Nije ništa preneseno što upućuje na vrijednost učenja Fatihe ili Šehadeta u ovoj prilici i sa tim ciljem.

Sunnet je da učiš dovu sa kojom se zaštićuju djeca koju bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio dovu za zaštitu njegovih unuka Hasan i Husejna a koja glasi: “U’izukuma bi kelimati-l-lahi-t-tammati min kulli šejtanin vehhammetin, ve min kulli ‘ajnin lammetin” (što znači: Molim Allahovu zaštitu za vas dvojicu pomoću Allahovih savršenih riječi pred šejtanom i pred zlim pogledom). Ako učiš za jedno dijete umjesto riječi “U’izukima” reci “U’izuke”, a ako učiš za više djece od dvoje reci “U’izukum”. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Po ovom pitanju imaju dva mišljenja učenjaka. Prvo mišljenje je da je ženi dozvoljeno da prilikom sklapanja braka da šart budućem mužu da ne oženi na nju drugu ženu, pa ako on prihvati taj šart obavezan je da ga ispoštuje. U protivnom, ako ga prekrši i oženi drugu ženu njoj je dozvoljeno da se razvede od njega, tj. da im kadija poništi brak. Ovaj stav se prenosi od Omera, S’ad ibn Ebi Vekasa, Muavije i Amr ibnul-‘Asa, radijallahu anhum, od ashaba, takođe od Šurejha, Omera ibn Abdulaziza, od Tavusa, Evzaija, Ishaka ibn Rahevije i Ahmeda. Argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:

1- Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe”.

2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove” (Ebu Davud, Hakim, Bejheki i ostali, a vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Ibn Hibban međutim, u njegovom senedu je slab ravija pa je bliže da su to riječi ashaba, dok mnogi učenjaci ga prihvataju zbog mnoštva rivajeta).

3- Ovo je stav gore spomenutih ashaba, a nije poznato da je neko od njih imao stav suprotan od ovoga, što znači da je ovo idžmau ashaba.

4- U ovom uslovljavanju žena ima koristi a njime nije narušen smisao braka.

Drugo mišljenje je da je ovaj šart ništavan, tj. mužu je dozvoljeno da oženi drugu bez obzira što je prihvatio šart, a njoj nije dozvoljeno zbog toga da traži i dobije razvod braka. Na ovom stavu su učenjaci tri mezheba Ebu Hanife, Malik i Šafija, kao i mnogi drugi učenjaci poput Zuhrija, Lejsa, Sufjana Sevrija i Ibnul-Munzira.

Oni svoj stav zasnivaju na sljedećim argumentima:

1- Hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki šart koji nije u Allahovoj knjizi on je batil pa makar bilo sto šartova” (mutefekun alejhi). A ovaj šart nije u Allahovoj knjizi jer ga Šerijat ne podrazumijeva.

Komentar: Ovaj hadis znači da svaki šart koji ne potpada pod Allahove propise i ne proizilazi iz Njegovog Šerijata da je batil, a prvi dokaz kod učenjaka prvog mišljenja jasno ukazuje na propisanost ovog šarta.

2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove, osim šarta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno”. A sa ovim šartom se zabranjuje ono što je dozvoljeno a to je višeženstvo.

Komentar: Sa ovim šartom se ne zabranjuje ono što je dozvoljeno (višeženstvo) nego se potvrđuje pravo ženi da poništi brak ako njen muž neispoštuje ono na što se obavezao.

3- Da ovaj šart ne ide u prilog bračnog ugovora niti onog što proizilazi iz njega te je prema tome ništavan.

Komentar: Ovo je neprihvatljivo jer od ovog šarta žena itekako ima koristi.
Nakon izloženih stavova i argumenata najbliže je da hadis: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe” presuđuje po ovom pitanju jer ovaj šart ne protivrječi ciljevima braka niti se njime zabranjuje ono što je Islam dozvolio, nego je stvar ispunjavanja onog na čemu se dvoje dogovore i obavežu, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Zaista je Uzvišeni Allah propisao Šerijat (skup propisa) i objavio nebeske knjige, poslao vjerovjesnike i poslanike da bi izveli čovječanstvo na hidajet (uputu) pojašnjavajući im u čemu je njihova sreća i spas. Učinio je islamski Šerijat pečatom svih šerijata i zadovoljan je da im on bude USTAV njihovog života u različitim vremenima i na različitim mjestima, te da im bude menhedž za spas i put do sreće kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Kaže Uzvišeni u Časnom Kur’anu: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (El-Maide, 3), i kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107).

Zato je Islam došao univerzalan i potpun za sve potrebe života: Islam uređuje odnos između čovjeka i njegovog Gospodara, odnos čovjeka sa drugim ljudima pojedincima i grupama, kao što uređuje odnos između država jedne sa drugim kako u miru tako i u ratu. Sve ovo sadrži USTAV (Šerijat) ovog Ummeta koji ima svoja pravila, principe i temelje koji se odlikuju uopštenošću, univerzalnošću i fleksibilnošću što je dovoljno čovječanstvu za sva vremena do Sudnjeg dana i što odgovara svim skupinama ljudi bez obzira na rasu, boju, pleme itd., i što se može primijeniti na svim mjestima na Zemlji.

Od univerzalnosti i potpunosti vjere Islama je da nedvosmisleno i nedvojbeno zabranjuje ubijanje nedužnih ljudi. I ne samo to nego smatra da je ubistvo samo jedne nevine osobe ravno ubistvu svih ljudi jer kaže Uzvišeni: “Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao” (El-Maide 32). One koji ubijaju nevine ljude po Šerijatu ih čeka žestoka kazna na dunjaluku i još žešća na Ahiretu.

Takođe, od općih principa i postulata ove vjere je zabrana samoubistva pa makar bilo radi plemenitog cilja a pogotovo sa time spojiti ubistvo drugih nevinih ljudi. Došlo je u hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se baci sa brda pa se ubije biće u vatri džehenmskoj, vječno i neprestano će se u njoj bacati (kao što se ubio na dunjaluku), ko popije otrov pa sebe ubije vječno će i neprestano u džehenmskoj vatri imati otrov u svojoj ruci i piti ga, a ko se ubije oštrim predmetom neprestano će i vječno ga u džehenemskoj vatri imati u svojoj ruci ubadajući se u stomak“.

Neki muslimani, o čijoj ljubavi prema vjeri i želji da je pomognu ne želimo govoriti, zbog slabog šerijatskog znanja, pogrešnog tumačenja mnogih šerijatskih pitanja, neuzimanja znanja od pouzdanih učenjaka, slijeđenja nekih kvaziučenjaka, prepuštanja žestini ljubomore i emocijama bez znanja, fikha i mudrosti, želeći da pomognu islam i muslimane u mjestima gdje stradaju, primjenjuju metode i postupke: poput bombaških samoubilačkih napada, podmetanja eksploziva i slično pri čemu stradaju nevini ljudi, a što im u propisima vjere u čije ime to rade nije dozvoljeno nego se smatra sijanjem fesada (nereda) po Zemlji.

Došli su nedvosmisleni šerijatski tekstovi koji zabranjuju sijanje nereda po Zemlji i odredili dunjalučku kaznu za to djelo, dok drugi šerijatski tekstovi upozoravaju na one koji ga čine:

– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika“. (El-Maide 33)

– “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“. (El-Maide 32)

– “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – on onda iz inata griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište“. (El-Bekara 204-206)

Prema tome šerijatska kazna za sijanje nereda po Zemlji je shodna težini zločina: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz svog mjesta prognaju.

Zločinačko djelo koje se dogodilo u Stokholmu, gdje je prema zvaničnom izvještaju neki mladić pokusao da detonira bombu koju je imao privezanu na sebi, želeći tako da ubije civile oko sebe kao znak odmazde što Švedska ima svoje vojnike u Afganistanu i što se tamo ubijaju muslimanski civili pri čemu je ubio samog sebe, treba jasno obznaniti da je Islam čist od ovakvog i sličnih djela. To je djelo nekog ko ima iskrivljenu ideju i zabludjela uvjerenja ma kakva ona bila. Ta osoba ima svoje ime i ona je odgovorna i treba da snosi posljedice svoga grijeha i zlodjela. Djelo tog mladića ne treba stavljati na račun Islama niti muslimana koji praktikuju vjeru. Ovo djelo je čisto sijanje nereda na Zemlji i zločin kojeg odbacuje uzvišeni Šerijat, zdrava pamet i normalna ljudska priroda.

Štetne posljedice ovog djela

Prvo: On predstavlja veliki grijeh prema Allahu i neposlušnost Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i narušavanje islamskih svetosti: života, imetka, časti i sigurnosti.

Drugo: Daje ružnu sliku o Islamu jer neprijatelji Islama će iskoristiti taj događaj da bi umanjili ugled Islama kod ljudi i odvraćali ljude od njega. Iako je Islam čist od ovoga, a moral muslimana se odlikuje iskrenošću, dobročinstvom i poštenjem, a sa druge strane, vjera Islam najžešće upozorava na ovakva i slična djela.

Treće: Od negativnih posljedica ovakvog zlodjela je to što će se prsti, i unutar Švedske i van nje, upirati u one koji praktikuju vjeru da je to djelo njihov proizvod. Iako mi znamo sa sigurnošću da oni koji praktikuju vjeru ne bi nikad prihvatili ovako nešto i neće nikad biti sa njim zadovoljni, nego se čak ograđuju od njega i žestoko ga kritikuju i negiraju jer onaj koji praktikuje vjeru zabranjuje ubijanje nevinih ljudi i narušavanje njihove sigurnosti.

Četvrto: Mnogi obični ljudi koji ne poznaju suštinu istinskog pridržavanja vjere nakon ovog djela gledaju u one koji praktikuju vjeru neprijateljskim pogledom sa strahom, opreznošću i upozoravaju koga god stignu od svoje djece, rođaka i komšija na ovakve ljude.

Peto: Neprijatelji Islama i muslimana će iskoristiti ovaj događaj za svoje pogane ciljeve u njihovoj borbi protiv Islama i narušavanja digniteta i rejtinga njegovih sljedbenika.

Molimo Allaha, dželle še’nuhu, da da sabura i razboritosti muslimanima u ovim teškim vremenima.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam! Ovo pitanje se vraća na mes’elu šerijatskog statusa upotrebe sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće.

Naime, današnji učenjaci smatraju da se propis upotrebe kontracepcijskih sredstava vraća na propis azla (tj. da muž prilikom polnog općena sa ženom izbaci sjeme van maternice) zbog sličnosti među njima. Ta sličnost se ogleda u dvome: prvo u tome što je sam azl vrsta sprečavanja trudnoće, drugo – što azl i druga kontracepcijska sredstva, svejedno da li ih koristi žena ili muškarac, imaju isti cilj a to je sprečavanja spajanja muškog i ženskog sjemena kako bi se izbjegla trudnoća.

Islamski učenjaci po pitanju azla imaju tri mišljenja: (pogledaj: El-Mugni 7/226, Ihkamul-ahkam 2/207)

Prvo: dozvola azla uz saglasnost žene.

Ovo je mišljenje džumhura islamskih učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.

Drugo: apsolutna dozvola.

Ovo je stav šafijskog mezheba i mišljenje kod hanabila.

Treće: apsolutna zabrana.

Ovog stava su zahirije, i to je mišljenje kod hanabila i Ruvejanija od šafija.

Ispravno je da je azl uopćeno dozvoljen našto ukazuju sljedeći dokazi:

1. Hadis Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi da je došao čovjek Poslaniku, salallahu alejhi ve selem, i rekao mu: “Imam robinju koja služi kod nas i ja joj prilazim, a ne bih volio da ostane trudna“, pa reče Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem: “Čini azl …“. (prenosi ga Muslim, broj hadisa 1439).

2. Hadis Džabira, radijallahu anhu, takođe, u kojem kaže: “Činili smo azl, a Kur’an je objavljivan“. (prenosi ga Buhari pod brojem 4911).

3. Hadis Džabira, radijallahu anhu, kaže: “Činili smo azl za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je to došlo do njega pa nam nije zabranio“. (prenosi ga Muslim pod brojem 1440).

Džumhur učenjaka dovoljava azl pod šartom saglasnosti žene, a to argumentiraju sa sljedećim dokazima:

1. Idžma’ učenjaka da je azl zabranjen bez saglasnosti slobodne žene, kojeg prenosi Ibn Abdul-berr (Et-Temhid 3/148) i El-Kasani od hanefija (Bedaiu’-s-sanai’ 5/126).

Komentar: spomenuti idzma’ je upitan, jer je poznat stav šafijskog mezheba da se ne traži dozvola žene.

2. Hadis Omera ibn Hataba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio azl sa slobodnom ženom osim s njenom dozvolom“. (prenosi ga Ibn Madže, Ahmed i Bejheki).

Komentar: u senedu ovog hadisa je Ibn Lehi’a a on je daif (slab), s tim da hadis neki učenjaci ocijenjuju dobrim podupirući ga riječima Ibn Abbasa i Ibn Omera, radijallahu anhuma, koje su u istom značenju. (Bejheki i Musannef Abdur-rezzaka)

3. Racionalni dokaz: azl podrazumijeva prekidanje užitka kod žene, na koji ona ima pravo, a isto tako ima pravo na djecu pa je s toga potrebna njena saglasnost.

Komentar: ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer prekidanje užitka je izrazenije kod muža, a njeno pravo na djecu ne znači da mu nije dozvoljeno učiniti azl bez njene dovole, te da je griješan ako ga učini bez dozvole.

Iz priloženog se vidi da uslovljavanje dozvole žene nema jaku potporu sa strane dokaza. U prilog ovome ide i stav džumhura da u slučaju da postoji potreba ili opravdanje za azl, da je dozvoljen bez saglasnosti žene.

Zbog svega spomenutog dozvoljena je upotreba sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće kod većine islamskih učenjaka. Takođe, to je stav Muhammeda ibn Ibrahima, Abdulaziza ibn Baza i Muhammed ibn Usejmina, kao i Udruženja visokorangiranih učenjaka iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava pri Rabiti. (pogledaj: El-Fetava el-muteallika bit-tib ve ahkamil-merda 1/306)

U odluci Udruženja visokorangiranih učenjaka se kaže: “Ako je sprečavanje trudnoće zbog stvarne nužde, kao što je da žena ne rađa osim operacijskim zahvatom, ili da se odgađa trudnoća zbog koristi koju procijene supružnici, onda nema smetnje da se sprečava trudnoća ili odgađa“. (Karar broj 42 na osmom skupu)

Isto tako u odluci Kolegija islamskog prava se kaže: “Dozvoljeno je privremena kontrola u rađanju s ciljem da se razmaknu periodi trudnoće, ili obustavi rađanje na određeni period ako za to postoji šerijatski opravdan razlog shodno procjeni supružnika, pod uslovom da to ne prouzrokuje štetu i da sredstvo bude šerijatski dozvoljeno“. (Karar broj 1 na petom skupu)

Međutim ova dozvola nije apsolutna nego je uslovljena sa tri šarta:

1. Postojanje istinske potrebe za tim, svejedno da li je u tome pribavljanje koristi ili otklanjanje štete.

2. Saglasnost supružnika i njihovo zadovoljstvo s tim, jer oboje imaju pravo na to.

3. Da se njihovom upotrebom ne dogodi veća šteta od koristi, a određivanje te štete i koristi se vraća na pravednog doktora muslimana.

U određenim okolnostima privremeno sprečavanje trudnoće postaje obavezno, kao na primjer da trudnoća nanosi sigurnu štetu zdravlju žene ili postoji bojazan da se to može desiti.

A kada prestane potreba za korištenjem kontracepcijskih sredstava obaveza je prestati sa njihovim korištenjem, jer nije dozvoljena njihova stalna upotreba.

Prema tome, nema smetnje da tvoja supruga koristi tablete ili nešto drugo u cilju privremenog sprečavanja trudnoća sve dok za to ima potrebe i dok je uz tvoju saglasnost. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Ovakvo tumačenje ponašanja ljudi, pri čemu se dovodi u vezu njihov trenutni život sa onim što su njihovi roditelji radili prije dvadeset, više ili manje godina, ili majka u stanju trudnoće i slično, nema nikakve osnove u šerijatskim tekstovima niti u zdravoj ljudskoj pameti.

Na samom početku da pojasnimo da optužba neke žene da je zatrudnila zinalukom zato što sin ne govori sa ocem, ne voli ga, neće da kontaktira sa njim, i dr. se u Šerijatu smatra potvorom za koju, ako ne dođe sa četiri svjedoka koji će potvrditi zinaluk te žene, tj. da su je oni lično vidjeli da je počinila zinaluk, on se bičuje sa osamdeset bičeva kao kazna za potvoru. Zbog toga musluman ne smije ni u šali da potvori neku ženu a kamoli da od toga napravi teoriju prepoznavanja ljudskih karaktera.

Allah, dželle še’nuhu, dadne da od roditelja kjafira, zulumćara, velikih griješnika, negativnih ličnosti u svakom pogledu da odraste dijete koje bude moralno, savjesno pametno i slično. Kao što kod muslimana bude čest slučaj da od roditelja koji ne klanjaju, ne drže se nikako vjere izraste dijete koje se čvrsto prihvati vjere i bude primjer čednosti, poštenja, bogobojaznosti itd.

Isto tako, nerijedak je slučaj da iz vjerničke porodice i od pobožnih roditelja, sa čije strane je uložen sav mogući trud u vjerskom odgoju djece, da odraste dijete nepokorno, neposlušno, koje se prepušta svim vrstama grijeha i slično.

Allah, subhanehu, nam navodi u Kur’anu mnoge događaje i porodične slučajeve koji utjeravaju u laž tu “hodžinu teoriju”. Pa tako u priči o susretu Musaa, alejhi selam, i Hidra se navodi da je Hidr ubio dijete (slijedeći vahj) iz straha da ono neće kada poraste odvesti svoje roditelje u kufr a oni su bili dobri ljudi. Takođe, sin Nuha, alejhi selam, nije se odazvao njegovom pozivu i nije postao vjernik kao i njegova žena. Isto tako, žena Luta, alejhi selam, je bila kjafir i nepokorna što sve ukazuje da iz vjerničke porodice može izrasti nevjernik a iz nevjerničke da izraste mu’min, vjernik Allahovom milošću.

Znači, sve ove priče nemaju osnova u Šerijatu i nije odzvoljeno oslanjati se na njih u tumačenju karaktera djece. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com