Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko broja rekata teravih namaza je veliko razilaženje među učenjacima. Najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da broj rekata teravih namaza nije u šerijatskim tekstovima određen, nego u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata, a ko skrati kijam poveća broj rekata. Sunnet i mustehab je klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza (shodno kako se dogovore džematlije) koji je prenešen od selefa (tj. onih 15 mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. Ovo je stav imama Šafije, Ahmeda, Ibn Abdulberra, Ibn Tejmije, Sujutija i mnogih savremenih učenjaka.

Detaljnije o broju rekata teravih namaza pročitaj na ovom linku: BROJ REKATA TERAVIJE NAMAZA.

Onome ko klanja teravih namaz u džematu za imamom sunnet je da klanja do kraja teravije (sa vitretom) sa imamom. Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Šu'ajb Arnaut i Albani u “Sahihul-džami'a” (1615).

Klanjanje teravih namaza u džematu je u osnovi mustehab po većini učenjaka, pa tako nema smetnje da klanjač napusti klanjanje teravije kada god hoće, nakon četvrtog, osmog ili 12-og rekata i slično.

Pogrešna je praksa stalno napuštanje teravije nakon osmog rekata sa uvjerenjem da je to sunnet oslanjajući se na hadise u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao kijamu lejl 11 rekata, jer je ispravnije mišljenje učenjaka da teravija nema propisan i određen broj rekata. Takođe, stalni izlazak nakon osmog rekata ezijeti ostale džematlije i narušava safove. Još ako se te osobe koje napuste teraviju nakon osmog rekata zadržavaju u džamiji ili dvorištu džamije podižući glas pri razgovoru, nema sumnje da je to loša praksa koju treba napustiti.

Međutim, nije ispravno tretirati novotarijom napuštanje teravije nakon osmog rekata. To ne može biti novotarija zbog sljedećeg:

1 – jer se u svom ponašanju oslanjaju na hadis mutefekun alejhi, tj. oko čije vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim:

Upitana je Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu, pa je odgovorila da on nije klanjao ni u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. Opisujući njegov namaz ona kaže: “Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri”.

2 – najvjerodostojnije što je preneseno od Omera, radijallahu anhu, oko klanjanja teravije je da je on naredio Ubej ibn K'abu da klanja 11 rekata:

Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe. Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu.

3 – jer je mnogo učenjaka na stavu da je teraviju propisano klanjati 11 (8+3) rekata:

Skupina učenjaka: imam Malik, Ibnul-Hummam (od hanefija), muhaddis El-Mu'allimi, Bin Baz i mnogi drugi, smatraju da je teraviju sunnet i najbolje klanjati 11 (8+3) rekata a dozvoljeno je i više od toga.

Šejh Albani smatra da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati teraviju više od 11 rekata.

Kaže imam Sane'anai (autor “Subulus-selama”) da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija.

Prema tome, kako može biti novotarija da se klanja teravija 8 rekata, ako se to zasniva na vjerodostojnom hadisu od Aiše, radijallahu anha, onome što je najvjerodostojnije preneseno od Omera, radijallahu anhu, kada je uspostavio klanjanje teravije i ako je na tom stavu spomenuta skupina učenjaka?!

Rezime odgovora je da napuštanje teravije nakon osmog rekata nije novotarija, ali da je bolje klanjati teraviju do kraja za imamom zbog nagrade spomenute u hadisu i kako se ne bi ezijetili ostali klanjači i pravio nered.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ova mes'ela je poznata kao mes'ela et-tešrik, tj. propis spajanja dva ili više ibadeta (namaza ili posta) u jedan. Ovo pitanje ima razne oblike i vrste, a oko mnogih učenjaci uopćeno i ulema mezheba imaju podijeljeno mišljenje.

Uglavnom, po jednom stavu učenjaka (za koji smatram da je najbliži ispravnom) nije dozvoljeno niti ispravno spajati dva različita ibadeta koji su sami po sebi ciljani. Od toga je i ovo što je došlo u pitanju, tj. spajanje dobrovoljnog posta 6 dana Ševvala sa postom napaštanja propuštenih dana Ramazana, a koji je vadžib. Jer svaki od ove dvije vrste posta su sami po sebi ciljani. Čak iz hadisa, u kojem je došla propisanost posta 6 dana Ševvala došlo: „Ko posti Ramazan a zatim nakon njega (posti) šest dana Ševvala, kao da je postio cijelo vrijeme“ (Muslim), se razumije da post Ramazana (u što ulazi i napaštanje Ramazana) treba biti odvojena od posta ovih 6 dana u mjesecu Ševvalu.

Prema tome, nije ispravno spajati nijetom post 6 dana Ševvala sa napaštanjem Ramazana, a onaj ko to uradi nema nagradu za oboje nego mu se broji da je samo postio ono što je vadžib (tj. napaštanje Ramazana). A po nekim učenjacima nema nagradu ni za jedno ni za drugo, jer mu u osnovi nijet nije valjan.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema smetnje u tome, jer nema šerijatskog argumenta koji ukazuje na zabranu ili pokuđenost istog.

Ve billahi tefik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ispraćanje dženaze je u osnovi propisano muškarcima mimo žena. U vjerodostojnom hadisu je došla zabrana ženama da prate dženazu.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, da je rekla: „Zabranjeno nam je praćenje dženaza, a zabrana nije bila stroga“.

Džumhur (većina) učenjaka ovu zabranu svodi na pokuđenost (kerahijet) a ne strogu zabranu zbog zadnjeg dijela hadisa: „A zabrana nije bila stroga“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim Fetvama (Medžu'ul-fetava 24/355): „Moguće je da je značenje njenih riječi ‘Nije nam potvrđena zabrana’, a to ne negira zabranu. A moguće je da ona mislila da se sa zabranom ne misli da je haram, a argument je u riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne u mišljenju nekog drugog“.

STAVOVI MESHEBA

Prenosi Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (1/208) da je po hanefijskom mezhebu praćenje dženaze od strane žena je zabranjeno, tj. mekruh tahrim. Zatim je naveo tri hadisa koji ukazuju na zabranu, jedna od njih je hadis Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, a ostala dva hadisa su slaba te nema potrebe da ih navodim.

Po malijskom mezhebu starijim ženama je uopćeno dozvoljeno pratiti dženazu. Takođe, dozvoljeno je mlađim ženama ako nema bojazni od njihove fitne da prate dženazu onih osoba čija smrt za njih predstavlja velik musibet, poput oca, majke, muža, sina, kćerke, brata i sestre. A mlađe žene čije se fitne bojimo, njima je uopćeno zabranjeno izlaziti da prate dženazu. (Eš-Šerhu es-sagir 1/566)

Mezheb šafija, kako prenosi imama Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim 1/504), je pokuđenost praćenja dženaze od strane žena, a ne zabrana. On je protumačio riječi Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, „A zabrana nije bila stroga“ da ukazuju na pokuđenost (mekruh tenzih) a ne na zabranu (haram).

Mezheb hanabila je takođe pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena. (Gajetul-munteha 1/246)

Prenosi imam Ševkani od imama Kurtubija da je rekao: „Ako smo sigurni da pravo muža neće biti zakinuto, da žene neće otkrivene izaći i da neće biti dizanja glasova i tome sličnog, onda nema smetnje da im se dozvoli (da prate dženazu)“. Zatim kaže Ševkani: „Ovaj stav je ono na što se treba osloniti pri spajanju kontradiktornih hadisa“ (Nejlul-evtar 4/95).

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena ako njihov izlazak neće biti fitna za muškarce. Jer sahabijka koja prenosi hadis najbolje zna njegovo značenje. A ako je izlazak žena da prate dženazu fitna za muškarce, jer će izaći otkrivene, miješati se sa muškarcima, podizati glas pri plakanju, naricati i slično, kao što je današnje stanje žena muslimanki, onda nema sumnje da je njihovo praćenje dženaze zabranjeno.

MUDROST OVOG PROPISA

Musliman u osnovi, znao ili ne znao mudrost nekog propisa, treba biti predan šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta. Kaže Uzvišeni: „Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti“. (En-Nur 51)

Mudrost pokuđenosti ili zabrane praćenja dženaze od strane žena, kako navodi imam Kurtubi, je u tome što ono vodi u zakidanje prava muža, otkrivanje žena i podizanje glasa i svega što proizilazi iz toga. Jer zaista kod žena preovlađuje nestrpljivost, nekontrolisanje i očaj prilikom musibeta, mnoge od njih iskazuju nezadovoljstvo sa Allahovom odredbom i čine ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (u hadisima mutefekun alejhi) od naricanja, uderanja po obrazima i cijepanja odjeće.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Muslimansko mezarje je svako mezarje u kojem se ukopavaju muslimani u općem smislu te riječi, kao i svako mezarje koje je općepoznato kao muslimansko.

Složni su učenjaci da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje murtede (otpadnike od vjere) za koje kadija ili učenjaci presude da su otpadnici od vjere.

Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje kjafire bilo koje vrste.

Za razliku od munafika (licemjera), tj. onih koji javno ispoljavaju Islam, a nisu svoje licemjerstvo javno ispoljili i zbog toga protekfireni, oni se ukopavaju u muslimansko mezarje. Jer se prema njima ophodi na osnovu njihove vanjštine.

Međutim, postavlja se pitanje: šta ako odgovorni za muslimanska mezarja ne vode računa o tome ko se sve ukopava u muslimanska mezarja?

I ne samo to, nego se svjesno ukopavaju u muslimanska mezarja ljudi koji za sebe kažu da su ateisti i umru na tome, s tim da su plaćali članarinu vjerskoj zajednici, ili je nakon njihove smrti plati njihova rodbina. Čak se sprečavaju oni koji ne plaćaju članarinu da se ukopavaju u muslimanska mezarja. Kao da je kriterij ukopavanja u muslimanska mezarja plaćanje članarine a ne pripadnost Islamu.

Odgovornost za ukopavanje nemuslimana čije je nevjerstvo jasno ko bijeli dan u muslimanska mezarja i zloupotrebljavanja monopola nad tim mezarjima, koja su vakuf te na njih imaju pravo svi muslimani plaćali članarinu ili ne plaćali je na onima kojima je to povjereno i oni će biti pitani za to.

Prema tome, muslimani se ukopavaju u mezarja koja su općepoznata kao muslimanska pa makar u njima bili ukopavani oni kojima to nije dozvoljeno, poput murteda i kjafira.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba