STUDIRANJE PRAVA I RAD KAO SUDIJA, ADVOKAT ILI PRAVNIK

Alejkumusselam. Ovo pitanje sadrži više podpitanja o kojima se mora posebno govoriti, a ta podpitanja su:

– obaveza suđenja po Šerijatu,

– propis studiranja Prava,

– rad kao sudija u sudnicama u kojima se ne sudi po Šerijatu,

– posao advokata,

– rad kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji.

U narednom tekstu slijedi, inšallah, kratka obrada svakog pitanja ponaosob.

Obaveza suđenja po Šerijatu
Uzvišeni Allah je obavezao svoje robove da sude po Njegovom Šerijatu i da traže presudu u onome što je došlo u njemu. On je upozorio na traženje presude u nečemu mimo onoga što je On objavio i obavijestio nas je da je to osobina munafika. Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je svako vladanje i svaka presuda mimo onoga što je došlo u objavi da je to džahilijetsko suđenje i presuđivanje. Pojasnio nam je Uzvišeni da nema ljepše i bolje od Njegove presude i zakleo je se da Njegovi robovi ne vjeruju potpuno sve dok u svojim međusobnim sporovima ne uzmu za presuditelja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da ne osjete nikakvu nelagodnost u njegovoj presudi, nego da se potpuno predaju tome.

Takođe, Uzvišeni nam je stavio do znanja da je nesuđenje po onome što je On objavio kufr, zulum i griješenje. Sve spomenuto Uzvišeni Allah je jasno i nedvosmisleno spomenuo u svojoj plemenitoj Knjizi Kur’anu.

Propis studiranja Prava
Oni koji studiraju Pravni fakultet, odnosno fakultet na kojem se izučavaju zakoni koje su ljudi izmislili, tj. koji su plod njihovog razuma i vjekovnog iskustva, kao i onih koji poučavaju druge ovoj nauci, oni se mogu podijeliti u tri skupine (ovo je općeprihvaćena podjela među savremenim učenjacima po ovom pitanju).

Prva skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi spoznao njihovu suštinu, ili kako bi utvrdio prednost šerijatskih propisa u odnosu na njih, ili kako bi se okoristio od tih zakona u onome što nije oprečno Šerijatu, ili kako bi druge poučio tome, u tome nema smetnje niti onome ko studira niti onome ko predaje. Čak može biti nagrađen u tom djelu kada mu je cilj da pojasni i objelodani mahane i nedostatke tih ljudskih zakona a istovremeno istakne fadl i vrijednost šerijatskih propisa nad njima.

Propis ove skupine ljudi potpada pod propis onih koji uče i istraživaju kamatu i sve što se izučava o kamati na ekonomskim fakultetima, kao i onih koji izučavaju vrste alkohola, kocke i pogrešna vjerska uvjerenja. Takođe, isti status je onoga ko poučava i predaje sve spomenuto kako bi pojasnio šerijatski stav i status o istima, uz čvrsto vjerovanje da su isti zabranjeni, kao i ubijeđenost i vjerovanje da je zabranjeno presuđivati po izmišljenim ljudskim zakonima i tražiti presudu kod njih.

Propis ove skupine nije kao propis onih koji uče sihr ili poučavaju druge njemu jer je sihr sam po sebi zabranjen zbog toga što u sebi sadrži širk i činjenje ibadeta džinima mimo Allaha, dželle še’nuhu. Onaj ko uči sihr i poučava druge njemu ne može doći do cilja bez činjenja spomenutog, tj. širka. Za razliku od onoga koji uči izmišljene ljudske zakone i poučava druge njima ne da bi se po njima radilo, niti zbog uvjerenja u njih niti u njihovu dozvolu, nego sa dozvoljenim i šerijatski opravdanim povodom a što je već navedeno.

Druga skupina:
Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom kako bi se presuđivalo i radilo po njima po njima ili kako bi druge pomagao u tome, uz istovremeno čvrsto vjerovanje da je zabranjeno suditi po onome što Allah nije objavio, međutim na ovo ga je navela njegova strast ili ljubav prema imetku i dunjaluku ili pogrešan izgovor da se živi u mjestu, vremenu i sredini gdje je to nužda raditi.

Šerijatski status ove skupine je da su oni veliki griješnici, u njihovim djelima je kufr, zulum i fisk, međutim to nije kufr koji izvodi iz Islama nego mali kufr, i mali zulum, i mali fisk koji ne izvode iz vjere. Ovaj stav da oni koji ne sude po onome što je Allah objavio uz uvjerenje da je to haram, da je to veliki grijeh ali ne izvodi iz vjere, je poznat među učenjacima, njega zastupaju Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Tavus, Ata’, Mudžahid i skupina učenjaka od selefa i potonjih učenjaka kao što to navode u svojim tefsirima Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi.

Pa tako oni koji studiraju i uče izmišljene ljudske zakone, kao i oni koji podučavaju druge njima slični su onima koji studiraju kamatu, sve što je vezano za alkohol i kocku, kao i oni koji poučavaju druge istima sa ciljem da to primjenjuju u praksi, međutim to rade zbog slijeđenja strasti i materijalne pohlepe, s tim da istovremeno to ne ohalaljuju nego su ubijeđeni da je to haram. Znači, oni znaju i ubijeđeni su da su sve vrste kamata haram kao i da su svi alkoholi i sve vrste kocki haram, međutim zbog njihovog slabog imana i prepuštanja strastima i pohlepi njihovo uvjerenje u zabranu istih nije ih odvratilo od činjenja tih harama. Ovakvi se kod učenjaka Ehlu Suneta ne tekfire, tj. ne proglašavaju kjafirima sve dok ih ne ohalale.

Treća skupina:

Onaj ko studira izmišljene ljudske zakone (Pravni fakultet) ili poučava istom ohalaljujući suđenje po njima, svejedno bio uvjeren da je Šerijat bolji ili ne bio uvjeren u to.

Propis ove skupine je da su sa ovim izašli iz Islama po idžmau učenjaka. Jer obaveza suđenja po onome što je Allah objavio je nužno poznata stvar u Islamu, pa onaj ko ohalali da se sudi po nečemu mimo onoga što je Allah objavio potpada pod propis onoga ko ohalali zinaluk, alkohol, kamatu i slično a što je djelo koje izvodi iz Islama po idžmau učenjaka.

Rad kao sudija u sudnicama u kojima se ne sudi po Šerijatu

Šerijatski tekstovi Kur’ana i vjerodostojnog Sunneta ukazuju da nije dozvoljeno muslimanu da presuđuje sporove među ljudima osim po Šerijatu. Od tih dokaza su riječi Uzvišenog:

„I sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su zaista nevjernici“ (El-Maide, 49).

„I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore“ (En-Nisa, 65).

„Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupati. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta“ (El-Ahzab, 36).

Nema razilaženja među učenjacima da muslimanu nije dozvoljeno raditi kao sudija u sudnicama koje ne sude po Šerijatu. To djelo može biti djelo velikog kufra i širka koji izvode iz Islama u slučaju kada onaj koji radi kao sudija ohalali suđenje mimo Šerijata, a može biti i djelo malog kufra i širka koji ne izvode iz Islama u slučaju kada onaj koji radi kao sudija smatra da je suđenje mimo Šerijata haram međutim on to radi zbog strasti, dunjaluka, slabosti u praktikovanju vjere ili nekog drugog šerijatski neprihvatljivog razloga.

Posao advokata
Bavljenje advokatskim poslom potpada pod propis opunomoćivanja druge osobe, firme ili slično u zastupanju, branjenju ili štićenju interesa opunomočitelja, a to je u osnovi šerijatski dozvoljeno.
Šart da bi se neko bavio advokatskim poslom je da u zastupanju nekog drugog otklanja zulum od njega i pomaže mu u pravednoj presudi iznoseći istinu. Zabranjeno je biti advokat onome ko nema pravo u tome što traži, ko čini zulum, čija strana je na laži i batilu tako što će ga advokat pomagati u njegovom laganju i zulumu a da to advokat zna.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama” (En-Nisa, 105). U ajetu koji govori o obavezi suđenja po onome što Allah objavljuje je jasno naznačeno i naglašeno da nije dozvoljeno braniti (a što je posao advokata kao opunomočitelja) varalice, a varalica obuhvata one koji nemaju pravo u onome što traže, koji čine zulum, čija strana je na laži i batilu.

Raditi kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji
Poslovi pravnika se uveliko međusobno razlikuju shodno sferi i oblati djelatnosti u kojoj rade i djeluju.

Što se tiče poslova pravnika u trgovačkim i poslovnim društvima ili pojedinim ustanovama one variraju u zavisnosti od djelatnosti kompanije ili ustanove u kojoj rade. Oni se bave se donošenjem pravilnika, pravnih akata, statuta, zastupanjem svojih firmi ili instutucija u slučaju spora kao i kadrovskim poslovima, zastupanjem fizičkih i pravnih lica u njihovim pravnim poslovima zaključivanjem ugovora i poravnanja, prijemom i isplatom novca i davanje izjava i otkaza; obavljanjem drugih pravnih pomoći u ime za račun fizičkog ili pravnog lica, na osnovu kojih to lice ostvaruje neko pravo.

Svo ovi poslovi sa šerijatske strane su u osnovi dozvoljeni, a sporni i zabranjeni su od njih oni koji se baziraju ili u sebi sadrže kamatu, prevaru, nepravdu, Islamom zabranjene vrste poslovanja i pomaganju u istima.

Prema tome, muslimanima je vjerska obaveza (vadžib) da sude po Šerijatu kao i da u svojim međusobnim sporovima traže presudu u Šerijatu. Propis studiranja prava zavisi od namjere studiranja i može se podijeliti u tri vrste: prva koja je dozovljena i druge dvije koje su zabranjene.

Bavljenje advokatskim poslom je u osnovi dozvoljeno uz ispunjenje spomenutog šarta.

Takođe, raditi kao pravnik u nekoj firmi ili instituciji je u osnovi dozvoljeno osim u onim aktivnostima (kamati, prevari, nepravdi, Islamom zabranjenih vrsta poslovanja i pomaganju u istima) na čiju zabranu ukazuju šerijatski tekstovi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com