AlejkumusSelam!

Pošto je ovo pitanje komplikovano i kompleksno potrebno je dati detaljan pregled ove teme. Od literature, do koje sam došao prilikom pripremanja ove teme mimo fetvi savremenih učenjaka, koja opširnije obrađuje tematiku izbora i glasanja su četiri knjige:

Prva: magistarska disertacija pod naslovom “Izbori i njegovi propisi u islamskom pravu” autora Fahda El-‘Adžlana odbranjena na Univerzitetu Melik Saud.

Od stvari koje je bitno spomenuti na ovom mjestu koje obrađuje ova studija je sljedeće: Definicija glasanja – glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni pomoću čega stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani. Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori. Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine. Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.

Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina. U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.

Što se tiče šerijatskog statusa glasanja, autor studije navodi da nema razilaženja među učenjacima da je glasanje dozovljeno od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, kada između sebe izabiru imama. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma. A razišli su se oko savremenog oblika glasanja gdje pravo glasanja imaju svi ljudi na dva mišljenja: prvo – da nema smetnje da muslimani uzmu ovakav način izabiranja predstavnika vlasti na čemu je većina savremenih učenjaka, drugo – zabrana upotrebe glasanja na ovakav način na čemu je manji dio učenjaka. Autor nije spomenuo mišljenje onih koji pretjeruju u tekfiru i koji smatraju da je glasanje kufr i širk. Ovdje treba napomenuti da učenjaci kada govore o dozvoli ili zabrani glasanja da ne misle na glasanje za delegate, vladare i slično koji će donositi zakone oprečne Šerijatu, nego na državu koja sudi i vlada po onome što je Allah objavio.

Druga: knjiga pod naslovom “Osvjetljavanje tmina – Otkrivanje štetnosti i šubhi izbora” autora Muhammeda ibn Abdulvehhab El-‘Abdeli, koji je učenik jemenskog šejha Mukbila ibn Hadija El-Vadi’ija. U suštini knjiga predstavlja raspravu i odgovor tzv. Medhalijevaca (Džami’ijin) na one koje oni zovu Hizbijinima (sve džemate koji ne vide smetnju u učestvovanju u glasanju).

Treća: “Savremene fikhske studije” autora Abdulkerima Zejdana gdje je pola knjige posvećeno glasanju u muslimanskim i kjafirskim zemljama sa osvrtom na demokratiju. Suština njegovog istraživanja je dozvola uvođenja glasanja u muslimanskim zemljama radi izabiranja vladara i ostalih članova vlasti na raznim nivoima vlasti, dok je učestvovanje muslimana na izborima u kjafirskim zemljama dozovljeno ako u tome ima koristi za Islam i muslimane. Nije naveo stav onih koji smatraju da je glasanje širk ili kufr nego samo stav onih koji zabranjuju glasanje.

Četvrta: “El-Ihtilafat el-fikhijje” autora Muhammeda Abdullatifa Mahmuda koji na nekih dvadesetak stranica iznosi stav El-Ezhara, selefija, pokreta “Ihvanu muslimin” koji dozvoljavaju glasanje, zatim džemata “Tekfir i hidžra”, džemata “El-Džema’ el-islamijje” i džemata “El-Džihad” koji ga zabranjuju i smatraju kufrom i širkom. Ova dva zadnja džemata smatraju da je zabranjeno glasanje i da predstavlja kufr i širk, kao što je već rečeno, a da su delegati u parlamentu države koja ne sudi po Šerijatu kjafiri samim ulaskom u parlament. Treba napomenuti da su se ova dva džemata raspala nakon 2000. godine i da su se njihove vođe pokajale za ono na čemu su bili i što su do tada radili te su javno zatražili oprost od egipatske nacije zbog učinjenih zločina: atentata, ubistava, podmetanja eksplozija i slično.

U narednom tekstu je rezime onog što se nalazi u ovim knjigama i fetvama učenjaka.

Naime, izbori i glasanje su pitanje oko kojeg danas radnici na polju dave imaju dva stava koji su jedan drugom oprečni i suprotni i treći koji je sredina između ova dva a koji je najbliži istini, a Allah zna najbolje.

Prvo mišljenje: da je glasanje kufr ili širk.

Ovo je stav onih koji se pretjerano bave tekfirom koji ovo pitanje posmatraju kao čistu akidetsku mes’elu, poput bivših džemata “El-Džema’ el-islamijje” i “El-Džihad” i poznatih tekfirdžijskih šejhova.

Njihovo argumentiranje se sadrži u sljedećem: pošto su izbori dio demokratskog sistema i vladnja, a demokratija je nova vjera koja je po Šerijatu izgrađena na kufru, organizovanje izbora po njima nije dozvoljeno. A glasanje je kufr, jer glasanjem se daje glas onima koji ne sude po Šerijatu i postavljaju zakone koji su proizvod ljudskih mozgova i protivni onome što je Allah, tebareke ve teala, objavio. Jedna grupa onih koji zastupaju ovakvo tumačenje smatraju da sam čin glasanja izvodi muslimana iz vjere, dok druga grupa smatra da je glasanje kufr a samog glasača ne izvode iz vjere nego zavisi od njegovog stanja.

KOMENTAR: Ispravno je da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes’ela osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu. Izbor i glasanje je pitanje šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izbor, šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. Te se postavlja pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečna šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti te je zabranjeno ili u tome nema preciznog šerijatskog teksta nego zavisi od vremena, sredine i okolnosti. I jedno i drugo su dva mišljenja savremenih učenjaka.

Tačno je da je demokratija zasnovana na kufru i da je oprečna propisima Islama, međutim nazvati je vjerom je neprihvatljivo, jer je demokratija vid društvenog uređenja kao i bilo koji drugi, poput monarhijskog, republikanskog, kraljevskog i slično. Zatim glasanje samo po sebi niti je kufr niti iman, nego metod izabiranja jedne od više osoba za unaprijed određenu ulogu. Osim ako osoba uz glasanje ima uvjerenje da je sistem demokratskih izbora i glasanja onako kako je to u kjafirskim zemljama bolji od onoga sa čime je došao Šerijat po ovom pitanju onda je to kufr.

Sa druge strane, pročitao sam ogroman broj fetvi i stavova mjerodavnih savremenih učenjaka o propisu izbora i glasanja a da nisam našao da je iko od njih rekao da je sam čin glasanja kufr, niti ovo pitanje vezao za kufr u taguta, tevhid i slično, izuzev nekoliko samozvanih šejhova koji su poznati po pretjerivanju u tekfiru.

Autor knjige “Osvjetljavanje tmina – Otkrivanje štetnosti i šubhi izbora” Muhammeda El-‘Abdeli navodeći štetnosti glasanja od prvih stvari koje navodi je da glasanje potpada pod širk u pokornosti Allahu. On kaže: “Glasanje ulazi u činjenje širka Allahu, i to u širk pokornosti, jer je glasanje dio demokratskog sistema a ovaj sistem su postavili neprijatelji Islama da bi odvratili muslimane od njihove vjere. Pa ko prihvati taj sistem i bude zadovoljan sa njim, pozivajuću u njega i uvjeren u njegovu ispravnost postao je poslušan neprijateljima Islama u suprostavljanju Allahovoj naredbi, to je čisti širk u pokornosti Allahu”[1]. Njegova tvrdnja da su demokratski sistem postavili neprijatelji Islama kako bi odvratili muslimane od vjere je u najmanju ruku netačna jer je demokratija nastala u staroj Grčkoj u gradovima Atina i Sparta više od 500 godina prije pojave Islama. A što se tiče toga da musliman bude zadovoljan sa demokratskim sistemom kakav je na Zapadu, poziva u njega i da bude uvjeren u njegovu ispravnost onda nema sumnje je to kufr u pokornosti Allahu. Pa tako njegovo (autora ove knjige) nazivanje izbora i glasanja širkom i kufrom ne potpada pod stav onih koji pretjeruju u tekfiru i ne priliči da se pozivaju na njegovu knjigu i njegovo argumentiranje.

Drugo mišljenje je da su izbori i glasanje šerijatski prihvatljivi za koje postoje dokazi u Šerijatu, što je oprečno i suprotno prethodnom. Ovaj stav zastupaju mnogi savremeni učenjaci i istraživači i džemat Ihvanu muslimin i oni koji rade po njihovom menhedžu.

Ovaj džemat smatra da su demokratski izbori i glasanje put kojim se može doći do uspostavljanja islamske države i ponovnog vraćanja hilafeta. Neki od njih izjavljuju čak da je u demokratiji spas ovom Ummetu, i da demokratija predstavlja suštinu Islama, a da su političke stranke poput razilaženja ashaba u fikhskim pitanjima. Zbog toga oni osnivaju političke stranke i prave predizborne kampanje i većinu svojih davetskih aktivnosti usmjeravaju tom cilju, tj. izborima i glasanju. A da bi pobijedili na izborima potrebno je da oko sebe okupe što više ljudi. Okupljanje što većeg broja ljudi zahtijeva prešućivanje i udaljavanje od pitanja oko kojih postoji razilaženje među učenjacima pa makar ona bila i akidetska pitanja. Tako su moto ovog džemata postale riječi njenog osnivača: RADIMO NA ONOME OKO ČEGA SE SLAŽEMO, A OPRAVDAVAJMO JEDNI DRUGE U ONOME OKO ČEGA SE RAZILAZIMO. Ova “širina” u davetskom radu garantuje zbližavanje sa ekstremnim novotarima, tako da su redovi džemata često bili popunjeni sufijama, šijama i ostalim novotarima, čak šta više ulazi se u savez sa sekularističko-ateističkim strankama a desi se i da kršćani budu članovi političke stranke samog džemata.

Od dokaza sa kojima dokazuju propisanost izbora i glasanja su kur’anski tekstovi kojima Uzvišeni obavezuje čitav Ummet da izvršava šerijatske kazne, vodi dzihad i slično, a Ummet to radi izabiranjem predstavnika (delegata) koji ga predstavljaju, a to se radi putem izbora i glasanja.

KOMENTAR: Dokaz sa kojim dokazuju propisanost izbora i glasanja bi bio prihvatljiv da su nam Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi ili selef ovog Ummeta tako protumačili te tekstove ili u praksi primjenili. Međutim, ono što se ne može negirati je da su kolonijalisti donijeli u islamske zemlje ovaj novi sistem izabiranja vlasti a koji je u mnogim stvarima oprečan šerijatskom. Bavljenje ovog džemata (i onih koji su na tom menhedžu) osnivanjem stranke, predizbornim kampanjama, izborima i glasanjem, davajući tim stvarima veći značaj nego što im pripada, odvelo je ovaj džemat u mnoge šerijatsko-sporne momente.

Od njih su: zapostavljanje rada na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima, prešućivanje raširenih novotarija, ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta i činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, izricanje izjava u kojima ima kufra od strane njihovih vođa, davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama, odricanje od mnogih islamskih principa radi politike, i mnoge druge stvari, a sve to radi okupljanja i pridobijanja što većeg broja pristalica, jer ako ne bi ovako radili odbili bi mnoge potencijalne pristalice. Da se zaključiti da je pretjerano bavljenje političkim strankama, predizbornim kampanjama, izborima i glasanjem uticalo na sam menhedž u davetskom radu ovog džemata i učinilo ga fleksibilnim i prilagodljivim stanju na terenu pa makar to bilo oprečno šerijatskim propisima.

Treći stav, koji je sredina između dva prethodna i koji je hak po ovom pitanju, je sadržan u sljedećem. Pitaje izbora i glasanja je pitanje šerijatske politike (sijase šer’ijje) i fikhskih propisa vezanih za izbor, šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije).

Neophodno je ovdje da razdvojimo dva stanja: prvo – propis organizovanja izbora i glasanja od strane muslimana kada mogućnost izbora u načinu izabiranja vlasti, i drugo – učešće muslimana u tome kada im je nametnuto sa strane i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne. Izbori i glasanje koji se sprovode u islamskim zemljama, svejedno bili oni za izbor predsjednika, članove prlamenta, vijeća opština i slično, su novina koju muslimani nisu poznavali. Oni su prenešeni i uzeti od kjafirskih država nakon što su kjafiri okupirali muslimanske države i nakon što su mnogi muslimani bili očarani i oduševljeni životom i državnim sistemima kjafira pa su pohrlili u oponašanju istih.

Sam izbori i glasanje su oprečni Šerijatu i zdravoj pameti zbog sljedećeg: što određivanje kandidata počiva na na čisto materijalnoj osnovi čiji su izvori ljudska strast; u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika nego izbor jednog od dvojice kandidata koje nije izabrao narod; izbor kandidata je zasnovan na medijskoj propagandi, pa čija bude jača on je pobjednik; izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, zena i ljudi; nakon svega ovoga samo prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podlozno mitu i obečanjima. Sve ovo spomenuto se dešava u „naprednim visoko-demokratskim“ zapadnim drzavama, kako oni sami prenose. A u arapskim i islamskim zemljama glasanje je poigravanje sa običnim masama, gdje predsjednik ostaje predsjednik u procentu od 99 posto ili više. A pametne glave, učeni i stručnjaci na sve ovo nemaju uticaja, ili su smišljeno udaljeni od kandidovanja ili se njihov glas izgubi u mnoštvu glasova običnih ljudi.

Nakon svega spomenutog postaje jasno da su izbori i glasanje sasvim daleko od načina izabiranja imama (vođe) muslimana kako je određeno u islamskom pravu. Takođe, većina uvjeta za kandidovanje imama su oprečna šartovima koje treba ispuniti neko da bi bio izabran za imama po Šerijatu. Pa je tako šerijatski status organizovanja izbora i glasanja zabrana, to je novi umetnuti sistem izabiranja vlasti koji je batil. Dokazi zabrane su: da je zasnovan na oponašanju kjafira, ovisan je od medijske propagande, kupovine glasova i lažnih obečanja te da počiva na mnoštvu glasova onih koji ih daju onima koji im obečavaju ostvarenje njihovih strasti bez osvrta na vjeru i ahlak. Ovo bi bio propis organizovanja izbora i glasanja od strane muslimana kada imaju mogućnost izbora u načinu izabiranja vlasti.

A ako je muslimanima nametnuto od strane nevjernika (kao kod muslimanskih manjina) ili sekularista i poltronskih režima (kao što je slučaj u većini islamskih zemalja) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju, onda se čitava mes’ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada svakog muslimana. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenu stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga. Dokaz da je dozvoljeno u ovom slučaju glasanje je fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO.

Takođe, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaze El-‘Izz ibn ‘Abdusselam[2]. ‘Abdurrahman Es-S’adi tefsireći riječi Uzvišenog, kada keže Šu’ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88), kaže: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome. Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”[3]. Ovaj stav oko glasanja je mišljenje većine selefijskih učenjaka današnjice, poput Bin Baza, Albanija i Ibn ‘Usejmina.

NAPOMENA: Stav da je glasanje dozovljeno i da je stvar idžtihada svakog muslimana treba posmatrati kao nužno zlo, a ne da daije, davetska udruženja i organizacije trebaju svoje aktivnosti preusmjeriti prema pozivanju braće na glasanje za neku od stranaka, ili praviti saveze sa nekom od stranaka, učestvovati na predizbornoj kampanji, pozivati predstavnike stranaka da drže govore na davetskim skupovima i slično, jer će ih takav rad odvesti na klizav teren i prisilit ih da čine iste greške koje čini džemat Ihvanul-muslimin. A te greške su, da podsjetim: zapostavljanje rada na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima, prešućivanje raširenih novotarija, ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta i činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, izricanje izjava u kojima ima kufra od strane vođa, davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama, odricanje od mnogih islamskih principa radi politike, i mnoge druge stvari, a sve to radi okupljanja i pridobijanja što većeg broja pristalica, jer ako se ne bi ovako radilo odbile bi se mnoge potencijalne pristalice. Pametan je onaj ko uči na greškama drugih. A Allah zna najbolje.

[1] Tenviruz-zulumat, str. 44.
[2] Kava’idul-ahkam (1/86).
[3] Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice[1], ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim[2]. U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab[3]. Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim[4]. Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano.

A što se tiče aminanja prilikom zajedničkog zikra i jedno i drugo (aminanje i zajednički zikr) su novotarija, jer to nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba niti od selefa ovog Ummeta. ispravno je da svaki klanjač za sebe zikri nakon klanjanog farz namaza. Ve billahi tevfik.

[1] Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum,
[2] El-‘Ilel (2/351).
[3] Tehzibul-kemal (7/281).
[4] Irvaul-galil (433 i 434).

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Supružnici se ne smatraju razvedenim zbog spomenutog razloga, tj. ako muž nije prišao ženi više od tri mjeseca. Razvod po Šeriatu se dešava po jednom od dva načina: 1- da muž jasnim riječima ili manje jasnim sa nijetom talaka (puštanja žene) kaže ženi da je puštena, 2- da kadija (ili učen čovjek, daija i slično) poništi brak zbog opravdanog šerijatskog razloga. Jedino na ova dva načina pada talak. A ono što ima veze sa gore spomenutim u pitanju je ono što je spomenuto u dva kur’anska ajeta: “Oni koji čine ILA’ (zakunu se da neće prići svojim ženama) daje im se rok četiri mjeseca, pa ako se vrate (odustanu od ILA’A ili priđu svojim ženama) zaista Allah mnogo prašte i milostiv je. A ako odluče dati talak pa zaista Allah sve čuje i zna“. (El-Bekare 226-227) Ovo je poznato fikhsko pitanje ali nema veze sa spomenutim pitanjem pa je moguće da je neko greškom to spojio sa ovim.

Što se tiče savjeta za brak koji je ispunjen ljubavlju, nježnosti, slozi i drugim treba da se obratiš učenom čovjeku u čije znanje imaš povjerenja, iskusnijim ženama, u koje isto tako imaš povjerenja, pa da se okoristiš od njihovog znanja i iskustva. Treba da znaš da brak nije ono što nam se prikazuje na filmovima i serijama, nego je zasnovan na interesima dva bračna druga u kojima nije nužno da postoji ljubav i nježnost, ako je ima dobro i jest, a ako je nema to ne mora da utiče na normalnost bračnog života. Potrebno je da pokledaš koliko koristi imaš u tom braku, npr. djeca koja su ti sigurno radost tvojih očiju, njihovo normalno razvijanje uz oca i majku, nane i djedove.

Takođe, tu je pridržavanje vjere koje je olakšano ako si udata za muža koji isto tako praktikuje vjeru. A da bi se vratila ljubav i nježnost morate se malo oko toga potruditi, porazgovarati otvoreno, jedno drugom oprostiti greške, neko mora biti prvi pa se nemoj libiti da to budeš ti. A prije svega toga treba da se iskreno obratiš Allahu, Subhanehu ve te’ala, da vam olakša tu situaciju, da vam pomogne da vratite izgubljene emocije a On se uistinu odaziva molitvama onima koji ga mole. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

AlejkumusSelam!

Od stvari koje obavezuju gusul je izlazak sperme iz polnog organa svejedno bilo to na javi ili u snovima. Kada čovjek ili žena dožive u snu poluciju dužni su da uzmu gusul ako nađu tragove na odjeći a ako ne nađu tragove nisu obavezni okupatise. Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis od Ummu Seleme, radijallahu anha, u kojem je došlo da je ona rekla: “O Allahov Poslaniče, zaista se Allah ne stidi istine, pa je li žena dužna uzeti gusul ako polucira?” A on odgovori: “Da, ako vidi vodu (tragove)”. “Zar u žene imaju tragovi?”, upita ona. “Pa otkud da dijete liči na nju”, odgovori on, sallallahu alejhi ve sellem. Prema tome, on je obavezan uzeti gusul. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Slava i hvala pripadaju samo Allahu swt. Vaše pitanje je savršen primjer onoga što ne trebate raditi. To što sumnjate da imate sihr jedan je problem, to što bi nekome dali podatke koje ste poslali kako bi potvrdio ili opovrgao vašu sumnju je drugi, ali u pravilu veći problem.

Ako neko tvrdi da vam može otkriti imate li sihr ili ne, ili da može isti liječiti ako mu date ime, ime majke i datum rođenja, ta osoba je sihirbaz. Takva osoba potpuno je ista osobi koja ljudima uzrokuje probleme praveći im sihr. Jedna uzrokuje problem, druga problemom rješava problem. Kad je Poslanik saws upitan o liječenju sihra sihrom (nušra), odgovorio je: “To je šejtanski posao.” (Ahmed, Ebu Davud)

Od Ibn Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik saws rekao: “Nije od nas onaj ko donosi loše predznake, ni onaj u čije se ime donose; ni onaj ko proriče, niti onaj za koga se proriče; ni onaj ko praktikuje sihr, niti onaj u čije se ime sihr pravi.” (Et-Taberani)

Rođenjem ste na ovaj svijet donijeli samo jedno i to sa ovog svijeta morate vratiti čisto kakvog ste i primili – VJERU. Niste donijeli zdravlje jer ima ljudi koji se rode bolesni ili vam Allah swt svojom mudrošću zdravlje uskrati kao iskušenje, pa ono što vam On swt uzme niste ni dužni vratiti Mu. Niste donijeli ni imetak jer rodite se bogati ili siromašni, a Allah swt život uredi tako da ostanete takvi ili da se to promijeni. Čast, ugled, poštenje donosite na ovaj svijet ali samo kao produkt vjere koja je sve to objedinila. Zdravljem ili bolešću, bogatstvom ili siromaštvom ne gubite vjeru. To je Allahov swt zakon. Prekršite li Njegov swt zakon i pokušate li zdravlje nakon bolesti ili sreću nakon tuge vratiti grijehom, izgubit ćete vjeru prije nego duša ovaj svijet napusti. Zdravlje možda čak ni tada nećete dobiti jer to ne zavisi od osobe koju posjećujete nego od Milostivog swt. ŠTA BI U TOM SLUČAJU KAZALI ALLAHU SWT KAD SE SRETNETE NA DANU VELIKOG OBRAČUNA? Šta bi rekli, čime ste napravili trgovinu: vjerom kao Allahovim swt vlasništvom kako bi dobili zdravlje koje je opet Njegovo swt vlasništvo. Jeste li imali pravo napraviti takvu trgovinu? Čuvajte se grijeha i lijek tražite dozvoljenim, a nikako zabranjenim.

Navest ću vam ovdje neke od znakova po kojima se prepoznaju sihirbazi. Ako bilo koji vidite kod bilo koga ko tvrdi da liječi, bježite od te osobe. Lijek tražite ispravnim liječenjem, kod ljudi koji se bave liječenjem Kur`anom (pogledajte neka prethodna pitanja ili tekstove na ovoj ili nekim drugim stranicama).

Znakovi po kojima se prepoznaju sihirbazi:

• Raspituje se o bračnim podacima roditelja bolesnog.
• Uzima privatne bolesnikove stvari kao što su odjeća maramice, kapa itd.
• Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina i da se zakolje, bez spominjanja Allahovog imena. Ponekad njenom krvlju namaže bolesna mjesta, ili baci žrtvu na pusto mjesto.
• Piše talismane (vradžbine, zapise).
• Uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.
• Daje bolesniku zapise koji se sastoje od četverouglova na kojima su slova i brojevi.

• Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi jedan određeni period, boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.
• Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom jedan određen period, uglavnom 40 dana, a ovaj znak upućuje na to da se radi o džinu kršćaninu koji služi sahira.
• Daje bolesniku stvari koje će zakopati u zemlju.
• Daje bolesniku papire koje će spaliti i nakaditi se njima.
• Priča nerazumljivim govorom.
• Ponekad sihirbaz obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu grada iz kojeg je i o problemu zbog kojeg je došao prije nego mu ovaj i saopći to.
• Piše bolesniku isprekidana slova na papir (zapis) ili na posudu od grnčarije bijele boje, a onda naređuje bolesniku da to rastapa i pije.

• U slučaju da bolesnik ne želi posjetiti sihirbaza, ovaj daje (onome ko ga je posjetio u ime bolesnika) zapise koje treba zapaliti nakon čega bolesnik “mora” posjetiti sahira.
• Ako uči naopako kur`anske sure ili ajeta (s kraja prema početku; ovime se gubi svako značenje date sure ili ajeta osim onoga sihirbazu poznatog).
• Ako stavlja sliku bolesnika u Kur`an, ako po slici bolesnika piše određene vradžbine, ili ako je stavlja u i pod ikone (ljudi, životinja).
• Po tijelu bolesnika (po spolnim organima) piše ajete ili sure. Sa istima spolno opći (sa ženama i, ili muškarcima), a uvjet liječenja je i noć ili zatamnjena prostorija.

• Traži od osobe da u periodu dok traje liječenje bude nečista, džunup, da ne obavlja vjerske dužnosti (npr. namaz) i drugo, pravdajući to time da šejtan napada onoga koji dosljedno izvršava vjerske dužnosti, što bi otežalo proces liječenja.
• Prizivanjem džina, vladara džina sa kojima dogovara izliječenje bolesnika.
• Od samog bolesnika bude traženo da prinese žrtvu džinu kao molbu istome da prestane sa uznemiravanjem. Prinošenje žrtve nekada treba biti upućeno nekome od umrlih, dobrih muslimana, ili umrlim, svecima drugih vjera.
• Bolesnik treba donijeti sahiru dio tijela (bilo koga) umrlog: kosa, nokti; vodu skupljenu nakon kupanja umrlog; zemlju sa kabura, grobova; dijelove nišana, nadgrobnih spomenika i dr.

• Od bolesnika traži da u tačno određeno vrijeme, na specifičnim mjestima, priziva duhovne snage (vradžbinama koje sihirbaz bolesniku prethodno predoči) od kojih će zatražiti otkanjanje tegoba.
• Ako odbija da liječi bolesnika, a uz opravdanje da za to nema dozvolu od svojih duhovnih vladara, ili da bolesnik ne zaslužuje milost duhovnih vladara.
• Ako za sebe tvrdi da je na statusu većem od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je sam poslanik i da je njegova objava dokinula prethodnu, a samim tim i dovoljna i jedino potrebna kao lijek bolesniku.
• Ako tvrdi da može dovesti sihirbaza koji je postavio sihir, pa to i učini ali navodnog sihirbaza vidi samo bolesnik (prisutni to nisu u stanju). Navodni liječnik je sihirbaz koji je džina, svoga saradnika doveo u očekivanom liku sihirbaza (postavljača sihira).

Odgovorio na pitanje: Almin Omerasevic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com