čak i od kjafira ne utiče na propis. Ono što je bitno je da krv nije zaražena ili sa neke druge strane medicinski sporna, a vjerovatno u bolnicama o tome vode računa. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih.

Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanje abortusa, vodi u neminovnu smrt trudnice zbog određene bolesti i deformacije kod djeteta. A oko te dijagnoze nema razilaženja među ljekarima kod kojih je vršen pregled. Nema sumnje da je ovo zlo po majku trudnicu. Sa druge strane, trudnoća je u poodmakloj dobi, tj. nakon četiri mjeseca i nakon što je duša udahnuta, a izvršiti abortus u ovom stanju je zabranjeno po idžmau učenjaka. Nema sumnje da je vršenje abortusa nad djetetom u koje je udahnuta duša zlo po to dijete.

Znači, dolazimo u situaciji da se jedna od ove dvije stvari moraju desiti, ili da se izvrši abortus ili da njegovo neizvršenje odvede u sigurnu smrt majku trudnicu. Ako izvršimo promatranje koja od ova dva zla su veće doćićemo do zaključka oko kojeg se dvojica ne bi trebalo da raziđu a to je da je smrt majke veće zlo od smrti djeteta kome je udahnuta duša ali se još nije rodilo, jer je majka osnov a dijete je njen ogranak, a osnov je preči od ogranka. Takođe, kravarina za ubistvo majke je 50 deva a za krvarina za ubistvo 5 deva, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, te prema tome nema sumnje da je smrt majke veće zlo nego smrt djeteta u njenoj utrobi.

Nakon ovoga dolazi primjena gore spomenutog pravila a to je “da se čini manje zlo od dva zla ako je jedno od njih neminovno”.

A što se tiče ajeta “Bojte ste Allaha koliko možete”, njegov primjer je namaz čovjeka koji nije u stanju da klanja farz namaze stojeći zbog bolesti i slično, a stajanje u namzu, odnosno kijam je rukn namaza. Međutim, ovim ajetom se obavezuje taj čovjek da klanja namaz onako kako on može i da ga Allah ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Zato kaže Uzvišeni “Bojte ste Allaha koliko možete” a on se ne može bojati Allaha po ovom pitanju više od ovoga. I ovakvih sličnih primjera može se navesti veoma mnogo.

A što se tiče ajeta “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći”, primjer za razumijevanje ovog ajeta je osoba koja radi u nekoj firmi kojoj direktor firme zabranjuje da klanja farz namaze na radnom mjestu, ili joj zabranjuje da ima bradu, ili ako je žensko zabranjuje joj da bude pokrivena. Ta je osoba sada u dilemi, ili će se bojati Allaha i obavljati Njegove naredbe klanjanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, ili će poslušati direktora na uštrb vjere čineći harame pod izgovorom da mora od nečega živjeti i da nema drugog izlaza jer je teško naći posao.

U ovom slučaju ovoj osobi se kaže ono što je došlo u ajetu “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se ne nada”, odnosno onome ko se Allaha boji tako što će radi obavljanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, napustiti posao Allah će njemu naći izlaz i opskrbiti ga odakle se ne nada.

Nakon navedenih primjera da se primijetiti da nema dodirnih tačaka između fikhskog pravila i spomentih ajeta zbog kojih bi bili jedno drugom oprečni. Odnosno, situacije na koje se odnose ajeti nisu situacije na koje se odnosi ovo fikhsko pravilo.

A što se tiče tevekula (oslonca na Allaha) on se ne suprostavlja niti fikhskom pravilu niti spomenutim ajetima. Ve billahi tevfik.
_____________________________________

9. Pričanje unutar kupatila

Pitanje:

Selam alejkum!

Da li je zabranjeno pričati u kupatilu? Naime znam da se u kupatilu nalaze džini i šejtani, pa zato pitam šta je zabranjeno činiti u kupatilu.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Oko teme govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:

Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.

Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.

Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.

Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:

Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio. I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.

Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam. Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.

Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.

Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.

Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.

Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.

Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram. Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.

Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.

Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Jela u čijem se sastavu nalazi alkohol u svojim raznoraznim oblicima se mogu podijeliti na dvije vrste sa strane šerijatskog pristupa toj temi.

Prva vrsta: jela u čijem sastavu se nalazi alkohol u njegovom prirodnom stanju onakav kakav jest, poput bombonjera sa rumom i sladoleda sa alkoholom (likerom). Ovu vrstu jela nije dozvoljeno praviti, niti prodavati, niti kupovati zato što u sebi sadrži alkohol čije konzumiranje je zabranjeno po idžmau učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide, 90). Takođe, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao na dan oslobađanja Mekke: “Zaista Allah i Njegov Poslanik vam zabranjuju prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova”.

Druga vrsta: jela u čijem sastavu je pridodat alkohol, s tim da je on doživio nekakvu promjenu pa se ne može osjetiti u njegovom prirodnom obliku. Pa ako je prilikom dodavanja alkohola samom jelu ili prije dodavanja alkohol doživio fiziološku promjenu tako da se pretvorio u neku drugu tvar, ili se potpuno pomiješao sa nekom drugom tako da je izgubio svoja svojstva, onda upotreba tog jela sa alkoholom ima sljedeći propis:

Prvo – nije dozvoljeno upotrebljavati prirodni alkohol tako što će se stavljati u sastav hrane, tj. ovako spravljanje hrane sa alkoholom muslimanima nije dozvoljeno, jer muslimanima nije dozvoljeno koristiti alkohol niukom obliku.

Drugo – ako je ovakvo jelo, koje u sebi ima alkohol koji je promijenio svoja svojstva, napravljeno od strane nemuslimana a muslimani pouzdano znaju da je alkohol promijenio svoja svojstva, dozvoljeno je muslimanima da kupuju i konzumiraju ovakva jela, jer je alkohol doživio tzv. istihalu, tj. fiziološku promjenu čime je prestala zabrana njegovog korištenja.

Treće – ako nismo sigurni da li je alkohol u jelu u kojem je spravljeno doživio totalnu fiziološku promjenu, onda nije dozvoljena kupovina tog jela i njegovo konzumiranje, jer je osnova da je jelo napravljeno sa alkoholom čije konzumiranje je haram, a za promjenu tog alkohola nismo sigurni pa tako ostajemo na onome što je osnova.

A da bi znali za neko jelo u čijem sastavu je alkohol da je taj alkohol doživio potpunu fiziološku promjenu, za tako nešto treba izvršiti ispitivanje i tek nakon potvrde stručnih osoba da to jelo ne sadrži u sebi tragove alkohola može se sa sigurnošću reći da su njeno konzumiranje i kupoprodaja dozvoljeni. A dokle god je stanje sumnje i nesigurnosti musliman treba da se kloni sumnjivih stvari kako bi sačuvao svoju vjeru. Propisanost klonjenja sumnjivih stvari se vraća na sljedeće šerijatske tekstove:

– Hadis od Hasana ibn Alijj, radijallahu anhuma, u kojem prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavi ono što ti je sumnjivo i uzmi ono što ti nije sumnjivo” (bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga vjerodostojnim, a takođe takvim ga ocjenjuje i Ibn Redžeb i Albani).

– Hadis od Nu’mana ibn Bešira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se čuva sumnjivih stvari sačuvao je svoju vjeru i svoju čast, a ko upadne u ono što je sumnjivo upašće u haram” (mutefekun alejhi). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ako je džamija u kojoj se klanja u džematu udaljena od tvoje kuće toliko da se ne čuje ezan koji bi se učio prirodnim glasom, a to je otprilike udaljenost jednog kilometra, onda nisi dužan da ideš klanjati u toj džamiju svaki farz namaz, tj. nisi griješan što klanjaš farz namaze u svojoj kući.

Tebi i tvojoj majci nije vadžib da klanjate namaz u džematu u tvojoj kući, jer ženama u osnovi nije vadžib da klanjaju namaze u džematu. Prema tome, ispravan je namaz tebi i tvojoj majci koji klanjate odvojeno istovremeno u kući, s tim da je bolje i vrednije da klanjate zajedno u džematu.

Kada dođeš u džamiju a već je klanjan farz namaz, prvo što trebaš uraditi je da ustanoviš da li neka grupa od prisutnih klanja u drugom džematu farz namaz, pa ako nađeš takvu skupinu klanjača trebaš se njima priključiti. A ako ne nađeš ni jednu grupu da klanjaju u džematu treba da sačekaš malo da vidiš da li je neko još došao kao ti pa da zajedno klanjate u džematu, a ako nema nikoga ko je u sličnom stanju kao ti tek onda klanjaj sam za sebe farz namaz.

A da se nekom ko klanja sam za sebe priključiš, to ima smisla ako pouzdano znaš da ta osoba zna taj propis priključivanja i pravljenja džemata. Ako ti je nepoznata osoba i nisi siguran da zna taj propis, onda ne trebaš da mu se priključuješ jer je vjerovatnoća da on klanja sunet ili neku nafilu i da ne zna da je njemu dozvoljeno da on klanja sunnet i bude imam i predvodi a ti da klanjaš za njim kao muktedija farz.

U svakom slučaju, tebi je dozvoljeno da kada zakasniš na farz namaz u džematu i poslije toga uđeš u mesdžid, da sam za sebe klanjaš farz namaz, svejedno klanjao se drugi džemat ili ne klanjao, imao nekoga da mu se priključiš i da klanjaš sa njim ili nemao, jer postoji razilaženje među učenjacima da li je uopšte propisano i dozvoljeno da se klanja drugi džemat u mesdžidu, tj. da se klanja u džematu po drugi put u jednom istom mesdžidu.

A što se tiče uslova ispravnosti farz namaza vrati se na bilo koju fikhsku knjigu, u njoj ćeš naći odgovor na to pitanje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Propisanost činjenja dobročinstva roditeljima, pa makar bili i nemuslimani, se odnosi na stanje kada su oni živi, a kada umru činjenje dobrih djela za njih ima drugačiji propis.

Naime, nije dozvoljeno traženja oprosta i milosti od Allaha za ljude koji su umrli kao nemuslimani, svejedno kojoj vjeri pripadali mimo Islama ili bili ateisti. Nije dozvoljeno da se za njih upućuje dova Allahu, poput toga da se kaže: Allahu moj oprosti mu, smiluj mu se, ili Allah mu se smilovao, ili molim Allaha da mu oprosti. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta jer je po ovom pitanju presudio Uzvišeni Allah. Allah neće oprostiti onome ko je umro na širku, a pod to ulaze svi oni koji nisu umrli kao muslimani.

Kaže Uzvišeni: “Zaista Allah neće oprostiti da mu se širk čini, a oprostiće ono što je mimo toga onome kome hoće” (En-Nisa 116). Takođe, Uzvišeni Allah je zabranio svome Vjerovjesniku i njegovim sljedbenicima da čine istigfar (traže oprost) mušricima, pa kaže: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti” (Et-Tevba, 113). Pod mušrike potpadaju svi oni koji nisu muslimani oko čega nema razilaženja među komentatorima Kur’ana.

Prema tome, nije dozvoljeno da tražiš oprost i da doviš za svoga oca jer je umro na kufru. Takođe, nije dozvoljeno da činiš neka dobra djela, poput davanja sadake, učenja Kur’ana, obavljanja Hadždža i slično, te da sevap od tih dobrih djela poklanjaš svome ocu.

A što se tiče učenja Fatihe umrlom, što je uglavnom praksa kod nas, to je novotarija koju nije dozvoljeno raditi pa makar umrli bio musliman.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić