Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Sehvi sedždu je vadžib uraditi zbog tri stvari: kada se u zaboravu nešto doda u namazu, ili oduzme, ili se sumnja koliko se klanjalo.

Pod dodavanjem se misli na dodavanje nekih radnji koje su od namaza, poput: rukua, sedžde, kijama i slično. A pod oduzimanjem se misli isto tako na radnje koje su od namaza a čine rukn ili vadžib namaza, poput: rukua, sedžde, cijelog rekata ili prvog sjedenja.

Pa tako ako pri klanjanju zaboravi jednu sedždu, na primjer, i sjeti se toga dok je još u namazu, obavezan je dodati još jedan rekat na mjesto tog u kojem je zaboravio sedždu, a zatim da učini sehvi sedždu.

A ako se nakon namaza sjeti da je zaboravio sedždu onda treba klanjati još jedan rekat i učiniti sehvi sedždu.

A ako sumnja koliko je rekata klanjao ili na koji rekat je prispio za imamom uzima uvijek manji broj i na njega doda ostali dio namaza, a zatim učini sehvi sedždu.

Ako sumnja da je izostavio neki rukn namaz, poput sedžde, uzima kao da je nije ni obavio, te obnovi taj rekat i učini sehvi sedždu.

Ispravno je da se ne čini sehvi sedžda zbog dodavanja ili oduzimanja u zaboravu riječi u namazu, poput učenja, dova i slično, jer ono što je prenešeno u hadisima odnosi se samo na radnje.

Po pitanju toga kada se sehvi sedžda čini prije selama a kada poslije, veliko je razilaženje među učenjacima, jer je teško na osnovu onog što je prenešeno u hadisima načiniti neko jednoobrazno pravilo.

Zato je nabliže da se po ovom pitanju radi onako kako je došlo u hadisima. Pa je tako propisano činiti sehvi sedždu prije selama u dvije situacije: prva – kada ima sumnju koliko je klanjao i druga – kada zaboravi prvi tešehhud.

Dok se sehvi sedžda čini poslije selama u dva slučaja: prvi – kada preda selam a izostavio je jedan, dva ili tri rekata, i drugi – kada doda jedan rekat više.

Dokaz za sve ovo je sam postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u takvim situacijama što je prenešeno u vjerodostojnim predajama. U svim drugim slučajevima klanjač ima izbora da učini sehvi sedždu prije ili poslije selama, jer nema dokaza koji ga obavezuju na jedno od tog dvoga. A ako klanjač zaboravi učiniti sehvi sedždu treba je uraditi kad god se sjeti pa makar prošlo mnogo vremena, a namaz mu je ispravan.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O gripi

Gripa je zarazna bolest primarno disajnog sistema uzrokovana virusom koji se prenosi kapljicama u zraku nastalim kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se ljudi oporavlja u roku od sedmicu dana, dok kod starijih osoba i onih s astmom, srčanim i plućnim bolestima mogu se javiti komplikacije u obliku bronhitisa ili upale pluća.

Zbog visoke zaraznosti i širenja gripe često se pojavljuje u epidemijama. Svake godine više milijona ljudi oboli od gripe, a smrtnost je manja od jedan posto.

Postoje tri tipa virusa gripe:

– Tip A je najopasniji, napada mnoge sisavce i ptice, uzrokuje većinu bolesti u čovjeka te je najizgledniji da stvori epidemiju.

– Tip B napada ljude i ptice te može isto uzrokovati epidemije.

– Tip C utječe samo na ljude i ne uzrokuje epidemije.

Opravdanja za ostavljanje namaza u džematu

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko čuje ezan pa se ne odazove – nema namaza osim ako ima opravdanje (uzur)“.

Bilježe ga Ibn Madže, Hakim, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Zehebi, Nevevi, Albani i Šu'ajb Arnaut. Skupina muhaddisa, poput Darekutnija, kaže da je hadis mevkuf, tj. da su to riječi ashaba Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

U slabom rivajetu istog hadisa kod Ebu Davuda na upit šta je uzur (opravdanje), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Strah ili bolest“.

Sa ovim hadisom fakihi dokazuju opšte pravilo da je dozvoljeno izostaviti klanjanje farz namaza u džematu ako za to postoji šerijatski prihvatljivo opravdanje.

Od opravdanja za ostavljanje namaza u džematu na osnovu vjerodostojnih dokaza ili valjanog kijasa (analogije) islamski pravnici navode sljedeća stanja:

– bolest zbog koje se ne može otići u džemat ili sa kojom će se naštetiti drugim džematlijama,

– strah od oboljenja,

– prisustvo jela, a proučen je ikamet,

– trpljenje velike ili male nužde,

– strah,

– jedenje crvenog ili bijelog luka,

– oduživanje imama u namazu,

– putovanje,

– san,

– zaborav.

Propis ostavljanja namaza u džematu zbog gripe

Islamski pravnici su pojasnili kakva je to bolest zbog koje je opravdano izostaviti klanjanje u džematu:

1 – bolest zbog koje bolesnik ne može otići u džemat, ili bi se bolest povećala ili bi time uzrokovano sporije izlječenje ako bi otišao.

2 – bolest sa kojom će naštetiti drugim džematlijama, poput zaraznih bolesti, ili im činiti ezijet ako prisustvuje namazu.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni 1/451): „Bolesnik ima opravdanje u ostavljanju namaza u džematu i džume po stavu velike većine učenjaka. Kaže Ibn El-Munzir: Nije mi poznato da ima razilaženja među učenjacima oko dozvole bolesniku da izostavi klanjanje u džematu“. Zatim je Ibn Kudame naveo gore spomenuti hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sa dodatkom kod Ebu Davuda. Takođe, naveo je slučaj zabilježen u hadisima Buharije i Muslima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izostavljao klanjanje i predvođenje namaza kada je bio u smrtnoj bolesti i govorio je: „Naredite Ebu Bekru neka predvodi namaz“.

Kaže Nevevi (El-Medžmu’ 4/205): „Kažu učenjaci našeg (šafijskog) mezheba da je od opravdanja ostavljanja klanjanja u džematu da klanjač bude bolestan tako da hodanje teško pada, pa i ako je u mogućnosti, ali mu to šteti i čini teškoću, jer kaže Uzvišeni Allah „I On vam u vjeri nije ništa teško propisao“. A ako je bolest lagana zbog koje hodanje ne predstavlja poteškoću, poput zubobolje, lakše glavobolje i lagane gripe, to nije opravdanje. Učenjaci su postavili pravilo dozvole ostavljanja džemata zbog bolesti: da bolest stvara teškoću, poput teškoće hodanja kada pada kiša“.

A ako je bolesnik bolestan zaraznom i prijelaznom bolešću, to je valjano šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu kako ne bi nanosio štetu klanjačima i činio im time ezijet. Pa čak kada bi mu se i zabranilo da dolazi u mesdžid dok ne ozdravi bilo bi ispravno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se bolesne deve spajaju sa zdravim. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nikako ne dovodite bolesne (deve) kod zdravih“.

Prema tome, lagana gripa ili ona koja je u svom početku ili završetku nije šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu. Dok je teža gripa opravdanje za ostavljanje namaza u džematu, jer je zarazna i jer bolesiku stvara teškoću pri hodanju. Dovoljno je to što je zarazna da bude razlog ostavljanja klanjanja u džematu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenose od 14 ashaba u vjerodostojnim hadisima da je dizanje ruku na tri mjesta u namazu mimo početnog tekbira potvrđeni sunnet. Ti hadisi nisu derogirani, to je neosnovana i dokazom nepotvrđena tvrdnja. Sa druge strane, hadisi od Ibn Mes'uda i Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhuma, u kojima je došlo da se ruke ne dižu osim na početnom tekbiru nisu vjerodostojni da bi se po njima radilo a kamoli da bi oni derogirali hadise koji potvrđuju dizanje ruku.

A tvrdnja da su Ahmed, Ebu Davud, Nesai i Tirmizi na stavu da je hadis Ibn Omera, radijalahu anhu, ili nekog drugog ashaba (o dizanju ruku mimo početnog tekbira) derogiran i da se po njemu ne postupa je čista i notorna laž.

Detaljan odgovor na potpuno slično pitanje pročitaj na ovom linku: DIZANJE RUKU U NAMAZU (MIMO POČETNOG TEKBIRA) DEROGIRANO!

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu: da li je muktediji (onaj ko klanja za imamom), kada zakasni na dio namaza, ono što klanja sa imamom prvi ili zadnji dio njegovog namaza? Po ovom pitanju učenjaci imaju tri stava.

Prvi stav – ono našto je muktedija pristigao od namaza je njemu prvi dio njegovog namaza, a ono što doklanjava nakon selama je zadnji dio njegovog namaza.

Ovo je stav skupine ashaba i tabi'ina, šafijskog mezheba, rivajet od Malika i rivajet od Ahmeda. (El-Evsat 4/238, Mugnil-muhtadž 1/260, El-Mudevvene 1/97, El-Insaf 2/225)

Dokazuju sa hadisom mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada čujete ikamet, pođite na namaz i budite smireni i dostojanstveni. Nemojte žuriti. Ono što stignete klanjajte, a ono što vam promakne upotpunite.“

Kažu: „upotpunjavanje“ nečega ne biva osim nakon činjenja prvog dijela.

Na osnovu ovoga: ako neko stigne na zadnji rekat akšam-namaza, nakon selama imama naklanjava jedan rekat na kojem uči Fatihu i suru, zatim čini tešehhud, a zatim klanja zadnji rekat na kojem uči samo Fatihu. A na rekatu kojeg je klanjao sa imamom trebao je učiti Fatihu i suru.

Drugi stav – ono našto je muktedija pristigao od namaza to je njemu zadnji dio njegovog namaza, a ono što doklanjava nakon selama je prvi dio njegovog namaza.

Ovo je stav Ebu Hanife, hanbelijskog mezheba i rivajet od Malika. (Hašijetu Ibn Abidin 1/622, Keššaful-kinna'a 1/461, Et-Temhid 20/234)

Oni dokazuju svoj stav sa istim hadisom mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, ali sa rivajetom u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ono što stignete klanjajte, a ono što vam promakne naklanjajte.“

Kažu: „naklanjajte“ znači da se naklanja prvi dio propuštenog namaza.

Po ovom stavu: ako neko stigne na zadnji rekat akšam-namaza, nakon selama imama doklanjava prva dva rekata akšama, na kojima uči Fatihu i suru.

Treći stav – spoj između dva prethodna stava na način da ono što doklanjava od tešehhuda je zadnji dio namaza, a ono što uči na rekatima je prvi dio namaza.

Ovo je stav malikijskog mezheba, Ebu Jusufa i Muhammeda Eš-Šejbanija od hanefija. (Hašijetu Ibn Abidin 1/401, Hašijetu ed-Dusuki 1/346)

Dokaz im je spoj između oba rivajeta hadisa: prvi „a ono što vam promakne upotpunite“ – dokaz da se naklanjavaju radnje, tj. propušteni tešehhud, i drugi „a ono što vam promakne naklanjajte“ – dokaz da se naklanja ono što se uči na prvim rekatima. Oni rade po poznatom pravilu iz Usulul-fikha: Ako je moguće da se spoje dva dokaza, treba ih spojiti.

Odabrano mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da ono našto je muktedija pristigao od namaza to je njemu prvi dio njegovog namaza, a ono što doklanjava nakon selama je zadnji dio njegovog namaza, jer i jedan i drugi rivajet „a ono što vam promakne upotpunite“ i „a ono što vam promakne naklanjajte“ se odnose na isto, a to je da se naklanja ono što se izostavilo od namaza, a naklanjavanje ide po redosljedu. A klanjati prvo zadnji dio pa onda prvi dio namaza, na čemu je drugi stav učenjaka, to je oprečno redoslijedu klanjanja namaza. Treći stav je veoma težak i komplikovan za praktičnu primjenu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Način podizanja ruku u hanefijskom mezhebu
U osnovnim knjigama hanefiskog mezheba po tom pitanju je došlo sljedeće:
U knjizi hanefijskog mezheba „El-Ihtijar“ (1/73), koja sadrži zvanične stavove hanefijskog mezheba, je došlo: „A ko hoće da uđe u namaz, izgovora TEKBIR i podigne ruke tako da palčevi budu u visini resica ušiju“.
Kaže El-Merginani u knjizi „El-Hidaje“ (1/48), u kojoj je komentarisao svoju knjigu „Bidajetul-mubtedi'i“: „Podiže ruke dok palčevi ne budu u visini resica ušiju. … A žena podiže ruke u visini njenih ramena “. U drugim knjigama je pojašnjen razlog razlikovanja žena od muškaraca u ovom propisu, a to je: da time žena više skriva svoje tijelo.
U knjizi „Muhtesar el-kuduri“ (str. 27) kaže autor: „Kada čovjek počne klanjati donese tekbir i podigne ruke sa tekbirom tako da mu palčevi budu u visini resica ušiju“.
Kaže es-Serahsi u „El-Mesutu“ (1/11): „Kod nas je sunnet da (klanjač) podigne ruke tako da palčevi budu u visini resica ušiju a vrhovi prstiju u visini krajeva ušiju“.
Kaže ez-Zejle'i u „Tebjinul-hakaik“ (1/109): „Način podizanja ruku je da podigne ruke tako da palčevi budu u visini resica ušiju a vrhovi prstiju u visini krajeva ušiju“.
Prema tome, u prvim osnovnim knjigama hanefijskog mezheba je došlo da je sunnet da klanjač prilikom iftitahi tekbira podigne ruke tako da palčevi budu u visini resica ušiju.
Tek u potonjim komentarima knjiga hanefijskog mezheba se spominje dodirivanje resica ušiju palčevima:
Kaže Ibn Abidin u svojoj „Hašiji“ (1/482): „Podigne ruke prije tekbira, po nekima sa njim (tekbirom), dodirujući palčevima resice ušiju, to je smisao da budu u istoj visini, jer nismo sigurni da smo podigli palčeve u visini resica ušiju osim sa time (dodirivanjem resica)“.
Dodirivanje resica ušiju se navodi takođe i u knjizi „Durerul-hukkam“ (1/66).

Način podizanje ruku u vjerodostojnom sunnetu
U vjerodostojnom sunnetu je prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podizao ruke prilikom iftitahi (početnog) tekbira na dva načina:
Prvi način: podigo bi ruke u visini ramena
Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: „Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da podigne ruke u visini ramena na početku namaza, prije odlaska na ruku i nakon podizanja glave sa rukua, a ne bi ih dizao između dvije sedžde“.
Drugi način: podigao bi ruke u visini ušiju ili vrhova ušiju
Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Malik ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi podigo ruke u visini ušiju (u rijavetu: vrhova ušiju) pri početnom tekbiru, pri odlasku na ruku i kada bi podigao glavu sa rukua“.
Prema tome, sunnet je podizati ruke na jedan od dva spomenuta načina. Dodirivanje resica ušiju nema potvrde u vjerodostojnom sunnetu, a nije mi poznato da to došlo ni u slabim hadisima. Takođe, nema osnova pravljenje razlike između muškaraca i žena po ovom pitanju.
Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba