USVAJANJE DJECE I NJIHOV MAHREMIJET

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis usvajanja djece

Usvajanja djece u osnovi može biti na dva načina, jedan je dozvoljen a drugi zabranjen:

Prvi način:

Da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka ako su uopće poznati, i pripisat će se porodici od koje nije rođen.

Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili.

U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur'anu i Sunnetu.

Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5).

Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa.

Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim.

U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”. Hadis je Muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. Hadis također bilježe Buharija i Muslim.

A od S'ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. Hadis je kao i prethodni Mutefekun alejhi.

Drugi način:

Vid usvajanja nečijeg djeteta tako da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj sve dok ne odraste i ne osamostali se, a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima, ako su oni poznati, kako u govoru tako i u dokumentima.

A ako mu roditelji nisu poznati, nije dozvoljeno da se ono pripisuje bilo kojoj postojećoj poznatoj porodici ili familiji od koje ne potiče, kao ni porodici onoga ko ga je usvojio, jer to potpada u gore spomenuto zabranjeno pripisivanje lažnom porijeklu. U tom slučaju obaveza je da se tom djetetu izmisliti neko prezime na jedan od sljedećih načina:

Prvi: da mu prezime bude izvedene iz imena koja u sebi sadrže spoj između dvije riječi, prve rob a druge neko ime od imena Allaha, dželle še'nuhu, poput imena Abdullah, Abdulaziz ili Abdurrahman i slično. Pošto kod nas prezimena završavaju uglavnom na IĆ treba naći odgovarajuće ime na koje se može dodati IĆ. U primjerima koje sam naveo odgovara samo ime Abdurrahmanović, za razliku Abdullahić i Abdulazizović koja nisu uvriježena u praksi. Sa uzimanjem prezima, na primjer Abdurrahmanović, njegovo porijeklo je pripisano nekome ko je rob Rahmana (Milostivog) u što ulazi i njegov otac, ma ko on bio.

Drugi: da mu prezime bude izvedeno iz mjesta u kom živi ili iz kojeg potiče, poput Fočak za onoga ko je iz Foče, Mostarac za onoga ko je iz Mostara, Sarajlić za onoga ko je iz Sarajeva, Zeničak za onoga ko je iz Zenice.

Naravno, može to biti i neko manje mjesto, selo ili brdo, kraj, ravnica i tako dalje.

Ovakav vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili.

Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Kao što je došlo u hadisu od Sehla, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu lejhi ve sellem, rekao: „Ja i skrbnik (staratelj) jetima ćemo biti u Džennetu poput ova dva (prsta)“, pokazivao je na spojeni kažiprst i srednji prst.

Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski.

Mahremijet usvojene djece

Pod mahremijetom usvojene djece se misli na propis muškog i ženskog usvojenog djeteta kada postane šerijatski punoljetno prema porodici koja ga je usvojila u smislu mahremstva.

Usvojeno muško dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti su noćne polucije), pošto ono po idžmau učenjaka nije mahrem ženama iz porodice koja ga je usvojila, njemu nije dozvoljeno da se osamljuje sa njima, niti njima da se otkrivaju pred njim, dozvoljeno mu je da se oženi kćerkom onog ko ga je usvojio, … .

Takođe, žensko usvojeno dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti je dobijanje hajza), obavezno je da se pokriva pred muškarcima unutar porodice koja ga je usvojila, zabaranjeno je osamljivanje sa muškarcima unutar porodice, i dozvoljeno je sinovima onog ko ju je usvojio da se njome ožene, … .

Međutim, ova nezgodna relacija ophođenja usvojene punoljetne djece sa ukućanima se može riješiti zadojavanjem te djece pa makar bili i punoljetni.

Naime, dozvoljeno je da žena koja usvoji muško ili žensko dijete da to dijete zadoji (najmanje sa pet dojenja), svejedno imala ta usvojena djeca više od dvije godine, bili punoljeni ili ne. Time će joj usvojeno muško ili žensko dijete postati dijete po mlijeku. A posljedica toga je da će muško biti mahrem ženama (majci i sestrama po mlijeku) unutar usvojene porodice, a ženskom će muškarci unutar kuće (suprug žene koja ju je zadojila i njeni sinovi) biti mahremi. A to dalje znači da nije dozvoljeno da se usvojena djeca (kada postanu djeca po mlijeku) žene i udaju za sinove i kćeri njihove majke po mlijeku, jer je među njima uspostavljen mahremijet zbog rodbinstva po mlijeku.

Da se zadojavanjem odrasle osobe zabranjuje ono što je zabranjeno i porijeklom kao što se zabranjuje i zadojavanjem malog djeteta mlađeg od dvije godine, na tom stavu su Aiša i Alija, radijallahu anhuma, Urveta, Ata’, Lejsa i Davuda Zahirija.

Kaže Ibn Tejmije: “Skupina učenjaka od prvih (selefa) i potonjih (halefa) je na stavu da zadojavanje odrasle osobe zabranjuje (ono što zabranjuje porijeklo)”.

Oni dokazuju ovaj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Sehletu bint Suhejl došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: “O Allahov Poslaniče, zaista je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, sa nama u kući a već je postao punoljetan”, pa joj on reče: “Zadoj ga bićeš mu zabranjena”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda, Ahmeda i Malika je došlo: “Zadoj ga sa pet dojenja”, a taj dodatak su šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenili vjerodostojnim.

Džumhur učenjaka od ashaba, tabi'ina pa nadalje smatraju da se po hadisu Salima ne radi, jer je specifičan samo za Salima, radijallahu anhu, i olakšica njemu ili kažu da je hadis derogiran.

Međutim, druga skupina učenjaka na ovo odgovara da je hadis specifičan samo za Salima i da ne važi za ostale muslimane pojasnio bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kao što je pojasnio Ebi Burdi, radijallahu anhu, da je dozvola klanja nedorasle koze za kurban specifično samo za njega.

A tvrdnja da je derogiran je takođe neprihvatljiva jer se događaj spomenut u hadisu desio nakon objavljivanja ajeta o potpunom dojenju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com