Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ako je stanje takvo kako si opisala, da su mnoge džematlije prestale da dolaze u džamiju zbog efendije, a što znači da ga ne podnose, preziru ili mrze zbog nekih njegovih osobina ili postupaka, onda je odgovor na pitanje sljedeći: Vama koji klanjate za tim imamom se prima namaz. Nije mi poznato da ima neki šerijatski tekst niti govor uleme oko upitnosti takvog namaza.

A što se tiče primanja namaza samom efendiji kojeg džematlije ne podnose, mrze ili preziru, po tom pitanju je prenešen sljedeći hadis: Od Ebu Umame, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Trome namaz ne prelazi njihove uši: odbjeglom robu dok se ne vrati, ženi koja prenoći, a njen muž je na nju rasrđen i imamu ljudi kojeg oni (džematlije) mrze“. Bilježi ga Tirmizi, Ibn ebi Šejbe i Taberani.

Također, bilježe ga Ibn Madže i Ibn Hibban od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sa malo drugačijim tekstom: „Trome se namaz ne diže iznad njihovih glava jedan pedalj: imamu ljudi kojeg oni mrze, ženi koja prenoći, a njen muž je na nju rasrđen i dvojici braće koji ne govore“. Hadis su dobrim (hasen) i prihvatljivim ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban, el-Busiri, el-Iraki, Nevevi, Hejsemi, Albani, Ahmed Šakir, Šu'ajb Arnaut i Abdulkadir Arnaut.

U većini svojih knjiga šejh Albani je dodatak „dvojici braće koji ne govore“ ocijenio slabim, a u nekima dobrim.

Neki komentatori hadisa kažu da se ovaj propis ne odnosi na imama koji je na sunnetu, tj. koji dosljedno slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u akidi i djelima i koji nije novotar, ali džematlije ga ne podnose (mrze ili preziru) zbog svog džehla ili što su nepravedno nahuškani protiv njega.

Prema tome, ako vaše džematlije ne podnose efendiju zbog toga što slijedi sunnet u praktikovanju vjere, onda on nije griješan nego je problem u vama džematlijama. A ako ga džematlije mrze ili preziru zbog nečega drugog, poput lošeg ahlaka, velikih grijeha koje čini ili sličnog, onda se na njega odnosi gore spomenuti hadis, tj. da mu Allah ne prima namaz sve dok ne ostavi imamet (predvođenje) ljudi u tom džematu ili dok ga džematlije prestanu mrziti i prezirati. Lijepo bi bilo da ga posavjetujete u kontekstu ovoga što je došlo u hadisu. Moguće je da mu Allah otvori srce i prosvijetli razum, te da promijeni svoje stanje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U pitanju nije pojašnjeno na kom stepenu pridržavanja vjere su gore spomenute osobe koje konzumiraju alkohol, što bitno utiče na sam odgovor.

Jer ono što se osobi koja pita čini najvećim problemom, tj. konzumiranje alkohola, to sa strane Šerijata možda kod dotičnih osoba i nije najveći grijeh. Jer ako neko od njih uopće ne vjeruje u Allaha, onda je njegovo pijenje alkohola drugorazredni problem te ga prvo treba pozvati u Islam da povjeruje u Allaha, da počne klanjati, postiti i davati zekat, a poslije toga se savjetuje da ostavi alkohol.

A ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Islam ali ne klanja niti posti onda je to opet veći grijeh od pijenja alkohola. Kod takve osobe treba davati veći primat na klanjanju i postu nego na ostavljanju alkohola. Ovim se ne misli da mu treba reči: pij alkohol sve dok ne počneš klanjati, nego da mi kao daije moramo razlikovati težinu stanja u kojoj se određena osoba nalazi. Zar da osobu koja ne klanja farzove savjetujemo da klanja noćni namaz. I zar da osobu koja čini zinaluk ili pije pozivamo da ostavi pušenje cigareta.

Dokaz da je obaveza voditi računa o prioritetima u davi (pozivanju u Islam) je hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je htio da pošalje Muaz ibn Džebela, radijallahu anhu, kao namjesnika u Jemen, rekao: “Ti ćeš doći kod Ehli kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozvati tevhid (u drugom rivajetu: šehadet, a u trećem: da čine ibadet samo Allahu). Pa ako to urade, obavijesti ih da im je Allah propisao da klanjaju pet namaza …” (Buharija 1458 i Muslim 19).

Sa druge strane, osnovni način ophođenja sa onima koji se pozivaju na dobro i odvraćaju od harama su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl 128), takođe: “I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju” (En-Nisa’ 94).

Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (186) nam pojašnjava kako da otklanjamo munkere oko nas: “Ko vidi od vas munker (zabranjeno djelo) neka ga otkloni rukom, a ako nije u stanju onda jezikom, a ako nije u stanju onda srcem, a to je najslabiji iman”.

Pa ako si u stanju da u svojoj kući otkloniš pijančenje ili alkohol rukom onda to uradi, a ako nisi onda ih posavjetuj lijepim riječima ili žestokim riječima negiraj shodno okolnostima, a ako ni to nisi u stanju zbog stvarne bojazni da bi te neko od njih fizički ozlijedio ili nanio neki drugi vid stvarne štete onda negiraj ta djela svojim srcem.

Na tebi je da saburaš i mnogo doviš Allahu da promijeni stanje u kojem se nalaziš. Ovako bi se trebala ophoditi prema svekru, ocu, bratu i njima sličnim, ako je njihov najveći grijeh koji čine, gledajući sa strane Šerijata, pijenje alkohola. A ako rade veće grijehe od pijenja alkohola poput širka, neklanjanja i slično, onda u popravljanju stanja treba dati prednost težem grijehu onako kako je na početku pojašnjeno.

A što se tiče muža, njegov status je dugačiji od prethodnog. Pa tako, ako muž vjeruje u Allaha i smatra za sebe da je musliman ali ne klanja, ili klanja ali neredovno, i tako dalje trebaš postupiti kako je gore spomenuto vodeći računa o prioritetima. To jest, treba da popravljaš njegovo stanje počevši od težih grijeha (poput neklanjanja) a zatim onih manji.

Međutim, ako se nakon dugog truda, savjetovanja, borbe, saburanja, i upotrebe svih metoda koje si znala stanje ne popravi, ti imaš pravo da tražiš razvod braka, a po nekim učenjacima ti je mustehab da se razvedeš.

A ako tvoj muž ne vjeruje u Allaha, ili javno ispoljava riječi ili djela kufra poput psovanja Allaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili Kur'ana, onda si dužna postupiti na sljedeći način:

prvo – da ne dozvoliš da ti od sada pa nadalje prilazi, tj. da imate polni odnos,

drugo – da čekaš tri mjesečna pranja dok povjeruje u Allaha, pokaje se i počne praktikovati vjeru,

treće – ako prođe tri mjesečna pranja a on ne postane musliman ti mu nakon toga više nisi žena. Jer muslimanki po idžmau učenjaka nije dozvoljeno da živi u braku sa kjafirom.

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici” (El-Bekare 221), i kaže: “One (muslimanke) njima (kjafirima) nisu dopuštene, niti su oni (kjafiri) njima (muslimankama) dopušteni” (El-Mumtehine 10).

Ovako je dužna da postupi žena koja primi Islam a njen muž ostane na kufru po idžma'u učenjaka. A tvoje je stanje, ako ti muž ne vjeruje u Allaha, poput žene koja primi Islam.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi nekoliko hadisa o propisu ubijanja pasa:

Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke.
Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.

Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke (na sebi), jer je on šejtan”. Bilježe ga Muslim i Ahmed.

Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je neki čovjek napojio i Allah mu je bio zahvalan i oprostio mu. U tom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje: „Zar i u (činjenu dobročinstva) životinjama imamo nagradu“ odgovorio: “U svakoj živoj jetri (tj. živom biću) je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim).

Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov.

Kaže Ibn Kudame da mu nije poznato da oko ovoga ima razilaženja. (El-Mugni, 4/190)

A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: El-Mevsu'atu el-kuvejtijje, 35/133-135)

Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu, a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.

Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.

Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.

Kaže Nevevi u komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu en-Nevevi ala Muslim, 10/235): „Složni su učenjaci (idžma) oko (dozvole) ubijanja bijesnog psa i onog koji napada i ujeda, a razilaze se oko onih koji ne nanose štetu.

Kaže Imamul-haremejn (El-Džuvejni) šafijski učenjak: ‘Prvo je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se svi psi pobiju, zatim je to derogirano pa je zabranio da se ubijaju osim potpuno crnih pasa. Šerijat je ostao na zabrani ubijanja svih pasa od kojih nema štete osim crnog i drugih.

Argument za spomenuto je hadis Ibn El-Mugaffela’. Kaže Kadi Ijad: ‘Mnogi učenjaci rade po hadisu u kojem je došla naredba ubijanja pasa osim onih koji su izuzeti poput psa za lov i drugih. A ovo je mezheb Malika i njegovih učenika.

Dok druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno držanje svih pasa i da je naredba ubijanja derogirana i zabrana držanja derogirana osim potpuno crnog psa. Ja smatram (kaže Kadi Ijad) da je u početku bila opća zabrana držanja svih pasa i naredba ubijanja svih, zatim je zabranjeno njihovo ubijanje osim crnog psa i zabranjeno je držanje svih pasa osim pasa za lov, čuvanje usjeva i stoke’. (Kaže Nevevi) Ovo što je rekao Kadi na to ukazuje vanjsko značenje hadisa (Ibn Omera, radijallahu anhuma), a hadis Ibn El-Mugaffela izuzima (naredbu ubijanja svih pasa) sve osim crnog“.

Na osnovu stavova mezheba, učenjaka i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:

– Naredba ubijanja svih pasa koja je bila u početku islama je poslije derogirana, što je prenešeno u vjerodostojnom hadisu.

– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanje stoke i usjeva, oko čega nema razilaženja.

– Dozvoljeno je, po mnogim učenjacima vadžib, ubiti bijesnog psa, onog koji napada i ujeda, potpuno crnog (ili sa dvije bijele tačke) i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.

– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.

Prema tome, u osnovi je dozvoljeno pobiti (upucavanjem, trovanjem i slično) pse lutalice koji nanose štetu ljudima, ugrožavaju prolaznike od žena, djece i staraca. S tim da je preciznije reći, ako se ne može ili neće drugačije riješiti njihovo ugrožavanje sigurnosti građana, poput toga da se pohvataju i sklone sa ulica i slično, mustehab je (preporučeno) ili vadžib shodno okolnostima na terenu i štetnosti samih pasa da se pobiju (upucavanjem, trovanjem i slično) psi lutalice oni koji su bijesni, koji napadaju i ujedaju i koji nanose druge vidove štete i uznemiravanja ljudima u naseljenim mjestima.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom.

Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe.

Imetak koji je u potpunosti stečen na halal način, dozvoljeno je da se koristi, isto tako imetak koji je u potpunosti stečen na haram način, zabranjeno je da se koristi. Imetak koji je pomiješan, tj. dio imetka je stečen na halal a dio na haram način, oko takve vrste imetka postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Dio učenjaka smatra da je korištenje takve vrste imetka zabranjeno, a drugi dio smatraju da je dozvoljeno, dok treći smatraju da je pokuđeno.

Mišljenje koje je najbliže istini i koje se uklapa u sveopće ciljeve i smjernice šerijata je opća pokuđenost korištenja takvog imetka. Međutim, udio haram imetka kod svih ljudi nije isti. Kod nekih osoba većina imetka je stečeno na haram način, a kod nekih harama je samo malo. Pa, prema tome, što je veći udio harama u imetku, korištenje tog imetka je sve pokuđenije i bliže haramu, a što je manji udio harama u imetku, korištenje tog imetka je sve manje pokuđeno i bliže potpunom halalu. (Vidi: Ibn Muflih, El-Furu'u, 4/389)

Prenosi se da je neki čovjek došao Abdullāhu b. Mes'ūdu, radijallāhu anhu, i upitao ga: “Moj komšija bavi se kamatom, a često me zove da mu dođem u goste?”, pa mu je rekao: “Ono što ti se servira, to je tvoje, a grijeh je njegov.” Sufijan es-Sevri, rhm, na to je dodao: “Ako znaš da je ta hrana tačno od kamate – nemoj je jesti.” (Abdur-Rezzāk, El-Musannef, br. 14675)

Upitan je Hasan el-Basri, rhm, da li je dozvoljeno jesti imetak osōba koje se bave razmjenom novca i kamatom, pa je rekao: “Allah vam je rekao da židovi i kršćani jedu kamatu, pa vam je ipak dozvolio da jedete njihovu hranu.” (Abdur-Razzāk, El-Musannef, br. 14681)

U tom kontekstu, šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahmān b. Hasan, rhm, navodi korisno pravilo pa kaže: “Ako čovjek zna da je imetak harām, kao da je srečen krađom i sl., nije mu dozvoljeno da ga jede (koristi) po jednoglasnom mišljenju učenjaka. Sumnjiv imetak, kojeg je pohvalno ostaviti, to je imetak za kojeg ne zna da li je stečen na halāl ili harām način. Imetak koji je razdvojen, tj. zna se šta je halāl a šta je harām, takav se smatra jasnim imetkom, a ne sumnjivim – halāl se jede (koristi) a harām ne jede (ne koristi).” (Ed-Durerus-senijje, 9/322)

Prema tome, ako ste u mogućnosti da se sustegnete od sumnjivog imetka, to je bolje i preče, a ako niste u mogućnosti – kao što je vaš slučaj – onda nema smetnje da jedete namirnice koje vam kupi otac, sve dok ne budete sigurni da su kupljene od jasnog haram imetka. U slučaju da ste sigurni da je riječ o haram imetku, onda vam je obaveza potražiti halal opskrbu, shodno mogućnostima, a u nuždi vam je dozvoljeno privremeno jesti takvu hranu i grijeh je na Vašem ocu.

Allāh, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba