Alejkumusselam. Prije odgovora na samo pitanje korisno je znati osnovne informacije i podatke o onome što se kod nas u praksi bošnjačkih muslimana naziva Ikrar ili hadžijskom dovom.

Naime, kako navodi Enver Mulahalilović u svojoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” (str.153 – 165) da je zbog toga što se kod nas pridavala velika pažnja obavljanju hadža a koji je iziskivao veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, kada je odlazak na hadž trajao mjesecima, zbog navedenog bio je običaj da se čini IKRAR dova (hadžijska dova) kako u džamijama tako i u hadžijskim kućama uz učešće brojnih komšija, prijatelja, rodbine i džematlija. Međutim, i danas nakon što se odlazak na hadž odvija avionima i drugim prevoznim ugodnim sredstvima putovanja i dalje se vrše Ikrar dove i ispraćaju hadžije na svečan način, zavisno od običaja od mjesta do mjesta.

Hasan ef. Nametak je u svom članku “Hadžijska dova u Mostaru” koja je prvobitno objavljena u Novom beharu (br. 9-13, str. 104 – 135) opisao kako su se hadžije ispraćale na hadž i dočekivale u Mostaru, te je između ostalog naveo i tekst hadžijske dove na arapskom jeziku i u prevodu koja je sročena u rimovanoj pozi.

Dovu (ikrar – hadžijsku) su na ispraćaju i dočeku hadžija učila mektebska djeca u pratnji mualima u povorci uz aminanje, a takođe su se učile razne kaside, ilahije i dove. Ovako slično se radilo i u drugim mjestima mimo Mostara.

Pored spomenute dove koju je zabilježio Hasan ef. Nametak doskora se učila hadžijska dova od 11 stihova u Brčkom a i šire koju je zabilježio hafiz Mehmed-Hulusi Mulahalilović iz Gornjih Rahića na turskom jeziku koja je prevedena i na bosanskom jeziku.

Današnji način vršenja hadžijske dove je da se obično poslije džume ili nekog drugog namaza u džamiji prouči ašare a zatim se uči hadžijska dova onima koji si ikrarili (odlučili i zanijetili) i polaze na hadž, a onda prisutni u džamiji čestitaju budućim hadžijama i zažele im sretan put. Naravno, sve ovo je u organizaciji IZ-a dotičnog mjesta. Nakon proučene hadžijske dove u nekim mjestima se organizuje o trošku hadžija prigodno jelo. Takođe, uz ovo običaj je da se polaznici na hadž obiđu i zijarete u njihovim kućama od strane komšija, prijatelja i rodbine, pri čemu se često uči mevlud i dovi za sretan put hadžije.

Uz sve to organizuje se od strane IZ-a svečani i prigodni ispraćaji hadžija često od njihovih kuća do skupnih polazišta kako autobuskih stanica tako i aerodroma. Na sličan način se dočekuju hadžije kada se vrate sa hadža.
Smisao i mudrost hadžijske dove (koju su nazvali Ikrar) u tradiciji Islama, kako to neki koji je praktikuju tumače, je da pošto riječ ikrar u arapskom jeziku znači potvrđivanje ili svjedočenje, a Kelime i šehadet su prve riječi svjedočenja vjere, Ikrar dova je potvrda tog svedočenja djelom i praksom, jer hadž potvrđuju duhovno, tjelesnu i imovinsku spremnost da ide stazom koja ide prema Allahu. Cilj upućivanja dove za hadžije je da im put na hadž bude siguran a nagrada njegova onakva kakva je obećana, tj. da bude Džennet, te da sretno odu i vrate se kući.

Nakon svega spomenutog možemo se vratiti na srž pitanja, a to je da li hadžijska dova u obliku kako se praktikuje u Bosni ima uporište u Šerijatu?

Po svoj prilici Ikrari ili hadžijska dova je autohtoni bosanski običaj kao i mukabele.

Ovakva praksa, sama hadžijska dova i ceremonije i svečanosti ispraćanja hadžija i dočekivanja, nije prenešena i zabilježena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi'ina niti selefa ovog Ummeta, iako su i oni imali povoda i razloga (veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, trajanje mjesecima) za sličnim.

A s obzirom da su obredi hadža ibadeti oni moraju imati imati šerijatske tekstove na kojima su zasnovani, a za ovakvu praksu koja se radi kod nas nema argumenata u šerijatskim tekstovima. Sve ovo nas vodi do jasne i nedvosmislene konstatacije da sama hadžijska dova i sve što je vezano oko njenog organizovanja a što se radi kod nas nema osnova u Šerijatu. To jest, drugim riječima s obzirom da se ustrajava na njoj i da je postala poseban i nezaobilazan ibadet ona predstavlja novotariju u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.

A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.

A ovo znači da nije dozvoljeno priređivati, organizovati i prisustvovati hadžijskim ikrar dovama niti hadžijama niti drugima. Ovo nije lijep običaj kako se želi predstaviti nego čista novotarija u vjeri sa kojom je obaveza da se prekine. Organizatori hadža su obavezni da izbace ovaj običaj, tj. novotariju hadžijske dove iz svog programa organizovanja hadža jer je dova ibadet i ona mora imati uporište u Šerijatu. Ako je nije učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi niti prve generacije, a da je bila propisana učili bi je, to znači da su Bošnjaci došli sa nekim hajrom u vjeri kojeg nije radio Poslanik ove vjere niti najbolje generacije.

Bitno je napomenuti da zijareti budućih hadžija u njihovim kućama prije i poslije hadža, kao i ispraćaj i dočekivanje istih ne ulaze u vjerske obrede hadža niti potpadaju pod novotariju hadžijske dove, te nema smetnje da se to praktikuje pa čak je i pohvalno shodno nijetu. Takođe, pojedinačno i neorganizovano upućivanje dova budućim hadžijama za sretan put i povratak (a što u stvari ne predstavlja tzv. hadžijsku ikrar dovu) nije novotarija niti je sporno, nego potpada pod opću pohvalu dovljenja za svoga brata muslimana.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž. (Hašijetud-dusuki (2/9-10) i Mugnil-muhtadž (1/467)).

Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž. (Fethul-kadir (2/128) i El-Mugni (3/236-237)).

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva.

Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža.

Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama.

A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatra se da nema mahrema. (El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, Se'id ibn Abdulkadir, str. 23-24.).

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurne saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž.

Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti. (El-Mevsu'atu el-fikhijje (17/35-37)).

Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (Mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema.

Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema.

Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža. (Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid, Ibn Rušd, str. 256-257).

Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi. (El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, str. 20.)

Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih.

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma. (Buharija (1860)).

Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi'a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme. (Šerhu me'anil-‘asar (2/116) i El-Muhalla (7/48)).

Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”.

Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”.

“Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik.

Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dobrih ljudi bez mahrema”.

“Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’.

Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”. (El-Mugni fi fikhil-hadždži vel-‘umreti, str. 20-21)

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buharija (3006) i Muslim (3336)).

Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.

Argumenti propisanosti učenja tekbira

Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28). Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama). Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.

Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana. A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).

A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).

Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.

Vrijeme učenja tekbira

Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.

Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.

Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.

Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.

Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.

Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:

Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.

Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.

Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.

Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).

A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.

Oblici i forme učenja tekbira

Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.

Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:

ALLAHU EKBER

ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,

ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:

ALLAHU EKBER KEBIRA

ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.

Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:

ALLAHI EKBER

ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD.

Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.

Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.

Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:

– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,

– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …

– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …

Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.

Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.

Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed

Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme). Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.

Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.

Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.

Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na RAZLIKU IZMEĐU ONOGA KOJI UZIMA I ONOGA KOJI DAJE KAMATU, tj. iako je i jednom i drugom zabranjeno konzumiranje kredita sa kamatom, posljedice tog haram kredita nisu iste za obje osobe. O tome možete detaljnije pročitati na OVOM LINKU

A zatim, pošto ste vi podigli kredit sa kamatom, tj. vi dajete kamatu (vraćate više novca nego što ste dobili), onda vaš imetak koji imate nije haram imetak.

Ovdje mislim i na taj navac koji ste podigli kao kredit ili na druge vrste privređivanja i zarade. To jest, nema šerijatske zapreke niti smetnje da sa tim imetkom obavite hadždž, odnosno, obavezni ste ako ste u mogućnosti da ga što prije obavite bez odgađanja.

Bilo bi sporno da vi hoćete da obavite hadždž sa novcem koji ste dobili ili uzeli od kamate, tj. da ste vi nekome posudili novac (recimo 10 000 Eura) da vam vrati sa kamatom (recimo da vam vrati 15 000 Eura), pa da hoćete sa tih 5 000 koje ste dobili viška kao kamatu a sa tim novcem obavite hadždž.

U ovom slučaju učenjaci se razilaze oko valjanosti takovog hadždža jer se obavlja haram imetkom.

Nadam se da odgovor razumijete.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Ve alejkumus-selamu ve rahmetullahi ve berekatuh!

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle še'nuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Prije odgovora na Vaše pitanje, bitno je naglasiti da nismo u mogućnosti na ovaj način riješiti problem, zato što propisi zahtijevaju da se saslušaju obadvije strane te na osnovu saslušanja donese konačan sud, ali shodno spomenutom kažemo sljedeće:

Postupak vašeg muža – onako kako Vi prenosite – je i više nego pogrešan. Naprotiv, to je jasna i očita nepravda (zulum), pogrešno tumačenje šerijatskih propisa i bespravna manipulacija slabašnim i nezaštićenim.

Allah, dželle še'nuh, rekao je: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nepravednici (zalimi)! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.” (Ibrahim, 42-43)

Uzvišeni Allah, dželle še'nuh, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poseban akcenat stavili su na brigu o ženama i njihovim pravima, znajući da su one – radi njihove prirodne slabosti – često predmet iskorištavanja i bespravne manipulacije od strane muškaraca.

Iako je nadležnost i vodstvo u braku dato muškarcu, radi svima poznatih razloga, to nikako ne znači da je time oduzeto pravo ženama i da muškarci nemaju prema njima nikakvih obaveza i odgovornosti.

Allah, dželle še'nuh, je rekao: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu, – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar.” (El-Bekare, 228)

“S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19)

“… kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!” (En-Nisa, 34)

“… vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite.” (Et-Talak, 2)

“… i ne činite im teškoće zato da biste ih stijesnili.” (Et-Talak, 6)

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Oporučujem vam da ženama činite dobro! Zaista je žena stvorena od rebra, a najveća krivina rebra je baš njegov najviši dio, pa ako ga pokušaš ipraviti, slomit ćeš ga, a ako ga ostaviš, osta kivo. Zato budite dobi prema ženama!” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a njihovom drugom rivajetu stoji: “Žena je kao rebro, ako ga htjedneš ispraviti, slomit ćeš ga, a ako se koristiš njime, ono će ti koristiti, iako je kirivo.”

U jednom Muslimovom rivajetu došlo je: “Zaista je žena stvorena od rebra, i nikada neće moći da se drži određenog pravca kojeg od nje tražiš, pa ako se budeš s njom naslađivao, naslađivat ćeš se a ona je takva (kriva), a kad je pokušaš ispraviti, slomit ćeš je, a njen lom je razvod braka.”

Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma, prenosi od Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ovaj svijet je samo prolazan užitak, a najbolje u njemu je dobra (čedna i odgojena) žena.” Hadis je zabilježio Muslim.

Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Najbolji od vas su najbolji prema svojim porodicama (suprugama), a ja sam najbolji od vas prema svojoj porodici.” Hadis su zabilježli Tahavi u Šerhu muškilil-asar i Hakim, i hadis je dobar radi drugih predaja koje ga podupiru.

Amr b. el-Ehves, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao u svom govoru na Oprosnom hadždžu: “Njihovo pravo kod vas (tj. pravo žena) je da budete dobri prema njima, da ih oblačite i hranite.” Hadis su zabilježili Tirmizi i Ibn-Madže, a vjerodostojnim ga je smatrao Ibnul-Kajjim, rhm.

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Neka vjernik ne prezire vjernicu, jer ako je nezadovoljan s nekom njenom osobinom, pa sigurno je zadovoljan s nekom drugom osobinom.” Hadis je zabilježio Muslim.

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, kaže: Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najpotpunijeg vjerovanja od svih vjernika je onaj najbolje ćudi, a najbolji među njima su najbolji prema svojim suprugama.” Hadis su zabilježili Ahmed, Tirmizi i drugi, a Tirmizi ga smatra vjerodostojnim.

(Vidi: Rijadus-salihin, str. 137-139; Adabuz-zefaf, str. 196-214).

Zatim, izjava vašeg muža da će vam uskratiti bračnu intimu na minimum od jednom u četiri mjeseca – je pogrešno i površno tumačenje vjerskih propisa. Istina je da neki od islamskih pravnika spominju da je muž obavezan najmanje jednom u četiri mjeseca ili tri puta godišnje stupiti u spolni odnos sa suprugom, ali to mišljenje je neispravno i više nego slabo, jer ne posjeduje validne argumente. Naprotiv, u sebi sadrži i nepravdu prema ženi, koja također ima pravo na bračnu intimu gotov kao i čovjek, jer su isti povodi i posljedice.

Oni koji kažu da je čovjek dužan spolno općiti sa suprugom minimalno jednom u četiri mjeseca dokazuju svoje mišljenje Allahovim, dželle še'nuh, riječima: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; i ako se vrate ženama, – pa, Allah zaista prašta i milostiv je.” (El-Bekare, 226) Tj. da je dužan više od toga ne bi mu bio dat rok od četiri mjeseca, nego manje od toga.

Uvaženi šejh Ibn-Usjemin, rhm, pojašnjavajući neispravnost ovog mišljenja kaže: “Razumijevanje ovog ajeta na taj način je neispravno, zato što je zakletva iznimno stanje, tj. čovjek se zakleo da neće imati odnos sa suprugom. Ako je takvo stanje, kažemo: ‘Imajući u vidu tvoje stanje i zakletvu, dajemo ti taj rok, pa ako se vratiš svojoj supruzi i imadneš odnos sa njom, onda ništa, a ako to ne uradiš, tvoj brak je onda prekinut.’ A što se tiče onih koji nisu u takvom stanju, i ne postoji validan razlog za odgađanje, onda je obaveza da sa suprugom živi lijepo. Allah, Uzvišeni, rekao je: ‘S njima lijepo živite!’ (En-Nisa, 19). A zasigurno se lijepim ne smatra da mlad čovjek oženi mladu ženu i onda stupa u odnos sa njom samo jednom u četiri mjeseca. Ispravno mišljenje je da je muž obavezan imati odnos sa suprugom onoliko puta koliko je to inače običaj i dok ne zadovolji njenu potrebu. Također, bitno je napraviti razliku između mlađe i starije žene, tj. svaka od njih, shodno stanju, ima pravo na broj odnosa koji će zadovoljiti njene potrebe.” (Šerhul-mumti'a, 12/411)

Tebe, poštovana sestro, savjetujemo da se strpiš sa svojim mužem, da mu se i dalje pokoravaš i budeš mu poslušna i da na svaki način pokušaš očuvati brak, ali ne i pod svaku cijenu. Pokušaj da ga savjetuješ i otvoreno mu pojasniš da ti imaš pravo na intimu, ako već on samovoljno ne ispunjava svoje obaveze u tom kontekstu.

Ne treba požurivati sa talakom. Prije toga treba pokušati popraviti stanje i izmiriti supružnike, upravo kako nas je podučio naš Gospodar: “A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obavješten!” (En-Nisa, 35)

Ako i pokušaj pomirenja ne uspije, onda nema smetnje da se žena svojim imetkom otkupi od muža (tj. vrati mu mehr kako bi joj dao taklak), ako je on zadovoljan s tim, ili, ako on to ne prihvata – a ustrajno joj uskraćuje njena prava – onda će svoj slučaj iznijeti kadiji (u našem slučaju uglednom daiji ili isl. centru i sl.) i oni će je razvesti od njega.

Vaše riječi: “Želimdodatidasam živjelaudžahelijjetu,… Kadsamseudalazasvogamuža, odmahsamstavilanikab,… itd.”, u ovom slučaju ne igraju neku posebnu ulogu, ali, drago nam je da ste tako čvrsti kada je u pitanju nošnja nikaba – u čiju ispravnost, utemeljenost i obaveznost kod nas nema sumnje -, moleći Uzvišenog Allaha da i Vama i nama podari ustrajnosti u svim vjerskim propisima.

Vaša želja za potomstvom je sasvim opravdana i to je vaše pravo. Mužu nije dozvoljeno da vam to osporava niti uskraćuje. Ali, činjenica da još uvijek nemate potomstvo, neka vas ne žalosti. Čovjek ne zna u čemu je dobro po njega. Možda bi ga potomstvo, ako bi ga imao, odvelo u nevjerstvo, zabludu i sl. Najbolji primjer – za utjehu – je naša majka Aiša, radijallahu anha, koja se vrlo mlada udala za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pored toga nikada nije dobila potomstvo. S druge strane, Uzvišeni Allah podario joj je ono što nije ostalim ženama, tj. mnoštvo znanja, kojeg je prenijela ummetu, za što je nagrada neprocjenjiva. Možda je upravo činjenica da je imala više slobodnog vremena od ostalih žena bila presudna da zapamti toliko znanja i prenese ga ostalim muslimanima, a Allah najbolje zna.

Allah, dželle še'nuh, rekao je: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216)

Molimo Allaha, dželle še'nuh, da vam podari sabura, da popravi vašeg muža, da vas opskrbi hairli potomstvom i oprosti vaše i naše grijehe i prijestupe. Amin!

Allah, dželle še'nuh, nabolje zna.

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba