Alejkumusselam! Nema razilaženja među učenjacima da je vadžib pokriti stidno mjesto prilikom obavljanja namaza. Kaže Ibn Hazm u knjizi “Meratibul-idžma” (1/28): “Složni su daje prekrivanje avreta u namazu stroga obaveza onome ko posjeduje odjeću koja mu je dozvoljena”. S tim da su se razišli oko toga da li je prekrivanje avreta u namazu šart valjanosti namaza ili ne, tj. da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta, da li mu je time pokvaren namaz ili je on samo griješan a namaz mu je ispravan.

Na ovom zadnjem stavu su Malik i Šafija u jednom od njegova dva mišljenja. Dok je veći dio učenjaka na stavu da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta da mu je namaz batil.

Oni koji smatraju da je pokrivanje stidnog mjesta šart valjanosti namaza to dokazuju riječima Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti!” (El-Earaf, 31). Međutim, može se prigovoriti da najviše na što upućuje ajet je obaveza pokrivanja i da ne upućuje na to da je pokrivanje stidnog mjesta šart primanja namaza. Takođe, oni koji smatarju da je pokrivanje u namazu samo vadžib ili čak sunnet dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi u kojem Sehl ibn S’ad kaže: “Muškarci su klanjali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako što bi vezali krajeve svoje odjeće ispod pasa na svoje vratove poput onoga kako rade djeca, a ženama bi bilo rečeno da ne podižu svoje glave sve dok se muškarci ne isprave na sjedenju”. Ovaj hadis ukazuje da pokrivanje stidnog mjesta nije čak ni vadžib a kamoli šart.

Prema tome, ispravno je da je pokrivanje stidnog mjesta u namazu vadžib a ne šart valjanosti namaza. A što se tiče toga šta je stidno mjesto kod žene u namazu, oko toga islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Pa je tako kod hanefija stidno mjesto kod žene u namazu njeno čitavo tijelo izuzev lica, unutrašnjeg dijela šaka i gornjeg dijela stopala.

Kod šafija stidno mjesto žene u namazu je njeno cijelo tijelo izuzev lica i šaka.

Kod hanabila je takođe, cijelo tijelo žene stidno mjesto u namazu izuzev lica.

Dok malikije stidno mjesto dijele na dva dijela: dijelovi tijela koja je stroga obaveza pokriti i dijelovi tijela koja nije stroga obaveza pokriti. Oni dijelovi koje je stroga obaveza pokriti po njihovom propisu je od pupka do koljena, a dijelovi tijela koje nije stroga obaveza pokriti je čitavo tijelo žene izuzev lica i šaka.

Prema tome, oko pokrivanje stopala u namazu dva su stava učenjaka:

Prvi: da su stopala avret u namazu i da je vadžib da se pokriju na čemu je džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta od malikija, šafija i hanabila, a od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Bin Baz i Albani.

Drugi: da stopala nisu avret u namazu i da je ženi dozvoljeno klanjati namaz otkrivenih stopala. Na ovome su hanefije, Sevri, Muzeni a njemu naginju i Ibn Tejmije i Usejmin. Od najjačih dokaza sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja stopala, mimo općeg značenja gore spomenutog ajeta, su dva hadisa.

Prvi hadis: Ono što se prenosi id Umi Seleme, radijallahu anha, da je pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Da li žena može klanjati u košulji i marami a da nema izara (ogrtač ispod pasa)?” A on joj je odgovorio: “Nema smetnje ako košulja prekriva gornji dio stopala”. Hadis bilježe Ebu Davud, Hakim i Malik. Kaže Darekutni da je hadis mevkuf, tj. da su ovo riječi Umu Seleme, radijallahu anha, i na ovome su složni muhadisi. S tim da hadis ima drugu mahanu a to je da je ravija na kojem se spajaju svi rivajeti Umu Muhammed ibn Zejd ona nepoznata osoba. Pa tako, kako pojašnjava šejh Albani u knjizi “Temamul-minne” (strana 161) hadis je slab, svejedno bio merfu’un (da je pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem) ili mevkufun (da je pripisan ashabu). Ovo znači da ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Drugi hadis je ono što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko spusti svoju odjeću ispod članaka iz oholosti Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je upitala Umu Seleme, radijallahu anha: “Šta da rade žene sa odjećom koja je spuštena ispod članaka?”, pa je odgovorio:”Neka je spuste jedan pedalj”. A ona priupita: “Znači otkriće im se njihova stopala”? A on joj odgovori: “Pa onda neka je spuste jedan lakat i ne prelazeći tu dužinu”.

Prvi dio hadisa bez dodatka Umu Seleme, radijalalhu anha, je mutefekun alejhi, dok je dodatak od Umu Seleme ubačen od strane ravije Nafije, te zbog toga ovaj dio hadisa nisu ni naveli Buharija i Muslim, a kako kaže Ibnul-Dževzi Nafija nije živio u vrijeme Umu Seleme, te nije mogao čuti hadis od nje. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. Prema tome, ovaj rivajet je slab, međutim prenešen je u drugim rivajetima kod Nesaia i Malika u rivajetima koji su prihvatljivi. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom obavezu pokrivanja stopala u namazu može im se prigovoriti da se u hadisu uopšte ne spominje namaz, tako da on ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Učenjaci su složni na tome da se izuzima iz obaveze pokrivanja žene u namazu pokrivanja lica, a razišli su se oko pokrivanja šaka i stopala izuzev u prisustvu muškaraca. Dokaz za ovo izuzimanje im je nelagodnost i teškoća pokrivanja spomenitih dijelova. Opći dokazi sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja žene u namazu ne preciziraju koji dijelovi se moraju pokriti, a oni koji obavezuju ženu da mora pokriti stopala u namazu nemaju vjerodostojnog dokaza za to.
___

Prema tome, nema smetnje da žena klanja otkrivenog lica, šaka i stopala, na čemu su Ebu Hanife, Sevri, Muzeni, Ibn Tejmije i Usejmin od savremenih učenjaka. A što se tiče djevojčice, ako je punoljetna potpada pod ovaj propis, a ako nije punoljetna onda nije griješna ako klanja a nije pokrila sav avret u namazu koji bi inače trebala pokriti da je odrasla. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Učenje sure El-Ihlas tri puta i Fatihe prije namaza nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa saliha (dobrih prethodnika). Čak to nije sunnet činiti ni po četiri mezheba, pa i po hanefijskom. Prema tome, ne treba imati sumnju da je to ružna novotarija koja je zabranjena po hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) koji se prenosi u rivajetu od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to mu se odbija“. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina bovotarija (bidat) a svaki bidat dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru” (Tirmizi i ocijanio ga je vjerodostojnim on, Ibn Redžeb i mnogi ostali muhaddisi). Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam!

Svaki namaz je obaveza po idžmau učenjaka ovog Umeta klanjati u njegovom propisanom vremenu. Iz ovog se izuzima putovanje, stanje bolesti i slične situacije kada je dozovljeno spojiti podne sa ikindijom i akšam sa jacijom. Tebi je obaveza da klanjaš sve namaze u njihovom namaskom vremenu pa makar bio u školi. To što si u školi koja ne vodi računa o obavezi vjernika da klanjaju to nije dovoljno opravdanje da namaze ostavljaš te ih poslije naklanjavaš. Pogrešna je tvoja tvrdnja da je škola prljava u smislu da ne možeš u njoj klanjati. Jer u Šerijatu je zabranjeno klanjati na nečistom mjestu.

A nečiste stvari su: ljudska mokraća i izmet, mezj, vedj, krv hajza, izmet životinja čije se meso ne jede, strvina, a kod mnogih učenjaka pljuvačka psa, svinja i alkohol. Ja sumnjam da neke od ovih nečistoća imaju u školi. Dok se prašina, papiri, opća neurednost i slično ne smatraju nečistoćom. U svakom slučaju ovo ti ne može biti izgovor, jer možeš ponijeti sa sobom sedžadu ili naći karton papira i slično na čemu bi klanjao. Sa druge strane, naklanjavanje namaza se vrši kada se prespava namaz ili zaboravi klanjati kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, a oko naklanjavanja namjerno izostavljenog namaza se učenjaci razilaze, da li ga treba uopće naklanjati ili samo učiniti tevbu, jer bez tevbe ovo naklanjavanje nema fajde. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Alejkumusselam,

Nema sumnje da je ovo što radi tvoj otac veliki munker (zabranjeno djelo). Da je ovaj zinaluk stvar prošlosti, tj. da je to on uradio nekad prije zatim ostavio i pokajao, onda bi ti bilo propisano da sakriješ tu sramotu i ne govoriš nikome. Međutim, u situaciji kakva jeste sada nije dozovljena šutnja o tome, nego treba nasojati da se ovo zlo otkloni. Munkeri se otklanjaju redoslijedom kako se došlo u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Ko od vas vidi neki munker (zabranjeno djelo) neka ga otkloni rukom, ako ne može onda jezik, a ako ne može onda srcem, a to je najslabiji vid imana“.

Pošto ti nemaš mogućnosti da to zlo otkloniš rukom, tj. silom, da mu jednostavno zabraniš da to radi, niti ima mogućnosti da to neko drugi uradi po tvom zahtjevu. Onda ti nemaš izbora nego da pređeš na drugi vid otklanjanja zla, a to je nijekati ga jezikom. Ako znaš nekoga do čije riječi tvoj otac drži, najbolje je da ubijediš tu osobu da ga ona odvrati od tog gnusnog djela. U protivnom, na tebi je da u početku na najljepši način upoznaš svoga oca sa tim što si otkrila, te da ga posavjetuješ kao oca i pametnu, odraslu i zrelu osobu da se ostavi tog sramnog djela koje nepriliči mladom oženjenom čovjeku a kamoli starijem muslimanu. ako ti otac praktikuje vjeru priđi mu sa te strane, pojasni veličinu tog grijeha kod Allaha i obavezu da se ostavi toga.

A ako se ne drži vjere, priđi mu sa strane sramote i poniženja ako se to sazna i pročuje … Istovremeno puno dovi Allahu da da rješenje iz ove situacije onako kako je najbolje za tvoju majku i njega. Ako ovo sve ne bude pilo vode, povedi javni otvoreni rat (riječima) protiv njega, jer onda to zaslužuje. Naravno ovo zadnje uradi ako procijeniš da to neće izazvati još veći problem i još veću štetu od one u kojoj se sada nalazi vaša porodica. Ako pricijeniš da javni govor protiv njega zbog ove sramote može biti poguban za majku ili vas kćerke onda ti ne ostaje nego da ga savjetuješ dok se ne odazove. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

Alejkumusselam!

Sto se tiče učenjaka Ebu Ishaka Huvejna i Muhammeda Hassana to su dva selefijska učenjaka iz Egipta koji su na ispravnoj akidi i menhedžu, i komotno se za njih može reći da su među najučenijom ulemom u Egiptu.

To što jednog optužuju da je tekfirovac a drugog da je ihvanija to dolazi od strane skupine tzv. Medhalijevaca a to nije tačno, to je laž i izmišljotina na njih.

A ovo je ujedno zgodna prilika da se ukratko pojasni ko su medhalijevci jer od njih dolazi svo to bljuvanje i pljuvanje i po onome kome treba i po kome ne treba.

Medhalijevci su nastali u Saudijskoj Arabiji pa su se poslije proširili u ostale krajeve svijeta: Egipt, Kuvajt i Jordan, a naročito je njihov uticaj jak u Evropi među selefijama. Nazvani su medhalijevci po saudijskom šejhu Rebi’a El-Medhali, a u arapskom svijetu su poznati i kao Džami’ije po istoimenom šejhu. Prepoznatljivi su bili po žestokoj i pretjeranoj kritici pokreta Ihvanu Muslimin, džemata Teblig, sufija i svih onih koje oni proglase novotarima svejedno bili džemati ili pojedinci. U zadnje vrijeme se njihova otrovna oštrica okrenula prema sljedbenicima El-Kaide i tekfirovaca.

Za sebe tvrde da su oni jedine i prave selefije, pa su ih neki učenjaci nazvali zbog toga SAMOZVANE SELEFIJE, a istina je da su poružnjali sliku selefija kod drugih džemata tako da mnogi i ne znaju da postoje druge selefije mimo njih. Sljedbenici ovog džemata, pokreta ili fikre (ideje) se u osnovi pozivaju na akidu selefa ovog Ummeta, na čvrsto držanje za Kur’ana i sunneta onako kako su ih razumjele prve generacije, bore se protiv svih vrsta novotarija u vjeri, itd. Ono što se s opravdanjem prigovara ovom džematu i ovoj fikri (ideji) je između ostalog:

Prvo: temeljna osnova na kojoj počiva ovaj džemat je da se ophode kao havaridži prema učenjacima i daijama, smatrajući ih kjafirima ili novotarima zbog grešaka koje im pripisuju. Kao murdžije su prema vladarima u muslimanskim zemljama pri čemu opravdavaju sve što rade a ako im se neko usprotivi makar i riječima on je po njima haridžija. Kao rafidije su prema džematima, sakupe njihove greške i onda ih optuže da su na dalaletu i stranputici. Kao kaderije se ophode prema Židovima, kršćanima i kjefirima, smatraju da nama nema izlaza od potčinjenosti kjafirima, niti imamo mogućnosti da se od toga oslobodimo, svaki džihad je unaprijed osuđen na propast i nema džihada bez imama (vođe muslimana) po njihovom tumačenju.

Drugo: po njima onaj ko novotara ne proglasi novotarom i sam je novotar, pravdaju svoj menhedž vrijeđanja, omalovažavanja i odvraćanja od učenjaka i daija time što je Allah spomenuo u Kur’anu greške vjerovjesnika, da čovjek pogriješi u nekim temeljima vjere to je kod njih neoprostivo. Smatraju da je džematski rad za Islam majka svake fitne jer oni prave jednakost između pokuđenog strančarenja i propisanog džematskog rada za Islam. Ističu greške davetskih džemata a prešućuju njihova dobra djela kako bi opravdali svoje napade na njih, zato smatraju da su savremeni islamski džemati skupine koje su na dalaletu i koje ruše jedinstvo ovog Ummeta.

Analizirati stanje Ummeta i upoznati njenog neprijatelja je po njima šerijatski zabranjeno poput analiziranja iskrivljenog Tevrata. Zato po njima razumijevanjem stvarnosti se trebaju baviti samo vladari a da se time bave islamisti to je za njih gubljenje vremena i bezvrijedan posao. Po njima nema džihada bez dozvole imama, džihad je obavezivanje sa onim za što nemamo snage te s toga nema grijeha u njegovom ostavljanju, zato je kod njih najbolji džihad da se ostavi džihad, a najbolja priprema za džihad je da se ostavi ta priprema. Takođe, smatraju da se ne treba politički angažovati jer je bavljenje politikom danas šerijatski sporno a na učenjacima i daijama je da upozoravaju na to.

Načini i sredstva dave su po njima tevkifije, tj. ona su šerijatski strogo određena i sve što nije došlo u šerijatskim tekstovima je novotarija, što nije ispravno. Prenošenje tuđih riječi vlastima je jedan od temelja na kojima počiva njihova dava pa ćeš tako naći da se pomažu sa bičem vladara kako bi ušutkali one koji se sa njima ne slažu, umjesto da koriste dokaze i argumente. Stavljaju sebe na stepen velikih imama učenjaka Ehli sunneta kada svoje protivnike proglašavaju novotarima. Često upotrebljavaju frazu “nije na menhedžu selefa” ili “nije na menhedžu Ehli sunneta vel džema’ata”. Spuštaju riječi selefa o upozorenju na novotare na daije i učenjake koji su od Ehli sunneta vel džema’ata.

U svom ophođenju prema vladarima kod njih nema tevhida hakimije (da pravo propisivanja zakona pripada samo Allahu), nema kod njih kufra kod vladara osim da ga oni otvoreno kažu. Ne može se din uspostaviti bez države. Smatraju obaveznim da se šuti na devijacije onih koji su na vlasti, pa je zato kod njih ko jezikom negira munker kod nekog vladara haridžija, tj. poziva na ustanak protiv vladara. Nema naređivanja dobra niti odvraćanja od munkera bez dozvole vladara muslimana ….Ovo je ukratko što bi se moglo reći o ovoj skupini.

Ne treba da zavede i zbuni to što navode fetve, tekstove i slično od velikih savremenih šejhova i učenjaka ovog Ummeta poput Albanija, Bin Baza, Usejmina i Saliha Fevzana to je samo zato da bi se krili iza njihovih velikih imena, iako su ovi šejhovi kritikovali njihov menhedž u dawi. Takođe, razlog navođenja fetvi ovih šejhova je i to što su to jedini preostali šejhovi koje oni nisu proglasili novotarima, zabludjelim i da nisu na menhedžu selefa.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić