Alejkumusselam!

Namjerno neklanjanje jednog namaza je veliki grijeh a po nekim učenjacima je djelo kufra, pa se tako nemoj igrati sa svojom vjerom. Musliman mora klanjati svaki namaz u njegovom namaskom vremenu ma u kakvom stanju bio, u avionu, kamionu, autobusu, bolnici, operacionom stolu, osim ako je musafir (putnik) ili bolesnik dozvoljeno spojiti i kratiti podne i ikindiju i akšam i jaciju. I to obavezan ga je obaviti u onakvom stanju kako može. Ako ne može osim sjedeći klanja sjedeći, ako ne može osim ležeći klanja ležeći, ako ne može uzeti abdest uzima tejemum. Musliman može naklanjati namaz koji je prespavao ili zaboravio klanjati kao što je došlo u hadisima. Dok oko naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza svi su učenjaci složni da treba učiniti tevbu (pokajanje) a razišli su se oko toga da li uopšte treba naklanjati taj namaz, pa većina kaže da treba.

A što se tiče trudnice do kad treba klanjati odgovor je dok ne dobije nifas, tj. dok se ne porodi. Do tada ne smije ostavljati namaze, nema opravdanja da ne klanja i obavezna je da klanja u stanju kakvom može. Ako ne može zbog stomaka stojeći onda klanja sjedeći, ako ne može učiniti sedždu klanja tako što išareti odlazak na ruku’ i na sedždu, s tim da nema osnova činiti sedždu na kauču, stolu i slično. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Zahvala pripada Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od zla nas samih i naših loših djela. ONOG KOGA ALLAH UPUTI NIKO GA NE MOŽE U ZABLUDU ODVESTI, A ONOG KOGA U ZABLUDI OSTAVI NEMA ONOG KO GA MOŽE UPUTITI.

I svjedočim da nema drugog boga osim Allaha koji zaslužuje da se istinski obožava, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, neka je salavat i selam na njega, njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana.

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (El-En-am 125) Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija (3011) i Muslim (404) u svojim Sahihima od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu: “Trojica će dobiti duplu nagradu: čovjek koji posjeduje robinju, pouči je najljepšom poukom i odgoji je najljepšim odgojom a zatim je oslobodi i oženi on ima dvije nagrade, vjernik od Ehli kitabija (sljedbenika knjige) koji je bio vjernik a zatim povjeruje u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on ima dvije nagrade, rob koji izvršava Allahova prava i savjetuje svog gospodara“.

Onaj ko hoće da primi Islam treba znati sljedeće:

– Da je Islam predanost Uzvišenom Allahu sa tevhidom, pokornost i poslušnost samo Njemu i odricanje od širka.

– Da se u Islam ulazi tako što se izgovore dva šehadeta (dva svjedočenja): Svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha i svjedočenja da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Ko izgovori ova dva šehadeta primio je Islam oko čega su složni učenjaci ovog Ummeta.

– Da je značenje “LA ILLAHE ILELLAH” (Nema boga osim Allaha) potvrda i priznanje da niko ne zaslužuje da mu se upućuje ibadet osim Uzvišenog Allaha. Svi ibadeti su isključivo pravo Allaha, dželle še’nuhu, a sve ono što se obožava mimo Allaha je batil (ništavno), te da niko u ovom svemiru ne zaslužuje da mu se ibadet čini osim Uzvišenog Allaha. Kaže Uzvišeni: “To je zato što je Allah istina, a ono što oni, pored Allaha, obožavaju je batil (ništavno)“. ( El-Hadždž, 62)

– Zbog LA ILAHE ILLELLAH su slati svi poslanici, od prvog Nuha do zadnjeg Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svi su poslani svojim narodima radi ostvarenja ovih riječi. Kaže Uzvišeni: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato samo Meni ibadet činite!” (El-Enbija, 25) Riječi LA ILAHE ILLELLAH su ključ za ulazak u Džennet, prvi vadžib džinima i ljudima, zbog njih su stvoreni i oni i nebesa i zemlja, one razdvajaju stanovnike Vatre od stanovnika Kuće spasa.

– Da izgovaranje šehadeta, odnosno LA ILAHE ILLELLAH, ne znači puko izgovaranje jezikom, nego da bi se od šehadeta imalo koristi moraju se ispuniti sljedeći šartovi: 1- poznavanje njegovog značenja, 2- izgovaranje sa iskrenošću (samo radi Allaha), 3- potvrđivanje njegovog značenja, 4- izgovaranje sa ljubavlju prema Allahu, poslaniku i onome što on znači, 5- potpuna ubijeđenost u njegovo značenje, 6- prihvatanje onog sa čime on dolazi od namaza, zekata, posta, hadža i slično, 7- kufr u taguta, tj. odricanje od svega onoga što se lažno obožava mimo Allaha, subhaneh.

Savjeti novom muslimanu:

1- Da mnogo zahvaljuje Uzvišenom Allahu što ga je uputio ne jedinu pravu vjeru Islam i izabrao ga između ostalih. Jer je blagodat Upute najveća i najuzvišenija dunjalučka blagodat.

2- Da ne prigovara Allahu što je primio Islam zadivljen sam sobom ne pripisivajući to Allahovoj snazi i moći. Kaže Uzvišeni: “Oni ti prebacuju što su primili islam. Reci: “Ne prebacujte mi što ste islam primili; naprotiv, Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite“. (El-Hudžurat, 17)

3- Da gorljivo nastoji da stiče što više ispravnog šerijatskog znanja bez kojeg mu ni akida (uvjerenje) ni ibadeti neće biti valjani, oslanjajući se pri tome na pouzdane prevedene knjige na njegovom jeziku, slušanje predavanja i posjeta islamskih web-stranica od provjerenih i pouzdanih učenjaka i daija.

4- Da nastoji da dostavi Uputu i hajr na kojima je on i drugima oko sebe poput roditelja, braće, sestara, prijatelja, rodbine i ostalih sa lijepim savjetom i odgovarajućom metodom.

5- Obavezno treba imati vezu i kontakt sa islamskim centrima, institucijama i osobama koje praktikuju vjeru u njegovoj sredini.

6- Da pristupi učenju arapskog jezika jer je on jezik Islama sa kojim je došao Kur’an i Sunnet i da zna da neće osjetiti slast Islama sve dok ne bude čitao Kur’an i Sunnet na njihovim izvornim jezicima, niti će ispravno razumiti Islam osim sa poznavanjem arapskog jezika.

7- Da svim srcem pristupi izučavanju Allahove knjige Kur’ana čitajući prijevod njegovog značenja, razmišljajući o njima i radeći po njegovim propisima.

8- Da nastoji da sve što nauči da je od Islama da primijeni u praksi i da sve što sazna da Islam zabranjuje da smjesta ostavi.

9- Da pročišćava svoj nijjet u Islamu, da ne traži sa njim dunjalučke blagodati i užitke nego da sa svojim Islamom cilja Allahovo zadovoljstvo i spas na onom svijetu.

10- Da mnogo dovi Uzvišenom tražeći da ga učvrsti na Istini, jer su srca između dva prsta Milostivog, okreće ih kako hoće.

– Takođe, treba znati da je izgovaranje šehadeta prilikom primanja Islama ispravno i ako se učini na nekom drugom jeziku mimo arapskog, jer izgovaranje šehadeta na arapskom bez razumijevanja značenja nema nikakve koristi. Znači, da bi onom ko izgovara šehadet na arapskom jeziku (pa makar i u transkripciji) bio valjan šehadet uslov je da razumije značenje tih riječi. Zato nije uslov valjanosti šehadeta da se izgovori na arapskom nego je dozvoljeno na bilo kom drugom jeziku pod šartom da taj koji izgovara razumije njegovo značenje. Naravno najpotpunije je da se izgovori na arapskom uz prethodno razumijevanje onog što se izgovara.

– Nije šart ispravnosti primanja Islama neke osobe da izgovori šehadet javno pred skupinom ljudi. Nego čak ako bi nasamo izgovorio riječi šehadeta sa razumijevanjem i vjerovanjem u značenje šehadeta Islam bi mu bio ispravan pa makar niko ne znao za to. Međutim, njegovo javno obznanjivanje Islama je poželjno da bi drugi muslimani znali da je on primio Islam kako bi se ophodili prema njemu kao muslimanu.

– Ako je onaj koji prima Islam bio prije toga kršćanin dovoljno je da izgovori samo šehadet (dva šehadeta) da bi mu primanje Islama bilo ispravno oko čega nema razilaženja među učenjacima. S tim da je bolje i potpunije da uz izgovaranje šehadeta riječima potvrdi da je Isa, alejhis-selam, Allahov rob i poslanik, da je on Njegova riječ (“budi”) koju je poslao Merjemi (po meleku Džibrilu) i Njegova duša (od Njegovih duša koje je stvorio).

– Od vrlo bitnih stvari je i to da se nastoji izraziti čestitka novom muslimanu zbog velikog uticaja koji ostavlja čestitka na dušu, naročito ako se uz to iskažu radost, veselje i suze radosnice. Jer ako čestitamo ljudima na dobitku djeteta, uspješnom poslu i slično, pa preče je da njemu čestitamo blagodat upute Islama. Koliko su se samo ashabi radovali primanju Islama Omera, radijallahu anhu, i primljenoj tevbi trojice ashaba koji su izostali iz bitke na Tebuku kojima je Zemlja sa svom svojom prostranošću postala tijesna, i mnogi drugi primjeri.
A na pitanja koja si postavio odgovorićemo, inšaallah, čim nam dođe radosni haber tvog primanja Islama.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Što se tiče videa o obavljanju namaza po sunnetu, letimično sam pregledao oba i po meni je bolje da se obučite po onom koji je postavljen na stranici N-UM, mada su oba ispravna. Video koji je postavljen na stranici N-UM opisuje namaz uglavnom kako ga je pojasnio šejh Albani, rahumehullah, u svojoj poznatoj knjizi “Opis namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da ga vidiš” (tako je naslov knjige). Dok je na drugom videu koji je preuzet sa youtube opisan načina klanjanja uglavnom onako kako ga pojašnjavaju šejh Bin Baz i Usejmin. A razlike koje postoje u određenim pitanjima su u stvari ona pitanja u kojima učenjaci oba stava imaju jake dokaze, ili preciznije rečeno u tim pitanjima ili nije prenešen direktan dokaz ili postoje dokazi ali kontradiktorni a oko vjerodostojnosti hadisa u kojima su prenešeni postoji razilaženje muđu učenjacima.

Ta pitanja u kojima je primjetna razlika su: položaj ruku (da li se vežu kao na kijamu ili spuštaju) nakon što se podignu prilikom vraćanja sa rukua, da li se pri spušatnju na sedždu prvo spuštaju ruke ili koljena, da li se prilikom vraćanja sa sedžde prvo dižu koljena (oslanjajući se na ruke) ili ruke (oslanjajući se na koljena) i da li se prilikom učenja Ettehijatu cijeli vrijeme mrda sa kažiprstom desne ruke ili se samo drži uperen bez mrdanja? Treba napomenuti da termin “obavljanje namaza po sunnetu” nije precizan (ili čak je pogrešan) ako se pod njim podrazumijeva da načini obavljanja namaza kako su opisani u mezhebima, hanefijskom, malikijskom, šafijskom i hanbelijskom, nisu po sunnetu. Jer nema sumnje da su se imami i učenjaci četiri mezheba izgradili opis namaza na osnovu onog što je došlo u sunnetu (a ne Tevratu i Indžilu), s tim da su se međusobno razišli oko određenih pitanja kao što su se i šejhovi Albani, Bin Baz i Usejmin međusobno razišli.

A što se tiče usvajanja djece, ono može biti na dva načina. Prvi da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka. Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili. U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur’anu i Sunnetu.

Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5). Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa. Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim. Pa tako u hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri“. Hadis je muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr“. Hadis također bilježe Buharija i Muslim. A od S’ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen“. Hadis je kao i prethodni mutefekun alejhi.

Drugi vid usvajanja nečijeg djeteta je da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima kako u govoru tako i u dokumentima. Naravno ovaj vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili. Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je do haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski. Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Odgovor na ovo pitanje se se vraća na to da li se on ubraja u muslimane ili ne. A onda se pitanje proširuje i na ženu (koja ima tu kćerku) da li je njoj bilo dozvoljeno da se uda za njega, jer je upitan njegov islam a muslimanki nije dozovljeno da se uda osim za muslimana po idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili sada kad se već udala, je li joj halal da živi sa njim?

Bilo kako bilo, odgovor i na jedno i na drugo je jasan. Muslimanki nije dozovljeno da se uda niti da živi u braku sa čovjekom koji nije musliman, takođe čovjek koji nije musliman ne može biti mahrem kćerki žene sa kojom živi u braku, oko ovog dvoga nema razilaženja među učenjacima.

Na toj ženi je da uradi sljedeće:

Prvo: da ispita imansko stanje tog čovjeka, tj. da utvrdi da li on uopće vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Drugo: ako ne vjeruje u Allaha, treba ga pozivati u islam (tj. da povjeruje i počne da praktikuje vjeru) i to u preiodu od tri mjesečna pranja a u međuvremenu ne smije imati odnos sa njim. Nakon isteka tri mjesečana pranja ako primi islam i počne praktikovati vjeru, dozvoljeno joj je da sa njim živi dalje normalnim bračnim životom. A ako odbije i ne prihvati se vjere, haram joj je da i dalje živi sa njim. Njoj je vadžib da ode od njega i nema potrebe da se šerijatski razvjenčava jer im je brak posto ništavan sa njegovim nevjerstvom ako uzmemo da je u početku bio zasnovan na tome da računalo je on musliman.

Treće: ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne praktikuje islam iz raznoraznih razloga, šubhi i nejasnoća, onda joj je obaveza da ga prije svega pozove na obavljanje namaza. Pa ako se nakon dovoljnog vremena (mjesec, dva, tri ili više shodno slučaju) uloženog u davetskom pridobijanju i nagovaranju da počne klanjati njen muž odazove onda nema sumnje da je on mahrem njenoj kćerci i da joj je brak sa šerijatske strane krenuo normalnim tokom. A ako se ne odazove bojati je se da je sam njegov islam upitan, a to znači da je i brak sporan kao i pitanje uloge mahrema . U tom slučaju savjetujem toj ženi da se razvede od tog čovjeka. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Nije dozvoljeno držanje pasa van kuće osim radi lova, čuvanja stada i usjeva. (Fethul-bari, Ibn Hadžer 5/7) Bilježe Buharija (2322) i Muslim (4106) u svojim Sahihima u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa, mimo psa za čuvanje stoke, psa za lov i čuvanja usjeva, umanjuje mu se nagrada svakog dana za jedan kirat”, a u riajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma: “umanjuje mu se nagrada svakog dana za dva kirat

Čak oko samog držanja pasa radi čuvanja kuće prenose Ibn Kudame (El-Mugni 8/470) i drugi učenjaci da islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju, jedni dozvoljavaju a drugi zabranjuju, s tim da oni koji dozvoljavaju bliže su ispravnom ako to kijasimo na dozvolu držanja zbog čuvanja usjeva i stoke.

Takođe, muslimanu nije dozvoljeno uvođenja psa u kuću, jer u kuću u kojoj boravi pas ne ulaze meleci kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika” (Buharija 3322). Prenosi El-‘Ajni u svom komentaru Buharijinog Sahiha (‘Umdetul-kari 17/378) da se pod melecima koji ne ulaze u kuću se misli na meleke mimo meleka čuvara koji prate čovjeka. Kaže imam Nevevi da se misli na meleke koji obilaze kuće sa rahmetom i istigfarom.

Učenjak Hattabi smatra da su psi i slike zbog koji meleci ne ulaze u kuću oni psi i one slike koje je zabranjeno imati uopće dok boravak pasa i posjedovanje slika u obliku u kojem ih je dozovljeno imati ne spračavaju ulazak meleka u kuću. Prema tome, nema sumnje da je zabranjeno držati pse ljubimce i da je to veliki munker (loše djelo po islamu).

A to kako ćeš prenijeti osobi koja već ima tog “ljubimca” u kući a da ne bude u tome kontraefekat, to zavisi od stanja same te osobe. Ako ta osoba praktikuje vjeru priđi joj sa strane vjere, tj. da to muslimanu vjera ne dozovljava i da je to u stvari samo oponašanje kjafira, itd. A ako ta osoba ne praktikuje vjeru, opet zavisi na kom je stepenu dalaleta: pa ako ne vjeruje uopće u Allah ili vjeruje ali ne klanja niti išta drugo praktikuje i tome slično, onda je preče sa šerijatske strane da tu osobu pozivaš, naravno na lijep način, u tevhid i vjerovanje u postojanje Stvoritelja. A ako vjeruje ali ne klanja to je veći grijeh od toga što drži psa ljubimca, pa je pozivaj na obavljanje namaza, pa kada se odazove tome i drugim ruknovima islama onda ima smisla da nabaciš i spornost držanja psa. Znači, treba voditi računa o prioritetima vjere, tevhid (upućivanje ibadeta samo Allahu) je najbitniji zatim namaz i tako redom. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić