Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne pijte iz zlatne i srebrene posude! Ne jedite iz zlatnog i srebrnog posuđa, zlato i srebro su za njih na ovom, a za vas na budućem svijetu.“ Muttefekun alejhi.

Na osnovu ovog hadisa, po idžmau učenjaka, nije dozvoljena upotreba zlatnog i srebrnog posuđa.

Upotreba pozlaćenog i posrebrenog posuđa

A oko korištenja pozlaćenog ili posrebrenog posuđa učenjaci četiri mesheba imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: dozvola uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanefijskog mezheba i zvanični stav malikijskog i šafijskog mezheba. (Ed-Derru el-muhtar 6/344, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Šafije uslovljavaju tu dozvolu jednim šartom, a to je da kada bi se taj pozlaćeni predmet (ili posrebreni) stavio na vatru da se od njega ne bi odvojio pozlaćeni dio. Ako bi se odvojio taj „pozlaćeni“ ili „posrebreni“, onda je haram.

Oni ovu dozvolu argumetiraju time da su u ovom slučaju zlato i srebro, koji pozlaćuju ili posrebravaju predmete, potrošni materijal te se računaju kao da ih i nema. Sa druge strane taj pozlaćeni dio je popratan i sporedan samom predmetu.

Drugi stav: zabrana uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba i drugo mišljenje unutar malikijskog i šafijskog mezheba. (Keššeful-kinna'a 1/52, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Odabrano mišljenje je da u osnovi treba izbjegavati pozlaćeno i posrebreno posuđe, a ako ga je neko stekao odranije ili kupio neznajući da se oko upotrebe istog učenjaci razilaze, onda je stav džumhura (većine) učenjaka najbliži ispravnom, tj. dozvola upotrebe.

A oko dozvole upotrebe posuđa koje ima samo boju zlata ili srebra nema razilaženja među učenjacima.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima oko dvoga:

– da su roditelji dužni izdržavati svoju djecu sve dok ne budu u mogućnosti da sami sebe izdržavaju

– da su djeca (sinovi i kćeri podjednako) obavezna izdržavati roditelje ako oni nemaju od čega da žive

Shodno tvom stanju kako si ga opisala, tebe su obavezne izdržavati tvoje udate kćerke ako imaju svog imetka. A ako nemaju svog ličnog imetka, sa njih spada ta obaveza. Tvoji zetovi nisu šerijatski obavezni da te izdržavaju, s tim da su zbog tazbinskog srodstva napreči da imovinski pomažu svoju punicu.

Žena koja nema izvora zarade niti imetka od kojeg može živjeti, a istovremeno nema nikoga ko je šerijatski obavezan da je izdržava, ni roditelje ni djecu ni muža, u islamskoj državi ona ima pravo na redovna primanje iz Bejtul-mala. Njeno zbrinjavanje je fard kifaje, odnosno kolektivna dužnost svih muslimana, ako to uradi jedna skupina spada grijeh sa ostalih muslimana. Drugim riječima, muslimanska zajednica, društvo i država su dužni da je materijalno zbrinu. Takođe, ona je od osoba koja ima pravo da prima zekat jer spada u kategoriju miskina ili fekira kojima se udjeljuje zekat.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137):

Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namaz

Ovo je stav Ebu Hanife i njegovih učenika, kao i učenjaka Kufe.

Dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „Na početku su dva rekata bili farz, pa je potvrđen namaz putovanja (na dva rekata), a upotpunjen namaz onoga ko nije na putovanju“. Hadis je mutefekun alejhi.

Također, kažu da nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada upotpunjavao namaze na putovanju.

Drugo mišljenje – da je oboje i kraćenje i upotpunjavanje vadžib ali po izboru, poput fidje za zakletvu

Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba.

Njihovi dokazi su isti kao i argumenti za prvo i drugo mišljenje.

Treće mišljenje – da je kraćenje sunnet

Ovo je stva Malika u većini rivajeta od njega.

Dokazuju hadisom Ja'la ibn Umejje, radijallahu anhu, u kojem je on pita Omera, radijallahu anhu: „Kaže Uzvišeni: ‘Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti“? Kaže Omer: „Čudio sam se tome čemu se ti čudiš, pa sam pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to što si ti mene pitao. Pa je rekao: ‘(To je) Sadaka, Allah je udijelio vama, pa primite Njegovu sadaku'“. Hadis bilježi Muslim.

Četvrto mišljenje – da je kraćenje olakšica, a da je upotpunjavanje bolje

Ovo je najpoznatiji stav Šafije i većine njegovih učenika.

Dokazuju to postupkom Osmana i Aiše, radijallahu anhuma, da su oboje upotpunjavali namaze na putovanju, a što je prenešeno u dva Sahiha.

Također, bilježi Darekutni od ‘Ata'a da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Imam Ahmed ga ocjenjuje jako slabim.

Bilježe Bejheki i Ibn ‘Adijj od Enesa i Ebu Nedžiha, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Hadis je slab, Ibn ‘Adijj da ocjenjuje slabim.

Odabrano mišljenje je treće mišljenje, tj. da je kraćenje sunnet (a ne vadžib) i da je bolje kratiti, a nema smetnje da se upotpunjava našto ukazuju predaje od Osmana i Aiše, radijjalhu anhuma.

Da je sunnet i da je bolje kratiti na to ukazuje hadis J'ala ibn Ummejje, radijallahu anhu, gore spomenut, kao i to ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada upotpunjavao. Također, hadis kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista Alah voli da se koriste Njegove olakšice kao što mrzi da se prema Njemu griješi“. Hadis bilježe također Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Ibn ebi Šejbe od skupine ashaba. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, šejh Albani i Šu'ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

U osnovi je dozvoljeno da se dova upućuje Uzvišenom Allahu svojim riječima, tj. ne mora dova biti zasnovana na kur'anskom ili hadiskom tekstu. Ovo je dozvoljeno pod uvjetom da ta dova u sebi ne sadrži riječi ili značenje širka (širk je pripisivanje Allahu sudruga u svojstvima i ibadetu), grijeh, kidanje rodbinskih veza ili nešto drugo što je šerijatski sporno.

Međutim, gore spomenuta dova i način njenog širenja su sporni zbog sljedećih stvari:

Prvo – što ova dova u sebi sadrži sporno akidetsko značenje sa strane mjesta gdje se nalazi Uzvišeni Allah sa svojim bićem. U dovi je došlo “Allahu dragi, uđi u moju kuću i u kuću mojih prijatelja”, a ovako nešto mogu reči samo oni koji su na akidi da je Uzvišeni Allah svojim bićem na svakom mjestu, što je besumnjivo zabludjela akida. Ispravno je da je Uzvišeni Allah je svojim bićem iznad Arša odvojen od Svojih stvorenja, a Svojim znanjem je na svakom mjestu, On sve vidi i sve čuje. Ovo je ono našto ukazuju jesni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi a što je akida Ehli sunneta vel džemata. A ako bi se pokušale opravdati ove riječi time da se misli u prenesenom značenju, kontekst same dove to obija zbog riječi “bdij i liječi nad nama …”.

Drugo – dovljenje Allahu da liječi u Allahovo ime, tj, da liječi u Svoje ime, što je došlo u dovi “Allahu dragi, uđi u …, bdij i liječi … u Allahovo ime”. Ovo je greška u ophođenju prema Allahu, jer je ispravno da Njegova stvorenja čine dobra djela u Njegovo ime a ne da Allah bdije i liječi u Svoje vlastito ime.

Treće – tvrdnja da je ova dova “toliko moćna” je izmišljanje nečega što nema argumenta u šerijatskim tekstovima. Jer da bi neka dova bila moćna i djelotvorna o tome nam treba doći obavještenje u šerijatskim tekstovima kao što je došlo za mnoge zikrove i dove u vjerodostojnom sunnetu.

Četvrto – tražiti da se dotična dova proslijedi 12 puta, te tvrditi da je prosljeđivanje ove dove test da li je Allah na prvom mjestu u nečijem životu, sve ovo je govor o Allahovj vjeri bez znanja i argumenata. Jer da je prosljeđivanje 12 puta (više ili manje što ne igra ulogu) neke dove poput ove test čovjekovog imana, tj. na kom mjestu je kod njega Allah, za ovakav način tumačenja vjere (jer je dova ibadet, tj. srž vjere) nema apsolutno nikakvog dokaza u Šerijatu. Čak nema sličnih primjera u slabim ili krvotvorenim hadisima.

Sve ovo spomenuto nam ukazuje da je ova dova sa načinom kako se širi čista novotarija u vjeri. Jer je dova ibadet, pa ako se ona izmisli (izgovara svojim riječima što je u osnovi dozvoljeno), sa šerijatsko spornim tekstom, a onda se za nju tvrdi da ima djelotvornu moć, te da je treba proslijediti 12 puta drugima i da to predstavlja mjerilo da li je Allah na prvom mjestu ili ne, a da za sve ovo nema dokaza u Šerijatu, onda je to bez sumnje novotarija u vjeri. A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija (tj. to je batil i ništavno)”. Takođe, u hadisu kojeg bilježi Tirmizi, a kojeg muhaddisi ocjenjuju vjerodostojnim, je došlo: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija a svaka novotarija dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru”.

Prema tome, ovu dovu nije dozovljeno koristiti pri dovljenju zbog njenog spornog sadržaja. Takođe, traženje da se ova dova proslijedi u spomenutom broju, te tvrdnja da je moćna i da je odazivanje svemu ovome mjerilo na kom mjestu je kod nekoga Allah, sve ovo je čista novotarija u vjeri, a svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Osnova je da musliman slijedi ono sa čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, od vjere a ne da inovira i dolazi sa novinama u vjeri.

Kaže Uzvišeni: „Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan“ (Ali Imran, 31).

Kaže Ibn Kesir (2/32) u tefsiru ovog ajeta: „Ovaj plemeniti ajet presuđuje svakome ko tvrdi da voli Allaha a nije na Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, putu, jer on lažljivac u svojoj tvrdnji sve dok ne bude slijedio Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, Šerijat i vjeru Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim hadisima (riječima) i stanjima.

Kao što je potvrđeno u Sahihu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje”.

A što se tiče onoga što je došlo u pitanju, ono se vraća na pitanje OSNIVANJE IBADETA SA CILJEM RAZLIKOVANJA OD KJAFIRA U NJIHOVIM PRAZNICIMA.

Propis osnivanja ibadeta u vrijeme kada kjafiri imaju svoj praznik sa šerijatske strane predstavlja jednu od odvratnih novotarija u vjeri. Zato nije dozvoljeno posebno izdvajati neki dan ili noć u vrijeme kada kjafiri obilježavaju neki svoj praznik, svejedno bilo to nova godina, uskrs,božić ili slično.„Lijepa i plemenita namjera“ u ovom djelu, tj. da neko bude Allahu u pokornosti u vrijeme kada mu većina ljudi griješi, ne opravdava to djelo niti ga čini ispravnim i dozvoljenim.

Jer za ispravnost i valjanost nekog dobrog djela sa kojim se želi nagrada i Allahovo zadovoljstvo treba ispuniti dva šarta:

– da se to djelo radi iskreno samo u ime Allaha,

– da bude u skladu sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Okupljanje u noći nove godine radi učenja Kur'ana, zikrenja, dovljenja i slično je novotarija u vjeri i to sa strane izdvajanja i inteziviranja posebnih ibadeta u vrijeme kjafirskog praznika. A to znači da je to dalalet po tekstu hadisa.

Od argumenata koji ukazuju na ovo je sljedeće:

Prvo – ovo nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je radio niti da je podstakao na isto da se radi. A on kaže u hadisu mutefekun alejhi: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje”.

Drugim riječima, od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjeg doba bilo je toliko kjafirskih, džahilskih i mušričkih praznika i povoda u kojima oni griješeći prema Allahu proslavljaju svoje praznike proslave, a da mi nemamo nijedan hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem nas podstiče na činjenje dobrih djela u vrijeme kada nemuslimani griješe prema Allahu, niti je prenešeno od nekog poznatog učenjaka i imama da je to mustehab raditi. A ono što nije bila vjera muslimana u tome tokom stoljeća od ashaba, selafa pa nadalje, a imali su povoda za to kao i mi danas, to takođe nije niti smije da bude vjera kod nas.

Drugo – ovo (okupljanje za novu godinu radi činjenja ibadeta) predstavlja liječenje griješenja (od strane onih koji slave novu godinu) sa novotarijom, kao što je liječena novotarija iskazivanja tuge, šamaranja i udaranja na dan Ašure od strane Rafidija (šija) sa novotarijom povećanja opskrbe i većom kupovinom uz iskazivanje veselja i radosti na isti dan (a što takođe nije potvrđeno u Sunnetu).

Treće – dovoljno je razlikovanja muslimana od kjafira u tome što mi ne učestvujemo sa njima u njihovim praznicima ninakoji način, takođe što mrzimo i preziremo njihova djela i zabludjelu akidu jer su oprečni Šerijatu.

Četvrto – ako bi se to radilo, tj. okupljalo za novu godinu radi činjenja ibadeta, (ako zamislimo da to nije sporno) bojazan je da bi ljudi postepeno stekli uvjerenje da je to sunet, čime bi se potpomogla i potvrdila novotarija u vjeri.

Peto – samo okupljanje za novu godinu (kao kjafirski praznik) radi činjenja ibadeta je jedan vid učestvovanja sa njima (kjafirima) u veličanju tog praznika, bila nam to namjera ili ne.

O sličnoj temi, tj. pokuđenosti posta na dan rafidijskog praznika Nejruza, pisali su i hanefijski učenjaci Ibn Nudžejm (autor „El-Bahru er-raik“), Kasani (autor „Beda'iu essana'ia“) i Ibnul-Hummam, kao i hanbelijski učenjaci Ibn Muflih (El-Furu’) i Ibn Kudame (El-Mugni) i drugi.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni, 6/180): „Pokuđeno je izdvajati dan Nejruza (a koji je jedan od praznika zabludjeli Rafidija) i Mehredžana sa postom, jer su to dva dana u koje veličaju kjafiri, pa je zato pokuđeno (postiti ih) kao i dan subotu. Analogno ovome se priključuju svi kjafirski praznici ili dani koje oni veličaju“.

Kaže hanefijski učenjak Kasani („Beda'iu essana'ia“, 4/155): „I tako je pokuđen post na dan Nejruza i Mehredžana jer to predstavlja oponašanje medžusija“.

A što se tiče spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od M'akel ibn Jesara, radijallahu anhu: „Ibadet u vrijeme HERDŽA (ubistava, fitni i poremećaja kod ljudi) je poput hidžre prema meni“, sa njim nije isprano dokazivati opravdanost spomenutog djela.

Kaže Nevevi u komentaru hadisa (Šerhu Muslim, 18/88): „Pod HERDŽOM se ovdje misli na fitnu i poremećaj stanja ljudi, a razlog vrijednosti mnoštva ibadeta u to vrijeme je što su ljudi tada u gafletu (nemarnosti), zapostavljaju ga (ibadet) i ne čine ga osim pojedinci“.

Spomenuti ibadet u vremenu fitne je opći bilo koji ibadet, on nije određen samo postom niti namazom ili dovom, nego svim vrstama ibadeta.

Takođe, taj ibadet nije određen niti ograničen nekim poznatim vremenom kao što su post ponedjeljkom, četvrtkom, u bijelim danima, na dan Ašure, Arefata i slično određeni i propisani da se poste baš u to vrijeme na što nam ukazuju vjerodostojni hadisi.

A dokazivati sa šerijatskim dokazima koji imaju opće značenje, poput ovog hadisa, posebne i specifične ibadete koji su određeni vrstom ibadeta i vremenom obavljanja je stara praksa novotara o kojoj je imam Šatibi govorio u svojoj knjizi „El-Muvafekat“ navodeći karakteristiku po kojoj se prepoznaju novotari.

Prema tome, okupljanje (ili pojedinačno činjenje istog) u noći nove godine radi činjenja ibadeta (namaza, zikra, dove i slično) predstavlja ružnu novotariju zbog gore spomenutog, a svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru po tekstu vjerodostojnog hadisa.

Pod ovaj propis ne ulazi osoba koja ima ustaljenu praksu da i u danima prije praznika a i poslije njih posti, klanja noćni namaz i čini slične ibadete, jer se ona ne izdvaja u tome činći to u noći nove godine.

Takođe, iz ovoga proizilazi da nije dozvoljeno širiti ili pomagati i učestvovati u širenju spomenute poruke preko interneta jer to predstavlja zabranjeno potpomaganje u griješenju.

Kaže Uzvišeni: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba