Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

U tvom pitanju ima nekoliko različitih mes'ela (pitanja).

Prva mes'ela: da li psovanje Allaha izvodi iz vjere?

Nema razilaženja među učenjacima, kako navode mnogi učenjaci u svojim knjigama, da musliman koji opsuje Allaha tim djelom automatski izlazi iz vjere.

Druga mes'ela: da se prima tevba onome ko opsuje Allaha?

Većina učenjaka je na stavu da se onome ko opsuje Allaha prima tevba, dok manja skupina smatra da mu se na dunjaluku (kod kadije) ne prima tevba, a da li će mu biti primljena na ahiretu to je između njega i Allaha.

Prvi stav je bliži ispravnom, jer ako se prima tevba mušriku i kjafiru zašto ne bi i otpadniku zbog psovanja Allaha, takođe nema jasnog dokaza koji ukazuje na suprotno.
Zatim se ova veća skupina učenjaka razilazi na dva stava oko primanja tevbe onome ko nekoliko puta učini otpadništvo od vjere.

Treća mes'ela: da li se otpadništvom jednog od supružnika poništava brak?

Skoro da nema razilaženja među učenjacima da ako se otpadništvo jednog od supružnika desi prije nego li muž imadne intimni odnos sa suprugom da je time poništen brak među njima i da su automatski razvedeni samim činom otpadništva.
A ako se otpadništvo desi nakon intimnog odnosa supružnika, onda učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li poništenje braka pada odmah ili se čeka na istek iddeta (pričeka) od tri mjesečna pranja žene?

(Prvi stav) Hanefije i malikije su na stavu da otpadništvo jednog od supružnika uzrokuje automatski poništenje braka.

(Drugi stav) Dok su šafije i hanabile (mada unutar mezheba ima razilaženja) na stavu da ako se otpadnik (svejedno žena ili muž) vrati u Islam prije isteka iddeta (tri mjesečna pranja) njihov brak ostaje na onome na čemu je i bio (tj. ne poništava se i nisu dužni ponovo da sklapaju brak), a ako istekne iddet prije nego se vrati vjeri brak biva poništen. Nakon isteka iddeta i vraćanja vjeri onog od supružnika koji je otpao dozvoljeno je da se ponovo uzmu ali sa novim sklapanjem braka.

(Treći stav) Neki učenjaci smatraju da ako se otpadnik od vjere (jedno od supružnika) pokaje i vrati vjeri nakon isteka iddeta žena da imaju pravo da vrate jedno drugom ako su zadovoljni sa tim a u slučaju žene da se nije već prije toga udala za drugog.

Četvrta mes'ela: da li se poništenje braka zbog otpadništva ubraja u talak ili ne?

(Prvi stav) Većina učenjaka je na stavu da se poništenje braka zbog otpadništva jednog od supružnika ne ubraja u talak nego u tzv. FESH (poništenje braka bez talaka). Na ovom stavu su šafije, hanabile, Ebu Hanife i Ebu Jusuf od hanefija.

(Drugi stav) Dok su malikije i Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani od hanefija na stavu da je to poništenje definitivni talak (nakon kojeg muž nema pravo da u toku iddeta vrati ženu, može je oženiti tek nakon što se uda i razvede od drugog).

Konkretan odgovor

Što se tiče prve i druge mes'ele, tvoja žena je sa psovanjem Allaha izašla iz vjere i postala murted, otpadnik, a zatim je sa ponovnim primanjem Islama (što u sebi sadrži i tevbu) vratila se u vjeru.
A na osnovu treće i četvrte mes'ele, koju god soluciju od spomenuta dva stava učenjaka uzeli, ti i tvoja supruga (bivša) ste definitivno razvedeni (tzv. talakom bain) bez tvog prava da je vratiš u toku njenog iddeta, samo je pitanje da li je taj talak pao njenim riddetom (otpadništvom) ili tvojim trećim talakom. Naravno, tebi nije dozovljeno da je ponovo oženiš osim nakon što se uda za drugoga i od njega razvede.

Pojašnjenje:

Ako bi po trećoj i četvrtoj mes'eli na tvoj slučaj spustili stav malikija i hanefija u trećoj, tj. da otpadništvo jednog od supružnika uzrokuje automatski poništenje braka, i stav malikaja i Muhammeda od hanefija u četvrtoj, tj. da je to poništenje braka definitivni talak (nakon kojeg muž nema pravo da u toku iddeta vrati ženu, može je oženiti tek nakon što se uda i razvede od drugog).

A ako bi u tvom slučaju uzeli stav šafija i hanabila u trećoj mes'eli, tj. da ako se otpadnik (svejedno žena ili muž) vrati u Islam prije isteka iddeta (tri mjesečna pranja) njihov brak ostaje na onome na čemu je i bio (tj. ne poništava se i nisu dužni ponovo da sklapaju brak), a onda u četvrtoj mes'eli po istim mezhebima, da se poništenje braka zbog otpadništva jednog od supružnika ne ubraja u talak nego u tzv. FESH (poništenje braka bez talaka), onda se vama broje ona prva dva talaka (jer vam brak nije bio poništen) i još treći koji si joj dao nakon sedam dana.

U stvarnosti vi ste se ponašali po ovoj zadnjoj soluciji, jer si ti sa njom imao intimni odnos nakon njenog primanja Islama zbog otpadništva kao da nije ništa bilo a onda si joj dao treći talak (naravno, prije toga su bila dva).

Prema tome, vas dvoje ste jedno drugom haram, niste u braku od tvog zadnjeg talaka koji si joj dao. Ti nemaš pravo da u toku iddeta vratiš tvoju bivšu ženu, a možeš je oženiti tek nakon što se uda i razvede od drugog.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na dva pitanja: ko ima pravo i obavezu na čuvanje i brigu oko djeteta nakon razvoda i propis bavljenja sihrom. Čuvanje i briga oko djeteta (šerijatski termin za to je hadana), koje se ne može samo o sebi brinuti, tj. o njegovom stanju i odgoju onako kako je najkorisnije za njega, je šerijatsko pravo i obaveza. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana (čuvanje i briga oko djeteta) je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

A što se tiče redoslijeda prava i obaveze na čuvanje i brigu oko djeteta (hadane), ona je sljedeća:
Ako su roditelji rastavljeni zbog zbog talaka, hadana prelazi na majku oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.
Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga.

Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece. Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci)… Troškovi za brigu oko djeteta se uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka (koje dobije u nasljedstvo ili slično) ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta. Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta.

Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima. Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

A što se tiče vremena do kada traje hadana, učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Njihovi stavovi se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu se izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno što se može na ovom mjestu reći po pitanju hadane.
A drugo pitanje koje je veoma bitno je da se hadana (čuvanje i briga oko djeteta) ne povjerava onome ko je griješnik. A ovo nas vraća na drugi bitan momenat spomenut u pitanju, a to je konstatacija da je bivši muž sihrbaz, tj. da se bavi sihrom. Ako je to tačno i pouzdano, onda treba znati propis oko čovjeka koji se bavi sihrom.

Naime, bavljenje sihrom islam na poseban način tretira. To jest, sve vrste sihra su zabranjene po Šerijatu, kaže Uzvišeni: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!”. (El-Bekare, 102) Prema tome, Uzvišeni kaže: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” i “Iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati” ukazuju da je sihr haram i da je bavljenje sihrom kufr, mada se oko nekih detalja ulema razilazi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim ubrojao sihr u sedam upropaštujući grijaha. Šerijatska kazna za onoga ko se bavi sihrom je ubistvo. U vjerodostojnim predajama je prenešeno od troje ashaba da su ubili sihrbaza, od Omera, Hafse i Džunduba, radijallahu anhum. Prema tome, djelo sihra svejedno bilo učenjem, poučavanjem ili bavljenjem je djelo kufra sa kojim se izlazi iz islama jer je sihr zasnovan na činjenju ibadeta nekome drugom mimo Allaha.

Takođe, vadžib je ubiti sihrbaza kada se potvrdi da je sihrbaz jer se njegovo zlo prenosi na čitavu zajednicu. Naravno, optužba, istraga i presuda sihrbazu se radi u islamskoj državi koja sudi po Šerijatu i to nije dozvoljeno da čine pojedinci koji nemaju vlast u svojim rukama.

Imajući u vidu spomenuto, pošto griješniku (onome koji čini velike grijehe, poput ostavljanja namaza, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično) nije dozvoljeno da vodi brigu o djetetu nakon razvoda, tj. da dijete bude kod njega u njegovom srbništvu, a tvoj bivši muž (na osnovu tvoje tvrdnje u pitanju) se bavio sihrom (a možda se još time bavi) što predstavlja djelo kufra (tj. to je jedan od najveih grijeha), niukom slučaju nije dozvoljeno da djeca budu kod njihovog oca. U osnovi, sa šerijatske strane, i kada su djeca u skrbništvu majke, otac ima pravo da se viđa sa djecom, da određeno vrijeme borave kod njega, da kontaktira sa njima i slično shodno kako se bivši supružnici dogovore ili kako im sud odredi. Međutim, s obzirom da je riječ o ocu sihrbazu, trebaš onemogućiti njegov kontakt sa djecom ako je to i koliko moguće zbog opasnosti po djecu od tog čovjeka.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Svečetiri poznata fikhska mezheba, hanefije, malikije, šafije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje (onanisanje ili masturbiranje) zabranjeno. A kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu koju kadija odredi.

Takođe, složni su učenjaci četiri mezheba da onanisanje nije dozvoljeno osim u nuždi, poput bojazni da će učiniti zinaluk i slično.

A ono što se prenosi od hanefija o dozvoli samozadovoljavanja pod određenim šartovima treba napomenuti, kao što kaže savremeni egipatski šejh Mustafa Ez-Zerka, da je osnov kod hanefija zabrana samozadovoljavanja, s tim da oni dozvoljavaju ako se ispune tri šarta:

1- da osoba nije oženjena (udata),

2- da se boji da će stvarno učiniti zinaluk ako to ne uradi,

3- da mu nije namjera da uživa u tome nego samo da se riješi nabujale strasti.

Prema tome, ovo što navode hanefije je ustvari poznato općeprihvaćebo šerijatsko pravilo „da nužda dozvoljava zabranjeno“, tj. ako se čovjek boji za sebe stvarnim i realnim strahom da će upasti u zinaluk koji je veći haram od samozadovoljavanja, njemu je dozvoljeno da učini manje od dva zla.

A što se tiče šerijatskih argumenata zabrane samozadovoljavanja, može se reći sljedeće:

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome ima hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta. U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mumina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu'minun 5-7).

Prema tome, Uzvišeni Allah sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A do onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk.

A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu, i jer nemaju dokaza koji ukazuju na dozvolu. Ovo je što se tiče šerijatskih dokaza.

Sa druge strane, znanstvenici medicine potvrđuju da upražnjavanje samozadovoljavanja šteti tjelesno i psihički, prazni tjelesnu snagu i uzrokuje brigu i sikiranciju.

Samozadovoljavanje odvraća od obaveza i često vodi u nemoral. Mnogi ljudi obole od impotencije (slabe seksualne moći) zbog prethodnog upražnjavanja samozadovoljavanja, a ovo se najbolje pokazuje pri ženidbi. Takođe, mnogi kojima je samozadovoljavanje postalo navika nastave to raditi i nakon ulaska u brak i dobijanja djece i neprestano nastoje da nađu načina kako da se toga riješe.

Dok djevojka koja praktikuje ovaj loši običaj može izgubiti djevičanstvo odnosno probiti djevičansku opnu, kao što to potvrđuju ljekari. Takve osobe, one koje upražnjavaju samozadovoljavanje, žive u nekom svom zamišljenom svijetu. Takođe, sposobnost uživanja u polnom odnosu se u dobroj mjeri poremeti, te takve osobe često ne doživljavaju polni užitak kao one koje nemaju taj običaj.

Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o ovoj temi, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja.

Pa između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Rezime gore spomenutog je da opća šerijatska pravila zabranjuju ovu praksu jer ona nije prirodan put zadovoljavanja spolne strasti nego se smatra devijacijom i iskrivljavanjem ljudske prirode što je dovoljno da bude pokuđeno i zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propisi vezani za optužbu muža da mu je supruga počinila zinaluk.

Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio (ili mu ona prizna ili na neki drugi način), a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada optuži svoju suprugu da je počinila zinaluk.

Kaže Uzvišeni: „A oni koji okrive svoje žene (za zinaluk), a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da zaista govore istinu, a peti put da ih pogodi Allahovo prokletstvo, ako lažu! A ona će kazne biti pošteđena, ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu!“

Propis proklinjanja pri optužbi žene za zinaluk od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim „li'anom“ (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (li'an), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (li'an), što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da izvrši proklinjanje i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk, a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk, ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Shodno gore spomenutom, odgovori na prvo pitanje su sljedeći:

1 – Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da izvršiš proklinjanje pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2 – Ti ne bi bio griješn kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, što radi ono što ti voliš i praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je na muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima jaku potporu.

3 – A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4 – A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5 – A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.

Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom u braku klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga inšallah.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: bolje bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo bolje da sam uradio drugačije.

A odgovor na drugo pitanje je sljedeći:

Ako ta sestra nije zatrudnila poslije čina zinaluka, onda je dozvoljeno njenom mužu da ostane sa njom u braku. Naravno, ako to njen muž hoće i ako se ona iskreno pokajala, a u pitanju je došlo da on hoće i da se ona iskreno pokajala.

A ako je ostala trudna i njen muž je siguran da dijete nije njegovo nego od onoga sa kim je počinila zinaluk, onda je njemu vadžib da kod kadije (daije) optuži nju da je učinila zinaluk i da se razvede sa njom svejedno priznala ili ne, a sve zbog toga da se dijete ne pripiše njemu, jer ono nije njegovo.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Nema razilaženja među učenjacima da davanje mehra (vjenčanog dara) postaje vadžib samim sklapanjem bračnog ugovora kao i da nije dozvoljeno sporazumno s obe strane odustati od mehra.

Odnosno, nije dozvoljeno sporazumno da obje strane odustanu od mehra prilikom sklapanja bračnog ugovora. Pa čak ako ne bi naveli prilikom sklapanja bračnog ugovora koliki je mehr, ali ne sa ciljem da se izbjegne ili odustane od njega, nakon toga žena ima pravo na mehr u visini mehra žena njenog ranga.

A nakon sklapanja bračnog ugovora mužu nije dozvoljeno da bilo šta uzme od mehra bez pristanka njegove supruge, tj. dužan je da joj ga isplati shodno kako se dogovore i smatra se njenim dužnikom sve dok zadnji dio mehra ne isplati. S tim da je ženi dozvoljeno da pokloni čitav mehr ili njegov jedan dio svome mužu kao i da odustane od isplaćivanja mehra ali nakon što je mehr utvrđen i određen prilikom sklapanja bračnog ugovora.

Da nije dozvoljeno mužu da uzme išta od mehra bez pristanka njegove žene ukazuju sljedeće riječi Uzvišenog: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne uzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno uzmete čineći očigledan grijeh” (En-Nisa, 20). A u drugom ajetu kaže: “Puštanje može biti dvaput pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati” (El-Bekara, 229).

A da je dozvoljeno ženi da pokloni dio mehra ili čitav, ili da odustane od nejga nakon što je utvrđen prilikom sklapanja braka ukazuju riječi Uzvišenog: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove dajte, a ako vam one drage volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4).

Prema tome, ono što ste vas dvije (mislim na žene u oba pitanja) uradile je ispravno i nemate pravo nakon toga da ponovo tražite vrijednost mehra od kojeg ste odustale.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba