Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kurban je klanje deve, krave, ovace ili koze sa ciljem približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, na dan kurbanskog bajrama. Klanje kurbana je potvrđeni sunet a kod nekih učenjaka i vadžib, on se kolje u osnovi za žive ljude.

Takođe, klanje kurbana za kurbanski bajram ima svoje posebne propise, šartove i adabe što nije tema ovog pitanja.

Kurban se kolje nakon klanjanja bajram namaza prvog dana bajrama i traje do zalaska Sunca zadnjeg dana „Ejjama tešrika“ (tri dana poslije prvog dana bajrama koje hadžije provedu na Mini). To jest, klanje kurbana traje nepuna četiri dana i tri noći. Razlog klanja kurbana je približavanje Allahu u danima kurbanskog bajrama.

Osim klanja kurbana za kurbanski bajram u Šerijatu postoje još neki drugi vidovi klanja kurbana, i to:

– klanje AKIKE, tj. klanja kurbana povodom rođenja djeteta, a što ima svoje propise i pravila.

– klanje kurbana HEDJA onome ko obavlja jednu od dvije vrste hadža, tj. Temetu'u ili Kiran, a oni se kolju zbog spajanja Umre sa Hadžom.

– klanje kurbana HEDJU DŽUBRAN zbog propuštenog nekog vadžiba u toku obreda Hadža što predstavlja nadoknadu i iskup za propušteni vadžib.

Za sve ove vrste klanja kurbana gore spomenute postoje šerijatski argumenti Kur'ana i Suneta i to je ono što se u Islamu smatra i naziva kurbanom.

Bilo koje klanje neke životinje mimo gore spomenutih povoda i razloga i nazivanja istog kurbanom nema uporišta u tekstovima Kur'ana i Sunneta niti u praksi ashaba i selefa ovog Ummeta.

Prema tome, u Šerijatu nema kurbana koji se kolju radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično. A klanje kurbana po narudžbi sihirbaza i raznih džinhodža može biti veliki ili mali širk shodno stanju i nijetu osobe.

A oni koji kolju ovakve neosnovane kurbane s ubjeđenjem da je to od Islama i od Šerijata čine čistu novotariju u vjeri, jer je u hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, došlo: „Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbacuje“.

A propis uvođenja i praktikovanja novotarija je poznat i jasan, tj. svaka novotarija je dalalet i vodi u vatru. U vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi od Irbada Sarije, radijallahu anhu, je došlo: „Čuvajte se novina u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija vodi u dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru“.

Ovo je propis klanja kurbana sa ciljem ozdravljanja bolsenog i sličnog tome.

Međutim, postoji drugi vid klanja neke životinje (ovce, koze i krave) radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog, radi bereketa u djeci ili radi čuvanja i zaštite djece ili radi otklanjanja nesreća i baksuzluka i slično, a to je klanje istih životinja, naravno radi Allaha i u Njegovo ime, s tim da se zaklano meso podijeli kao sadaka ili ispeče i pojede kao sadaka.

Znači, životinja se kolje radi Allaha, s tim da to nije kurban niti se naziva i tretira kao kurban, a nagrada i sevap se dobija od udjeljivanja mesa u bilo kojem obliku kao SADAKE. Ovaj vid klanja potpada pod propis sadake a ne kurbana.

Prema tome, ovakav vid i način klanja životinja u ime Allaha zbog radi ozdravljenja bolesnog i slično uz udjeljivanje mesa ima osnova sa strane propisanosti davanja sadake a ne sa strane klanja kurbana.

Neki učenjaci navode da je klanje životinje i udjeljivanja mesa kao sadake sa ciljem i povodom da se zauzvrat dobije nešto od Allaha, znači radi nekog dunjalučkog šićara, poput bereketa, ozdravljenja, radi zaštite, otklanjanja nevolje i belaja i slično, da je ovakvo klanje na manjem stepenu i sa manjom nagradom i vrijednošću kod Allaha od klanja i udjeljivanja mesa kao sadake koje se čini čisto i isključivo radi Allaha, dželle še'nuhu, i iz zahvalnosti prema Njemu.

Prema tome, u Šerijatu ne postoji nešto što se naziva kurban koji se kolje radi ozdravljenja bolesnog ili opsihirenog i slično. Međutim, postoji i dozvoljeno je zaklati životinju iz spomenutih povoda i razloga sa ciljem udjeljivanja mesa kao sadake.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kaže Ibn Hubejre u knjizi „Ihtilafu el-eimmeti el-‘ulema'“ (1/339-400): „Učenjaci se razilaze oko količine kurbanskog mesa koje se jede, udjeljuje kao sadaka i daje kao hedija”.

Kaže Ebu Hanife: kurbansko meso (onaj ko zakolje kurban) može da jede, da nahrani bogate i siromašne i da ostavi za poslije (uskladišti). Mustehab je da udjeljivanje kurbana ne bude manje od trećine (mesa).

Kaže Malik: kurbansko meso može da jede, da nahrani bogatog i siromašnog, slobodnog i roba i da ostavi za poslije (meso može da bude) svježe i kuhano. Odabrani stav je da manje pojede, a više podijeli, a ako bi trećinu pojeo, a ostalo podijelio to bi bilo najbolje.

Kaže Šafija u jednom od dva njegova stava: mustehab je da trećinu pojede, da jednu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a jednu trećinu podijeli kao hediju (bogatima). A u drugom stavu kaže: jede polovinu i udijeli polovinu (kao sadaku).

Kaže Ahmed: mustehab je da jednu trećinu pojede, drugu trećinu udijeli kao sadaku (siromašnima), a treću trećinu podijeli kao hediju (bogatima)“.

Da li se kubansko meso dijeli svježe, kuhano ili pečeno, po tom pitanju učenjaci imaju sljedeće stavove:

Prvi stav: da je dozvoljeno dijeliti i nahraniti siromašne svježim ili skuhanim mesom.

Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba. (El-Kafi 1/424, Et-Tevdihu 3/274, Džami'ul-ummehat str. 230)

Drugi stav: da je vadžib i šart da se kurbansko meso dijeli sveže kako bi onaj ko ga dobije mogao sa njim raditi šta hoće, da ga proda i slično.

Ovo je stav šafijskog mezheba. (Mugnil-muhtadž 6/135, El-Ikna’ 2/592)

Kaže autor Fethul-vehhadž (2/592) i autor Hašijetul-džemeli (5/259): Dovoljno je da jednom miskinu da u vlasništvo svježe meso nekuhano, jer bi tada ličilo na komad kruha“.

Odabrano mišljenje je stav malikija, tj. da je dozvoljeno kurbansko meso dijeliti svježe ili skuhano. A pod skuhano ulazi i pečeno na ražnju.

Da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– da nema šerijatskog argumenta koji to strogo ograničava i određuje.

– da je u osnovi dijeljenje kurbanskog mesa na tri dijela, ili na dva dijela ili zadržavanje čitavog mesa ili udjeljivanje čitavog- mustehab i u tome ima širine, pa kako može da bude vadžib ili šart onog što je mustehab da se udjeljuje samo svježe.

– argumenti sa kojima se dokazuje da je šart i vadžib udjeljivati svježe jedva se mogu dignuti na stepen preporučenosti, a kamoli vadžiba.

Prema tome, iako se u osnovi kurbansko meso dijeli svježe, nema smetnje da se postupi i drugačije, ako se procijeni da je od koristi ispeći ga i kao takvog podijeliti. Ili čak da se zadrži sve za sebe ako se radi o velikoj porodici, shodno kako su pojasnili učenjaci.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 25/288): “Koji dan je vrijedniji, dan Arefata, petak, ramazanski bajram ili kurbanski bajram?”

Pa je odgovorio: “Zahvala pripada Allahu. Složni su učenjaci da je najbolji dan u sedmici petak. A najbolji dan u godini je dan Kurban bajrama. Neki učenjaci kažu da je to dan Arefata, a prvo je ispravnije, jer je došlo u Sunenu da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije)’, jer je to dan velikog hadždža (spomenutog u 3.ajetu sure Tevbe) po mezhebu Malika, Šafije i Ahmeda. Isto tako je potvrđeno u Sahihu od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Dan kurbanskog bajrama je dan velikog hadždža’. U tom danu se rade dobra djela koja se ne rade ni u jednom drugom, poput stajanja na Arefatu i boravka na Muzdelifi, bacanja kamenčića na ‘Akabi, klanja kurbana, brijanja i tavafa Ifade. Zaista su ova djela najbolja po Sunnetu, a oko čega su složni učenjaci”.

Hadis kojeg spominje Ibn Tejmije: “Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije, 11.Zul-Hidždže, kada je boravak na Mini)”, bilježe Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibn Hibban i Hakim. Kažu Bejheki i Ševkani da je dobar, a Ibn Hibban, Hakim i Albani da je vjerodostojan.

Od hadisa u kojima je došla vrijednost određenih dana u godini su:

– Poznati vjerodostojni hadisi o vrijednosti prvih deset dana Zul-Hidždžeta. Pošto je riječ o deset dana, nema potrebe da ih u kontekstu ovog pitanja (najboljeg dana u godini) navodimo.

– Hadisi o vrijednosti dana petka. Petak je najbolji dan u sedmici, oko čega nema razilaženja, ali to nije tema pitanja pa ni njih nećemo navoditi ovom prilikom.

– Hadisi o vrijednosti dana Arefata, a od tih hadisa su sljedeći:

Prvi – Od Džabira, radijallahu anhu: “Nema dana boljeg kod Allaha od dana Arefata. Allah se spusti na zemaljsko nebo, pa se hvali stanovnicima nebesa sa stanovnicima Zemlje. Kaže: …”. Bilježi ga Ibn Hibban. Slabim ga ocjenjuje Albani, a prihvatljivim i dobrim Ibn Hibban, El-Munziri i Šuajb Arnaut. Međutim, u hadisu je ravija Ebu el-Zubejr, koji je mudellis (što je karakteristika slabosti), takođe ravija Muhammed ibn Mervan el-‘Ukajli, oko čije pouzdanosti ima razilaženje. Ispravno je ono na čemu je šejh Albani.

Ovaj hadis bilježe i Ibn Huzejme, Begavi, Ebu J'ala i Bezzar, ali bez dodatka hadisa “Nema dana boljeg kod Allaha od dana Arefata” koji je bitan na ovom mjestu.

Drugi – “Najbolji dan je dan Arefata kada se podudari sa petkom, on je bolji od 70 hadždževa mimo petka”.

Bilježe ga Ibn Hibban i Taberani, kaže šejh Albani u “es-Silsiletu ed-da'ife” (broj 207) da je hadis “batil la asle lehu” (ništavan, nema osnova, tj. seneda).

Ili u rivajetu: „Najbolji dan u kojem izađe Sunce je dan Arefata kada se podudari sa petkom, on je bolji …“. Kaže Alabani u “es-Silsiletu ed-da'ife” (broj 1193) da nema osnova (seneda).

Mnogo je hadisa koji govore o vrijednosti dana Arefata: da je to dan u kojem Allah najviše ljudi oslobađa od Vatre (bilježi Muslim) i u kojem najviše oprašta grijehe, dan u kojem se sa postom onima koji nisu na Hadždžu opraštaju grijesi za prošlu i iduću godinu (bilježi Muslim).

Zbog ovih hadisa je imam Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha, nastojeći da pomiri hadise o vrijednosti dana Arefata i dana petka, nageo stavu da je dan Arefata najbolji dan u godini, a petak najbolji dan u sedmici.

Najbliže je, a Allah zna najbolje, ono što navodi šejhul-islam Ibn Tejmije, da je dan Kurban bajrama najbolji dan u godini. Argument koji presuđuje po tom pitanju je vjerodostojan hadis: “Najbolji dan kod Allaha je dan kurbanskog bajrama, zatim El-Karra (dan poslije). Sa druge strane, hadisi u kojima je došlo da je dan Arefata najbolji dan su slabi. Osim toga, u danu Kurban bajrama se rade dobra djela koja se ne rade ni u jednom drugom, poput stajanja na Arefatu i boravka na Muzdelifi, bacanja kamenčića na ‘akabi, klanja kurbana, brijanja i tavafa Ifade.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema smetnje da onaj ko dobije kurbansko meso proda isto. Oko toga ne postoji nikakva zabrana u šerijatskim tekstovima, a islamski pravnici su to jasno naglasili. Onaj kome se udijeli je krajnji korisnik i vlasnik koji može da radi sa tim mesom sta hoće: da ga jede, podijeli ili proda.

Zabrana prodaje kurbanskog mesa, na čemu je idžma učenjaka, se odnosi na onog koji kolje kurban, a ne na onoga kome se udijeli.

Fetva koju si poslao u pitanju je čisti promašaj u poimanju ovog pitanja, jer tretira kurbansko meso kao vakuf kojeg nije dozvoljeno prodavati osim u iznimnim situacijama. Oni koji udijele kurbansko meso medresama nisu ih time uvakufili, jer se hrana ne može uvakufiti.

Prema tome, nema šerijatske smetnje da medrese prodaju kurbansko meso ili ga kompenziraju za neki drugi proizvod ili uslugu. Također, nema smetnje da se zbog toga kurbansko meso udjeljuje medresama.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ženi je dozvoljeno da se oblači pred svojim mužem šta hoće po slobodnom izboru. Šta god procjeni da se sviđa njoj ili njenom suprugu od odjeće njoj je dopušteno da oblači, tj. da oblači odjeću sa kojom će biti što ljepša, privlačnija i izazovnija svome mužu. Pa tako nema smetnje da supruga nosi kratko, prozirno, pantalone duge ili kratke, odjeću sa prorezima, izrezima, gdje joj se vide izazovni dijelovi tijela, … Takođe, ženi je dozvoljeno da ne nosi ništa od odjeće pred svojim mužem.

Ovo je izgrađeno na tome što su tijelo muža i žene jedno drugom halal gledanjem, diranjem i slično. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: „I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu (robinja), oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji i pored toga traže, oni u zlu pretjeruju“. (El-Mu'minun, 5-7)

Dozvola oblačenja ženi spomenute odjeće pred mužem je uslovljena sa dva šarta:

prvi – da to oblačenje ne bude sa nijetom oponašanja kjafira,

drugi – da ne bude sa nijetom oponašanja muškaraca, jer je zabrana istih došla u jasnim vjerodostojnim hadisima.

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abasa, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Imam Ahmed hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Hadis su ocijenili dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Kao što je ženi dopušteno, preporučeno i treba da se lijepo sređuje i izazovno oblači pred svojim mužem kako bi sa njom zadovoljio sve svoje potrebe i strasti prema ženama, tako i on treba da se njoj sređuje i lijepo oblači. Osim što je u osnovi žena ta koja se sređuje, uljepšava i ukrašava, zbog toga su njoj u islamu dozvoljene mnoge stvari, poput zlata, svile i slično, dok muškarcima nošenje istih nije dozvoljeno.

Nema smetnje da se žena pred malom djecom do njihove šeste ili sedme godine, kada još ne razaznaju stidna mjesta, da se oblači na gore spomenuti način pred mužem.

Dok ako sa supružnicima u kući žive druge odrasle punoljetne osobe, poput očeva i majki, ili odrasla djeca starija od sedam godina i slično, žena u tom slučaju treba da se pristojno oblači pred njima kao što se oblači pred mahremima.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba