Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da je ovdje u pitanju stvarna kupovina dionica u vremenu kada se procjeni da će vrijednost dionica neke kompanije porasti ili pasti, pa nakon određenog vremena, ili u unaprijed određenom vremenu, iste prodati stvarnom prodajom, onda bi ova vrsta poslovanja bila dozvoljena.

Međutim, u obliku kako je opisano u pitanju, taj način poslovanja predstavlja klasično zabranjeno kockanje u islamu. Jer ulagač kada uloži novac da će vrijednost dionica neke firme porasti (ili pasti), pa ako poraste dobije 70%, a u suprotnom izgubi uloženi novac (ili dio novca), on se u suštini opkladio. A klađenje je vrsta zabranjenog kockanja.

Znači, u ovom načinu poslovanja, koje ne predstavlja nikakvu kupoprodaju niti razmjenu usluga, ulagač je ili dobitnik ili gubitnik, a što je prepušteno slučaju i predviđanju, kao u sportskim kladionicama.

Kockanje i klađenje je zabranjeno Kur'anom, Sunnetom i idžma'om (konsenzusom) učenjaka.

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maide 90).

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže svom prijatelju: dođi da se s tobom kladim, neka udijeli sadaku.” Mutefekun alejhi.

Islamski učenjaci su jednoglasno složni na zabrani kocke (mejsira) i klađenja (kimara), a idžma’ učenjaka su prenijeli El-Kurtubi (El-Džami'u liahkamil-Kur'an, 6/94), Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 32/220) i Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/497).

Prema tome, nije dozvoljeno baviti se binarnim poslovanjem dionica, jer predstavlja klasično klađenje koje je zabranjeno u islamu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupu maline i kupine kojeg imam stoji: „Član 11. Ugovorne strane su saglasne da se cijena maline i kupine određuje na osnovu tržišnih uslova, te da se konačna cijena utvrđuje u drugoj polovini berbe. Kupac (tj. firma koja otkupljuje) ima pravo mijenjati cijene maline i kupine svakodnevno, zavisno od cijena na tržištu i kvaliteta.“

Prije odgovora na konkretno pitanje neophodno je navesti mes'elu propisa kupoprodaje u kojoj nije poznata (određena) cijena proizvoda (robe), jer je odgovor na pitanje izgrađen na njoj.

Naime, islamski pravnici uslovljavaju određene šartove da bi kupoprodaja bila ispravna i dozvoljena.

Uslovljavaju tri šarta vezana za kupca i prodavača:

1 – pristanak obje strane (ako je jedna od strana prisiljena, trgovina je batil)

2 – da su slobodni, pametni i umno zreli (nije ispravna kupoprodaja lude osobe, djeteta i roba)

3 – da je roba ili novac u njihovom vlasništvu (ili da su opunomoćeni da u ime druge osobe trguju)

Također, uslovljavaju tri šarta vezana za novac i robu:

1 – da je roba od one koju je dozvoljeno koristiti (da nije alkohol, svinjetina i slično)

2 – da su novac i robu u mogućnosti da se predaju drugoj strani

3 – da su cijena i roba (opis i količina) određeni i poznati.

Oko detalja spomenutih šartova ima razilaženja, al to nije predmet ovog pitanja.

Što se tiče šarta određivanja cijene robe, učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da je poznavanje cijene robe uslov valjanosti kupoprodaje.

To jest, ako se nešto proda bez navođenja cijene, ta kupoprodaja nije valjana.

Ovo je stav većine učenjaka ovog ummeta. Na njemu su svečetiri pravne škole:

hanefije (Šerhu fethil-kadir 6/260, el-Bahu er-raik 5/294),

malikije (Hašijetud-dusuki 3/14, Mevahibul-dželil 4/276),

šafije (Mugnil-muhtaž 2/22, Nihajetul-muhtadž 3/405),

hanabile (Keššaful-kinna'i 3/174, El-Insaf 4/309).

Drugi stav – dozvola prodaje bez navođenja i određivanja cijene robe.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima (Bedai'ul-fevaid 4/50). Također, navodi Ibn Tejjmije da je ovo stav unutar hanbelijskog mezheba koji suprotan općepoznatom stavu mezheba. (Nezarijjetul-‘akd str. 155-156)

Dokaz prvog stava učenjaka: zabrana prodaje u kojoj ima GARER, tj. čija je završnica nepoznata. Zabrana prodaje garer je došla u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju garer“. Najpoznatija definicija prodaje garer je prodaja čiji je ishod nepoznat.

Odgovor učenjaka drugog stava na ovaj argumnet je da se zabranjena prodaja garer odnosi na nepoznavanje robe (poput prodaje plodova prije nego što se ispolji valjanost ploda) a ne nepoznavanje cijene robe. Također, kažu da se cijena robe može naknadno dogovoriti na obostrano zadovoljstvo.

Dokaz drugog stava učenjaka:

Prvi – opći šerijatski tekstovi ukazuju na dozvolu prodaje ako je zasnovana na pristanku i zadovoljstvu obje strane. A nepoznavanje cijene robe ne šteti samoj kupoprodaji jer se može vratiti na na vrijednost prodaje slične robe, a u slučaju prevare, prevarena strana ima pravo izbora, tj. da poništi ugovor.

Drugi – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da su bili na putovanju pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio devu od Omera, radijallahu anhu, a zatim je odmah poklonio Ibn Omeru, radijjallahu anhuma, a da nisu dogovorili cijenu deve. (Nezarijjetul-akd 155)

Treći – praktični idžma (konsenzus) muslimana oko dozvole prodaje hljeba i mesa bez određivanja cijene.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. valjanost i dozvola prodaje bez određivanja cijene robe. Jer hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu presuđuje po ovom pitanju.

S tim da je praktično najbolje i najsigurnije raditi po prvom stavu učenjaka, tj. da se odmah odredi cijena onoga što se prodaje, kako kupac i prodavač ne bi dolazili u stanje spora, nezadovoljstva i sukoba jer prethodno nisu dogovorili cijenu.

Prema tome, spomenuti kupoprodajni ugovor otkupa malina i kupina je šerijatski valjan.

Ostaje pitanje: da li je pametno ovakve ugovore sklapati. Jer ovakvi ugovori uglavnom idu na štetu proizvođača i prodavača malina i kupina, zato što je u ovom ugovoru naknadno određivanje cijene u potpunosti prepušteno kupcu.

Savjet i rješenje je: da prodavač zahtijeva da se ugovor pravi pred samu berbu a istovremeno da se istraži tržišna cijena malina, te na osnovu toga da se odmah u ugovoru odredi cijena malina i kupina. Ili u najmanju ruku da se odredi minimalna cijena otkupa ispod koje prodavač neće prodavati.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ljudi završavali propisane namaze zikrilo sa podignutim glasom, i rekao je: “Znao bih da su završili (namaz) sa time (zikrom) kada bi ga čuo”.

Takođe, od nedvosmislenih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:

Hadis od K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”.

Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”

Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”.

Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.

A što se tiče zikra poslije nafile ili suneta, skupina učenjaka je na stavu da se ne uči ništa jer se prenešeni zikrovi odnose samo na farz namaze, dok druga skupina smatra da nema smetnje da se određeni zikrovi prouče i nakon suneta i nafile.

Kada je šejh Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. Znači, u hadisu nisu spomenuti propisani namazi niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Zahvala pripada Allahu.

Primjetno je kako sljedbenici stranputica još od davnina ne vode brigu o autentičnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer lanac prenosilaca za njih “… neće ni ugojiti ni glad utoliti” (El-Gašije, 7). Njihov pravac je “prvo vjeruj pa onda dokazuj – ako hoćeš”, a ne “uzimaj vjeru ne temelju dokaza” kao što je obaveza. Ali, nije se čuditi tome, jer kao što Ahmed b. Sinan el-Kattan kaže: “Kada čovjek uradi (uvede) novotariju, iz njegovog srca se istrgne ljubav prema Hadisu.” (El-Herevi, Zemmul-kelami ve ehlihi, 2/72), da nas Allah sačuva.

El-Utbi, po kome je ova priča postala poznata, njegovo potpuno ime je Muhammed b. Ubejdullah b. Amr b. Mu'avije b. Amr b. Utbe b. Ebi Sufijan el-Utbi. Boravio je u Basri i bio poznat po pjesništvu i riječitosti, a većinom je prenosio historijske događaje. Na ahiret je preselio 228. hidžretske godine. (Vidi: Ez-Zehebi, Sijeru e'alamin-nubela, 11/96)

Što se tiče Imama Nevevija, rhm, on je naveo predaju bez lanca prenosilaca, isto tako učinio je i Hafiz Ibn Kesir, i mnogi drugi mimo njih dvojice, niko od njih nije naveo lanac prenosilaca do El-Utbija, pa je s tim u vezi njena vjerodostojnost, na samom početku, izrazito upitna. Navedenu činjenicu potvrdio je i veliki hafiz Ibn Abdul-Hadi u djelu Sarimul-munki (str. 153).

Naime, ovu “dirljivu predaju”, ali ne od El-Utbija, zabilježili su Bejheki, Ibnul-Dževzi, Ibn Asakir, Ibnun-Nedždžar i drugi svojim lancima prenosilaca, koji su bez izuzetka diskutabilini, od Muhammeda b. Revha el-Basrija, a on od Muhammeda b. Harba el-Hilalija koji navodi spomenutu priču. Neki tvrde da je da je El-Hilali upravo navedeni El-Utbi, ali za to nisu naveli validan argument. (Šu'abul-iman, 8/108-109, br. 4178; Musirul-azmis-sakin ila ešrefil-emakin, 2/301-302; Ed-Durretus-semine, str. 223-224)

Kada je riječ o Muhammedu b. Revhu el-Basriju, na kojeg se vraćaju svi lanci prenosilaca, niko od autora poznatih i dostupnih djela o stanjima i ocjenama ravija nije naveo njegovu biografiju, pa su na osnovu toga predaje koje prenosi neprihvatljive sve dok se ne objelodani njegovo stanje. Osim ako se radi o Muhammedu b. Revhu el-Misriju, kao što tvrde pojedini učenjaci, jer se el-Basri i el-Misri izrazito slično pišu na arapskom jeziku, onda je riječ o slabom raviji po tvrdnji velikog hadiskog kritičara Imama Ed-Darekutnija, a Ibn Junus veli da su hadisi koje on prenosi odbačeni. (Ibn Hadžer el-Askalani, Lisanul-mizan, 7/133)

Slično je stanje i Muhammeda b. Harba el-Hilalija, niko od hadiskih kritičara ne navodi njegovu biografiju, barem u dostupnim djelima, a velika većina ih je dostupna. Ali i pored toga, nijedan lanac prenosilaca do njega putem Muhammeda b. Revha nije vjerodostojan, pa s tim u vezi njihova ocijena nije toliko ni bitna.

Hafiz Ibn Abdul-Hadi, rhm, rekao je: “Sve u svemu, ova odbačena predaja o beduinu ne može poslužiti kao dokaz, jer je njen lanac prenosilaca mračan i nejedinstven, a i njen tekst je raznolik također. Ali, i kada bi prihvatili da je vjerodostojna, opet se u njoj ne nalazi dokaz za ono što želi potvrditi onaj koji se suprostavlja (tj. Es-Subki). Neispravno je dokazivati s ovakvim i sličnim predajama i oslanjati se na njih kod islamskih učenjaka.” (Sarimul-munki, str. 253)

I rekao je: “Što se tiče predaje od El-Utbija, naveli su je neki od fekiha i muhaddisa, ali nije autentična, niti je vjerodostojno prenesena od El-Utbija. Prenosi se i od drugih mimo njega, ali s mračnim (odbačenim) lancem prenosilaca, kao što smo prethodno pojasnili. Ukratko, iz takve predaje nemoguće je izvesti šerijatksi propis, naročito kada je posrijedi stvar koju bi, da je propisana i pohvalna, ashabi i tabi'ini bolje poznavali i praktikovali od drugih nakon njih.” (Isti izvor, str. 321)

Šejh Sulejman b. Abdullah Alu Šejh, rhm, rekao je: “Oni koji to dozvoljavaju (tj. traženje istigfara i šefa'ata kod kabura) najviše dokazuju s predajom El-Utbija, koji prenosi od nepoznatog beduina, iako nam, pored toga, nije poznat lanac prenosilaca dotične priče. Takva predaja, pa makar bila hadis ili govor ashaba, ne može se uzeti u obzir i s njom dokazivati, niti smo je obavezni slijediti, jer nije vjerodostojna. Pa kako onda da dokazujemo s pričom koja nije autentična i u kojoj se spominje beduin koji je nepoznat!?” (Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 486)

S druge strane, ako bi progledali kroz prste i rekli da je predaja prihvatljiva, a kamo sreće, opet niukom slučaju ne može poslužiti kao dokaz, jer je riječ o postupku običnog beduina i snovu – za kojeg se ne zna da li je istinit ili ne – u kojem se to potvrđuje. Još kad dodamo činjenicu da je se to odvilo tek u 3. hidžretskom stoljeću, tj. više od 100 godina nakon smrti zadnjeg ashaba, onda je to tama nad tamom.

Razmislite sada malo, dragi brate i sestro, o lancu prenosilaca kod sljedbenika strasti. Nepoznat ravija prenosi od pjesnika, a on od beduina, i onda pjesnik usnije san i potvrdi da je ono što je uradio beduin ispravno!!! Uzvišeni Allah o onima koji se povode za pjesnicima kaže: “… a pjesnike slijede zavedeni.” (Eš-Šu'ara, 224), a za beduine općenito kaže: “Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 97) Ali ne samo to, za El-Utbija, spomenutog pjesnika, Hafiz ez-Zehebi, rhm, navodi čak da je pio alkohol (Sijeru e'alamin-nubela, 11/96), a Allah najbolje zna, dok je beduin apsolutno nepoznat.

Kaže šejh Sulejman b. Suhman, rhm: “Priče i snovi nisu dokazi za šerijatske propise. Takvo nešto nije dozvoljeno osim u vjeri kršćana, jer njihova je vjera zasnovana na pričama, snovima i izmišljotinama, a vjera Islam sačuvana je lancima prenosilaca, pa tako je neispravno donositi šerijatske propise osim iz Allahove, azze ve dželle, knjige i vjerodostojnog sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onako kako su to shvatili ashabi, radijallahu anhum, i prenjeli pouzdani i povjerljivi prenosioci” (Es-Sava'ikul-murseletuš-šihabijje, str. 106-107)

Zatim je, uvaženi profesor, želeći da obmane neuki narod, rekao sljedeće: “Ovu predaju spominje i Hafiz Ibn Kesir u svom tefsiru (4/140) i kaže da je prenosi skupina učenjaka.” Tj. čak i Hafiz Ibn Kesir, autor poznatog tefsira i učenik Ibn Tejmijje, na kojeg se vi toliko puno pozivate, navodi ovu priču, pa radi toga nemojte sumnjati u njenu ispravnost i vjerodostojnost.

Na prvom mjestu, poznato je onome ko je izučavao tefsir Ibn Kesira, rahimehullah, da autor nije uslovio navođenje samo vjerodostojnih predaja, niti je rekao da zastupa sve što je spomenuto u navedenim predajama. U mnogo navrata navodi slabe i odbačene predaje, a nekada i israilijate (priče prijašnjih naroda) za koje se pouzdano zna da su neprihvatljive. To nije slučaj samo s njim, nego su i mnogi drugi učenjaci i prije i poslije njega slično postupali. Imali su običaj navoditi predaje koje su poznate i raširene o dotičnoj temi, a učenici koji su čitali njihova djela u to vrijeme mogli su raspoznavati šta je ispravno a šta pogrešno.

Možda mnogima nije poznato da je Hafiz Ibn Kesir, rhm, upravo skratio i sažeo djelo svoga učitelja Ibn Tejmijje u kojem odgovora na zablude El-Bekrija o turbetima, kaburovima, traženju tevessula i šefa'ata i sl., pa bi ih savjetovao da ga pročitaju, ili barem prelistaju, ako im je zaista stalo do mišljenja Ibn Kesira…

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nije mi poznat neki šerijatski tekst u kojem se direktno govori koji od ova dva ibadeta je bolji.

Međutim, ako analiziramo šerijatske tekstove (Kur'an i vjerodostojni sunnet) o učenju Kur'ana i zikrovima možemo zaključiti sljedeće:

Da je učenje Kur'ana došlo u općoj formi, tj. da je pohvaljeno (mustehab) učiti Kur'an u svim vremenima, izuzev Ramazana kada je to još više potvrđeno.

Dok je učenje većine zikrova vezano za određena vremena, mjesta ili stanja osobe. Poput jutarnjeg i večernjeg zika, zikra pred spavanje, nakon buđenja iz sna, noćnog zikra, dnevnog zikra, zikra poslije namaza, dova izlaska i ulaska u mesdžid, kuću i kupatilo,zikra pri srdžbi, musibetu, kukurikanju pijetla itd.

U svim ovim situacijama Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zikrio ili preporučio da se zikri. A to znači, da je u tim vremenima, mjestima ili stanjima bolje zikriti nego učiti Kur'an, jer da je bilo vrednije tada učiti Kur'an ne bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zikrio tada i preporučio zikrenje. A mimo tih stanja je bolje učiti Kur'an nego zikriti.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba