UKLANJANJE DLAKA I NOKTIJU OD STRANE ONOGA KO KOLJE KURBAN

Alejkumusselam.

Prenosi se od Ummu Seleme, radijallahu anha, da je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi deset (dana Zul-hidždžeta) i hoće neko od vas da zakolje kurban neka ne uzima od svoje kose niti od svojih noktiju ništa sve dok ne zakolje (kurban)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu, a u drugom rivajetu je došlo: „Niti sa svog tijela (na kojem ima dlaka)“. Bilježe ga takođe Nesai, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki.

A u drugom rivajetu je došlo: „Ko ima kurban koji će zaklati, kada se pojavi mlađak Zul-hidždžeta neka ne uzima od svoje kose niti noktiju išta sve dok ne zakolje (kurban)“. Bilježe ga Muslim, Nesai, Tirmizi, Ibn Madže, Tahavi, Hakim, Bejheki i Ahmed.

Takođe, kod Muslima je došlo u druga dva rivajeta: „Ko ima kurban koji će zaklati, kada se pojavi mlađak Zul-hidždžeta neka nikako ne uzima od svoje kose niti noktiju išta sve dok ne zakolje (kurban)“, „Neka nikako ne šiša kosu niti obrezuje nokte“.

Ovaj hadis u svim njegovim navedenim rivajetima je vjerodostojan, a dovoljno je to što ga navodi Muslim u svom Sahihu, oko čega mo nije poznato da ima razilaženja.

Valjsko značenje hadisa ukazuje na zabranu uzimanja ičega od kose, noktiju i bilo kojih dlaka sa tijela onome ko hoće da zakolje kurban od početka mjeseca Zul-hidždžeta sve dok ne zakolje kurban. Takođe, ako nastupi mjesec Zul-hidždžet a osoba ne želi zaklati kurban, a zatim u toku tih deset dana promijeni nijet, tj. zanijeti klanje kurbana, treba prestati sa otklanjanjem dlaka ili noktiju a ono što je uradila prije toga ne utiče štetno i negativno na obred kurbana.

Stavovi učenjaka oko ovog propisa

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa uzimanja dlaka i noktiju od strane onog ko nijeti klanje kurbana. Razišli su se na četiri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je zabranjeno.

Ovo je stav Se’id ibn El-Musejjiba, Rebie, Ishaka, mezheb imama Ahmeda, Davuda Zahirija i nekih učenjaka šafijskog mezheba. Dokaz im je hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, koji po svom vanjskom značenju ukazuje na zabranu.

Drugo mišljenje: da je pokuđeno a ne haram. Ovo je stav Šafije i njegovog mezheba i ovo je stav Malika u jednom od rivajeta od njega. Takođe, ovaj stav su izabrali neki učenjaci hanbelijskog mezheba.

Njihov dokaz je hadis od Aiše, radijallahu anha, mutefekun alejhi, u kojem ona kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi slao kurban iz Medine (u Mekku), pa sam ja obilježavala (stavljala oko vrata ogrlicu) kurban, a zatim on ne bi izbjegavao ništa od onoga što izbjegava muhrim”.

Kaže imam Šafija: “Slanje kurbana je više od namjere klanja kurbana a što ukazuje da to (otklanjanje dlaka i rezanje noktiju) nije zabranjeno, a hadisi o zabrani se svode na pokuđenost”.

Treće mišljenje: da nema smetnje da onaj ko namjerava zaklati kurban obrezuje nokte i otklanja dlake te da to nije pokuđeno. Ovo je stav Ebu Hanife i njegovog mezheba i ovo je jedan od rivajeta imama Malika.

Prenosi se od Ebu Hanife da je dokazivao svoj stav kijasom (analogijom), tj. kao što nije zabranjeno onome ko namjerava zaklati kurban da ima intimni odnos i oblači odjeću tako isto nije mu pokuđeno šišanje kose i rezanje noktiju poput stanja kada nema namjeru da zakolje kurban.

Četrvto mišljenje: da je zabranjeno u dobrovoljnom klanju kurbana a da nije zabranjeno kod kurbana kojeg je vadžib zaklat. Ovo je mezheb imama Malika u trećem rivajetu od njega.

Bitno je naglasiti da nema razilaženja među učenjacima da ako bi onaj ko je zanijetio zaklati kurban iz neopravdanog razloga otklonio dlake ili odrezao nokte da mu je klanje kurbana ispravno.

Što se tiče onoga za koga se kolje kurban, kao i onaj ko kolje kurban za nekoga drugog na osnovu oporuke ili punomoći, njima nije pokuđeno da otklanjaju dlake sa tijela ili obrezuju nokte.

Komentar na spomenuta mišljenja i argumente:

Zagovarači prvog mišljenja (koji su na stavu zabrane) smatraju da hadis Ummu Seleme, radijallahu anha, predstavlja riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a hadis Aiše, radijallahu anha, predstavlja njegovo djelo, a riječima se daje prednost u odnosu na djelo.

Međutim, i ako prihvatimo da se riječima daje prednost u odnosu na djelo, mada se učenjaci Usulul fikha oko toga razilaze, najbliže je da riječi ukazuju na zabranu a djelo svodi tu zabranu na pokuđenost.

A što se tiče dokaza Ebu Hanife i drugih koji su na njegovom stavu, ovdje je u pitanju kijas nasuprot šerijatskog teksta, a kada to dvoje dođe u koliziju nema sumnje da se daje prednost šerijatskom tekstu.

Prema tome, najbliži stav ispravnom, a Allah zna najbolje, je ono na čemu su Šafija i njegov mezheb, tj. pokuđenost otklanjanja dlaka i rezanja noktiju onome ko je nanijetio klanje kurbana a ne zabrana zbog koje bi počinilac bio griješan. Na ovo ukazuje spoj između hadisa Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma.

Mudrost ovog propisa

Mudrost pokuđenosti (zabrane) otklanjanja dlaka i noktiju je u tome, a Allah zna najbolje, što onaj ko namjerava zaklati kurban učestvuje sa muhrimom (onim ko je zanijetio obrede hadža i obukao ihrame) u nekim djelima obreda a to je približavanje Allahu, dželle še’nuhu, sa klanjem kurbana, pa je od mudrosti da onaj koji kolje kurban upražnjava neke propise muhrima. A muhrimu je zabranjeno takođe, otklanjanje dlaka i rezanje noktiju što je općepoznata stvar.

Neki kažu da je mudrost u ovome oponašanje onog koji kolje kurban onoga koji je u ihramima, tj. muhrima, međutim ovo je neprihvatljivo jer je muhrimu zabranjen miris, sklapanje braka, lov i odjeća za razliku od onoga koji kolje kurban, što znači da se muhrim od njega razlikuje u većini propisa.

Takođe, navodi Ibnul-Kajjim da je mudrost ovog propisa puštanje kose i nokata kako bi se otklonili sa klanjem kurbana da bi sa tim činom upotpunili žrtvovanje kod Allaha, dželle še’nuhu, i kako bi to bio potpuni vid robovanja Allahu, dželle še’nuhu.

Na koga se odnosi ovaj propis

Iz vanjskog značenje hadisa Ummu Seleme, radijallahu anha, i govora učenjaka po ovom pitanju se razumije da se pokuđenost (ili zabrana) otklanjanja dlaka ili noktiju odnose na onoga ko nijeti klanje kurbana za sebe ili ga dobrovoljno kolje za nekoga drugog. A što se tiče onoga ko kolje kurban za nekoga drugog na osnovu vesijeta (oporuke) ili punomoći taj ne potpada pod ovaj propis.

Takođe, ako glava porodice kolje kurban za sebe i za sve članove kuće ispravno je da se propis odnosi samo na glavu porodice, s tim da ima učenjaka koji smatraju da se odnosi na sve članove kuće za koje se kolje kurban.

Pogrešno je shvatanje da onaj ko zanijeti klanje kurbana a zatim otkloni dlake ili obreže nokte u prvih deset dana Zul-hidždžeta da mu kurban neće biti primljen, jer nema direktne veze između primanja kurbana i propisanosti neotklanjanja dlaka i noktiju.

Nego najviše što se može reći da onaj ko tako uradi bez opravdanja da je učinio ono što je oprečno naredbi i uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa po onima koji to zabranjuju treba učiniti tevbu a po drugima ne treba.

A osobe koje imaju opravdan razlog, tj. zbog zdravstvene potrebe ili slično, da otklanjaju dlake ili nokte, ili ako se nokat slomi pa pričinjava neprijatnost, u ovom slučaju nema smetnje u otklanjanju dlaka i noktiju.

Prema tome, sa ovim odgovorom i prethodna dva o propisu klanja kurbana i klanja kurbana za umrlog odgovoreno je na sva tri potpitanja koja su navedena.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com