Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu propisa gledanja žene u tijelo muškarca.

Nema razilaženja među učenjacima da je ženi zabranjeno gledati u tijelo muškarca u dva stanja:

Prvo – ako gleda u golo stidno mjesto (avret) muškarca, i to ono što je između pupka i koljena kod muškarca, što je avret po većini učenjaka ovog Ummeta.

Drugo – ako gleda u tijelo muškarca sa strašću i uživanjem.

Mimo ova dva stanja učenjaci se razilaze oko propisa gledanja žene u tijelo muškarca (koji joj nije mahrem) na tri mišljenja.

Prvo mišljenje – zabrana gledanja ženi u muškarca koji joj nije mahrem, kao što je i njemu zabranjeno da gleda u nju.

Na ovom mišljenju su Šafija po jednom od dva njegova mišljenja i Ahmed u jednom rivajetu. (Mugnil-muhtadž 3/123, El-Insaf 8/25)

Ovu zabranu dokazuju sljedećim:

1 – Riječima Uzvišenog: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim“. (En-Nur, 31.)

Kažu: naređeno je ženama da obaraju pogled kao i muškarcima.

Komentar: U vjerodostojnim hadisima je pojašnjeno da se obaveza obaranja pogleda žena ne odnosi na gledanje u muškarce.

2 – Hadisom od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem ona kaže da su ona i Mejmuna bile kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je došao Ibn Ummi Mektum, radijallahu anhu, i ušao kod njih. A ovo je bilo nakon što je naređen hidžab ženama (tj. pokrivanje čitavog tijela). Pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Pokrijte se od njega“. A Ummu Seleme je rekla: „O Allahov Poslaniče, zar on nije slijep, ne vidi nas niti nas zna?“ On je odgovorio: „Jeste li vi slijepe? Zar ga ne vidite?“.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed i Ibn Hibban. Slabim su ga ocijenili Ahmed, Bejheki, Ibn Abdulberr, Kurtubi, Albani, Šuajb Arnaut i drugi. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Tirmizi, a drugi muhaddisi su ukazali da je u tome pogriješio.

Razlog slabosti je ravija Nebhan, oslobođeni rob Ummu Seleme, radijallahu anha, koji nije poznat (medžhul), kao što kažu Ahmed, Ibn Abdulberr i Ibn Hazm.

Oni koji dokazuju sa ovim hadisom kažu: da je ženama dozvoljeno da gledaju u muškarce ne bi im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se pokriju pred čovjekom koji je slijep, nego im je pojasnio da je to zbog toga što one njega vide.

Komentar: Hadis je slab, sa njim se ne može dokazivati ovo pitanje, naročito kada imamo u vidu vjerodostojne hadise koji će doći, inšallah, a koji su oprečni ovom.

3 – Razumski dokaz: Analogno zabrani muškarcu da gleda u ženu zabranjeno je i ženi da gleda u muškarca, jer su oboje ljudske vrste. Takođe, smisao zabrane je strah od padanja u fitnu, a ta karakteristika je jače izražena kod žena nego kod muškaraca, jer su žene više podložne strastima i osjećanjima.

Drugo mišljenje – dozvola gledanja ženi u muškarca koji joj nije mahrem.

Naravno, mimo gledanja u avret i ako se ne boji da će to gledanje izazvati fitnu, kao i da ne gleda sa strašću.

Ovo je stav hanefija, Šafije po njegovom drugom stavu i hanbelija. (Bedai'us-sanai'i 5/122, Tebjunul-hakaik 6/18, Nihajtul-muhtadž 6/194, El-Mugni 6/563, El-Insaf 8/25)

Argumenti sa kojima dokazuju su sljedeći:

1 – Hadis od Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me skrivao svojim ortačem (u rivajetu: gledala je preko njegovog ramena), a ja sam gledala u Abesince koji su igrali (ratnu igru) u mesdžidu sve dok mi nije dosadilo“ (ovo je bilo na dan Bajrama). Hadis je mutefekun alejhi.

Kaže Ibn Hadžer (Nejlul-evtar 6/248) da je u nekim rivajetima hadisa došlo da je to bilo na dan kada je došla delegacija iz Abesinije, a to se desilo sedme godine po Hidžri. Aiša, radijallahu anha, je tada imala 16 godina, što znači da je bila punoljetna.

2 – Hadis od Fatime bin Kajs, radijallahu anha, da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Provedi iddet kod Ibn Ummi Mektuma, jer je on slijep, možeš skidati svoju odjeću dok si kod njega“. A u rivajetu kod Muslima: „Jer ti kada skineš svoju odjeću neće te vidjeti“. Hadis je mutefekun alejhi.

3 – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem opisuje šta je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, radio na dan Bajrama: počeo je sa bajram namazom prije hutbe bez ezana i bez ikameta, a onda održao vaz. Zatim je sa Bilalom otišao kod žena i vazio i njima. Hadis je mutefekun alejhi.

Nema sumnje da su žene gledale u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Bilala, radijallahu anhu.

Treće mišljenje – ženi nije dozvoljeno da gleda muškarca koji joj nije mahrem u njegova prsa, leđa, butine i cjevanice, a dozvoljeno joj je da gleda u njegovo lice, vrat, ruke, stopala osim ako to gleda sa strašću.
Ovo je stav malikija. (Šerhu Mineul-dželil 1/146, Eš-Šerhu es-sagir 1/403)

Odabrano (radžih) mišljenje

Neki učenjaci pokušavaju napraviti spoj između ovih kontradiktornih hadisa, pa kažu da se hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, odnosi na žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (tj. da njima nije dozvoljeno gledanje), a hadisi Fatime i Džabira, radijallahu anhum, odnose se na ostale žene (tj. da je njima dozvoljeno). Ovo tumačenje su podržali Ahmed, Ebu Davud, El-Munziri i Ibn Hadžer. Međutim, hadis Aiše, radijallahu anha, remeti ovo tumačenje.

Ispravan stav je, Allah zna najbolje, drugo mišljenje učenjaka, tj. dozvola gledanja žene u muškarca koji joj nije mahrem mimo avreta ako se ne boji da će to izazvati fitnu i ako ga ne gleda sa strašću.

Hadisi Fatime, Aiše i Džabira, radijallahu anhum, definitivno presuđuje po ovom pitanju.

Ono što podupire ovo mišljenje je praksa muslimana od samog početka islama: žene muslimanke su izlazile van kuće na pijace, putovanja, mesdžide potpuno pokrivene kako ih ne bi vidjeli muškarci, a muškarcima nije bilo naređeno da pokrivaju svoja tijela kako ih ne bi vidjele žene, što ukazuje na različit propis dva spola po ovom pitanju. (El-Mugni 6/564, Nejlul-evtar 6/48)

Neki savremeni učenjaci, poput Abdullaha Es-Silmija, ovu dozvolu ograničavaju time da gledanje žene u muškarca bude površno, a ne sa udubljivanjem i zagledanjem u detalje njegovog tijela što bi moglo kod nje izazvati strasti i odvesti je u fitnu.

Prema tome, dozvoljeno je ženama gledati daije, šejhove i učene uživo ili preko interneta. S tim da njihovo gledanje u muškarce bude površno, a ne sa udubljivanjem i zagledanjem u detalje njihovih tijela jer bi to moglo kod njih izazvati strasti i odvesti ih u fitnu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prije odgovora možemo dodati da nije samo to da na dunjaluku mogu imati 4 žene i robinje, nego će muškarci na ahiretu u Džennetu imati i hurije (dženetskih ljepotica), a žene samo svog istog dunjalučkog muža. „To je Allahova blagodat koju On daje kome hoće; a u Allaha je blagodat velika“. (El-Hadid, 21). „I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz izobilja Njegova molite. – Allah, zaista, sve dobro zna!“ (En-Nisa, 32)

Na samom početku treba naglasiti: da je Allah stvorio i muško i žensko i da On najbolje zna šta odgovara prirodi i jednog i drugog. Odredio im je uloge i obaveze koje odgovaraju toj prirodi i shodno tome biće nagrađeni ili kažnjeni na ahiretu.

Također, muškarci su uopšteno jedan stepen iznad (tj. bolji od) žena po kur'anskom ajetu. Kaže Uzvišeni: „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu – samo, muškarci imaju prednost nad njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar“. (El-Bekare, 228)

A kao odgovor na pitanje o pravednosti Allaha prema ženama zbog spomenutog, može se reći sljedeće:

Prvo – Nije dozvoljeno sumnjati u pravednost Allaha, a kamoli pripisivati Mu nepravednost u bilo čemu što Uzvišeni čini ili što je propisao i odredio. To je jako opasna misao koja može dovesti u stanje da se izađe iz vjere. Uzvišeni Allah je u tekstovima Kur'ana i sunneta zanegirao to manjkavo svojstvo od samoga Sebe. On ne čini nepravdu nikome od Svojih robova.

Kao što kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj ne čini nikome nepravdu“ (El-Kehf, 49), „Allah nikome ni trunku nepravde ne čini“ (En-Nisa, 40), „Allah zaista ne čini nikakvu nepravdu ljudima, ljudi je sami sebi čine“ (Junus, 44).

Također, u hadis-i-kudsiju je došlo da Uzvišeni kaže: „O robovi moji, Ja sam zabranio nepravdu samome Sebi, i učinio sam je među vama zabranjenom, pa ne činite nepravdu“ (Muslim).

Pripisati nepravdu Allahu je vrijeđanje i omalovažavanje Uzvišenog, a nema sumnje da je vrijeđanje Allaha djelo kufra.

Allahov kader i odredba su izgrađeni na potpunoj Allahovoj mudrosti, pravednosti, rahmetu i znanju.

Došlo je u fetvi „Stalne komisije za fetve“ u Saudijskoj Arabiji: „Obaveza je muslimanu da veliča Allaha sa ubjeđenjem da je čist od svega što Mu ne priliči (od svih nedostataka i mahana). Da je ubjeđen da je Allah mudar i sveznan i da je sve stvari postavio na njihova mjesta. ‘On neće biti pitan šta radi, a oni će biti pitani’. Ko pripiše Allahu nepravdu u onome što je odredio Svome robu i bude u to ubijeđen, on je učinio djelo kufra koje ga izvodi iz islama, jer time smatra da je laž ono što je Allah obavijestio o Sebi: da nikome ne čini nepravdu, neka je Allah uzvišen od toga“.

Drugo – Allah najbolje zna šta odgovara Njegovim robovima od onoga što je dozvolio i propisao. Kaže Uzvišeni: „Reci: ‘Znate li bolje vi ili Allah'“? (El-Bekare, 140)

Neprihvatanje Allahove i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, odredbe i nepokornost u tome je skretanje sa Pravog puta. Kaže Uzvišeni: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta“. (El-Ahzab, 36)

Treće – Allah neće biti pitan o onome što radi, što je odredio i naredio, a mi ćemo biti pitani u šta vjerujemo, šta smo ubjeđeni i kako postupamo i radimo. Kaže Uzvišeni: „On neće biti pitan šta radi, a oni će biti pitani“ (El-Enbija, 23). A naredio nam je da budemo potpuno ubjeđeni u Njegovu pravednost prema nama. Kaže Uzvišeni: „Allah nikome ni trunku nepravde ne čini“ (En-Nisa, 40). „A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati“. (Muhammed, 2)

Četvrto – O mudrostima dozvole muškarcima ženjenja sa četiri žene je toliko pisano da to nema potrebe ponavljati na ovom mjestu.

A što se tiče mudrosti dozvole posjedovanja robinja, pošto u savremeno doba nema ropstva, na čije ukidanje je islam podsticao, naravno, mi danas ne možemo potpuno shvatiti prirodu ropstva kao oni koji su živjeli u vrijeme kada je ono bilo prisutno i normalno.

Mudrost nekih propisa je pojašnjena u šerijatskim tekstovima Kur'ana i sunneta, a nekih drugih nije pojašnjena, o njima možemo pretpostavljati ili nagađati što nije pouzdano niti sigurno. S tim da se u njima sigurno krije velika mudrost, znali mi nju ili ne. Musliman treba znati da neke stvari vjere ne može dokučiti svojim razumom ili da za njihovo poimanje treba proći vremena i da treba mnogo učiti.

Zato je najispravnije za svaku muslimanku da prihvatiti višeženstvo i posjedovanje robinja kao sastavni dio Allahove potpune i savršene vjere bez imalo nelagodnosti i nedoumice, da bude ubjeđena da je u tome velika mudrost, dobrobit i korist, znale to one ili ne, razumjele ili ne. „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore“. (En-Nisa, 65) Ajet govori o prihvatanju presude u međusobnim sporovima, a šta je tek za prihvatanje opštih propisa vjere?!

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh.

Nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi izgovarao nijjet riječima prilikom uzimanja abdesta ili namaza, niti je to preneseno od njegovih ashaba, radijallahu anhum, a ni onih koji su došli nakon njih od ispravnih generacija ovog ummeta, tako da nije propisano njegovo izgovaranje. Mjesto nijjeta je u srcu.

Imam Nevevi, rhm, je rekao: “Učenjaci arapskog jezika rekli su da je nijjet namjera i odluka u srcu. (…) Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i sa jezikom.” (El-Medžmu, 1/309, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Mjesto nijjeta je u srcu a ne na jeziku, i to po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu idr. Kada bi sa jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu a ne na jeziku. Kada bi izgovorio jezikom nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan po slaganju svih islamskih učenjaka (…) Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno – po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji igovara nijjet naglas novotar i onaj koji se suprostavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica koji je u dalaletu (zabludi) i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije (…) Nije obaveza na klanjaču da kaže jezikom: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘kanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati jezikom ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.” (Medžmu'ul-fetava, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rhm, kaže: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest…’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza…’ i sl. To nije govorio ni on niti iko od njegovih ashaba, niti je prenesen od njega i jedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim lancem prenosilaca.” (Zadul-me'ad, 1/189, 194), “Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak ni jedna riječ o tome. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabi'ina, niti od četri imama.” (Kitabus-sala, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rhm, dopunjava: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Šafije su mu pripisali govor o uslovljavanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz šafijskog mezheba.” (Džami'ul-ulumi vel-hikem, str. 31)

Kaže šejh El-Albani, rhm: “To je bid'at (novotarija) bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, i to radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri’, koje su općenite.” (Sifetu salatin-nebijj, str. 75)

Šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm, kada je bio upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz rekao je: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijet, pa njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.” (Fetava ulemai biladil-haram, str. 131-132; Risaletu fi tathiri ves-salati, str. 18)

Slično tome tvrdi i šejh Ibn Usejmin, rhm: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu, Uzvišenom, njegovim izgovaranjem bid'at (novotarija) koja je zabranjena.” (Šerhul-mum'tia, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, je rekao: “Allah, dželle še'nuh, dobro zna ono što nijete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se nijjet izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadetima.” (Mulehasul-fikhi, 1/83-85)

Shodno navedenom, raširena praksa kod nas, a i u mnogim drugim zemljama, da se izgovara nijjet pri uzimanju abdesta i namaza (Nevejtu en usallijen lillahi te'ala…i sl.), nema nikakvog utemeljenja u dokazima, te je obaveza da se napusti jer je prezrena novotarija, a najgore stvari po vjeru su novotarije.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ženi je vadžib uzeti gusul na osnovu šerijatskih tekstova u sljedećim slučajevima:

Prvi – kada sa mužem spolno opći, svejedno doživjela orgazam ili ne.

Drugi – kada u snu doživi poluciranje (intimni odnos) pa kada ustane nađe tragove tekućine na odjeći ili postelji, a ako ne nađe tragove nije dužna uzeti gusul.

Treći – kada u budnom stanju doživi orgazam sa strašću (a ne kao posljedica bolesti), svejedno da li izašla tekućina iz polnog organa ili ne.

Na osnovu gore spomenutog, žena je dužna uzeti gusul pri intimnom naslađivanju sa suprogom ako pri tome doživi orgazam, u protivnom nije.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ako je taj lak propušta vodu, onda nema smetnje da ga koriste muslimanke i mimo mjesečnog pranja, jer ne utječe na valjanost abdesta.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba