Alejkumus selam!

Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja.

Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.

1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.

2- Nazivi i imena pjesme i muzike:

– Igra i zabava

– Pljeskanje i zviždanje

– Šejtanski kur’an

– Glas šejtana

– Šejtanska frula

– Rasadnik licemjerstva

– Glas glupaka

– Glas griješnika

– Zinalučka rukja

3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:

a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.

b. Svadbene pjesme

c. Bajramske pjesme

d. Džihadske pjesme

e. Uspavanke

f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.

g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz za njihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.

h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.

4- Pjesme sa muzičkim instrumentima

Dijele se u dvije vrste:

– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.

– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:

Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).

Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu’ul-fetava” 11/565).

Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)

5- Opći šerijatski stav o muzici

Muzika je haram po Kur’anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:

Dokazi iz Kur’ana:

a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.

Dokazi iz Sunneta:

a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T’alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).

b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).

Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.

6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici

· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.

· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.

· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.

· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.

· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.

7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)

Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).

Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.

8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene

Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).

Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.

9- Šubhe oko pjesama i muzike

U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:

Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.

Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):

· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur’ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.

· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur’anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.

· Allah, dželle š’enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.

Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.

Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):

· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.

· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.

· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.

· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.

Rezime kompletne studije

Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.

Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:

1- Da bude bez opisa žena

2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje

3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.

Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):

a- Da to bude u svadbi

b- Da pjevanje bude samo među ženama

c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.

A Allah zna najbolje, ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Vidi manje

AlejkumusSelam!

Namjerno izostavljanje jednog namaza po ispravnom mišljenju učenjaka ne predstavlja djelo kufra, svejedno iz kojeg razloga bilo, nego je veliki grijeh za koji se treba pokajati. Učenjaci su se razišli da li uopšte treba naklanjati taj namjerno propušteni namaz ili ne, većina učenjaka je na tome da treba.

Moje stanovište da je ostavljanje namaza kufr se odnosi na one ljude koji nikako nemaju namaz, svejedno bilo to da sebe smatraju muslimanima a nikada nisu klanjali ili da su nekad klanjali pa su potpuno ostavili namaz. Takođe, nema sumnje da i oni koji nekad klanjaju a nekad ne klanjaju da je nekad i kod takvih njihovo povremeno ostavljanje namaza djelo kufra, s tim da to zavisi od stanja.

Za jednog muslimana je veoma bitno da zna da je velika opasnost za njegovu vjeru ostavljanje namaza i da je to grijeh oko kojeg su se razišli učenajci da li izvodi iz islama ili ne. A pitanje ko od ovih osoba koje ostavljaju namaz a sebe smatraju muslimanima je izašao iz islama je pitanje koje rješavaju kadije i veoma učeni ljudi, nije na običnom muslimanu da se bavi time. To je veoma osjetljivo pitanje kojim se mogu baviti samo islamski stručnjaci koji imaju šerijatskog znanja, praktičnog iskustva i poznaju stanje ljudi. U medicinskoj terminologiji ovo pitanje bi potpalo pod “zarazno i interno” gdje nije dozvoljeno svakom da zalazi.

A što se tiče osoba kojima nenamjerno prođe sabah ili prespavaju zbog svega što si gore navela, naravno one ne potpadaju pod pitanje onog koji ostavlja namaz, zato što ono što uzrokuje njegovo ostavljanje namaza nije namjera ostavljanja namaza.

A od načina da se prevaziđu takve situacije u kojima konstantno prolazi namaz je da se pomogne sa spravama za buđenje (sat, mobitel…) i to tako što će mijenjati mjesto gdje ih ostavlja, tj. treba ih staviti na mjesto gdje mu nije lahko da ga ugasi, nego recimo, mora da ustane dok na nađe, ili da zaduži nekog ko će ga uporno buditi sve dok ga ne probudi i tako dalje.

Onome ko osjeti da mu opada iman poznato je što se može čuti i pročitati da treba što više učiti Kur’an, klanjati nafilu, slušanje dersova, razmišljanje o Allahu i Ahiretu, smrti itd. Međutim, neko će prigovoriti da za sve ovo navedeno on nema volje da radi a iman mu slabi, pa šta onda da uradi. Iz praktičnog života se može odgovoriti na ovo pitanje time što se potvrdilo u praksi da je u ovoj situaciji najbolje rješenje za muslimana da ne bi dalje tonuo u slabost da radi ono dobro djelo pri kojem osjeća slast i zadovoljstvo da ga radi u ime Allaha želeći od Njega nagradu a ujedno mu se time povećava i iman.

Ta dobra djela koja povećavaju muslimanima iman se razlikuju od osobe do osobe, nekom se povećava iman time što posjeti svog brata muslimana, nekom time što obiđe rodbinu, nekom što udijeli sadaku, nekom time da nasavjetuje svog brata, nekome time što brani svetinje islama i tako dalje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam!

Ovo što ti se desilo da strahuješ od vjetra ne mora da znači da je to džinsko djelovanje, ili da je ostavilo tragove džinskog djelovanja, mada i to nije isključeno.

Tvoje obraćanje “mnogim hodžama, nenama što saljevaju strave, bionergičaru i mnogim drugima” je šerijatski zabranjeno, taman da si i imala opravdan razlog da liječiš sihr ili džinsko djelovanje, a pogotovo što u tvom slučaju uopšte ne mora da znači da ti imaš džinskog djelovanja na sebi. Ako si tokom obilaženja ovih nadriljekara uzimala od njih zapise, hamajlije, ili bilo šta trebaš se pod hitno toga riješiti i to uništiti. Ako si znala da nije dozvoljeno ići ovakvim osobama onda si veliki griješnik i trebaš iskreno da se pokaješ Allahu, dželle še’nuhu, za to. A ako nisi znala onda nemaš grijeha, ali ne smiješ sebi dozvoliti da to ponovo radiš nakon što si saznala.

Najbliže je u tvom slučaju da se radi o jakom prirodnom strahu koji je ostavio na tebi psihološki poremećaj, koji kao takav treba i liječiti. U ovom slučaju na tebi je da se suočiš sa prirodnom pojavom (vjetar, grom, oluja) od koje strahuješ i to tako što ćeš svakodnevno da razumski analiziraš pojavu vjetra i da sama sebi objasniš da je vjetar prirodna pojava koja ima svoje razloge nastanka i svoju svrhu, da se dešava svakodnevno i na svakom mjestu na zemaljskoj kugli. I ljudi se normalno odnose prema toj pojavi, tj. ne izaziva kod njih nikakav strah, pa onda sebe ubijediš da i ti nemaš razloga da se bojiš.

Ono što ti još može pomoći je da se vratiš na stručnu literaturu koja govori o ovoj pojavi, ili da pogledaš neke televizijske i video programe koji objašnjavaju ovu pojavu te da tako spoznaš stvarnost i objašnjenje za njih, što će ti pomoći u lakšem savlađivanju straha koji te je zadesio. Takođe, treba da se izložiš koliko si više u mogućnosti tim pojavama, recimo vjetru, oluji, grmljavini, ta da na taj način uvidiš da su to pojave koje uglavnom ne štete čovjeku te s toga ne treba da ih se bojiš.

Znači, nema potrebe da ideš da ti neko uči rukju, nego se suoči s tim, i naravno kao muslimanka koja vjeruje u Allaha, obavlja ono što joj je naređeno i ostavlja ono što joj je zabranjeno, u svim svojim stvarima, pa tako i ovoj vrati se u dovama svome Gospodaru, tražeći od Njega da ti olakša stanje u kome se nalaziš, a On je onaj koji se odaziva dovama svojih robova. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam!

Iz ovoga kako si ti opisao svoje obavljanje namaza razumije se da ti sebe smatraš musafirom. A onda prilikom spajanja klanjaš ikindiju namaz četiri rekata. Bojati je se da sve ovo što radiš da je pogrešno.

Naime, s obzirom da ti je mjesto posla udaljeno od kuće samo 15 kilometara nije ispravno da sebe smatraš musafirom jer se putovanje na toj udaljenosti ne može smatrati šerijatskim putovanjem na kojem je dozvoljeno uzimati određene olakšice. Druga greška koju činiš je što klanjaš ikindiju četiri rekata a brojiš samog sebe musafirom.

A ako bi rekao da ne spajaš ikindiju sa podne namazom zato što si musafir nego zato što nemaš mogućnosti i uslova da klanjaš na radnom mjestu, onda bi odgovor na ovo bio sljedeći. Nije dozvoljeno spajati podne sa ikindijom i akšam sa jacijom osim onome ko je musafir. Iz ovog općeg propisa neki učenjaci izuzimaju situaciju kada bi se nekom ukazala potreba da zbog određenih okolnosti privremeno, tj. jedanput ili više puta ali ne da bude stalna praksa, spoji između podne i ikindije ili akšama ili jacije, da u ovom slučaju je to dozvoljeno učiniti.

Znači pod šartom da to ne bude stalna praksa. Dokazuju ovaj izuzetak iz pravila hadisom od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio namaze a da nije bio u strahu niti je padala kiša. Dok većina učenjaka smatra da se po ovom hadisu ne radi jer je oprečan drugim vjerodostojnim hadisima u kojima je došla obaveza klanjanja namaza u njihovom namaskom vremenu osim za musafira, bolesnika i slično.

Prema tome, ni po jednom ni po drugom tumačenju tvojih postupaka nije ispravno to što radiš. Na tebi je, s obzirom da nisi musafir, da klanjaš i podne i ikindiju u njihovom namaskom vremenu. Znači, nije ti dozvoljeno da spajaš podne i ikindiju u podnevsko vrijeme, nego treba da nađeš vremena da klanjaš ikindiju dok si na radnom mjestu.

A što se tiče tvojih riječi “Obzirom da mi je ovo stalan posao ovu praksu ću primjenjivati dokle god mi Allah dž.š daje nafaku u ovom poslu”, takva konstatacija ne priliči da dođe nakon što si uputio pitanje o ispravnosti tvojih postupaka, jer ako smatraš da je to što radiš ispravno i da ćeš to praktikovati i ubuduće onda nije bilo smisla ni potrebe da postavljaš pitanje. Musliman se treba naučiti da prije nego što uradi neko djelo za čiju ispravnost i način rada nema znanja da pita onog u čije znanje ima povjerenja, a ne da prvo uradi pa da onda pita je li to ispravno. Jer Uzvišeni kaže: “Znaj da nema boga osim Allaha, i traži oprosta za svoje grijehe” ( Muhammed, 19). Imam Buharija je naslovio u svom Sahihu jedno poglavlje naslovom “Znanje je prije djela” pa je onda naveo ovaj ajet. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Vidi manje

Alejkumusselam!

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je da se ukratko pojasni ko je ta vojska Legija stranaca, kao i da se obradi pitanje borbe muslimana u kjafirskoj vojsci pod njihovom zastavom (ispod ovog odgovora nalaze se podaci o Legiji stranaca).

Šerijatski status službovanja u kjafirskoj vojsci

Službovanje muslimana u kjafirskoj vojsci, što ujedno uključuje i njegovu borbu sa kjafirskom vojskom protiv neprijatelja te vojske ili države koju ona štiti, može imati dvije situacije.

Prva je da neprijatelji te kjafirske vojske u kojoj on službuje budu muslimani, u tom slučaju ovo pitanje potpada pod mes’elu: pomaganja kjafira protiv muslimana, a to je jedno od djela koje izvodi muslimana iz vjere na što upućuju Kur’an, Sunnet i idžma učenjaka.

Druga situacija je da neprijatelji te kjafirske vojske u kojoj musliman službuje budu također kjafiri. U ovom slučaju službovanje u toj vojsci može biti dobrovoljno, ili pod prisilom i u slučaju nužde. Prisilno i nužno ulaženje i službovanje u kjafirskoj vojsci je pitanje koje se smatra izuzetkom od pravila te ćemo ga ostaviti po strani.

Znači, mes’ela o kojoj govorimo je dobrovoljno službovanje u kjafirskoj vojsci koja ratuje ili se sprema da ratuje protiv svojih neprijatelja koji su također kjafiri. Primjer ovakvog slučaja se može zamisliti kod muslimana koji privremeno borave u kjafirskoj zemlji pa se desi u toku njihovog boravka da tu državu napadne neka druga kjafirska država, pa da li je u tom slučaju dozvoljeno tim muslimanima da se bore pod zastavom kjafirske vojske te države u kojoj borave.

Islamski učenjaci po ovom pitanju imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da nije dozvoljeno muslimanima da dobrovoljno uđu pod zastavu kjafirske vojske u borbi protiv njihovih neprijatelja kjafira. Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta od hanefija (El-Mebsut 10/97), malikija (El-Mudevvene 1/391) i hanabila (Keššaful-kinna’a 3/63). Oni svoj stav argumentiraju dokazima iz Kur’ana, Sunneta i razuma.

Iz Kur’an dokazuju sa riječima Uzvišenog: “A Allah neće dati priliku kjafirima nad mu’minima” (En-Nisa, 141). Kažu da Uzvišeni Allah zabranjuje da se da prilika kjafirima nad mu’minima a u borbi muslimana pod komandom kjafira je prilika kjafiru da naudi mu’minu.

Takođe dokazuju ajetom: “Nećeš naći ljude koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju da vole one koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju” (El-Mudžadele, 22). Kažu onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan ne voli pobjedu Allahovih neprijatelja i neprijatelja Njegovog Poslanika.

A iz Sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazuju hadisom kojeg prenosi Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu, da kaže da je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se borimo za bilo koga od mušrika osim za zimije (nemuslimani u muslimanskoj državi koji daju džizju)”. Bilježi ga Darekutni i Hejsemi u “Medžmei”, međutim hadis je slab jer je u njegovom senedu Nu’ajm ibn Hamad koji je slab. Hadis jasnim i nedvosmislenim riječima ukazuje na zabranu borbe za kjafire.

Od razumskih dokaza je sljedeće:

– U borbi čovjek izlaže svoj život opasnosti a to nije dozvoljeno osim radi uzdizanja Allahove riječi i Njegove vjere.

– Obje skupine koje se bore jedna protiv druge su šejtanske stranke, a šejtanska stranka je ona koja će biti poražena, pa ne priliči muslimanu da se priključi jednoj od njih povećavajući njen broj i boriti se za nju.

– Musliman se bori protiv ljudi kako bi ih uveo u Islam, a da se bori protiv kjafira kako bi ih uveo iz kufra u kufr i prolivao njihovu krv na tom putu to nije dozvoljeno.

Drugo mišljenje je da je dozvoljeno muslimanima da se bore sa mušricima ili kjafirima pod njihovom zastavom protiv drugih mušrika i kjafira. Ovo mišljenje navode učenjaci prilikom govora o ovom pitanju s tim da ne spominju ko zastupa ovo mišljenje. Takođe, iz govora imama Šafije se razumije da on ovo ne zabranjuje jer kaže: “A ako ih (muslimane) oni (kjafiri) ne prisile na borbu sa njima meni je draže da se ne bore” (knjiga “El-Umm”, 4/256).

Zagovarači ovog mišljenja dokazuju svoj stav jednom predajom od ashaba i razumskim dokazom.

Prenosi Umu Seleme, majka pravovjernih, radijallahu anha, da je Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu, bio kod Nedžašija prilikom prve Hidžre od strane manje skupine muslimana, kada je neprijateljska vojska napala Nedžašija, pa je toga dana odigrao veliku ulogu u borbi sa Nedžašijem protiv njegovog neprijatelja, te je zbog toga Zubejr, radijallahu anhu, bio na velikom stepenu kod Nedžašija.

Ovu predaju bilježi Ahmed u svom Musnedu i zabilježena je u knjigama sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput sire Ibn Hišama i “El-Bidaje vennihaje” od Ibn Kesira. Muhadis Ahmed Šakir je ocijenio ovu predaju vjerodostojnom, a Šuajb Arnaut dobrom. Zagovarači ovog mišljenja kažu da ova predaja u kojoj je Zubejr, radijallahu anhu, učestvovao sa Nedžašijem čija vojska i država je kjafirska protiv njihovog neprijatelja kjafira što jasno ukazuje da je muslimanu dozvoljeno da ratuje sa kjafirima i mušricima pod njihovom zastavom protiv njihovih neprijatelja kjafira.

Komentar: Ovom dokazu se može prigovoriti sa tri strane. Prva – da je Nedžaši tada bio musliman, te da je zbog toga Zubejr, radijallahu anhu, sebi dozvolio da učestvuje u borbi sa njim. Druga – da muslimani tada u tom periodu nisu imali drugo mjesto gdje bi se mogli skloniti i ko bi im mogao pružiti zaštitu. Treća – da je ovo idžtihad i postupak ashaba s jedne strane, a sa druge strane da je to bilo u vrijeme kada propisi vjere nisu bili upotpunjeni a ovakav postupak nije prenešen da ga je radio neko drugi od ashaba nakon što je propisan džihad protiv kjafira.

ODABRANO MIŠLJENJE je prvi stav učenjaka, tj. zabrana učestvovanja muslimana pod zastavom kjafirske vojske u njihovoj borbi protiv nekih drugih kjafira jer dokazi sa kojima dokazuju svoj stav su dovoljno jaki da potkrijepe ovo mišljenje.

Prema tome, nije dozvoljeno muslimanu da dobrovoljno služi, učestvuje i bori se u sastavu vojske Legije stranaca. Da to nije dozvoljeno ukazuju sljedeće stvari:

– Što ta vojska učestvuje u borbi protiv muslimana u muslimanskim zemljama što potpada pod mes’elu POMAGANJA KJAFIRA PROTIV MUSLIMANA a što je zabranjeno po Kitabu, Sunnetu i idžmau učenjaka a ujedno je i jedno od djela koje izvodi muslimana iz islama.

– Što musliman nije fizički prisiljen niti je u nuždi u kojoj bi mu bilo dozvoljeno ono što je inače zabranjeno.

– Ako bi uzeli da bi on u službi te vojske učestvovao u borbi protiv kjafira, pojasnili smo u gore spomenutoj mes’eli da je ispravno mišljenje učenjaka da ni u tom slučaju nije dozvoljeno boriti se pod zastavom kjafirske vojske.

– Što Allah ne dozvoljava da se da prilika kjafirima nad muslimanima, kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku kjafirima nad mu’minima” (En-Nisa, 141), a u borbi muslimana pod komandom kjafira je prilika kjafiru da naudi mu’minu na raznorazne načine.

– Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže (tj. on je uzdignut) a ne uzdiže se iznad njega”. Bilježi ga Darekutni i Bejheki, a Ibn Hadžer i Albani ga ocjenjuju dobrim. A u borbi muslimana pod komandom i zastavom kjafira za interese kjafirske države uzdiže se kjafir i kufr iznad islama i muslimana.

– Sam sistem i principi organizacije vojske Legije stranaca sadrže u sebi mnoge šerijatski neprihvatljiva načela, od kojih su između ostalih: potpuna odanost i privrženost državi Francuskoj u borbi radi nje a koja je kjafirska, gubljenje života za interese kjafirske države radi dunjalučke koristi, mijenjanje identiteta vojnika, dobrovoljno pristajanje na prekidanje svakog kontakta sa najbližom rodbinom itd. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Vidi manje