Dozvoljeno je kratiti kosu radi potrebe, kao što je nemogućnost njenog održavanja, ili poteškoća koja se javlja zbog njene velike dužine, bez razilaženja među današnjim učenjacima. Prenosi se od nekih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena da su kratile kosu nakon njegove smrti, zbog toga što su ostavile ukrašavanje i nisu imale nikakvu potrebu za puštanjem kose.

Postoji razilaženje među današnjim učenjacima oko kraćenja kose radi ukrasa.

1. Šejh Salih Fevzan, šejh Muhammed ibn Ibrahim i drugi, smatraju da je ženi zabranjeno kratiti kosu radi ukrašavanja. Svoj stav oni argumentuju činjenicom da je puštanje kose bilo poznato kao ukras muslimanke sve do nedavno, kada su muslimanke počele slijepo slijediti zapadnu ženu i učiti od nje kako će se sređivati i oblačiti.

2. Veliki broj današnjih učenjaka dozvoljava ženi kraćenje kose, među kojima možemo istači: Stalnu komisiju za fetve, šejha ibn Usejmina i šejha Muhsina Abbada. Ti učenjaci su postavili dva uvjeta za dozvolu:

a) da žena ne oponaša nevjernice i da izbjegava savremene frizure koje dolaze sa Zapada,

b) da kraćenje ne nalikuje kraćenju muškaraca.

Kao dokaz za dozvolu oni navode riječi Aiše, radijallahu anha: “Žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, su kratile kosu do ispod ušiju.” (Hadis je zabilježio imam Muslim). Rekao je imam Nevevi u komentaru ovoga hadisa: “Rekao je Kadi Ijad i drugi da su one to radile nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, što je ispravno i neprihvatljivo je da su to radile za njegova života. Iz hadisa se da zaključiti da je ženi dozvoljeno kratiti kosu.” (Pogledaj: “Šerhu-n-nevevi ala sahihi Muslim”, 4/ 4-5). Nepojmljivo je da žene Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koje su uzor drugim ženama, rade nešto što je zabranjeno ili mrsko Allahu, dželle šenuhu.

Što se tiče dokaza učenjaka koji zabranjuju kraćenje kose, odgovaraju na njega sa dva aspekta:

1. da on ne može ni u kom slučaju oponirati hadisu kojeg je navela druga strana,

2. prihvatljivo je i razumljivo da se običaj žene, kada je u pitanju puštanje kose, promijenio u današnjem vremenu. Nekada je puštanje kose bio običaj, a danas je običaj kraćenje kose. Taj običaj nije u suprotnosti sa šerijatom, jer nema ni jednog jasnog teksta koji ga zabranjuje.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da'vetske svrhe. Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da'vu, argumentujući to činjenicom da da'va ulazi u značenje riječi Allaha, dželle šenuhu: “na Allahovom putu” – jedna od osam kategorija koje se spominju u 60-om ajetu sure Tevbe. Da je pojam “fi sebilillahi” općeg karaktera i da nije striktno ograničen na borbu na Allahovom putu oružjem, ukazuje hadis u kojem se navodi da je čovjek darovao devu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je upotrijebio na Allahovom putu. Nakon toga je došla njegova žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da želi ići na hadždž. “Uzjaši ovu devu i idi! Hadždž se smatra Allahovim putem” – reče joj Poslanik.” (Hadis su zabilježili: Ebu-Davud, Hakim i Bejheki, a šejh El-Albani, ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvau”, broj hadisa 1587); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Borite se protiv idolopoklonika imetkom, životima i riječju.” (Hadis su zabilježili Ahmed, Nesaija i Hakim). Rekao je Muhammed ibn Ibrahim – jedan od najvećih učenjaka ovog vijeka –: “Vrlo je važno napomenuti da je dozvoljeno dati zekat kao finansijsku potporu da'vi i onima koji brane vjeru od različitih vidova sumnji, jer je to jedan vid borbe na Allahovom putu, bolje rečeno jedan od najvećih vidova borbe na Allahovom putu.” (“Fetavaz-zekat”, autora Abdurrahmana ibn Džibrina, 137-139).
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Nije dozvoljeno učiti Kur'an za pare, bez razilaženja među islamskim učenjacima. Rekao je Ibn Ebil-Izz el-hanefi u “Komentaru Tahavijine poslanice o akidi”: “Niko od prvih generacija nije plaćao učenje Kur'ana, niti je takvo nešto odobrio ili naredio. Nema razilaženja među islamskim učenjacima, oko zabrane učenja Kur'ana za pare.” (Pogledaj: “Teshilu fehmi šerhi-t-tahavijje”, 519). Prenosi Tirmizi od Imrana ibn Husejna da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko bude učio Kur'an neka traži od Allaha, dželle šenuhu, njime. Bit će u mom ummetu ljudi koji će učiti Kur'an i tražiti od ljudi da im daju nadoknadu za to”. Prenose Ahmed, Taberani, Bejheki od Abdurahmana ibn Šibla da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Učite Kur'an i radite po njemu. Ne budite nemarni prema njemu i ne pretjerujte. Ne stičite i ne zgrćite imetak putem njega.” (Šejh El-Albani je ocijenio ove hadise vjerodostojnim u “Sahihu-l-džamiu-s-sagiru ve zijadetihi”, 1/258 str., hadisi: 1168, 1169). Zabrana je općeg karaktera i podjednako obuhvata učenje uz traženje nadoknade i dobrovoljno davanje od tražioca usluge. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Podne-namaz nastupa kada Sunce pređe polovinu neba, tj. krene prema zapadu. Kaže Allah dželle šenuhu: “Obavljaj namaz kad Sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine…” (El-Isra, 78). Taj vremenski period prepoznaje se po pojavljivanju sjenke u pravcu istoka, nakon njenog gubljenja iz pravca zapada. Podne traje sve dok sjenka ne dostigne čovjekovu prirodnu veličinu.

Ikindija-namaz počinje sa krajem podnevskog vremena i traje dok Sunce ne požuti, prema ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Vrijeme ikindije-namaza je sve dok Sunce ne požuti…” (Hadis je zabilježio Muslim).

Akšam-namaz počinje sa zalaskom Sunca, tj. onog trenutka kada se sunčeva ploča potpuno izgubi i ne mogne se vidjeti ni u ravnici ni u brdovitom predjelu. Akšamsko vrijeme se prepoznaje i po nadiranju tmine iz pravca istoka, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada dođe noć iz ovog pravca-istoka i nestane dana iz ovog pravca-zapada, nastupilo je vrijeme iftara.” Akšamsko vrijeme završava se nestajanjem večernjeg rumenila – večernje rumenilo je bjelina izmiješana sa crvenom bojom.

Jacija nastupa sa završetkom akšamskog vremena i traje do pola noći. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Jacija-namaz traje do polovine noći…” (Hadis je zabilježio Muslim). Polovina noći određuje se polovljenjem vremenskog perioda između zalaska Sunca i pojave zore. Onaj ko iz opravdanog razloga: sna, bolesti, putovanja, ne bude u stanju klanjati prije ponoći, dozvoljeno mu je klanjati sve do pojave zore ili nastupanja sabah-namaza.

Sabahsko vrijeme počinje pojavom druge (prave) zore, a završava se izlaskom Sunca, kao što se spominje u hadisu Abdullaha ibn Amra, kojeg je zabilježio Muslim.

Sve propisane namaze, osim jacije i podne u slučaju velike vrućine, bolje je klanjati u prvo vrijeme, i na to podstiču opće riječi Allaha, dželle šenuhu: “i požurite sa činjenjem dobrih djela.” (El-Maida, 48).

Dokaz da je jaciju bolje odgoditi nalazimo u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je jedne noći klanjao kasno: “Tako mi onoga, u čijoj je ruci moja duša, ovo je pravo jacijsko vrijeme. Da se ne bojim otežavanja ummetu, klanjao bih u tom vremenu.”

Dokaz za odgađanje podne u vrućim danima, dok ne splasne vrućina, su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “U danima velike vrućine odgodite podne. Uistinu je velika vrućina zapah džehennemske vatre.” (Buharija i Muslim)
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Nije mi poznato u detalje ono što su učenjaci El-Ezhera zaključili, ali mi je poznato da je kamata je zabranjena jasnim Kur'anskim i hadiskim tekstovima i jednoglasnim mišljenjem svih islamskih učenjaka.

Kaže Allah, dželle šenuhu: “Oni koji se kamatom bave dići će se (iz kaburova) kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: “Kamata je isto što i trgovina”. A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu … Allah uništava kamatu, a unaprjeđuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika… O vjernici, bojte se Allaha i od ostataka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti. “(el-Bekare, 275)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo onoga koji jede kamatu, onoga koji mu pomaže u tome, onoga koji je zapisuje i onoga koji je svjedoči, i rekao je da svi oni podjednako učestvuju u grijehu. (Hadis je zabilježio Muslim od Džabira, radijallahu anhu).

Oko zabrane kamate postoji jednoglasno mišljenje među islamskim učenjacima, koje je uzeto iz knjiga sve četiri pravne škole.

Onaj ko postupi suprotno navedenim ajetima, hadisu i jednoglasnom stavu islamskih učenjaka i dozvoli bilo kakav vid kamate je zabludjeliji od magarca i slijedi svoju strast bez ikakvog dokaza iz Allahove vjere. U suštini nema velike razlike između njega i mekkanskih idolopoklonika koji su govorili: “Kamata je isto što i trgovina”.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com