Ovdje trebaš imati na umu nekoliko stvari:

1. Moraš biti iskren prema Allahu, iskreno željeti da one shvate taj propis i moliti Allaha u njihovom odsustvu da ih uputi.

2. Neka ti je stalno na umu da je sredina u kojoj ti živiš, sredina u kojoj su Muslimani, a pogotovo oni koji se čvrsto drže islamskih propisa, u podređenom položaju i nisu u stanju svom snagom i ponosom nastupati prema nevjernicima i neznalicama među Muslimanima, kao što je to slučaj sa muslimanskim sredinama.

3. Trebaš da budeš blag i na najljepši način pojasniš svoje principe i da, ako si u mogućnosti, pojasniš nejasnoće koje se javljaju kod onih koji slabo ili površno poznaju ovu vjeru. Takođe, skreni im pažnju da ti kada odbijaš rukovanje sa njima čuvaš na taj način njihovu i svoju čast i da ne želiš buditi strast kod sebe i kod njih, zbog toga što je čovjekova strast lahko pobudljiva.

4. Ako one i pored toga ustraju, onda je na tebi da tražiš zadovoljstvo svoga Gospodara, a ne njihovo zadovoljstvo, s time da i dalje pokušavaš da prema njima budeš blag i lijepo se odnosiš i činiš sve što bi moglo privući njihovu pažnju prema Islamu. Ovdje je bitno napomenuti da se pri njihovom pozivu držiš islamskih propisa, od obaranja pogleda, ne osamljivanja sa nekom od njih i slično.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Poslanik sallallahu alejhi ve selleme nam je pojasnio da je majčino pravo jače od očevog prava. Kada je upitan kome će čovjek činiti dobročinstvo, odgovorio je: “Majci, zatim ocu, a zatim bližem i bližem.” U drugom hadisu je dao majci tri puta veće pravo od oca. Pravilo je da se majci daje prednost u poslušnosti i dobročinstvu osim u dva slučaja:

1. Kada postoji šerijatski razlog koji očevo pravo čini jačim od majčinog prava. Na primjer, ako je sin u nedoumici za koga da obavi hadždž, za majku ili oca, dat će prednost ocu, ako je majka obavila, a otac nije obavio hadždž, a majci ukoliko se radi o dobrovoljnom hadždžu ili ukoliko niko od njih nije obavio hadždž.

2. Kada se ispunjavanje očevog prava ne može odgoditi što nije slučaj sa majčinim pravom. Ako pretpostavimo da majka traži od djeteta odlazak u trgovinu, a otac traži od njega da ga odvede kod doktora zbog hitnog liječenja, daje se prednost očevom pravu.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Prije svega, dobro ti je poznato da osiguravajuća društva posluju na zabranjen način, tako što u sebi sadrže dva svojstva od svojstava zabranjenog investiranja imetka: el-garer (nepoznanicu) i kockanje (sve što je između gubitka i dobitka smatra se kockom-kullu ma huve dairun bejne–l-gurmi vel-gunmi fehuve kimarun ev mejsir). Na osnovu toga nije teško zaključiti da je imetak kojeg zarađuju zabranjen i da nije dozvoljeno uzimati taj imetak u da'vetske svrhe. Izuzeti se može samo slučaj kada to osiguravajuće društvo daje imetak koji je halal, tj. zarađen sa neke druge strane, a ne putem zabranjenog osiguranja, s tim da se ne smije u tom slučaju dozvoliti manipulisanje tom da'vetskom organizacijom. Kako saznati da li je taj imetak iz dozvoljenog načina investiranja? Odgovor je jasan, a on leži u pitanju, jer se prenosi da je Bilal donio Poslaniku kvalitetne datule i da ga je Poslanik pitao odakle mu. U Poslanikovom pitanju leži propisanost pitanja za porijeklo imetka u slučaju da čovjek posumnja u njegovo porijeklo. Osnova je da je imetak Muslimana zarađen na halal način, međutim ta osnova prestaje važiti kada se suprostavi sa nečim što preovladava na određenom polju. Šerijatsko pravilo glasi: “Iza teareda el aslu vel galibu (zahiru) jukaddemu–l-galibu” Kada se osnovi suprostavi preovladavajuće stanje daje se prednost preovladavujućem stanju. (Primjer za to je prodavanje određenih stvari kao što su žileti, kratke haljine ženama (koje će one nositi pred muževima), televizori. Osnova je da je te stvari dozvoljeno prodavati, međutim prostor na kome preovladava njihova upotreba u haram nije dozvoljeno njihovo prodavanje.) Kongres islamskog prava sa sjedištem u Mekki (el-Međmeu-l-fikhil islamijji) je izdao fetvu da je poslovanje osiguravajućih društava zabranjeno.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Što se tiče reklamiranja TV i radio kuća koje sadrže zabranjen program, kao što su erotski filmovi, muzika, razgolišavanje, razne serije koje ruše moral pojedinca, ono nije dozvoljeno ni u kom slučaju, jer se na taj način one jačaju i pomažu u širenju fesada (nereda) među Muslimanima. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: “Zaista žestoka kazna, na ovome i onome svijetu, čeka one koji vole da se među i o vjernicima razvrat širi.” (Sura En-Nur, 19). Šejh ibn Usejmin je ubrojao one, koji, putem medija, plasiraju i prenose razvratne emisije, u one koji vole da se među vjernicima razvrat širi, što znači da se ovaj ajet odnosi i na njih. Nije potrebno imati veliko znanje da bi zaključili da nije dozvoljeno pomagati one koji šire razvrat među Muslimanima, a u njihovo pomaganje spada njihovo reklamiranje. Takođe, nije dozvoljeno reklamirati tržišne centre u kojima se prodaju haram proizvodi, a dokaz za to su opšte riječi Allaha subhanehu ve te'ala: “…a nemojte se pomagati u zlu i nasilju.” (El-Maide, 2). Nema sumnje da je reklamiranje objekata u kojima se prodaju zabranjene stvari, pomaganje tih objekata u zlu i grijehu. To što on nudi dobro sumu novca ne treba ništa da znači, jer je to u odnosu na štetu, koja će se počiniti njihovim propagiranjem i zavođenjem ljudi neznatno. Zatim, šerijatsko pravilo glasi “El-mekasidu la tuberriru-l-vesile”- Cilj ne opravdava sredstvo (ili pak opravdava kao što je to slučaj kod Ihvanu-l-muslimina)
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Ovaj vid poslovanja islamski pravnici nazivaju “šeriketu-l-anan” i definišu ga kao zajedničko ulaganje imetka od strane dvojice ili više ljudi, obrtanje tog imetka i dijeljenje zarade po dogovoru.”

Šerijatski uslovi koji se vežu za ovu vrstu zajedničkog ulaganja se mogu podijeliti u tri vrste:

a) Uvjeti uloženog imetka

1. Da bude poznat i precizno određen. To zbog toga što se na kraju posla prvo vrati uloženi imetak svakoj od strana, a zatim se dijeli dobit. Ako nije poznat imetak svakog od njih, to se neće moći uraditi.

2. Da bude prisutan u vrijeme kupovanja robe koju su planirali uzimati (kupovati) i obrtati, a nije obavezno da bude prisutan pri samom sklapanju ugovora.

Ne uvjetuje se ulaganje iste količine imetka, kao što se ne uvjetuje jednakost vrste imetka.

Ako se dogodi da ulože različit imetak (kao što su na primjer različite valute), prilikom podjele dobiti, svaki od njih uzima svoj imetak, pod uvjetom da je u obrtanju korišten i jedan i drugi imetak, a uzima u onoj vrsti imetka kojom se poslovalo, ako je korišten samo jedan imetak, s time da se pretvaranje jednog imetka u drugi vrši na osnovu cijene koja je vladala na dan sklapanja ugovora.

U slučaju da izmiješaju uloženi imetak (što se ne postavlja kao uvjet), bilo stvarno, tako da nije moguće napraviti razliku između jednog i drugog imetka, bilo pravno, tako što svaki od ulagača izgubi pravo na neovisnost u raspolaganju i posjedovanju, i dogodi se šteta, podjednako će snositi štetu, čak i onda kada šteta zahvati imetak jednog od njih ili bude veća.

b) Uvjeti koje se vežu za samog ulagača

1. Da bude od onih kojima je šerijat dozvolio raspolaganje imetkom (punoljetan, pametan, razborit-uračunljiv u raspolaganju imetkom i svojevoljan). Dozvoljeno je udruživanje sa nevjernikom pod uvjetom da se ne osamljuje u poslu, iz straha da ne zaprlja zaradu haramom.

c) Uvjeti koji se vežu za dobit (profit)

1. Da profit bude poznat. U suprotnom, udruživanje neće biti ispravno i punovažno, osim u slučaju postojanja raširenog običaja, koji nalaže da se dobit dijeli na određeni način.

2. Da bude uopšten (10%, 20% i sl.), a ne određen cifrom (500 KM i sl.), jer postoji mogućnost da to bude sva zarada i da se na taj način obavi neravnopravna podjela.

Ne uvjetuje se da dobit bude podjednako podijeljena i da bude prema uloženom imetku, nego je dozvoljeno ulagačima da se na početku dogovore oko razlikovanja u dobiti.

Što se tiče samog posla i obrtanja imetka, ulagači se mogu dogovoriti da svi podjednako učestvuju u raspolaganju imetkom, prema običaju koji je poznat u određenom predjelu među trgovcima, a mogu se dogovoriti da sav posao, od samog, početka preuzme jedan od njih.

Koja su to osnovna pravila prilikom sklapanja ugovora sa saučesnicima u poslu?

Odgovor na ovo pitanje može se naći u prethodnom odgovoru.

Na osnovu pomenutih uvjeta, mogu se izvući sljedeća pravila:

1. Udruživanje (saučestvovanje) se ostvaruje i sklapa bilo kojim izrazom ili postupkom koji ukazuje na njega, na osnovu šerijatskog pravila “El ibretu fil ukudi bil mekasidi vel meani la bil elfaz vel mebani” ( Ugovori se temelje na namjerama i suštinskom značenju, a ne na izrazima i jezičkim konstrukcijama)

2. Udruživači moraju definisiati i precizirati imetak kojeg ulažu.

3. Posao može preuzeti jedan od ulagača i raditi u skladu sa običajem koji preovladava među udruživačima, a mogu podjednako učestvovati u poslu.

4. Nije ispravno udruživanje od strane osobe kojoj je šerijat zabranio raspolaganje imetkom (dijete, nerazborita i neuračunljiva osoba, luđak i onaj koji je pod prisilom ušao u njega)

5. Određivanje dobiti na način koji odgovora objema stranama i u kojem mogu učestvovati obje strane podjednako, a ne na način koji može odvesti nepravdi i međusobnoj zavadi. Pravilan način određivanja dobiti (profita) jeste po postotku ili po dijelovima (1/3, 1/2). Prije nego li se podijeli profit vraća se glavnica svakom od ulagača.

6. Miješanje imetka, a samim time i odustajanje od isključivog prava na raspolaganje, povlači za sobom zajedničko snošenje štete.

Možemo spomenuti još neka pravila koja se odnose na zajedničko ulaganje ili udruživanje, a koja se ne mogu shvatiti iz odgovora na prvo pitanje.

1. Obostrano zadovoljstvo u udruživanju i poslovanju zajedničkim imetkom, na osnovu riječi Allaha subhanehu ve te'ala: “O vjernici jedni drugima na nepravedan način imetak ne prisvajajte, ali vam je dozvoljeno da uz obostrano zadovoljstvo trgujete.” (En-Nisa, 29)

2. Osnova u stvarima i postupcima mimo ibadeta je dozvola, što u ovom slučaju znači, da je određena stvar koja se veže za udruživanje u osnovi dozvoljena sve dok ne dođe dokaz koji je zabranjuje, bilo jasan kur’anski i hadiski tekst, bilo jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka.

3. Dozvoljeno je u ugovorima postavljati uslove, sve dok se oni ne suprostavljaju kur'anskim i hadiskim tekstovima ili dok ne budu dozvoljavali zabranjeno i zabranjivali dozvoljeno. Kaže šejh Sa'di: “Kullu šartin lazimun lil akidi, fil bej'i ve nnikahi vel mekasidi, illa šuruten hallelet muharrema ev aksuhu fe batilatun fa'lema”

4. Strogo pridržavanje dogovorenog i ispunjavanje uvjeta, prema riječima Allaha subhanehu ve te'ala:“Ja ejju hellezine amenu evfu bil ukud”(El-Maide, 1)

5. Da ugovor bude sklopljen na principima pravde i samilosti koje zagovara islam i da bude daleko od nepravde, prevare, štete i obmane.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com